Ove sedmice je u Zenici objavljena knjga “Zbirke” (čitanje bošnjačke i bosanskohercegovačke poezije) u kojoj su prezentovani književno-kritički osvrti na desetak djela živućih bosanskohercegovačkih pjesnika. Autor osvrta je univerzitetski profesor Muris Bajramović. Jedno od djela koje je profesor odabrao za čitanje i pisanje književnog osvrta je djelo “Rustemov ah” organizatora Milih Duela, Nermina Delića. U nastavku donosimo prikaz književno-kritičkog osvrta.
Uzdah i želja Rustemove kontemplacije
Nermin Delić spada u red mlađih bosanskoherce-govačkih pjesnika. Njegove pjesme su priznate i već nagrađivane u regionu, a osnivač je i pjesničkog takmičenja Milli Dueli.
Njegova zbirka Rustemov Ah postmodernistički i jezički kombinira dva svijeta. Jedan je duboko tradicionalan, s temama i motivima koji se u jednoj kul-turi nameću kao dominantni, a drugi je savremeni svijet koji živimo. Na presjeku ta dva svijeta rađa se Rustemov Ah. Ovo značenje je dvostruko, i tako ga možemo i razmišljati. S jedne strane to je âh, što je zapravo riječ koja porijeklo duguje turskom jeziku i znači „čežnja“ ili „želja“. U toj želji je sadržan cijeli jedan univerzum. Zatim ah, taj uzdah, u tome je sadr-žan čitav jedan svijet. Kao jah iz Bosanske kafane Zije Dizdarevića, koje govori kontekstualno i kulturološki jako i sugestivno. Jedan sasvim običan čovjek, tipični Bošnjak Rustem, postao je mjesto zanimanja pjesnika. Sve njegove snove, boli, život, vrijeme, probleme itd. Nermin Delić je satkao u ovu zbirku. On čak to i je-zički sugerira, nastojeći da unese u svoju poeziju niz turcizama, pa i arhaizama, koji efektno podsjećaju na jedno davno minulo vrijeme, na jedan momenat iz idealizirane prošlosti u kojoj se, gotovo zamrznut, nalazi bosanski čovjek. I taj lebdeći identitet, ni na nebu ni na zemlji, a koji temeljno svjedoči svoj paradoks ne-bitka, kao da ostavlja za sobom trag koji „lovi“ pjesnik i prezentira nam jednu melanholiju, ali i tragiku tog svijeta. „‘Identiteti’ lebde u zraku, neke smo odabrali sami, ali druge su napuhnuli i pustili u zrak ljudi oko nas, te valja neprestano biti na oprezu da bi se prvi obranili od drugih; povećana je moguć-nost nesporazuma, a ishod pregovora zauvijek se ne-izvjesno ljulja na vagi“, piše Bauman u knjizi Identitet. Upravo je tako i Rustemov identitet opjevan. Rustem je metonimija za jednu kulturu koja nešto čeka, koja se izgrađuje, koja pokušava da se izbori sa svojim tra-umama i traumatičnim iskustvom svijeta. I u tome je to lebdenje uvijek u nekoj formi čekanja, iščekivanja, idealiziranja tuđeg, odsustva samokritičnosti, ali i te-meljnog odsustva kulture, u najširem polju značenja koje kultura zauzima.
Već u prvoj pjesmi Čekajući Fleminga slika se svijet koji je ironičan, koji je licemjeran i koji je, na kraju, nazadan. U naslovu se asocira na Beckettovu dramu Čekajući Godoa, ali u ovom slučaju čeka se izumitelj penicilina. Prema tome, sredina u kojoj se to čeka do-ista je nerazvijena, ali dovoljno „pametna“ da kritizira druge i drugačije: Zašto sav zeman svoj pod ahmediju /sa grijesima skupa stavljamo / i zašto se oni što inate i piju / dičnije šeću kroz džamiju?/ Iskazana je paradok-salna slika u kojoj centralno mjesto zauzima bosan-ski (bošnjački) inat. Otuda i jedno ironično retoričko pitanje: Zašto Mehin salaš spava danju / skupa sa Ze-hrom mu hanumom / i zašto hajvan ne pase više travu / već hoda dičnije od mene Džumom? Nakon što se sli-ka ovjekovječila kao jedno stanje bolesti, a ne znanja, recimo, potrebno je naći lijek. Ali, pošto još čekamo Fleminga, pitanje je kada će taj skupi lijek doći.
