ŽELKO LOVRIĆ. (1976), Zagreb
Književni mentor: Zdravko Odorčić

NEIZGOVORENE RIJEČI

Zatvori oči. Slušaj tišinu.
Nije to praznina.
To je priča o tri lica. Tri mukle istine.
Tri su mraka u teatru našeg jada.
Prva je tišina onih što gore u želji,
A usne su im hladne k’o okovi u ćeliji.
Žele, a ne mogu, krvare u gluhu noć,
Moleći Boga da netko pročita tu samoću i tu moć.
Druga je tišina ledena i puna moći,
Pripada onima što gaze bez treptaja u noći.
Imaju moć, al’ biraju muk k’o oružje,
Gaze tuđe rane k’o opuške, to je njihovo ratište.
Njihova šutnja nije slabost, ona je hladna presuda.
Neizgovorene riječi, olovo u venama!
Svijet se ne ruši od bombi,
Već od onog što u grlu stoji pa te svlada.
Pucamo po šavovima, sve ostaje u nama!
Ovo je priča o onima što šute zauvijek,
Dok im kajanje k’o otrov izjeda čitav vijek!
Ali treći… e, to je tek tuga.
Bolest bez granica, gdje puca duša ljudska.
Imali su priliku, a pustili trenutak da iscuri,
Sad šapuću praznim sobama dok vjetar vani juri.
Drže tu riječ u ruci, ali ona više nema adresu,
Zauvijek robovi u vlastitom, tihom stresu.
Neizgovorene riječi, olovo u venama!
Pucamo po šavovima, a sve ostaje u nama!
Ovo je priča o onima što šute zauvijek,
Dok im kajanje k’o otrov izjeda čitav vijek!
Ne izgovoreno ostavlja ožiljak… do kraja života.
Najskuplja stvar na svijetu… nije zlato.
Najskuplja je riječ…
Ona što ostala je u blatu.

​

Željko Lovrić rođ. 4. 5. 1976. u Varaždinu. Svećenik je zagrebačke nadbiskupije. Srednju školu je završio u Zagrebu, Nadbiskupska klasična gimnazija, studij teologije pri KBF-u. Razina magistar. Pastoralno je djelovao u velikim župama Zagreba (Sesvete, Miramarska, sv. Petar – Vlaška ulica) i kao katedralni đakon. Ima iskustvo i seoskog pastorala, 3 godine župa Zajezda u Hr. Zagorju.

Sada djeluje u župi sv. Leopolda Mandića, Ljubljanica – Voltino u Zagrebu.

Tu otkriva svu strast ne samo prema pastoralnom radu već se ističe na razini grada Zagreba kao kulturni djelatnik: otvara likovnu galeriju i sam se uključuje aktivno u rad Udruge HULULK koju prima pod krov pastoralnog centra župe, ističe se umjetničkim i slikarskim darom sudjelujući u izložbenim projektima ove udruge te organizira niz samostalnih i zajedničkih izložbi članova udruge. Najuspješnija suradnja do sada postignuta je s eminentnim akademskim slikarom svjetskog glasa Dimitrijem Popovićem. Organizator je i velikih uspješnih koncerata u župi. Surađuje na mnogim projektima koji su dobili i međunarodnu podršku pa i pokroviteljstvo Hrvatskog Sabora. Projekt VUOLINMUSIC4ALL prof. Renate Novoselec, dobitnice nagrade PONOS HRVATSKE, koja svojom jedinstvenom metodom u svijetu uči gluhe i nagluhe osobe sviranju violine, također su našli krov u okviru ove župe. Zajedno je nastupao s njima u sklopu projekta ORPHEUS u KD VATROSLAV LISINSKI u Zagrebu uz bok Zagrebačkoj filharmoniji koju su također ugostili u župi. Na tom koncertu je dirigirao po prvi put kao jedan svećenik Zagrebačkoj filharmoniji. Organizator je pjesničkih večeri pod krovom pastoralnog centra. Začetnik je festivala duhovne glazbe: TEREZIANUM, PETROV KLJUČ te festivala druženja: DANI ZAHVALE I ZAJEDNIŠTVA U ZAGREBU (Sesvete).
Uspješno interpretira tuđe tekstove.
Vodi otvorenje izložbi te moderira pjesničke večeri.

2024. pokreće izdavaštvo u obliku biblioteke župe sv. Leopolda Mandića, Ljubljanica – Voltino, Zagreb pod nazivom DEODATUS s desetak knjiga, monografija, zbirki pjesama…

Izgradio je crkvu sv. Josipa u Budinščini i dovršio crkvu i pastoralni centar u Zagrebu pri župi gdje i danas djeluje.

Piše poeziju, prozu, poučne priče – za sada objavljujući ih samo na društvenim mrežama pod pseudonimom DANTE (njegov najvjerniji prijatelj)
Pozivni je član DRUŠTVA BRAĆE HRVATSOGA ZMAJA, počasni je član Udruge MILENGRAD, proglašen je pripravnikom vitezova Vina hrvatskog Konzulata vitezova te mu je dodijeljema tutula VITEZ TEMPLAR, kapelan istoimene udruge i organizacije koja djeluje na području cijeloga Balkanskog poluotoka sa sjedištem u Španjolskoj.

