Михаил Григоров(1951), София
Književni mentor: Milčo Misoski

ПОЕТЪТ Е ДУХОВЕН ГАНГСТЕР

„Аз, Уолт Уитман, на Манхатън син,
човекът космос – ям, пия и раждам…“
Уолт Уитман

Поетът е духовен гангстер,
престъпник нежен, фин бандит,
нахлува във душите нагло
зад словото добре прикрит.

Прикрит зад страдане и болки,
и зад съмнения и страст…
Измерват в земни обиколки
духовната му скрита власт…

Единствено поетът знае
какво е истинският стих,
душа какво е и безкрайност,
да си и яростен, и тих…

За любовта той – за отплата –
ще отвлече дори душата ти!…

Михаил Григоров е роден през 1951 г. в град Средец, област Бургас, България. Завършва Техническия университет във Варна със специалност „Телекомуникации“. Публикува стихове от 1972 г. Негови творби са включени в над 20 български поетични антологии. Издал е стихосбирките: „Междугария“, „Начала на любовта“, „Стихопрози“, „Корабна статуя“, „Крила на сезоните“ и „Езически празник“. Носител е на национални и международни награди за поезия. Стиховете му са превеждани на руски, италиански, румънски, китайски, корейски и английски език. Печатани са в антологии в Китай, Бангладеш, Южна Корея, Индонезия и Италия.
През 2023 г. стихосбирката му „Синият пламък“ (The Blue Flame poems) е издадена на английски език в САЩ от издателство Caligirlbooks LLC. През 2025 г. Caligirlbooks LLC публикува електронно издание на български език на най-новата книга на поета – „Космически вятър“. Михаил Григоров е член на Съюза на българските писатели, на Съюза на българските журналисти и на Лигата на българските писатели в САЩ и по света. Живее в София.

Работата с моя ментор Милчо Мисоски беше перфектна. Аз се колебаех между три стихотворения. Радвам се, че срещнах такъв млад и талантлив човек като него, изпълнен с добра воля. Вече сме приятели във ФБ.

Boryana Boteva, 1975, Shumen, Bulgaria
Književni mentor: Milčo Misoski

В ЛАБИРИНТА

В лабиринт от високи треви
аз се губя и търся те с лупа.
И сърцето ранено кърви,
а на прага ми болка се трупа.

Невъзможен светът ще върви,
ще ме мислят за дяволски груба,
ще отсичам на дракон глави
и накрая и теб ще загубя.

Край брега са се сбрали сирени
и морето притихва смирено.
Твоят образ е спомен, но блед…

Ти нима за любов не ме моли:
Не докосвай душата ми с лед!
В лабиринта е тихо – защо ли?

My name is Boryana Boteva. I was born in Shumen, Bulgaria. I graduated from the “Peyio Yavorov” Language High School in Silistra, and then from the University of National and World Economy in Sofia, where I majored in “International Economic Relations.” I currently live in Sofia and work in the field of Bulgaria’s membership in the European Union.
At this point, I have not published a poetry book yet. I am a member of the Bulgarian Haiku Union.
In March 2025, I was awarded an honourable at the Eighth “Eva” Literary Poetry Contest, organized by the “Nikola Vaptsarov” Community Center in Blagoevgrad.
In June 2025, I was awarded third prize in the National Literary Contest for Children’s Poetry, organized by the Municipality of Panagyurishte, and in September of the same year, I received third prize in the 10th anniversary “Autumn Grasshoppers” Poetry Contest, dedicated to the life and work of the Bulgarian poet Ivan Nikolov. In 2026, I won second prize in the ninth national sonnet contest dedicated to the poet Lachezar Stanchev.
In addition to classical poetry, I am also interested in short Eastern forms: in June 2025 I was awarded first prize in the Third National Poetry Contest “Cherry Waters of the Bulgarian Tanka,” and in 2026, I won second prize in the Fourth edition of the same contest. In 2026 I was awarded with first prizes in two haiku contests: the “Colors of Winter” and the Seventh Literary Contest in memory of Maya Lyubenova.
On the international level, I would like to mention the first prize at the Japan Fair Contest https://www.japanfairus.org/haiku-contest-awards-2025, the runner-up award from the international contest dedicated to Vladimir Devidé, Objavljeni rezultati natječaja „Vladimir Devidé“ 2025. – Društvo hrvatskih književnika and third place in the 7th Haiku Contest organized by the city of Morioka, Japan. 7th-award-2025.pdf. In 2026, I won first prize in the international contest in memory of Vladimir Devidé, organized by the Croatian Writers’ Association. Rezultati Međunarodnog haiku natječaja „Vladimir Devidé“ 2026. – Društvo hrvatskih književnikaMy haiku are published in various print and online editions mostly in English, nut also in German, Romanian, Croatian, Japanese, and Urdu. Due to my active involvement in the international haiku community, in 2025 I was honored with the prestigious “Top 100 Most Creative Haiku Authors in Europe” award.