I u drugoj pjesmi Hajvan gibi kritikuje se stanje ma-lograđanskog bosanskog/bošnjačkog duha. Iskazan je taj prkos, taj inat koji ničemu ne služi niti ičemu vrijedi. Osim da sam sebi bude svrha i da se u moru kvazivrijednosti pojedini članovi uglednih familija ta-kmiče jedni s drugim. Na kraju lirski subjekt sumorno zaključuje: Svu svoju mušku djecu sam poudao. / Evo, njih lišen, ogledam se u čaši. / Koliko smo postali ružni i strašni / I krupni hajvan nas se baš plaši! Slika, pomalo i stereotipna, s čovjekom koji pije i koji hedonistički gleda samo na svoju korist, udaljava takvog insana od temeljnih humanističkih vrijednosti i samim time u opoziciji priroda – kultura, smješta ga na pol divljeg, ali ne običnog divljeg, nego toliko divljeg da ga se i veće zvjerinje plaši. Mračna slika svijeta, ili mračna slika Bosne, nastavlja se i u drugoj pjesmi Ranjena ku-mrija. Ono što je još tragičnije, a što ova pjesma suge-rira, jeste zamrznutost tog identiteta i njegova veza-nost za jedno davno prošlo vrijeme: Nebesa su večeras od Zemlje se skrila. / Crna mačka grebe po prozorima. / Leti, a letjeti ne želi. Jošte joj mila / Ova trešnja sa Isto-ka, sto godina što ima. Naravno, tek učenjem i promje-nom stanja moguće je mijenjati i identitet. Takvo što, u susretu sa starim neizmijenjenim identitetom, stva-ra osjećaj ljutnje, pa i frustriranosti: Čitajući knjigu, pročitao sam mačku / i svo njeno parafraziranje stkano, / od ujeda zvijezda da dobila je tačku / na repu što visi ko Rustino zlato. I: Kandže joj oštre. Čevrma se para. / O dukatu pjeva. Ljut sam kao ris. / Dok bojom izabela zadnje zvijezde šara / Rusto joj viče, pis, šejtane, pis
Slika jednog apsurdnog stanja u kome se ništa ne mi-jenja, uključujući i glupost lirskih subjekata, iskazana je i u pjesmi Život je oratorijum. Život dakle priča, uči. Ali o čemu u ovoj pjesmi? O Rustemu koji čeka da mu drugi uradi posao, o pijanom Ismetu koji je ujed-no glup i o lirskom subjektu koji želi da ode odatle, da promijeni stanje, da pobjegne iz te mračne slike svijeta: svi smo čekali nešto / osjećam, dun’ja se u uho pre-tvorila / rustem je čekao ismeta da mu cijepa drva / a ismet je čekao verandu da je zakorači / i da prilegne pred vratima vlastite kuće / a ja… ja sam čekao autobus / i možda, premišljao se / u svojim dubiozama / stajali smo i svi smo dočekali nešto… / … noć… a poslije nje / novi dan.
Kritika društva u kojem su laži i spletkarenja postali svakodnevica tema su pjesme Moj burazeru. Među-tim, ono što daje tračak nade da se može promijeniti stanje jednog naroda i jednog duha jest poziv buraze-ru, arkadašu da se zajedno udruže u borbi protiv laž-nog govora, tračeva itd. U prvom dijelu pjesme lirski subjekt je razočaran u svijet lažnih riječi: Lažljivce sklonite sa ponude! / Razumiju sve, ništa da shvate! / Nesvjesno mogu da naude / Podobro onima što dugo pate; da bi na kraju, kao „svjetlo na kraju tunela“, zazvan bio brat koji će se suprotstaviti takvom sistemu laž-nog govora: Hoću tebe u odsjaj da mi daš / Vodič tminom u pravom smjeru! / Hoću da budeš moj vjerni arkadaš / I da bar postojiš, moj burazeru, čime se zapravo uteme-ljuje jedan novi sistem vrijednosti: ako bismo svi bili lančano povezani s nekim svojim prijateljem, onda bismo mogli da stanemo ukraj lažima?
