Sanja Sinanović, 1980.
Švedska, Jönköping
U OKTOBRU PLEŠU RUŽIČASTE TRAKE

Moja nana je stavljala sitne novčanice u brushalter
i tako je potvrdila da žena nema pravo slobodno svirati na muževom penisu
Na njenom blijedom licu ocrtavale su se sjenke tužnih majskih leptira
Bila je ljepotica sa sitnim poprsjem, niska, tanušna
Sa trideset godina odstranili su joj maternicu i jajnike

Bojala se da će je raskrinkati komšiluk
čemu i kome služi osakaćena žena
Trideset godina poslije
umjesto sitnih novčanica
u brushalter je stavljala pamučne otkuhane krpe
Nije htjela da iko zna kako joj na dojci nešto raste i curi
Umrla je sa obje dojke

Mile Štrbac, 1950.
Švedska, Stockholm
S V E I S P O Č E T K A

Nepoznata ženo ne radi mi to
Ne uzbuđuj ovo srce, već je ranjeno
Prođi svojim putem, nemoj zastajati
Obećavam ja ti neću, u orbitu stati
Suviše si lijepa, pa te ja ne želim
Vjeruj mi na riječ, znam zašto to velim.
Imao sam jedu, lijepa ko anđeo
Zbog toga je mnogi drugi, baš za nju zapeo
Otresita bješe mnoge je prezrela
Odbijala sve ponude, dok njeg` nije srela
Dasa joj se lako, pod kozu uvuče
U sve dotad što vjerovah, on lako potuče.
Gledala me sa očajem, nezna šta mi reći
Od njegove privlačnosti, nemože pobjeći.
Vidim da je đavo, sve uz`o pod svoje.
Teška srca al joj dadoh, pristajanje moje.
Život traži prave borce, istinu ne laž
Imati nešto nestabilno, to baš nema draž
Dinamika života često mijenja put
Odnos sa suprugom, nesmije biti krut.
Izletom sa drugim, labilnost je pokazala
Ona nije oslonac, gdje bi moja ruka stala
Stoga srce stegnuh, poželi joj sreću
Takav brak ne želim, u njem` živjet neću
Zato tebe molim dok si nepoznata
Ne zadiri u moje srce, bol mu je poznata
Smireno me ljepotica u zjenice gleda.
U njoj neki inat radi, neće da se preda.
Priđe korak bliže, uze me pod ruku
Ne brini se stranče skratiću ti muku
Vidiš on baštu sad idemo tamo
Tamo ćemo kafu piti i da popričamo
Od njenog dodira, prođoše me žmarci
Boze dragi ova žena, ko da nismo stranci
Kao da mi misli čita, pogleda me samo
I ja imam osjećaj, kao da se znamo
Od tog glasa, poče srce jace da mi lupa
Al to nije alarm, već ljubavna klupa
Na tu klupu mi sjedosmo, kafu da pijemo
Spontano se pogledamo, pa se nasmijemo
Slušaj dragi, šta ću ti sad reći
Nemoj biti prepreka našoj novoj sreći.

Ognjenka Kalajdžić, 1949.
Švedska, Växjö
MEHA

Jednom davno, devetnaeste
na svijet dođe jedno dijete
majka gradu rodi sina
da mu crta most, starine
i obruse njegovih planina
da na platno mu prenese rijeku,
njenu boju, sjaj i huku,
da ostavi uspomenu divnu,
svjetlu, toplu i nadasve meku
na obale njene srebrne
kistom bi gradio lukove mosta,
koliko god ih napravi maestro,
Mostarcima uvijek ne bi dosta
most je bio omiljeni motiv
u njegovom čarobnom slikarstvu
simbol ispunjenosti i ljepote
iz njegove duše prepune
spokoja, svjetlosti i krasote
a kako je maestro slikao ljude
i onda kad se i za sna bude
i kada na Rondou u grupi sjede,
kao da čuješ njihove radosne besjede
s tri, četiri poteza kista
lice se na bijelom platnu
odjednom oživi i zablista
to postići mogaše samo
vrsni, mostarski portretista
nacrta čovjeka tako jasno,
bojom mu kapne malo duše
i tačno vidiš s koje strane
mostarski vjetar u lice mu puše
uvijek je slikao samo divan dan,
Mostar i most suncem obasjan
njegove božanstvene, svijetle boje
samo u lijepom vremenu stoje
davno jednom devetnaeste
u Mostaru se rodi dijete
i majka reče: “Nije moje,
gradu je srce dao svoje.”