I would like to express my gratitude to my mentor for his quick responsiveness and professionalism.
We discussed some principal questions that were of importance to me – like shall I submit a poem in a free style or a poem that has rhythm and rimes in my native language.So I am grateful to him.

Людмила Данова (1968) София
Književni mentor: Milčo Misoski

ТАЙНА ОБИЧ

Толкова близък те чувствам…
А даже не те познавам.
Сякаш душите ни пусти
от тук, през сърцата минават…

Толкова трепет събира
рояци пеперуди в стомаха…
Сякаш целия свят се побира
в очите ти невидяни.

И сякаш с кожата си усещам
всяка дълбока промяна
в теб и тайната обич посрещам
без думи, без допир, без време…

Ти просто си тук – във кръвта ми.
Ти си онази нужда насъщна,
която откривам в съня ми,
вечната обич, която се връща…

Казвам се Людмила Данова и съм от София, по точно от магичното село Кътина, в подножието на Стара планина. По образование и призвание съм детска учителка!
Пиша от ученическите си години. Мои произведения са публикувани в национални и чуждестранни периодични издания. Имам участия и награди в международни конкурси и творбите ми са публикувани в български и чужди антологии. Ще спомена само няколко от наградите: Първо място в категория проза от конкурс ”Зима”/2025 г. на Съюза на Свободните писатели. Първо място в категория проза на конкурса на Славянско дружество София, 2025 г. Второ място за есе в конкурс Витошко лале, 2025. Отличие в конкурса на професор Бързаков. Първо място за поезия в конкурса на община Димитровград, 2026. Първо място за анекдот в Първоаприлска патерица, Младежки дом, Враца, 2026. Множество отличия за поезия в различни онлайн инициативи по света. Публикации на мое поетично творчество в онлайн и реални списания като Продиджи Магазин, The Cultural Reverence, Индия и други.
Имам издадени пет поетични книги, а поредицата ”Вещица беше Виола” (1,2,3) е с кратки разкази. Пиша поезия и проза за деца – общо 10 детски книги са издадени. Работя по роман за деца.
Имам творческа страница, на която организирам различни конкурси с цел да провокирам българските автори да бъдат съвременните будители.
Също така съм основател на литературен клуб ”Светулки през ноември” към издателство Компакт принт – град Видин, където са издадени всичките ми книги. Клубът е с цел подпомагане на талантливи автори в творческия им път.
От октомври 2024 година съм с член на Съюза на свободните писатели, България, за София.

Свързах се с мотора си. Много ми помогна за избор на стихотворение. Благодаря.

Sofia Mileva 1991 Bulgaria
Književni mentor: Milčo Misoski

ФЛИРТ

Разпадам се подобно на вселена…
Като звезда, попаднала във пръстен…
Студеното изглежда пристрастено…
погребаното – живо като кръста.

Разливам се по всичките ти стаи.
Разтичам се по всичките ти дрехи.
И явно само аз и ти не знаем,
че имаме, каквото ни отнеха.

Че даже километрите не могат
да разделят това, което почва.
Докосването е от тук до Бога.
На вкус е като да целуваш Господ.

На допир съм като свалена кожа,
прониквам във последната ти вена.
Обичам те, когато плачеш нощем
и през деня, когато си без мене…

и там, където всичко се превърта
като на лента и не съществува.
Без тебе дишам, както диша мъртъв…
Кажи ми, че си тук…

Казвам се София Милева, на 35 години. Имам пет книги, над 60 национални награди за поезия и едно дете.

Екатерина Глухова, 1988г. гр.Смолян, България
Književni mentor: Milčo Misoski

ТИХО

Тихо!
Оголена пред тебе, по душа…
Цинично! Неприлично!
Сладка ли!? Горчилка съм!
Черната си роба, ще я облека…
Ще ме познаеш ли така?
Защо се извиняваш?!
Нима е грях!?!
Сама ще се свлече на пода…
Ще откача! Ще танцувам!
С погледа ти ще се облека!!!
Като сукубус* овършавам!
Бягай надалеч!
Изгуби ли се!?!
Тук съм, между сините талази,
зад зелената зора…
Изгуби ли се в сивото?!
Потъваш ли!?!
Тихо!…
Превърнах се във камък –
скулптура изваяна…
Коприна – замръзнала
в разранените ръце,
пълни с обич…
ТИХО!!!