Slika fukare i jednog siromašnog stanja duha iskazana je u pjesmi Smajina biblioteka. Činjenica je da smo mi društvo nečitalaca. Malo se čita, a još manje razumije. Metafikcijski je to iskazano u prvoj strofi: sve mi više ljudi prilazi / govoreći kako modernu poeziju / doslovno mrze i da / sve više knjiga imaju / a sve manje čitaju. S druge strane stoji ideja marksove ekonomske baze i duhovne nadgradnje u kojoj bez temeljnih ekonom-skih preduvjeta nema ni razvoja kulture, što je jasno. Donedavno je Zemaljski muzej u Sarajevu bio zatvo-ren, a o kulturalnoj produkciji iz svih oblasti da i ne govorimo. U okviru teorija potreba, na prvom su mje-stu one biološke i fiziološke, pa će i to primorati Sma-ju da u svom siromaštvu rascijepa biblioteku kako bi se ogrijao: evo baš / pucketanje sa prozora slušam / komšo rustem ko zainaćen / znojan cijepa police / smajine kućne biblioteke / smajo je inače pravnik / u penziji, večeras nema šta / u ozeblu peć metnuti / a zebnja zavladala, moj ti. A ovo zazivanje moj ti simbolizira jednu rav-nodušnost, jednu pomirenost, jedno nezavidno stanje koje se samo konstatira i ništa više. Suprotna ovoj je slika susreta s knjigom, što zapravo ovoj poeziji daje duh optimizma: nećeš mi vjerovati / ali toliko sam se veselio / kad sam korice svoje knjige / dodirnuo / ko sveti gral da sam / dirnuo.
Kritika društvenih normi i svijesti iskazana je i u pje-smi Cip cijela Tuzla ispraća nebo. U njoj se suptilno kritikuje slika stanja jednog duha u kojem se sve svodi na ličnu ravan, u stanju koje neminovno traži pro-mjenu, ali promjene nema: danas smo doznali / i da je nebo iznad bosne umrlo / buzdovane kad smo nad srce / ko glavu na jastuk od bijelog perja / tako buz gibi stavili.
Pri tome pjesnik povezuje jezički stanje današnjeg duha s duhom prošlog, mrtvog vremena, neke vrste idealizacije prošlosti i „turskog“ vakta. Ta ideja soci-jalnog bunta nije direktno iskazana u pjesmi Zbog nas, Madiba koja je posvećena Nelsonu Mendeli. U njoj se podstiče na borbu za ljudska prava, bez obzira na mjesto stanovanja, pa će lirski subjekt zaključiti: misao sam pod humku (s)metnuo / tvrdeći da opravdana laž / samo je ona koja / istinom laže o meni.
Motiv izgubljenog doma, ali i izgubljenih dokume-nata povijesti, tragično je iskazan u pjesmi Poslijeratni amanet. Ova pjesma govori o ljudima koji su u ratu sve izgubili, ali su sačuvali svoju glavu, da bi došli do jedne ontološke spoznaje: i sve što si stek’o / pod nokti-ma sad čuvaš / nebesa da se ne naljute.
U pjesmi Hatihumajun vrši se poveznica dva vremena, prošlog, historijskog, i današnjeg. Sva se ta vremena presijecaju u lirskom subjektu Rustema. Naslov pje-sme direktno sugerira sultanove odredbe i pisma koja su se označavala i kao hatišerif. Obično su to, histo-rijski gledano, bili dokumenti od presudne važnosti. Međutim taj hatihumajun se iz historijskog vremena sultanata seli u današnje vrijeme savremenih minista – ra i postratnog tranzicijskog doba. U takvom dobu i Rustem živi i snalazi se. U njemu se odvija drama sta-rih vremena kao jedna vrsta kulturalno-historijskog naslijeđa i savremena drama opstanka poslije rata: rustem se sad, godinama poslije / naročito prije džume / neumorno hvali da je bio dobar vojnik / sudeći po jeziku razvezanom / ako su mu takve bile i ruke / rustem je bio dobar vojnik. S jedne strane je pripovijest iskazana u jezičkom oblikovanju priče o vremenu vojnikova-nja, a s druge je ironija i upitanost o takvom vojniku koji pretjerano priča, nakon čega će se u skladu s hu-manističkim vrijednostima težnje za mirom na kraju pjesme „prokleti“: vojničko odijelo ne obukao / nikada, dabogda.