Dobitnik ZLATNE POVELJE s pjesmom RETROVIZOR na međunarodnom festivalu poezije SARAJEVO NA DLANU.
U tijeku rsnimama film NEIZGOVORENE RIJEČI za koji potpisuje režiserku palicu.

Gosp. ZDRAVKO ODORČIĆ je vrlo profesionalan mentor i drug, bez suvišnih riječi

Azemina Baymak (1984), Mostar
Književni mentor: Zdravko Odorčić

POZDRAV PRIJATELJU

Kako ste danas, pitala sam.

Blago rečeno, nema mi spasa,
odgovorio je

I bio u pravu, kao i uvijek.

Stoik i naučnik,
stari profesor i prijatelj,
nekadašnji dječak sa Une,

ljubitelj nauke i gole istine,
Maka Dizdara i valova,

mrzitelj letenja i galame,
površnih razgovora i drame.

Pozdrav, profesore,
kakvo je sada stanje?

Ja sam tako-tako,
a Dara je nešto bolje.

Sretan vam i Bajram i Uskrs,
mijenjala sam temu.

I da, kuća nam se sviđa,
hvala na pitanju

S Jačkovinskog klanca
gleda na Medvedgrad!

Bez obmana i maski,
redao je istine,
pa tako precizno i gordo
dočekao i onu posljednju!

Ozbiljni starac sa leptir-mašnom,
čovjek bez potomka,
od riječi i s riječima.

Jeste li u bolnici,
došli bismo vas vidjeti, molila sam

A ja bih molio da ne dolazite,
nemam se čim’ pohvalit’,
a samo ću vas rastužit’.

Iskreno gunđalo
Stoik i nevjernik.

Genije i tvrdi orah.

Na Mirogoju je ispraćen uz sevdah-pjesmu:
Kafu mi draga ispeci…

Baš u ove dane,
na izmaku ljeta.

Od moje kuće se čuje
kad zvone zvona.

Vidi se toranj Svete Barbare,
nisam ni znala!

Kad izađem,
više ne gledam previše ka gore,

nego na niziju
gdje je žuti toranj

odakle navire
teški željezni zvuk.

Baš tu leži.

Pa i ne leži,
nego u jeftinom ćupu stoji,

bez preostalog genetskog traga,

profesor iz krajiškog gorja,

pod tuđim mermerom,
na tuđoj zemlji.

Odmori, prijatelju,
i koliko god ti bilo smiješno:
Doviđenja, do viđenja!

*Posvećeno prof.Muharemu Mehmedoviću – Hariju.

Ekstrovertni introvert sam. Oduvijek nešto pišem, na papiru ili u glavi. Ne volim small talk.
Volim putovanja i razne kulture, pričam nekoliko jezika.

Kruti odgovori, niti jedno mišljenje o samoj pjesmi, samo mišljenje o svom mišljenju.

Darko Žigrović, 1976, Sveti Ivan Zelina
Književni mentor: Zdravko Odorčić

UMORNI PJESNIK

Nižem stih za stihom
I ponosim se time
U kutku sobe mračnom I tihom
S mukom slažem rime.

Umor hvata, jači od bola
Uz treptaj voštane svijeće
Na sredini trošnog stola
Taj stih običan, baš me I neće.

Priznajem, nisam na razini
Moje muze ne doje
Odajem se praznini
Pa nek se misli same roje.

Stalno stenjem, s time dišem
All u spontanost se uzdam
Bljesnut će munja jasno
Jednom ću pjesmu napisati
Strasno.

DARKO ŽIGROVIĆ, rođen 23.o6.1976 u Zagrebu, živim I radim kao komercijalist u poduzeću u Svetom Ivanu Zelini pokraj Zagreba.
Autor sam šest knjiga aforizama, epigrama I satiričnih pjesama jer me uvijek zanimao humor i kratke forme. Član sam Udruge hrvatskih aforista I humorista, sudjelujem u nacionalnim i međunarodnim Zbornicima i natječajima.Uz to volim skupljati stare antikvitete i dokumente, a pišem amaterski kad imam slobodnog vremena. Eto toliko, zahvaljujem.

Da kontaktirao sam gospodina Zdravka Odorčića koji mi je dao neke kratke smjernice te sam mu zahvalan na tome.Gospodin Zdravko je vrlo eminentno ime u hrvatskoj poeziji… i jako mi je stalo do njegovog mišljenja.
U svakom slučaju izuzetan umjetnik i veliki čovjek.
Hvala mu na svemu što radi za promicanje lijepe pisane riječi.

Sanja Košpić (1964.), Klanjec

BALKANSKA

Moja je prabaka bila pjesnikinja, iako u kući nije bilo knjiga
Stihove je tkala dugim noćima razgovarajući s izmišljenim ljudima
Pričajući s ljekovitim travama i misleći da je ludilo na djecu prenijela
Moja je prabaka krila da je vještica

Moja je baka bila pjesnikinja, krišom donijevši u brak nekoliko knjiga
Dvije krave u miraz i naramak očaja zbog udaje na koju nije pristala
Umrla je od upale pluća ležeći pokraj djece između pričanja dviju priča
Moja je baka krila da je poludjela od alkohola