Екатерина Глухова е родена на 10 януари 1988 година.
Започва да пише през 2002 година.
В периода 2018 – 2024 г., авторката написва и издава петнадесет от общо осемнадесет свои книги.
Първите си две стихосбирки издава през 2009 г. („Затворени очи“ и „Тишина“).
След пауза от няколко години, през 2017 г. започва да пише отново и вдъхновението не я напуска и до днес.
През 2018 г. издава стихосбирките „Отражение“ и „На ръба“.
През 2019 г. излизат книгите „Бели петна“ – стихове и монолози, „След дъжда“ – роман, „Онази“ – стихове, съчетани с фотографии на Веселин Боришев, с когото работи по интернет-проектите „ #Chicklit365“ и „ #dicklit366“ – за поезия, вдъхновена от негови черно-бели фотографии.
През януари 2020 г. е приета за член на Дружеството на СБП – гр. Смолян. Съюз на българските писатели/ Union of the Bulgarian writers

През февруари 2020 г. издава „Кухини“, корицата е дело отново на Боришев, а анотацията на задна корица е написана от Vladimir Sabourín Владимир Сабоурин – поет, литературен критик, историк на културата и главен редактор на списание „Нова социална поезия“.

Наградена е с юбилейна грамота с плакет по случай 140-та годишнина от основаването на НЧ “Родопска искра 1880” – Чепеларе. Образцово народно читалище “Родопска искра 1880” – Чепеларе

Нейни стихове са публикувани в списание „Нова социална поезия“ в брой 20, 21, 22, 23, 24, 26, 28, както и в електронното издание на книгата „Нова социална поезия сънува“.
През април 2020 г. е избрана да участва в двуезичната Антологията на испански език на списанието със стихотворението „Подслон“ в превод на Марко Видал.
През юни 2020 г. излиза вторият ѝ роман „Отвъд“, корицата е на Маргарита Цветкова – фотограф и преводач на книги. Between Sky and Earth

Нейни творби са публикувани в брой 1 и 2 за 2019 г. и в броя излезнал през 2023г. на списание „ПРОГЛЕД“.
Тя е част от авторите на сайта „Отвъд кориците“, на сайта им може да се закупят голяма част от книгите и.
Допусната е до международния поетичен конкурс „Mili Dueli“ 2020 г. , на който в два кръга е с най-много гласове от читателите и е избор на публиката.
През септември 2020 г. авторката издава книгата си „Халюцинации“, корицата е на Елица Димитрова с която по-късно създават две авторски песни по текст на Екатерина и музика, написана от Елица.
Нарича стила си Негримирана поезия.
Нейни стихотворения са превеждани на иврит -Vesela Seli Raytchinova , Marco Vidal Gonzalez- испански, Sisi Nick- английски, Dilyana Sakalieva- словенски, босненски -Nermin Delić и черногорски език Andjela Turukalo .
През февруари 2021 г. на бял свят се появява единадесетата книга – „На Границата“, художник на корицата е Диана Георгиева.
Няколко книги на авторката са депозирани в библиотеки в Испания, в градовете Мадрид, Гранада и Тарагона по покана на Марко Видал. („Кухини“; „Халюцинации“; „На границата“).
Преводи на испански от Марко Видал на нейни стихотворения са публикувани в официалният сайт на La Tortuga Búlgara
Екатерина е един от авторите, участващи в „Антология 2” на Нова социална поезия, която излиза за петгодишнината от създаването на списанието през май 2021 г.
През есента Издателство “Потайниче” реализира стихосбирката ѝ „Не ме сънувай“.
През декември 2021 г. авторката издава тринадесетата си книга и третия по ред роман „Синева от Безвремие“, който е с езотеричен привкус, художник на корицата е Antonia Toceva , анотации на задна корица са написани от Красимир Симеонов , Милена Дичев-Мина и Серж ( AdiDisha Yoga ), поканена е от Cvetanka Ilieva Цветанка Илиева да направят постановка по текстове от романа за младежки театър “Ирис”. Народно читалище “Орфееви гори -1870” – гр Смолян, кв Райково