Sistem vrijednosti koji se nameće kao goruće pitanje u našem društvu pomalo je humorno iskazan u pjesmi Ašćare bi to poštenje: u sestrin novčanik / kad nisam po-virio / a bio je u mojoj torbi / dan i noć cijelu.
Sistem vrijednosti i jedno pozivanje na logičko pro-mišljanje svijeta iskazani su u pjesmi I basma i jazma. U njoj autor nastoji šokirati čitatelja susrećući ga s konstruiranim sistemima vrijednosti koje su namet-nute i s paradoksima zajednice: rekli su mi jučer da bi voljeli ići u pariz / i tamo ukrasti svoj medeni mjesec / opljačkati svoje kreditne kartice / i katanac od čet’ri evra staviti na ogradu nekog mosta / kojeg, naravno, nikad više vidjet’ neće. Naspram ovakvih unaprijed utvrđe-nih vrijednosti i radnji koje su obavezne stoji zaziv na logičko promišljanje svijeta u kojem je najopasnije „ukrasti Bogu dan“: i pored tog što je krađa stihova i bicikli najgluplja / ipak je najgluplje ukrasti bogu dan / misleći da će se išta sem čovjeka preobličiti / i postati nešto bolje u naredna dvadeset i četiri časa. Naspram tih uza-ludnih radnji koje ne vode ničemu stavljena je akcija, promišljanje, djelovanje. Svijet se svodi na lični pro – stor u kojem se grade odnosi i izgrađuju vrijednosti i povjerenje, što je iskazano u pjesmi Kad burazer pa-rafrazira. Zamrznutost u jednom momentu u kojem je identitet nemoguće mijenjati iskazana je u gotovo proznoj sličici Kazna gurabija. Susretanje lirskog su-bjekta s figurom doktora psihologa koji kupi izmet za svojim psom pomalo je tužna slika i metafora društva u kojem se nalazimo. Iako doktor „savjetuje“, on nudi gurabiju nakon diranja psećeg izmeta, što je apsurd. Njegova izgubljenost u tom momentu poništava i sa-vjetodavni ton kojim je ispjevan prvi dio pjesme.
U pjesmi Hamza, elif, ba, ta iskazane su ljudske želje i čežnje, snovi i sanjarije, ali ujedno i gorko razoča-ranje u susretu s okrutnom stvarnosti. Iako lirski su-bjekt mašta i idealizira svijet oko sebe, tragedije koje se dešavaju ubrzo će ga „spustiti na zemlju“: jednom sam vjerovao / da je arkadaš pored mene / a bio je deset sedmica / dalje… u meni / jednom sam vjerovao / da je svijet otišao u… / kad eto, pojaviše se putovanja, sanova-nja. Nasuprot tome oštro je i traumatično susretanje sa stvarnim svijetom i suočavanje s njim: eto, takva su ti moja vjerovanja / pa sad ti doktore reci / da li je jedan posto u čovjeku / jače od devedeset i devet posto / oko njega / bojim se da ćeš zadrhtati / ko nekoć ja / pred hodžom i pred harfovima.
Odgovornost spram jezika, pjesama, pisane riječi i svega onoga što poezija nosi sa sobom iskazana je u pjesmi Ja, hasta od riječi: ona je govorila / u ezanski ze-man / vazda da stihove odšute / moji svijetli prsti / tobo-že, priča Rusto / na duvaru, za hastalom / kad me nema / da sam hasta od riječi. Otuda i odgovornost pisane riječi: zarad ovih slogova mojih / i slova tvojih / kojima budućnost / zacrnjava spone / i krivi kvačice / zašto si krivo razumio / i obučenu zvijezdu u krvi / kroz srce mi proturio. No, to se vrijeme još čeka. To je pjesničko vrijeme, unutrašnje vrijeme: zašto, majko / gledajući jedno u drugo / čekali smo ezan da prođe / a prošao je čitav vijek.