İbrahim Eroğlu, 1963.
Nizozemska, Den Haag (Le Hay)
KATRENI O BOSNI I HERCEGOVINI*
Ovo je kao uvodna rečenica
za zemlju u kojoj još traže mine.
Čak se i jedro izgubi u njenom vjetru.
I onda se laž o njoj kao zastava vine.

*
Čobani su se gušili dok su joj svirali
A ja sam osjećao miris baruta u toj travi
Ali tragedija Bosne je u meni potisnula
i strah od Černobila koji me još stravi.

*
I u njenoj kući koja je sad neuseljiva
Samoća dječje sobe vidi joj se licu
Susretoh bosanskog pjesnika
I svjetlo njegovih riječi, osta mi u srcu.

*
Vidio sam mače kako mjauče
Je li Sarajevo slatko iz inata?
Oči su mu bile poput dva citirana retka
Pjesme u kojoj nema rata.

*
Od kuća od kojih ostaše samo zidovi
Ko uvjetna kazna sad bi to za ljude
Jer možda će imati snove
ako im džekpot životi ponude.

*
Dočekaše me i na vratima škole.
Učitelji, njihovi učenici
Jedan po jedan njuše se i grle
Ne, ipak to su SOS štićenici.

*
Ostavimo samo gradove
Pljačkali su i sela i gradove
Hoće li ostati bez daha u Haagu?
Čuveni koljači bitke ove?

*
Bilo je kao luka u kojoj su usidreni brodovi
odbijaju vodu,
čak je i lice Jadrana
bilo pomiješano s noći uz slobodu.
*
Čak je i nebo prolazilo
Munara se digla kao da će neko probiti, a pored crkva
Bog blagoslovio sve u Bosni
Niko ne bio propalica kakva!

*
Starac sjedi uz zid
Gleda porušene kuće, ugašene peći
Gleda djecu čije su igračke ispod ruševina.
Kaže: “Hvala i na tome” i gleda u ono dalje crpeći.

*
Cvjećari koji u svojim trgovinama vješaju adrese groblja
Saginju glave u cvijetne mirise
Sa savješću raspršenom u dječjim pitanjima
U njima su priče koje ne mogu razumjeti ni iza kulise.

*
A zadnja duša koja je sasječena
To je samo knjiga žalosti
Strpljenje ovoj zemlji je ponestalo
Jer se od svake osobe iz knjige brzo oprosti.

*
Sahranjena na groblju siročadi
Bosna izgleda kao mrtvo dijete
UN je bio poput vojnika odreda na mjestu događaja.
Tek u prolazu da prolete.

*
Kao da brojim ruže u vrtu
U kameni grad ulazim ko u mirisni dom
Trebamo li ovu samoću povezati sa spisima?
Bosanskim, koji posta jezikom naricanja, vapaja za svojim šehidom.

*
Ptica je to sa slomljenim krilom
Kavez koji izgleda kao da želi dobar let
To je poput zapisa njenog života.
Svaki dah koji udahnete njoj je riječi pet.

*
Komšinica je koja osta bez daha za dobro bližnjih
Nije uzalud, sav taj trud im je otišao u vjetar
Dvadeset i četiri sata dnevno njihove vladavine, gladi
Je li to kruh koji smo nekad dijelili svima u etar?

*
Ostale su joj polomljene grane, uništeni zidovi
Djeca bez očeva, udovice, sve poznam
Još joj se zelene isušene ravnice i lekcije volovima daju
ali kako da sve objasnim siročadi čija imena ne znam?