През април 2022 г. Екатерина издава книгата „Ти Слънцето ли си“, в която комбинира стихотворения и философски миниатюри, художник отново е Тоцева, а рецензиите за книгата пишат Кирил Кирилов и Маргарита Цветкова. Kiril Kirilov
През октомври 2022 г. е отличена в две направления на Международния литературен конкурс „Небесни меридиани“, част от фестивала „Българска душа на святата земя“ – Израел, Екатерина е класирана на първо място за поезия и на второ място за проза. А „Там в Необя̀та“ е петнадесетата поред книга на Глухова. Критика за нея пише Георги Майоров в Литературен Свят.
През 2024 година Екатерина стига до Голям Финал на международният конкурс за поезия Mili Dueli и е един от 7-те автори, които се борят за първото място от България, подбора на конкурса е сред 711 автори от 104 държави.
През Юни 2024 година Екатерина издава две нови книги едновременно, романа “Пристан” и “Пътят към Тебе” – избрани творби. Кориците са нарисувани от Стела Стоянова и Никола Зограф, анотации за тях са написани от Мария Лалева, Явора Стоилова , Dimitar Milov Димитър Милов, Katia Kremser Катя Кремзер, Ивайло Терзийски.
С текстове от тях печели първи места за поезия и проза в Международния фестивал Neshama Bulgarit “Българска душа на Святата земя” – Израел “Небесни Меридиани” и специалната награда на “КОНФЕДЕРАЦИЯТА НА БЪЛГРАСКИТЕ КУЛТУРНИ ОРГАНИЗАЦИИ И ДЕЙЦИ В ЧУЖБИНА”- Чикаго САЩ за Литературно творчество, както и покана за фестивала в Израел през 2025 година.
През юни 2025г. е част от културната делегация и присъства на Юбилейното издание на фестивала “Българска душа на Святата земя” в Израел, гр. Бат Ям, също участва и в първата международна среща на “Конфедерацията на Българските културни организации и дейци в чужбина”. По време на дните в които се провежда фестивала започва ракетен обстрел между Израел и Иран и 6 дни по-късно делегацията е евакуирана от Израел, благодарение на Българските власти и дипломати.

Нейни стихове са публикувани в брой Х на годишния алманах “Мое синьо лято” издание на Фондация Астика , както и в Алманах “Словесност” издание на “Асоциация Българска Словесност, през есента на 2025г.

През 2026г. е сред 40-те деятели на културата, науката, изкуството и журналистиката и единствения писател удостоен с Годишната награда на Община Смолян за 24 май, за постигнати високи резултати на международно ниво.
През юли 2026г. е наградена със специалната награда на Изпълнителна агенция за българите в чужбина в Международния литературен конкурс “Изящното перо” – Чикаго, САЩ, за разказа “Пазителката на времето”. Райна Манджукова
В края на лятото издава осемнадесетата си книга “Адреси” корицата е на талантливия Boris Kisiov , рецензията за нея пише Мартин Ралчевски – книги и филми.

Авторката се доверява на дарбата си и запазва автентичността си на писане през тези двадесет и четири години.
Екатерина обяснява творческият процес като дарба свише: „Виждам картини в главата си и ги описвам на един дъх…“
Екатерина Глухова – Негримирана Поезия

Изключително доволна съм от сътрудничеството с ментора, двамата бяхме на едно мнение и съм доволна, защото отдавна искам да изпратя точно това стихотворение.

Kalina Lazarova (1996), Sofia
Književni mentor: Milčo Misoski

ПЕТЪК ВЕЧЕР

В този изоставен подлез
всички сме нещастници и просяци
и откакто се помним
свирим прокълнатия си блус

Изтръгнахме живота
от ръцете на децата си
и го натъпкахме във вехтите си шапки –
при жълтите стотинки,
дъвките,
фасовете
и всички останали милостини,
които се оказаха недостатъчни.

Разболяхме се и в самотата си
станахме по-големи
отколкото можем да понесем.

Господи,
ако някога отново решиш
да наминеш оттук,
спри за кратко,
опипай джобовете на палтото си
и виж
дали все пак не ти е останало
някакво лекарство.

……………………………….
Verzija na engleski jezik:
FRIDAY NIGHT

In this abandoned underpass
we’re all wretches and beggars
and for as long as we could remember
we’ve been playing our cursed music.

We tore the life away
from the hands of our children
and stuffed it in our faded hats
among the copper coins
the chewing gum
the cigarette butts
and every other scrap of mercy
that was never enough.

We grew sick, and in our loneliness
we matured more
than we could handle.

Father,
if by any chance
you come around here again –
stop for a while,
fumble through the pockets of your coat
and check if maybe
you’ve got some remedy left in there.