Promjena stanja lirskog subjekta i promjena koju poe-zija nosi metafikcijski je iskazana u pjesmi Onako kako čujem: jučer mi promače deset pjesama / sad nijednu da započnem / vjetar ih ko suhu travu / prstima svojim / od mene nosi. Autor započinje igru i zapravo dekonstrui-ra ustaljeni poredak značenja i stereotipa kod nastaja-nja pjesme. Stvarnost se spoznaje na sasvim drugačiji način od onoga koji je serviran: trebao bih u školu u pola dvanaest / al’ budim se u pola osam / i zurim u nebo koje se vazda mijenja / a nikad da se promijeni onako kako očekujem.
Jedna nadrealna slika stvarnosti, koja se javlja u snu, u kojoj su perspektive lirskog subjekta izmiješane, od slike i metafore svijeta kao kokošinjca, preko intimi – stičkih slika doma, pa do Rustema koji ganja kokoš i čupa joj perje,predstavljena je u pjesmi Razvrat koko-šinjca. Slika svijeta je haotična, perje leti na sve strane, ljudi komuniciraju, ali kao da ne komuniciraju, realno se seli u nadrealnost sna: Nije kasno, ali kasno je. / Vra-ćam se kući. / Prolazeći, vidim Rustema u svojoj avliji / Ganja kokoš i trga joj perje. / Ko biva, nije joj spalo na vakat. / E, svašta. Ipak, tema sna je zanimljiva, i to ne samo psihoanalitičarima. To je posebno stanje i tijela i duha u kojem se prepliću naša stanja, naše želje, re-alni svijet, ali i onostrani svijet, neki drugi, kojeg iako nismo svjesni, ipak se urezuje u naše pamćenje, pa znamo šta smo sanjali. Ovdje san može poslužiti kao jedna metafora haotičnog svijeta u kojem se doista nelogički potezi nekom čine krajnje logični i smisleni. U snovima sve mijenja svoja značenja i stoga snove, kao i poeziju, treba tumačiti.
Sistem vrijednosti je jako česta tema u poeziji. Po-ezija nekako to najprije omogućava, da na sažet na-čin progovori o stanju duha. Tako je i u dvije pjesme Svemirsko milovanje i U svom rodnom gradu. U prvoj se svijet pojedinca utemeljen na znanju i spoznajama konstruira u gotovo idealističku sliku, u kojoj se opet konstruira mini svijet u kojem se očuđava: danas se na svaki sahat prebirem / i grleći snažno samog sebe / ja se ko po salu vena tražim / gdje sam to utekao / u koju ozonsku rupu / u koji zeman kad je ovaj / o, kad je ovaj / svemir-sko milovanje za me. U drugoj kratkoj pjesmi opisan je jedan sistem vrijednosti, zapravo jedna zaleđenost u malograđanskom mentalitetu koji samo sebi traži ko-rist: danas sam u fast foodu / platio hot dog čovjeku / koji je dobio loto . Tragikomična lirska slika otkriva dramu mentaliteta koji teži da se uvijek nešto „ušićari“ bez obzira na količinu novca koja se posjeduje.