Moja je majka bila pjesnikinja, donijevši u brak tugu koju nije razumjela
Udala se za pjesnika i zaljubljeno ga je puštala da je omami svojim stihovima
Samo bi ponekad prostirala preda mnom svoje začudne pjesme
I ne htijući naučila me kako nestati i kako se tom svijetu ponovo vratiti
Moja je majka krila da je pjesnikinja

Ja pišem pjesme, između dva udaha, između dva pada i jednog uspona
Lutam šumama, razgovaram s izmišljenim ljudima i travama
Svoj svijet pretačem u riječi i u njima stvaram utočišta
U meni se niz skrivanja prekida
Ja jesam pjesnikinja

Sanja Košpić rođena je i odrasla u Zagrebu, a danas živi pokraj Klanjca, u kući uz šumu. Nakon rada kao slobodna novinarka i dugogodišnja knjižničarka, danas radi u računovodstvu Veleučilišta Baltazar Zaprešić. Piše poeziju, fotografira i bavi se glumom. Njezine pjesme objavljivane su u zajedničkim književnim zbornicima, a na stranici „Tintom izvan korica” spaja riječi i fotografije. Nije objavila samostalnu zbirku.

Mentor je pročitao predložene pjesme i dao svoju preporuku za izbor pjesme za Treći krug.

Ana Karakaš (1990.) , Zagreb
Književni mentor: Sanja Balalić

Neporažena

Stari drveni sat otkucava…
Ne znam je li san ili java.
Smrti toliko si bliska, opipljiva sjeta.
Sjećanja naviru kao bujice i škripava prašnjava vitrina.
Tišinu i mutne misli prekide zvuk ćuka.
Tamne sjene grickaju moždane ćelije
Prisutnost raspiruje maštu.
Fragilna čupava djevojčica i njezin plišani hrabri zec.
On će me čuvati ako čujem zvec, zvec.
Neke traume decenijama paraliziraju um.
Ne gledam ispod kreveta jer čula sam čudan šum.
Strah ti je ime i ne znam kako ću se izboriti s time.
Odjednom se sjetih molitve moje bake i stisnem vjeđe.
Kao da i ćuk kriči nešto rijeđe…

Rođena sam 1990. godine u Mostaru. Životnim okolnostima moja obitelj odlazi u Zagreb 1996. gdje završavam osnovnoškolsko, srednju gimnaziju te fakultet za optometrista na Veleučilištu Velika Gorica. Po prirodi ekstorverta koja voli šalu i dobro društvo. Supruga sam,kćer i sestra, te imam titulu majke male djevojčice koja trenutno svojim nestašlucima ispunjava moje dane. Smatram kako u svakome čovjeku žive dvije suprotnosti bar u mom slučaju. Jedna koja piše poeziju i uživa u “ozbiljnijim” pjesmama, a druga piše basne za djecu. Izdala sam dva djela upravo u tim žanrovima. Zbirka poezije Olovka u tvojoj ruci (2025.) te dječji basnu
.Kora i poklon ispod bora (2025.)

Menoricta Sanja uvelike mi je pomogla svojim savjetsma i konstruktivnom kritikom. Bila mi je velika čast ostvariti suradnju. I razovor s njome. Priložena pjesma njezina je m.ugestija i neka tako ostane jer joj vjerujem.

Zrinko Šimunić (1961.), Čakovec

SLIKA

O, kako je jedra, i obla
njena peta
u sandali s visokom petom,
punokrvna, bijela!
A tek listovi, gipki i snažni,
uzbibalo vreteno, zatim hod …

Eh, kako ta žena zna hodati,
jedriti pločnikom,
zamirisati raspletenom kosom
zelenu harfu grada!

Ne mogu je se nahodati očima

Mašem joj pogledom
na drugu stranu ulice,

dok kucam šifru
na teškim dverima
u društvu
secesijskih anđela

pa se penjem u ured
gdje sam sebe podsjećam
na inženjera Ricarda Reisa
i njegovu muku
staru sto godina.

U njegovom uredu
gdje on radi proračune
lupaju pisaći strojevi.

U njegovom uredu
sve je ozbiljno, baš
kao i kod mene

Doduše, kod mene
ne lupaju strojevi, ovo su
moderna vremena

Tišina.

Otvaram prozor
da kazalište lutaka
uleti kroz prozor

da čujem žubor,
dječjih glasova il’ čitaću probu,

da se zakotrlja smijeh
u proljetno jutro, da svijet
bude šašav
i lijep, i sebe dostojan

Rođen sam 9. ožujka 1961. u Čakovcu, u kraju „med dvemi vodami“. Inženjer sam elektrotehnike, živim u Zagrebu, a radim kao elektroprojektant. Svoju pjesničku misiju započeo sam relativno kasno, neposredno prije „ranih srednjih“, izdajući „pjesni ljuvene i rumene“ u vlastitoj nakladi – zbirku „Terra magica“ (1997.)

Druga knjiga, „Pustalovina“ – „kradljivac pjesme“, izlazi mi u nakladi međimur-skog književnog kruga «Reči rieč» 1998. godine.

Dobitnik sam pjesničke nagrade udruge Jutra poezije „Ružica pl. Orešković“ 2004.-e godine za rukopis knjige pjesama „Organolirika“. Knjiga je izašla početkom 2005. godine u knjižnici Jutra poezije.

Početkom ožujka 2007. godine primljen sam u članstvo Društva hrvatskih književnika.