Казвам се Калина Лазарова и съм родена през 1996г. в град София. Завършила съм „Международни отношения“ в СУ „Св. Климент Охридски“, където в момента изучавам магистратура „Литературата – творческо писане“. Мои стихове са публикувани в различни литературни издания.
През 2024г. бях отличена с Първо място в Националния литературен конкурс „Море“.
„Механика на мълчанието“ (изд. Знаци, 2025) е дебютната ми поетическа книга. През 2025г. тя бе отличена със специалната награда на Тони Симидчиева в Националния конкурс за поезия „Добромир Тонев“, а в последствие получи и почетна грамота в конкурса за поезия на името на Владимир Башев.

Благодарна съм, че имах възможност да таботя с ментора си Milco Misoski, той веднага откликна на съобщението ми и се ангажира с моето участие в следващия кръг на конкурса. Заедно обсъдихме предложени от мен текстове и избрахме финално стихотворение, с което да участвам.

Tsvetelina Manova (1985), Varna, Bulgaria
Književni mentor: Milčo Misoski

ИМА ЛИ ГРОБИЩЕ ЗА МЪРТВИТЕ ЛЮБОВИ

Да им изпеем песен за приспиване,
да им прошепнем песен за умиране,
във гърлото да сипем пръст,
в очите им – монети.

Да ги прегръщаме – до задушаване,
да ги целуваме – до посиняване.
Да седнем на брега, да хвърлим
въдици, да ги погледаме как
потъват.

Да дойде Лодкарят,
да прибере плàтата си.
Да дойде, да завърти греблата :
от писмата ни
да направи листа,
от листата – корабчета,
от корабчетата – хербарии.

Да ни почака – да се сбогуваме,
да няма думи, да молим да чака,
да вдигне гребло, да посочи нанякъде,
някъде – отвъд другия ръб
на реката.

Да пее Реката, да зеят ръцете ни,
да вее вятър, да вие небето,
вълк да гризе ребро, зад реброто сърцето ми,
на черно да бие,
да бие,
да се убие,

Да вие вятър, да вее небето,
да зее Реката, да пеят ръцете ни
най-нежната,
най-страшната песен –

песен за приспиване,
песен за умиране,
песен за убиване.

……………………………….
Verzija na engleski jezik:
IS THERE A CEMETERY FOR DEAD LOVES

To sing them a lullaby for sleeping,
to whisper them a lullaby for dying,
into their throats to pour earth,
into their eyes – coins.To hold them tight – till suffocation,
to kiss them – till they turn blue.
To sit upon the shore, to cast
fishing lines, to watch them
sink.Let the Boatman come,
to collect his fare.
Let him come, and turn his oars:
from our letters
make leaves,
from the leaves – little boats,
from the little boats – herbaria.Let him wait for us – to say goodbye,
with no words left, beg him to wait,
let him raise an oar, point somewhere,
somewhere there – beyond the other bank
of the river.To let the River sing, let our hands gape open,
let the wind blow and the sky howl,
let a wolf gnaw a rib, and behind the rib let my heart
beat to black,
to beat,
until it kills itself.

Let the wind howl, let the sky blow,
let the River gape and our hands sing
the gentlest,
the most terrifying song –
a lullaby for sleeping,
a lullaby for dying,
a lullaby for killing.

Цветелина Манова e родена на 5 юли 1985 г. в град Варна. Завършила e френска филология в СУ „Св. Климент Охридски“ и магистратура по лингвистика на романските езици в град Лион, Франция.
Автор е на три поетични книги : « Lepidoptera » (2011 г., ИК Флиорир, София), « Siroles » (2013 г., ИК Историм, Париж) и « След есента ще дойде пролет » (2026 г., ИК Библиотека България, София, с финансиране от Министерството на културата). Нейни текстове са отличавани в многобройни конкурси за поезия, проза, есеистика и художествен превод в България и в чужбина. Поезията ѝ е превеждана на френски, английски, украински, босненски, турски и румънски език.
Работи като образователен дизайнер и преподавател по френски език.
От 2012 г. живее във Франция

……………………………………….

Tsvetelina Manova was born on 5 July 1985 in Varna, Bulgaria. She graduated in French Philology from Sofia University “St. Kliment Ohridski” and holds a Master’s degree in Romance Languages Linguistics from Lyon, France.
She is the author of three poetry collections: Lepidoptera (2011, Fliorir Publishing House, Sofia), Siroles (2013, Historim Publishing House, Paris), and “After Autumn, Spring Will Come” (2026, “Biblioteka Bulgaria” Publishing House, Sofia), published with funding from the Bulgarian Ministry of Culture under the Creative Projects in Literature programme.
Her writings have received awards in numerous competitions for poetry, prose, essay writing, and literary translation in Bulgaria and abroad. Her poetry has been translated into French, English, Ukrainian, Bosnian, Turkish and Romanian.
She works as a Learning designer and French language teacher.
She has been living in France since 2012.