Nastavljajući u istom tonu pjesma Dudov list je po-stao svila zaziva na akciju promišljanja rada: Zamisli, eto kad te molim zamisli / da si svilena buba na jedan dan, / počni da radiš ko što i one rade. / (…) / Kad se probudiš, počni da radiš / sa mišlju na noći olujne, žalo-sne i nemile. / Postignut ćeš više nego se trudiš. Pjesma ima socijalnu dimenziju i kritikuje stanje učmalosti duha i odsustva akcije. Društvo posrćuće tranzicije, koja kao kakva avet kruži iznad glava treće desetljeće nakon rata, kao kakva patologija negira mogućnost promjene nabolje. Umjesto rada i akcije, na sceni su letargija i stereotipno uvjerenje da se ništa ne da mi-jenjati. Pa i nad radom se stavlja jedan veliki upitnik, kao i nad vremenom koje je provedeno u tom radu, kao u Temama Nafije Sarajlić. Nermin Delić ovdje, kao pjesnik „akcije“, teži da osvještavanjem apsurdne pozicije mijenja svijet oko sebe, ma kako to ideali-stički zvučalo. Upravo ta etička odgovornost spram samog sebe i ta nužnost promjene iskazana je i u slje-dećoj pjesmi Degenek nebesa. Lirski subjekt je djeluju-ći i zauzima mjesto opozicije spram ljudi koji čuče u svojoj učmalosti. No, svaka promjena je dobrodošla, svaka akcija je dobrodošla: u onaj mrak kad sam krenuo / pomećati zvijezde na dlan / rusto je tukao svoje nebo / i sve mi je više ličio na čovjeka. Nasuprot toj akciji stoji neodlučnost. Kao u pjesmi Nećkanje. Lirski su-bjekt želi da napiše roman, ali ne sprovodi svoju želju u djelo: Sve hoću da počnem roman / U koji će stati jedna godina sloma / Vakat jaranstva, vakat bola… / Sve hoću, a nećkam se… / I ljudi me zaustavljaju na ulici / I ubiju oni tako Jajce iz mog romana / Ubiju svo znamenje na kamenu / I bace se u vodu… Ovdje je iskazana i kritika pasivnosti i odsustva akcije. S druge strane, pomalo u gorkom tonu, mogućeg pisca je „ubila“ realnost i rad za „hljeb“: Žalim što nisam pisao, / Ali sad još više žalim što zeman ode / A ja sam svoj roman ubio / Kruhom koji je trebao nahraniti.
Vječno pitanje šta je to Čovjek, i šta Čovjeka čini Čo-vjekom, indirektno je postavljeno u pjesmi Mašala, čovjek. Da li je čovjek duh i da li ga njegova duhov-nost čini Čovjekom? Da li je ta konstatacija tačna ako na svakom pedlju savremenog svijeta imamo poživo-tinjenje čovjeka? Nakon duha, koji je u primordijal-nim razinama bitka bio jedina smislenost, a u pjesmi zatočenost u boci, lirski subjekt dobija riječi, dobija jezik, dobija sredstvo kojim će opisati i definirati svoj bitak i svoju egzistenciju. Pri tome taj duh s darom jezika postaje refleksivan i autorefleksivan i onda će zaključiti: Niste znali, ne, niste znali da ja / nisam više duh bio, pa ste me / onako izdašno pustili iz boce, / a i ja sam pustio vaše želje za sobom / i to što nisam vaš kamen mudraca. / I preklinjem vas, nemojte me tražiti / sad u praznim bocama. U onom momentu kada duh počinje promatrati samog sebe i kada shvati koji je prioritet u sistemu vrijednosti, a to je da je sam sebi najprije bitan da bi se mogao ostvariti i dijalog s drugim, momenat je kada se simbolički prostor boce, a to je zapravo me-tafora za unutrašnji zatvor nas samih, može napustiti.
Tema pisanja poezije je u pjesmi Vatra na kiši. Za-datak književnosti, ali i umjetnosti općenito, jest da „provocira“, da šokira, da piše o temama koje su na margini društvene zajednice. Književnost ne bi tre-bala da ima tabu teme niti da se ograničava. To je ta vatra na kiši, taj vatreni zanos stvaranja i drugi zanos gašenja vatre. To je ta provokacija i htijenje da se piše o svijetu koji nas okružuje, da se i drugi potaknu da promišljaju taj svijet i da se samim time mijenjaju: ru-steme, bio si naopak / vakatile, bio si takav / i tvoje je htijenje bilo / moje noćno bdijenje / znaš, umorio sam se… / zar jošte imaš snage / zar ti bolan nisu drage / kiše koje ti zengiluk / u kiler donose / eto, svu bejazli / hartiju ti dajem / ne pričaj, no piši o meni / dok drugi nisu zapada-li / (o)brukaj me, / (po)srami me lahko će ti biti, znao si vazda / samo po kiši da šaraš / molim te, napiši im samo / volio je… biti arkadaš. Zapravo je prijateljstvo ovdje drugačije razmatrano. I sama provokacija o nečemu je zapravo podstrek na djelovanje, na akciju, a to je već prijateljski čin.