Translated to Bosnian by Nermin Delić
…………………………………………
BOSNA HERSEK DÖRTLÜKLERİ

*
Mayından sorulan arazilerde
Birer giriş tümcesi gibidir talan
Yelken bile rüzgârını şaşırır
Göndere bir bayrak gibi çekilince yalan

*
Kavalını çalarken kısıyor çobanlar
Hatırladıkça otlardaki barut kokusunu
Nasıl kısmasınlar, bastırmış Bosna
Çernobil korkusunu

*
Oturulmaz hale gelmiş bir evde
Yüzünde bebek odasının ıssızlığı
Gördük Bosnalı bir şairi
Yine de içimizi ışıtıyordu kelimelerinin ışığı

*
Miyavlayan bir kedi yavrusu gördüm
Saraybosna’nın inadına şirin mi şirin
Gözleri alıntılanmış iki dizesi gibiydi
İçinden savaş geçmeyen bir şiirin

*
Bir tek duvarları kalmış evlerden
Hayallerine şartlı tahliye
Nefes almak artık onlara
İkramiye çıkmış gibidir bir talihliye

*
Okulun kapısında karşılıyorlar
Öğretmenler, öğrencilerini
Birer birer koklayıp kucaklıyorlar
O, ABC öksüzlerini

*
Bırakalım şehirleri
Talan etmişler köyleri, kasabaları
Artık soluğu La Hey’ de alsalar n’ olur
Meşhur Sırp kasapları

*
Su alan gemilerin demirlediği
Bir liman gibiydi yüzü
Adriyatik’in bile
Geceye karışmıştı gündüzü

*
Gökyüzü bile es geçiyordu
Bulutları delecekmiş gibi yükselen minareyi, kiliseyi
Allah, Bosna’da her şey etsin de
Çocuk ve çiçekçi etmesin kimseyi

*
Duvar dibinde oturan ihtiyar
Yıkılmış evlere bakıyor, sönmüş ocaklara
Bakıyor oyuncakları enkaz altında kalan çocuklara
“Buna da şükür” diyor, bakıp bundan sonra olacaklara

*
Mezarlıkların adreslerini dükkânlarına asarken çiçekçiler
Boyun bükerler kokular içinde
Çocukların sorularında darmadağın olan vicdanlarıyla
Anlayıp da anlatamadıkları hikâyeler vardır içlerinde

*
Kıyılan bu kaçıncı can
Şaşırdı taziye defteri
Sabrı tükendi toprağın
Alırken her bir neferi

*
Kimsesizler mezarlığına defnedilen
Bir çocuk ölüsüne benzer Bosna
BM, olay yerine bir manga asker gibi
İntikal ederken boşu boşuna

*
Bahçedeki gülleri sayar gibi
Koklayarak giriyor taşların şehrine
Yazılara mı bağlamalı bu tenhalığı
Ağıt dili olmuş Boşnakça ağlarken şehidine

*
Kanadı kırılmış kuşa
İyi uçuşlar diler gibi bakar kafes
Sanki yaşadığına dair bir tutanaktır
Bu kafeste aldığın her bir nefes

*
Komşu komşuya hayrına soluk solumaz oldu
Boşa değil, bomboşa gitti onca emek
Hükmünü yirmi dört saat sürerken kıtlık – kıran
Gözümüze mi durdu bir zamanlar bölüştüğümüz ekmek

*
Kırık dallar kaldı, yıkık duvarlar
Babasız çocuklar, dul kadınlar
Yeşili kavrulmuş ovalar, ot dersi verirken öküzlere
Nasıl anlatırım ben bunu adını bile bilmediğim öksüzlere

Mladen Ćosić (Točak), 1960.
Nizozemska, Ijsselmuiden
KAKO IZBJEĆI APOKALIPSUTopot dobro mi poznatih koraka i psa lavež smjenjuju se
jedan za drugim u znanom mi ritmu. I na kraju zamru
sa zatvaranjem vrata zvukom. Susjed je opet obavio
svakodnevni ritual. Za taj dan obaveznu posljednju šetnju
s psom. U istom onom trenu kada je gubeći se kroz noć
u daljini jenjavalo kloparanje zadnjeg noćnog vlaka.

A malo poslije toga utihne i veseli smijeh i vriska
razuzdane mladeži pri povratku s neke od terevenki.
A i šaptaji i uzdasi zaljubljenih, čije siluete unatoč
njihovoj prevelikoj za ljubavlju i gladi i žeđi,
zasićene bdjenja, napokon prekrije plašt mraka.

Konačno i moja ulica, po kojoj još nikada, a kamoli
u ovo gluho doba nisu tumarali ni pijanci ni beskućnici;
a još nikada svojim očima nisam vidio ni mjesečare,
usprkos svoj njenoj i širini i duljini, ostade prazna, pusta.