Цонка Христова /1959/, Дряново, Р. България
Književni mentor: Milčo Misoski

Prepjev na bosanski jezik: Nermin Delić
……………………………….
Originalna verzija na bugarski jezik:

ИЗМИСЛИЦИ

Градовете, които не съществуват,
Защото са измислени,
също имат на челата си изгреви,
а в очите си – залези.
По несъществуващите улици
уморени се прибират нечии любими,
за да целунат измислените устни,
нецелувани истински никога.
В ъглите на деня
бездомни кучета си ближат раните,
а уличният музикант
прибира измислената си цигулка,
с която цял ден
си представяше, че радва измислени хора
с музика, която композира
измисленото му сърце.
Две измислени жени
седят на измислената пейка
и си говорят за децата, за болестите…
Броят стотинки, за да си купят
храна и мечти за утре.
Лицата им като тикви-жълти и сбръчкани,
греят от случаен слънчев лъч,
който рисува върху тях измислена надежда.
А аз – внезапна като поникнало кокиче
в пряспата сняг, погълнала измисления ми живот,
седя до прозореца, наметната с трите стени
и правя най-страшното истинско нещо:
Чакам.

Завършила е висше образование във ВТУ “Св. Св. Кирил и Методий”, спец. “Българска филология”. До 1988г. живее в София. От 1989 г. живее в гр.Дряново, обл. Габрово. Работила е като журналист ; като фондохранител, специалист „Информационно обслужване и технологии, и екскурзовод в Националния музей на образованието – Габрово; като учител по БЕЛ в Дряново. От 2001г до 2009г. е Председател на Дружеството на писателите – Габрово, редактор на литературния алманах „Зорница“, един от учредителите на Априловските награди за литература – Габрово. От учебната 2012/2013г. преподава български език и литература в Българския теоретичен лицей „В. Левски” в Кишинев, Молдова. Пише поезия и публицистика. Има издадени седем поетични книги: „Думи на кръстопът”, „Размишленията на една мравка, „Попитах мама…”, „Между вековете, /двуезична, на български и сръбски език/, „Прашинки“ /хайку/, „Музеят на живота“, „Писма до теб“. Носител е на над двадесет национални награди за поезия, както и на Националната награда за поетична книга за 2025г. на Съюза на българските писатели. Превеждана е в Република Сърбия, Република Северна Македония, Република Турция, Република Молдова. Член е на Съюза на българските писатели.

Опитах се да се свържа с назначения ми ментор, но той не пожела да общуваме. Съжалявам, защото бих се радвала да се запознаем!

Maria Slavova (1984), Sofia
Književni mentor: Nermin Delić

Prepjev na bosanski jezik: Nermin Delić
……………………………….
Originalna verzija na bugarski jezik:

ДЕКОНСТРУКЦИЯ НА НЕБЕТОВ

синьото на очите ти
търся доказателства, че съм летяла
със сърце оцеляло, в дните ни,
в отраженията на нещата.Какво е мнимо изкачване?
Какво – огледален свят?
Запазвам си част от прерастване,
разглобявам реалната паст.Заек изскача от шапка,
вярата прави своите първи стъпки,
позволява си плетеница от хаос
сред наноси от свойствени нишки.Вълнуваща енергия!
Очаквай смисъла по-късно!

……………………………….
Verzija na engleski jezik:

DECONSTRUCTION OF THE SKY

In the blue of your eyes
I look for evidence that I had been flied
with a heart that survived, in our days,
in the reflections of things.What is an imaginary ascent?
What – a mirror world?
I keep a part of overgrowth,
I disassemble the real abysm.A rabbit jumps out of a hat,
faith takes its first steps,
allows itself a tangle of chaos
amidst deposits of inherent threads.Exciting energy!
Expect the meaning later!

 

Работи в държавната администрация. Изучавала е право и българска филология. Има магистратура по приложна лингвистика. Обича да намира въпроси и отваря вълнуващи врати като чете и пише поезия. Омъжена е с две дъщери. Стихотворенията й за деца излязоха през 2021 г. – „Стихотворения престояли на слънце“, както и стихосбирката „Жабите нямат зелени очи“ в детски алманах на фондация „Буквите“ през 2023 г., а за възрастни – „Няколко вида последователност“ – през 2022 г. и „Неизчерпан замисъл“ през 2023 г. Членува и участва в инициативи на Асоциация на младите български писатели в София и в Съюз на свободните писатели в България. Има множество награди за поезия, публикувала е стихове в множество алманаси, антологии и тематични сборници. Участвала е в поетичния конкурс, посветен на Пловдив – европейска столица на културата – „Спри, обичам те!“. Има представяния на свои книги в съюзи и клубове на писатели в страната.