Drugi dio zbirke nosi naslov Ima li ljubav noge i za-pravo predstavlja ljubavnu poeziju. U ovom dijelu je, kao što to priliči ljubavnoj poeziji, iscrtan intimistički svijet lirskih subjekata koji ili vrednuju ljubav ili su u potrazi za njom. U ovom se dijelu Delić postmo-dernistički poigrava s ustaljenim značenjima i „struk-turama“, pa i frazama vezanim za ljubav, kao npr. u pjesmi Gluho boli, Bosno moja!: u me zuri i gleda / jedna ljubav / u hapsu metnuta / u odoru čamotinje navučena / ko fra mato, / sad mi ljubav liči na zid / koji dijeli boga od ubogih / jer / ljubav i jeste kolutanje / što kraj neba pretvara / u malešan zalogaj / još jedno mjesto u svijetu / kojem Google navigaciju / nema.
Delić dekonstruira ustaljena značenja i ljubavnom smislu „daje“ savremeni zamah. Izreku Ljubav je sli-jepa Delić zaokreće pa bismo dobili izreku Ljubav nema miris, kao u pjesmi Vesna, šta je to ljubav, u kojoj se pokazuje da definicija ima onoliko koliko ima za-ljubljenih. Na profesorovo pitanje da studentica knji-ževnosti da smislen odgovor na pitanje šta je to ljubav, recimo školski: to je… znate… / emotivni osjećaj / prema partneru, / majci, / ocu… profesor odgovara: ne, vesna / ljubav je kad voliš nečiji pokvaren zub / profesor joj reče, čime pokazuje da emocija ljubavi počesto nema veze s logikom. I tako se onda otvaraju brojni svjetovi u kojima pjesnici eksperimentiraju i jezički kombini-raju svoje viđenje na temu ljubavi, pa onda u pjesmi Nagrada na kraju čitamo: Znam te, padaš bez otražja / Ustaneš kad srce najviše strada / Tijelo ti božanstveno, duša vražja / Moja si draga, najveća nagrada. Upravo stoga je tema ljubavi česta u poeziji, ne samo savreme-noj poeziji nego je to tema od početaka pisanja poe-zije naovamo. Otuda je pisanje o ljubavi jedna igra, jedna ekspedicija, jedno otvaranje vječito novih svje-tova i novih perspektiva, pa će u pjesmi Ima li ljubav noge lirski subjekt zaključiti: čisto sumnjam / da je naša ljubav / dobila samo ruke / da nas njima stegne / čvrsto jedno uz drugo / ko dva hodočasnika / vjera kad zaslijepi / u bijelom obučena / – oba grešna / aferdesum, Allahu.
Konačno, posljednji dio zbirke nosi naziv Ko je poručio hatmu?
U prvoj pjesmi Jok bolan iskazana je jedna intimna lir-ska slika, stilski i pjesnički profinjeno uobličena: kad je osman poljubio nebesa / mjesec se tapćući za grijehom / uvukao almi pod jorgan / modar jastuk milujući / dok je ona sabah klanjala. Naslov posljednjeg dijela podsjeća na prolaznost života i svijeta i na kraju pitanje u okvi-ru tradicije hatme. S druge strane, već prva pjesma ukazuje na vrijednosti života i prolaznoga svijeta, a ovdje iskazana u mogućnosti i nagovještaju intimnog susreta ljubavnika i konkretnom klanjanju sabah-na-maza. Nažalost, svijet je drugačiji, pa se u pjesmi Mujo u Pjongjangu kritikuje naša društvena zbilja u kojoj pacijenti nemaju osnovnu zdravstvenu zaštitu: vje-rujte, razbolio bih se i ja / da ikakvog prava ima / pa-cijent iz jajca u sarajevu. No, Delić tu kritiku svijeta ne ostavlja samo u lokalnim okvirima. Susret starog i novog kao sukob generacija tematiziran je u pjesmi Medet jarabi!, a etička odgovornost spram dešavanja u svijetu u pjesmi Priča sa istoka, u kojoj se humanistički povisuje glas protiv nasilja u Siriji i drame koju ti ljudi proživljavaju.