Tek ponekad se još začuju jecaji grana tanane breze
kada ih nestašni povjetarac dotakne svojim daškom
dok razigrano švrlja niz ulicu, kao da je mete želeći je
čistu i urednu predati u ruke novom danu.
A onda naleti i onaj trenutak kada i on posusta.

I sve se umiri. Čak i oni nejasni i tajanstveni zvuci
Majke prirode, koji su često a naročito baš u ovo doba
čujni samo za one obdarene. Ili za luđake.
Najzad, tmina i tišina, ruku pod ruku, potpuno sami,
stigao je i onaj sudnji čas kada se i aveti prošlosti bude.
Moja osobna Apokalipsa; čekam još samo jahače.

Ali, iznebuha, i ne gledajući, ćutim nešto se vani dešava,
i pitajući se jesam li to i ja obdaren, ili sam pak lud,
pogledam kroz prozor. I gle, vani pada prvi snijeg.
Namah mi osmijeh lice ozari jer znam to je moj spas,
te s pažnjom promatram i uživam u pahulja letu.
A desi se pa poneka doleprša i spusti se na okno,
i čim ga dotakne istopi se. Učini mi se kao da zaplače.

I meni bude žao. I pogled mi prazni orosiše suze iz kojih
spoznaja zaživi: pahuljica ne plače nego mi zbori,
i u okrilju toplog doma uljuljan jasno je čujem:
“Gle, koliko nas je, bezbroj, nepregledna gomila, hrpa.
A ustvari nema tu pahulja, sve smo mi samo vode kap,
bile mi u snijegu ili kiši, gore u nebu ili dolje na zemlji;
opet smo sve različite i raznolikim vodama tečemo
ali uvijek nam iste sudbine”.

Ganuše me te njene riječi pa se u tom ganuću sjetim
kako je nekad davno netko premudro rekao: “Svi smo mi ljudi,
ali treba biti čovjek”; te joj odgovorim: “Sve ste vi voda,
ali treba biti kap”. A ona od sreće sva zasja, opusti se
i bez ikakve bojazni skotrlja se niz okno u svoje sudbine naručje,
znajući da shvatio sam njenu poruku. I ja tom spoznajom
umiren polako se predajem snu u koji me prate samo misli
na meni drage ljude. Iako ih je malo, sad znam;
‘ljudine ostaju uvijek ljudine’.

Glória Sofia, 1985.
Nizozemska, Rotterdam
VRISNI MOJE IMEobukla sam se u oblake da te nasmijem
progutala sam svu svjetlost
da bi sijao kad te poljubim
ukrala sam dugi boje da bih obojila tvoju radost
pustila sam svoj osmijeh u beskraj
bacila sam svo cvijeće koje je još uvijek bilo živo
jer samo sam htjela da vrisneš moje ime

popila sam svu vodu iz tvoje duše
da suze ne bi padala s tvoga lica
poprskala sam sve zvijezde
da bih oprala tvoj duh

lutala
venera da me obogotvori
samo sam htjela čuti kako vrištiš moje ime
pustila sam poeziju i muziku iz sebe
tvom sumornom životu
jer samo sam htjela čuti kako vrištiš moje ime

Translated to Bosnian by Nermin Delić
………………………………………………………………..
SCREAM MY NAME

I dressed in clouds to make you smile
I swallowed all the light
To make you shine with my kisses
I stole the rainbow to color you with joy I abandoned my smile in infinity
I threw away all the flowers that were still alive
I just want to hear you scream my name

I drank all the water in your soul
So that no tears fall from you
I blew all the stars
To bathe your spirit

roamed
Venus to deify me
I just want to hear you scream my name
I let myself expel poetry and music
For your gloomy life
I just want to hear you scream my name
……………………………………………………..
GRITAR O MEU NOME

Vesti-me de nuvens para te fazer sorrir
Engoli toda a luz
Para fazer-te brilhar com os meus beijos
Roubei o arco-íris para colorir-te de alegria Abandonei meu sorriso no infinito
Joguei fora todas as flores ainda vivas
Só queria ouvir-te gritar o meu nome

Bebi toda água da tua alma
Para não cair-te nenhuma lágrima
Soprei todas as estrelas
Para banharem o teu espírito

Percorri
Vénus para me endeusar
Só queria ouvir-te gritar o meu nome
Deixei-me expelir poesias e músicas
Para a tua vida tétrica
Só queria ouvir-te gritar o meu nome