Četvrta knjiga pjesama „Dijete zapada“ izlazi u nakladi grada Čakovca, u biblioteci „Insula“. Pjesme u ovoj knjizi izražavaju onu istu zaokupljenost tvarnim i tjelesnim kao i prethodne zbirke, onu istu želju da „pjesma tijelom postane“ (Z. Šimunić), da „se poezija može čitati ustima i pipati rukama“ (Z. Mrkonjić), a da pri tom pjesnik ostane „nehajan, ma svečan” (prema J. Pupačiću).

Peta knjiga pjesama „Snovi i snohvatice“ također je izašla u nakladi grada Čakovca, u biblioteci „Insula“. Dobrim dijelom je nastala od pjesama objavljivanih na Facebook-u.

Svoju poeziju nastojim redovito objavljivati u književnim zbornicima i časopisima diljem Hrvatske, a povremeno Slovenije i Bosne i Hercegovine. Pjesme su mi prevođene na slovenski, njemački, talijanski i engleski jezik. Osim klasične poezije pišem i haiku, a redovito ga šaljem, zahvaljujući internetu, i u međunarodne vode.

Knjiga pjesama „Tijelo kao pjesma“ je moja šesta knjiga, a prva koja mi izlazi u „Novoj novoj poetici“, odnosno izvan Hrvatske, u Srbiji.

Suradnja je bila korektna, mentorica Sanja Balalić predložila mi je pjesmu, odgovorila je vrlo brzo. Ipak sam se, naposljetku, odlučio za drugu pjesmu.

Kristina Matanović (1999), Zagreb

MUZEJ BOLI

Samo kada zatvorim oči
u muzej boli mogu ući.
Bez ulaznice, bez rezervacije,
bez karte, samo oči sklopim.

Kustos tuge mene prati
ovdje gdje su odbačeni eksponati
o kojima nitko ne želi pričati.
Kustos tuge mene vodi
kroz ovaj muzej boli.

Na vratima je pričvršćen
otkazani zaručnički prsten.
Prsten bez prstenjaka
ostavljen prije braka.

Pisma koja nikad nisu stigla,
prašina se s njih nikad nije digla.
Njima je ovdje nahranjena arhiva,
nesuđena adresa bila je kriva.

U obilju, puna je ova dvorana,
puna magnolijama, ružama,
cvijeća zalijevanog suzama,
a danas tu nose miris srama.

Ovim hladnim hodnikom
kao tonjenje Titanikom,
ehom puste prošlosti
odzvanjaju zidovi krikom.

Tamo u kutu, prazna je postelja,
zakovana za krematorij želja,
od praznih obećanja do fosila,
kao dio avangardnog stila.

Pun je paviljon umjetnina,
propalih ljubavi od safira,
skulptura ledenih dodira,
ranijih romansa kasnijih satira.

Bez rezervacije, bez ulaznice,
zatvorenih očiju, otvorena izložba,
u prisutnosti nesanice,
plaćena je dugotrajna pristojba.

Rođena sam u Zagrebu 17. rujna 1999. godine, a riječi su moj suputnik odmalena. S dvadeset godina život me odveo u Irsku, gdje su novi ljudi i iskustva otvorili neke nove stranice mog života i stvaralaštva. Volim se igrati riječima, slušati ih, tražiti njihova značenja i slaviti ih. U njima čuvam ono što osjećam, pamtim i maštam. Autorica sam zbirke poezije „Abrakadabra“ i tekstopiskinja albuma „Pantheon“.

Suradnja s gospodinom Milčom Misoskim bila mi je vrlo korisna. Potaknuo me na razmišljanje i pomogao mi da dvije pjesme, između kojih sam se dvoumila, sagledam na drugačiji način te lakše donesem odluku.

Saša Gerber (1989) Osijek
Književni mentor: Ljubica Petrović Kosor

ŽUTI PONY

U nedostatku uspomena
Pokušavam ih stvoriti
No pucaju poput paukove mreže
Na proljetnom suncu.

Na slikama koje ugledam
Vidim da se smijemo
No jesmo li stvarno bili sretni?
Ili smo slutili kraj?

Još uvijek čuvam tvoj prvi
Rođendanski poklon
Gumenog žutog ponija za skakanje
U kojem sada uživaju oni,
tvoji unuci.

Svaki njihov odskok u mome oku
Stvara suzu, no plačem u noći
Dok svi oni blaženo spavaju
Ne sluteći nemire.

Natpis na njemu
“Sretan prvi rođendan
želi ti tvoj tata”
Za mene samo je san
O jednom nedoživljenom
Životu.

Saša Gerber rođen je 3.11.1989. godine u Osijeku. Pohađao je Osnovnu školu Tina Ujevića te srednju Medicinsku školu u Osijeku. Trenutno živi i radi u Osijeku kao mađioničar,, te medicinski tehničar na odjelu Pedijatrije KBC Osijek.
Nakon niza objava u zajedničkim zbirkama,2018 godine izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije “Misli jednog čarobnjaka”

Moj mentor bila je gospođa Ljubica Petrović Kosor te sam imao vrlo ugodno iskustvo i komunikaciju. Zajedno smo odabrali pjesmu te se nadam da će dojmiti i ostale članove kao i publiku.

Spomenka Marčić, 1957. Split.