She works in the state administration. She studied law and Bulgarian philology. She has a master’s degree in applied linguistics. She loves to find questions and opens exciting doors by reading and writing poetry. She is married with two daughters. Her poems for children were published in 2021 – “Poems that Stayed in the Sun”, as well as the poetry collection “The Frogs Have No Green Eyes” in the children’s almanac of the “Letters” Foundation in 2023, and for adults – “Several Types of Consistency” – in 2022 and “Unfinished Idea” in 2023. She is a member and participates in initiatives of the Association of Young Bulgarian Writers in Sofia and the Union of Free Writers in Bulgaria. She has received numerous poetry awards, has published poems in numerous almanacs, anthologies and thematic collections. She participated in the poetry competition dedicated to Plovdiv – European Capital of Culture – “Stop, I Love You!”. She has presented her books in writers’ unions and clubs in the country.

Yes, of course. Nermin Delić and I are working as a team; we are adhering to the competition rules and have discussed the form of the poem.

Anastasiya Stoeva (1997), Sofia
Književni mentor: Nermin Delić

Prepjev na bosanski jezik: Nermin Delić

……………………………….
Originalna verzija na engleski jezik:

UNO REVERSE

out of four doors
open the wrong one
and hiding behind it
is your most hated colour
of spinach,
of the thing in the sink
stuck in the throat
of the drain for two weeks.
you
what will you do,
how will you take a breath
through the smell of mould?

no, you,
you are the mould
that hugs my wall
and the landlady nags me about.
you’ve not cleared the snow
from the terrace in time, she said,
and it’s not at all because
last summer the builders landed
like a swarm of mosquitoes on the hot gutter
and repaired the roof
with a coat of cement badly poured.

no, you are
the mosquito
that buzzes in the ear
of an innocent.
it enters their dreams
in the form of a song
gathered into a chorus
repeating over and over.
youarethemosquito
that buzzes,
aninnocentitenterstheirdreams
in
the form
of
a song.

no, you
are the song that rumbles through the bar
and stops us hearing each other speak,
music, no, noise rather
like a prickly rush-hour boulevard,
intrusive as the clink of small change
and its indelible smell
no, you

are the coin
that always lands on heads
and spits gold splinters
in the face of chance.
no, you
are chance.
you feed on disappointments,
you swell up like a sperm whale,
you sift the sea and crunch
the shells of hermit crabs

no, you
are the sea which
is always cold,
so to take a dip in it,
acidic, plaited with jellyfish,
you hawk up seaweed like an old smoker

no, you
are a dog-end, out of place,
stubbed out on the bark of a tree.
and the trees are hurting, you know,
and the trees are hurting
and it shows

no, you
are the charcoal,
a fruitless birch
with old scars
of suffocating grief.
are you breathing?
say, are you breathing still?

no, you.
you breathe.
you breathe instead of me.

……………………………….
Verzija na bugarski jezik:

UNO REVERSE

от четири врати
да отвориш грешната
зад нея да се крие
най-омразният ти цвят
на спанак,
на нещото в мивката,
от две седмици заседнало
в гърлото на канала.
ти
какво ще направиш,
как ще поемеш дъх
с мирис на плесен?

не, ти,
ти си плесента,
която прегръща стената ми
и за която ми се скара хазяйката.
не си изринал снега
от терасата навреме, каза,
изобщо не е защото
миналото лято майсторите накацаха
като рояк комари по нагорещения улук
и оправиха покрива
със слой лошо излят цимент.

не, ти
си комарът,
който жужи в ухото на
невинен човек.
влиза в сънищата му
под формата на песен,
събрана в припев,
отново и отново се повтаря.
тисикомарът,
който жужи,
невиненчовеквлизавсънищатаму
под
формата
на
песен.

не, ти
си песента, която гърми в бара
и ни пречи да си чуем приказката,
музика, не, по-скоро шум,
като сърбящ булевард в час пик,
натраплива като звън на стотинки
и тяхната
неотмиваема миризма.

не, ти
си монетата,
която се пада ези
и плюе златни стружки
в лицето на шанса.

не, ти
си шансът.
ти се храниш с разочарования,
надуваш се като кашалот,
пресяваш морето и хрускаш
черупките на рачета отшелници

не, ти
си морето, което
е твърде студено,
за да се топнеш,
киселинно, изплетено от медузи,
храчиш водорасли като стар пушач

не, ти
си фас, изплезен,
изгасен в кората на дърво.
и дърветата ги боли, знаеш ли,
и дърветата ги боли
и им личи

не, ти
си въгленът,
безплодна бреза
със стари белези
от задушлива печал.
дишаш ли?
кажи, още дишаш ли?