Svijet se tako u poeziji Nermina Delića nalazi izme-đu želja i mogućnosti, stvarnog i izmaštanog, nefsa i prepreka za njegovo ostvarenje. I sve se to prelama u svijetu Rustema, konstruiranog lirskog subjekta koji predstavlja bosanskog čovjeka sa svim njegovim životnim problemima. Rustem se proteže kroz po-eziju lagano, nesmetano, nalazeći se kao lajtmotiv u mnogim pjesmama. Tako su i pjesme Rustemov ah I i Rustemov ah II skica stanja i simbol običnog bosan-skog čovjeka, njegovog inata, uronjenosti u tradiciju, ponosa, svađe, ukratko jednog svijeta koji je uvijek u nekom stanju napetosti. Tako u Rustemovom ahu I či-tamo: već dvije hefte kukam / Rustem i ja ne divanimo više, bilesi / dvije ograde dijele naše međe / jedna moja, druga komšina. A zapravo su najgore međe koje po-stoje međe u nama samima. Međe koje kao neproboj-ne zidove postavljamo prema drugim ljudima, prema sebi, prema novim vremenima, prema tradiciji, prema ljubavi… Ipak, osjećaj tragedije je tu najprisutniji, kao i osjećaj tuge za neiskorištenim potencijalima čovjeka. Tako u Rustemovom ahu II čitamo jednu tužnu sliku ispraznosti takvog života, koji se prikazuje u slikama njihanja košulje na vjetru: i stvarno, mirisalo je čekanje / na alijin džemper sa štrika / rusto što je raširio / po mojoj zemlji fadila da hoda / sa nijjetom da mi kaduna zarida / kao da moj sin dinko ne voli / u bijele čaršafe da se mota / obješeni dok mu na kiši stoje / viseći samo na jednoj štipaljki. Taj usud apsurda će se pronositi i u na-rednoj pjesmi o Rustemu – Rustemova penzija: danas / je peti dan otkako / rusto glumi ludaka / (prije šest dana je saznao / da može u penziju) / pa sad mahnit pije iz lokve / pali neke knjige / šest puta vari istu ogradu / čas veseli, čas budali / pametnom jedna dosta / a ni hiljadu… rusti.
Prolaznost iskazana kao motiv u drugim pjesmama na kraju je u pjesmi Rustemov ispraćaj dobila i svoju potpunu razradu. Rustem na kraju zbirke umire, ali živi sjećanje na njegov život, na njegove uzdahe, že-lje, posebnost i na opasnost od zamrznutog identiteta. Delić ukazuje na to da se uvijek treba kretati naprijed, bilo da se radi o stvarnom životu ili našim snovima. Rusto na kraju umire, ali ne umire poezija o Rusti. Zato će pjesnik na kraju zaključiti: svi smo mi / mi smo svi / otrgnuti od neba / i zašto onda po zemlji / u sedam stotina muka / prosjačimo za nešto više / od dvometraša sanduka.
Prof. dr. Muris Bajramović
Filozofski fakultet
Univerzitet u Zenici
Prof. dr. Muris Bajramović (1977) profesor je knji-ževnosti na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Zenici. Obavlja i funkciju šefa Odsjeka za bosanski, hrvatski, srpski jezik i književnost. Bio je član Senata Univerziteta u Zenici. Autor je knjiga: Bosanskohercegovačka metaproza i Kreativni postupci u nastavi književnosti, koautorski sa prof. dr. Amelom Alićem, te zbirke poezije Maske kul-ture. Autor je također velikog broja naučnih i stručnih radova iz oblasti književnosti. Učesnik je brojnih me-đunarodnih i domaćih naučnih skupova. Uređivao je Zbornik radova Filozofskog fakulteta, kao i Zbornik radova međunarodne konferencije.Član je više redakcija naučnih časopisa, a radi i kao recenzent za više naučnih časopisa u BiH i inostran-stvu. Član je Matičnog odbora Bošnjačke zajednice kultu-re „Preporod“.