ČUVAJ MAJKU DOK JE IMAŠ

Uvijek majku čuvaj, štiti
jer joj treba ljubav tvoja,
jednog dana kad ostariš
tad ćeš znati što to znači.

Majka te je rodila
i život ti darovala,
školovala te i čuvala
najbolje što je znala.

Zato majku čuvaj , pazi,
jer kad ode s ovog svijeta
suza iz tvog oka će ti reći
koliko ti ona znači.

Voli majku i pazi je
kao što je i ona tebe,
jer si njena krv i život
jer si i ti dio nje.

Rođena sam 1957g u Tuzli ( BiH) a od 1980g živim i radim u Splitu . Moja ljubav su slikarstvo ( Akril na platnu) I poezija. Poezijom se bavim od školskih dana, da bi kao odrasla počela pisati ljubavnu poeziju, uz nekoliko priča iz života. Bila sam nekoliko puta učesnikom na Međunarodnim pjesničkim festivalima na kojima sam upoznala mnoge divne pjesnike . Dugogodišnji sam član ULKU Vlaho Bukovac iz Splita. Mnogi moji stihovi su zastupljeni u 23 međunarodne zajedničke zbirke poezije. Imam stvaralački opus od preko 1200 pjesama. Nisam još izdala samostalnu zbirku ali je jedna u pripremi i nadam se ako bi se pojavio neki sponzor da bi zbirka ugledala svjetlo dana.

Sretna sam I drago mi je što mi je dodijeljena mentorica, u kontaktu smo i super surađujemo. Pomogla mi je savjetima kao i u odabiru pjesme- puno joj hvala.

Ljiljana Lipovac, (1957), Zagreb
Književni mentor: Lela Zjajo

ČEKANJE BEZ MNOGO PITANJA

Zamisli, svijete, kako bi to bilo
da noćne lampe ne prestanu da plamte,
pa svjetla što se javljaju iz tame
sva pronađu svoje rame koje pamte.

Ljubav da bude tišina koja ne šuti,
koraci da govore kao zvukova četa,
u pogledu svakom jedan mali zaklon,
u zagrljaju nešto veće od svijeta.

Ljubav je čekanje bez mnogo pitanja,
strpljenje što satove ostavlja prazne,
i dodir koji ne opipava riječi
u sreći i tuzi, namjere su raznorazne.

Ljubav je put bez karte i smjera,
korak što je hrabar i kad se boji,
svjetlo koje počinje na kraju tunela,
dok noć tiho snove ko džepove kroji.

A, kada te noćne lampe ipak zgasnu
i žamor utihne ulicom samoće,
tek tada će čovjek svjestan praznoće,
saznati, zapravo, šta želi i šta hoće.

Rođena je u Zagrebu gdje i živi. Majka je dviju kćeri i baka šestero unučadi, i godinu dana starog praunuka. Poeziju je počela u kasnijoj dobi pisati, od 2014 godine. Od 2016 bila je sedam godina suorganizator pietsko glazbenih tribina i manifestacija. Za manifestaciju ” Stop nasilju nad ženama” zajedno je uz kolegicu 2022 godine nominirana za Ženu Hrvatske.
Dobitnica je zlatne plakete 2017 godine na sajmu knjiga u Beogradu za najbolje napisanu pjesmu posvećenu ženi romkinji.
Do sada je izdala tri samostalne knjige, prvu 2018 godine dvojezičnu zbirku poezije ” Oči moje vide sve” u izdanju PRROM Beograd
2022 godine drugu zbirku poezije” Jednostavno žena” u izdanju KLD Rešetari
2025 godine treću autobiogravsku knjigu ” Dnevnik istrgnutih sjećanja” u izdanju KS Zagreb
Vanjski suradnik je i organizator poetsko glazbenih tribina u Domu za starije Markuševec.
Ljiljana je velika humanitarka, suorganizator je bila za prikupljanje sredstava za kupnju i obnove kuće za 12 korisnika Udruge OSIT ( osobe s teškoćama). Uz to organizira i vodi mnoge promocije i izložbe raznim akademskim umjetnicima.
2025 godine proglašena je i Naj bakom Hrvatske za 2025 godinu.

Ankica Biskupović, 1969., Split

NE PITAJ ME ŠTO SAM SPASILA

Ne pitaj me što sam spasila
od života.

Život nije voda
da ga zahvatiš objema rukama
i doneseš kući
ne prosuvši ni kap.

Nešto uvijek ostane na putu.

Pod kamenom.
Pod jezikom.
Na pragu kuće
u koju se više ne vraćamo.

Ne pitaj me ni
koliko sam izgubila.

Tko bi izbrojio lišće
što ga je jesen odnijela
s drveta koje je vjerovalo
da će vječno biti zeleno.

Imala sam i ja proljeća
koja nisu stigla do cvijeta

i vrata pred kojima sam čekala,
misleći da su zaključana,

dok nisam shvatila

da s druge strane

nije bilo nikoga.

Imala sam snove.

Neke sam zakopala tako duboko
da iz njih danas raste trava.

Preko nekih prolaze ljudi,
ne znajući
da gaze po životu
koji se nikada nije dogodio.

Ali nemoj me žaliti.

Čovjek nije samo ono što mu je dano.

Čovjek je i ono što mu je oduzeto,
a nije ga naučilo mržnji.

Kad su mi uzimali svjetlost,
učila sam gledati u mraku.

Kad su mi zatvarali vrata,
sjedala sam na prag i čekala jutro.

Kad nije bilo ruke da me podigne,

naslonila sam se na zemlju.

Ona nikada ne pita
zašto si pala.

Samo te primi.

I tada sam razumjela

nije teško jednom
umrijeti za nešto veliko.

Teško je ostati.

Ostati do jutra.
Do drugoga jutra.
Do proljeća koje kasni.

Ostati kad ti srce više nije kuća,
nego zgarište na kojem još miriše kruh.

Ostati kad nema nikoga
da ti kaže

izdrži.

Pa tu riječ moraš šapnuti sama sebi,

dok ti pod jezikom
još krvari tišina,

kao molitvu kojoj si i vjernik
i jedini svjedok.

Zato me ne pitaj
što sam spasila.

Nisam spasila godine.

Nisam sačuvala sve ljude.

Nisam vratila ptice
koje su jednom
odletjele iz mojih ruku.

Sačuvala sam nešto
što se ne vidi —
jedno mjesto u sebi
gdje ni poslije svega
mržnja nije pustila korijen.

Mrvu kruha za onoga koji pokuca.

Riječ oprosta koju još učim izgovarati.

I oči koje se,
poslije svega,
još podižu prema nebu.

Ne zato što čekam
da mi zvijezde odgovore,

nego zato što čovjek, dok god može podignuti glavu,
još nije sasvim poražen.

A ako me jednom upitaju
što sam od svega
ponijela sa sobom,

reći ću

ništa što se moglo
držati rukama.

Samo srce
koje su mnogo puta lomili,

a ono
umjesto kamena

izabralo ostati srce.

Amb. Ankica Anchie Biskupović hrvatska je pjesnikinja, spisateljica, esejistica, humoristica, satiričarka, aforistica, humanistica i vizualna umjetnica iz Splita, Dalmacije, Hrvatska. Njezin književni i umjetnički rad istražuje teme čovječnosti, ljubavi, duhovnosti, mira, domovine, mora, ljudskog dostojanstva i univerzalnih humanističkih vrijednosti.

Piše poeziju, prozu, kratke priče, eseje, dječju književnost, dramu i monodramu, humor, satiru i aforizme. Njezin se stvaralački rad proteže i na vizualnu umjetnost, uključujući fotografiju, digitalno slikarstvo i kombinirane tehnike. Među njezinim zapaženim djelima i književnim projektima nalaze se Beside jedne Dalmatinke, Kleknut htjedoh učitelju, Grlom u jagode, Zvjezdana prašina, Tišina iza stakla i drugi književni ciklusi te djela u pripremi.

Njezini su radovi predstavljeni u međunarodnim knjigama, antologijama, književnim časopisima, zbornicima i kulturnim projektima. Dobitnica je Naji Naaman Literary Prizes – Creativity Prize 2026, treće nagrade / 3° Classificato na Premio Internazionale di Letteratura e Arti Visive “Ciò che Caino non sa”, Italija, 2026., nagrade za pobjedničku pjesmu “The Abyss Awaits Us” / “Bezdan nas čeka” na Međunarodnom festivalu poezije Most pjesnika 2025, Literary Icon Award 2026 i International Literary Contributor’s Award 2026.

Svojim međunarodnim književnim, umjetničkim i humanitarnim angažmanom promiče kulturu, mir, ljudsko dostojanstvo, međukulturni dijalog i prijateljstvo među ljudima i narodima.

BIBLIOGRAFIJA

Književni opus Ankice Anchie Biskupović obuhvaća poeziju, prozu, kratke priče, eseje, dječju književnost, humor, satiru, aforizme, dramu i monodramu.

Odabrane knjige i književni projekti

Beside jedne Dalmatinke I, II i III • Kleknut htjedoh učitelju • Grlom u jagode • Zvjezdana prašina • Tišina iza stakla • Ožeđah, milo moje • Druga strana istine • Ljubav na dlanu • Svemir na smijeh – Priče i pjesme s nebeskim osmijehom

Odabrane antologije i književne suradnje

Sacred Remembrances • Bamboo Bridges • A Convergence of Hearts • The Formative Years: A Still Waters Poetry Anthology • Where We Meet Between Shores • Roselight: A Treasury of Love Poems • The Aureline Hours • ALS NaPoWriMo 2026 • Gogyōshi u pet • U oku sfinge • Glasovi iz Dilanove šume / Voices from Dylan’s Forest • Zidanje Logosa • Zlatovez vremena tkala je Jefimija

Njezina poezija, proza i druga književna djela objavljivana su u hrvatskim, regionalnim i međunarodnim književnim časopisima, antologijama, zbornicima i kulturnim publikacijama, uključujući Poetry Leaves Magazine, Barcelona Literary Magazine, Sada Al-Thaqafa, Diskurs, Apolon, Raven Cage Poetry and Prose Ezine, Echoes of World Poetry te publikacije povezane s međunarodnim književnim organizacijama i kulturnim projektima.

Sa dodijeljenim mentorom ostvarila sam izvrsnu suradnju. Komunikacija je bila profesionalna, korektna i vrlo poticajna. Mentor je pažljivo pristupio mojoj pjesmi, dao korisne i argumentirane sugestije te pokazao poštovanje prema mom autorskom izrazu. Posebno cijenim što njegove smjernice nisu zadirale u moj osobni pjesnički glas, nego su mi pomogle da tekst sagledam iz dodatne perspektive. Zahvalna sam na vremenu, podršci i stručnosti koju je pokazao tijekom naše suradnje.

Filip Ladiš, 1993., Zadar
Književni mentor: Danja Gašpar Đokić

DA IMAM SAMO JEDAN DAN

Da imam samo jedan dan
ne bih spavao,
koracima krčio bih planete,
morskim stvorovima pružio bih dah.

Da imam samo jedan dan,
moje misli bile bi šarene,
note igrale bi svud,
zelenim granama krao bih listove.

Da imam samo jedan dan,
stali bi strojevi, mašine,
masline bi kupalo nebesko inje,
kamene ploče kazivale bi put.

Da imam samo jedan dan,
ne bih pozdravljao najbliže,
otišao bih potpuno sam
u sumrak jesenje kiše.

Da imam samo jedan dan,
usred nesnosne vrućine,
svijetu viknuo bih, istrčao van
i pitao za još samo jedan dan.

Filip Ladiš, rođen 1993. u Zadru, završio studij pri Sveučilištu u Zadru ba odjelu za ekologiju, agronomiju, akvakulturu. Njegove pjesme Oltar i Spas objavljenje su u Ekumenskom časopisu Hvalospjev Ljubavi.

Ostvarena je komunikacija s mentorom. Autor je odmah na početku uputio mentora u kojem obliku želi savjetovanje (samo pri odabiru pjesme) te joj je isti uputio 5 pjesama. Mentorica je na na izrazito ružan način kritizirala radove autora, te pogrdnim i ružnim riječima opisivala njegov rad. (amaterizam, nije poezija…)Nakon toga prekinuta je svaka komunikacija s mentorom.

Milan Mile Čorak. 1946. Vukovar

JUTARNJA BALADA

Na Dunavu kad zabijeli zora
i sunce se ogleda u rijeci,
srce moje zaigrati mora,
hej Dunave dalje mirno teci.

Na obali zazvone tambure
pjesmom tihom zoru dozivaju,
dok Dunavom talasi se žure,
ova noć se približava kraju.

Bele magle rijeku prekrivaju
i pjesma se čuje duž obale,
cijele noći tambure sviraju,
od ljubavi pjesme su ostale.

Prođe ljubav ko dunavske vode,
mladost našu godine skrivaju,
zato ona nepovratno ode,
nama samo sjećanja ostaju.

Dok se sunce penje u visine
i zracima rijeku obasjava,
srce moje puno je topline,
od ljubavi što u njemu spava.

Milan Čorak, novinar u penziji, rođen sam u Lici, Krbava 5. srpnja 1946. godine u Vukovaru živim od 1947.godine. Osnovnu školu sam pohađao u Vukovaru, u Borovu srednju školu i zaposlio se u tvornici Borovo. Kasnije uz rad završio Višu školu za socijalne radnike. Uz mnoge druge poslove radio sam kao novinar i direktor informativne ustanove u Vukovaru. Od rane mladosti počeo sam sa pisanjem pjesama kao mnogi vršnjaci najprije ljubavne a kasnije i ostale pesme sa različitim sadržajima tematskim pjesničkog izražavanja. Pored pjesama pišem i priče iz života svojih zemljaka Ličana zasnovane na istinitim događajima o kojima je slušao od starijih. Kao novinar objavljivao sam radove u više različitih časopisa. Učestvujem redovno na konkursima udruženja i klubova književnih stvaralaca, objavljen mi je veliki broj pesama i priča u preko 170 Zbornika i Antologija za koje sam dobio brojne nagrade i priznanja. Objavio sam samostalno dvije autorske zbirke pjesama.

Komunicirao sam sa dodeljenim mentorom i veoma sam zadoboljan, gospođa Danja mi je pomogla svojim savjetima u izboru pjesme. Komunikacija u okviru Mili Duela ja izvanredna. Srdačan pozdrav.

Zvjezdana Čagalj (1955), Kaštel Gomilica
Književni mentor: Ana Narandžić

ZLATNA

U zlatnu cestu vozim,
Valjam se u mrvama zlatnim,
Prašina zlatna titra,
Zlati mi mrtve oči.
Listam od zlata more,
Zlatom me val proli,
Riba perajom zlatnom
Rubove daha mi moči.

Pije me zlatan krčag,
Pije, pa zlatom me toči,
Lijem se, pa opet tvrdnem,
Ko zlatna bista stojim.
Jezik mi sav od zlata,
Veze kroz iglene uši,
Mačem me rasijeca metal,
Zlatom od straha se bojim.

Zlato mi oduze vid,
I srce mi uze, i plašt,
Iz ruke istrže žezlo,
I uperi zlatan prst.
Vidim, opet se sprema
Vatra gdje zlato se kali,
Sad bi mi uzeli višnji
Što su mi pozlatom dali.

Kucam na zlatna vrata,
Kvaka od zlata cvili,
Nitko ne otvara prozor
Dok nestajem u zlatnoj svili.
Vozim u zlatnu cestu,
Bljeskovi zlatom more,
Ne vidim, tek pipam rub
Na kome zlatni gore.

I jednom bijah zlato
I zlatna tijara moćna,
Bijah haljina zlatna
I imah stopala bosa.
I jednom bijah sunce
U kome nestaje more,
Dok kalim zlatne vlasi
Raste mi bijela kosa

I ja starim ko običan smrtnik,
I moj se grob prostire bez sjaja,
Zlato mi postade običan krvnik
S ponešto praha svrh moga kraja.

Zvjezdana Čagalj, rođena u Splitu 1955.godine.
Odgojiteljica savjetnica, dramska pedagoginja, književnica.
Piše na čakavskom, ikavskom i štokavskom narječju.
Iza sebe ima 23 samostalna naslova.
Piše za djecu i za odrasle.
Dobitnica je mnogobrojnih nagrada za književnost i jedne osobite za cjelokupan rad i djelovanje u društvu: Državnu nagradu “Ivan Filipović” za životno djelo!
Pjesme joj se nalaze u čitankama za niže razrede osnovne škole.
Slika i ima nekoliko samostalnih izložbi, te stvara autorske radove u pletivu u koje upliće svoje čakavske stihove, čuvajući tako baštinu i domaći jezik.
Posjeduje recenzije eminetnih književnika i kritičara kao što su: akademik Luko Paljetak, Enes Kišević, dr.sc Anatolij Kudrijavcev, dr.sc. Diana Zalar, dr sc. Jadranka Nemet Jajić, književnici Siniša Vuković, Veljko Veljović, Nikola Šćepanović…
Osim niza nagrada za književnost, (Književno pero, Rijeka; plaketa za čakavsku poeziju, Rab i Marija Bistrica, nagrada za domoljubnu poeziju, nagrada za poeziju, Sveta Nedelja… ) dva puta je volonterka godine, dva puta
splitski cvit- naj žena godine, Nagrada za doprinos dramskom odgoju u Hrvatskoj, Splitski srebrnjaci- nagrada za najbolju odgojiteljicu, Godišnja nagrada općine Jelsa za doprinos u kulturi…
Niz pjesama joj je uglazbljeno.

Dodijeljena mi je za mentoricu g-đa Ana Narandžić. Ljubazno se očitovala o pjesmi u smislu da joj ništa ne bi dodala niti oduzela, te poželjela sreću.

Stjepan Crnić (1959), Zagreb

SJENA MOJE MAJKE

Sjene su u svakoj priči, pjesmi,
u svakoj riječi.
One se igraju, smiju, vesele,
s pticama lete, s oblacima jure,
drhte od zime, od straha plaču,
s lišćem šušte, s potokom žubore,
od radosti pjevaju i skaču…
Sjene koračaju s nama,
kruže oko kuća, kamenja, brijega,
lelujaju kao travke,
u podne se skriju,
predvečer i ujutro izduže,
a onda opet postanu kratke.
A noćima,
kada sve utihne,
sjene postaju prozirne,
neprimjetne, potpuno tanke.
Skrivaju se u mraku
i šapatom tihim pričaju priče
– prolaznike plaše,
a djeci pričaju uspavanke.
Pa ipak,
najljepše priče nastaju
i najljepše pišu se bajke
kada moja sjena korača
uz sjenu moje majke.

Stjepan Crnić, rođen 14.01.1959. godine u Rijeci, u Republici Hrvatskoj. Osnovnu školu pohađao je u Žarovnici, pokraj Lepoglave, i Špišić-Bukovici, pokraj Virovitice, a srednju školu, studij elektrotehnike i poslijediplomski studij završio je u Zagrebu. Jedno vrijeme bavio se znanstvenim radom.
Pisanjem pripovijedaka i poezije počeo se baviti tijekom osnovne škole. Piše romane, kratke priče, poeziju na standardnom hrvatskom i kajkavskom jeziku, haiku poeziju i eseje te misaone tekstove. Radovi su mu objavljivani u različitim časopisima, na radijskim postajama te u više od dvjesto trideset zbornika poezije i kratkih priča u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Srbiji i Sjevernoj Makedoniji.
Do sada je objavio četiri romana, zbirku kratkih priča, zbirku poezije na standardnom hrvatskom jeziku, zbirku poezije na kajkavskom jeziku i knjigu eseja – misaonih tekstova.
Na natječajima za kratke priče, poeziju i haiku poeziju nagrađeno je deset kratkih priča, a dvije su pohvaljene; nagrađeno je trinaest pjesama (četiri haiku), a šest je pohvaljeno (tri haiku).
Roman „Uskrsni krijes“ dobio je književnu nagradu Rikarda Jorgovanića (2019.) koju dodjeljuje Hrvatskozagorsko književno društvo i Općina Hum na Sutli.
Roman „Kamo smjestiti baku?“ ušao je u uži izbor za književnu nagradu “Fra Martin Nedić” 2022. godine koju dodjeljuje Zaklada Terra Tolis iz Bosne i Hercegovine.
Zbirka kratkih priča „Plavi različak“ ušla je u uži izbor za književnu nagradu “Fra Martin Nedić” 2025. godine koju dodjeljuje Zaklada Terra Tolis iz Bosne i Hercegovine.

Član je Hrvatskog društva pisaca i Hrvatskog sabora kulture.

Suradnja s mentoricom Anom Narandžić je bila korektna i ugodna.