не, ти.
ти дишай.
ти дишай вместо мен.

Anastasiya Stoeva is а poet, critic and illustrator based in Sofia, Bulgaria. Studied animation at New Bulgarian University. Participates in poetry festivals, readings and initiatives such as the Sofia Metaphors festival, the poetic theatre performance “Actors v.s. Poets”, the Poetry Conference in Koprivshtitsa, held by the Elizabeth Kostova Foundation, and the Patras World Poetry Festival 2025. Received the “Damyan Damyanov” national award for best debut for the poetry book “Uncommitted Crimes” in 2024 and the Stoyan Kambarev Multitalent award in 2026. Writes poetry, short stories, articles and reviews, published on platforms such as Ninth Letter, B O D Y Magazine, Interpret, Cineuropa and others. Attends film festivals and workshops for film criticism, including Talent Press at the Sarajevo Film Festival (2024) and the Berlinale (2026). Member of the Young FIPRESCI Jury at the 40th Warsaw Film Festival in 2024. Stoeva’s second poetry book “Things Found” is coming out later this year.

Communication with my mentor Nermin Delić went very smoothly and I got some useful feedback on which poem I shoud submit for this round.

Mariyan Krachunov (1990), Pleven
Književni mentor: Nermin Delić

Prepjev na bosanski jezik: Nermin Delić
……………………………….
Originalna verzija na bugarski jezik:

БОГАТСТВО

всичко което изживееш днес
е твоето богатство
пролетната меланхолия
фойерверките от смях
свободата на моментите
отхвърлили хомота на деня
само отражението на
живели в тялото усещания
остава да витае
в междинните пространства
като сребърен памучен дим
достатъчно невидим
за да не го наричат нищо повече
от нечие присъствие

……………………………….
Verzija na engleski jezik:

WEALTH

everything you live through today
is your wealth
the melancholy of spring
the fireworks of laughter
the freedom of moments
that have cast off the day’s yoke
only the reflection
of sensations once alive within the body
lingers in the spaces in between
like silver cotton smoke
invisible enough
to be called nothing more
than someone’s presence

 

I’m 36, I have a bachelor’s degree in Marketing, and I work as a Brand Manager. I’ve been writing poetry since I was at school, but the older I got, the less I wrote. At some point, I stopped completely. Seven years went by, and I honestly thought I would never write again.

Then, at the beginning of 2024, I decided to create an Instagram account and start sharing some of my old poems. That small decision, together with a few creative writing courses and the support of the right mentors, gave me the confidence and inspiration to start writing again—but this time in a completely new way.

With the help of my editor, my debut poetry collection will soon be published by one of the most respected publishing houses in Bulgaria. Some of my poems have already appeared in the Bulgarian cultural magazine Bulgarian Artist and in the international online literary magazine BODY:

I’ve also worked with actor and singer Simeon Vladov on two songs based on my lyrics. Another exciting project was contributing one of my poems to a conceptual poetry album by the American indie rock band Warm Before the Storm:

 

I was fortunate to have the organizer, Nermin Delic, as my mentor. I’m very grateful for his genuine support and guidance in choosing the right poem. His perspective was extremely helpful to me.

I’m also thankful for his encouraging words. Writers, just like people in all creative professions, need to hear that they are doing well – it gives strength to their spirit and creativity.

Божидар Пангелов (1959) София
Književni mentor: Nermin Delić

МОМИЧЕТО С ЧЕРЕШИТЕ

Момичето, което отключваше
пазарите
и заключваше деня.
Момичето с черешите
политна…
И те се вдигнаха
като дъги.
Лицата на търговците
се удължиха.
Минаващите
спряха си сърцето.
А някой
се усмихна,
прибра пастелите
и продължи.

Божидар Пангелов е роден през мекия месец октомври в града на кестените гр. София, България, където живее и работи. Автор е на четири книги с поезия, едната в съавторство с Ваня Константинова.През 2013 г. американско издателство публикува в е-формат двуезичната книга „Перо от Фуджияма“
Някои от стихотворенията му са преведени на италиански, немски, полски, руски, китайски, турски,арабски, румънски,гръцки,френски и английски език и се публикуват в сайтове за поезия, както и в антологии и някои периодични издания по целия свят. Божидар Пангелов е един от участниците в германския проект „Европа … поема” Europa ein Gedicht. Castrop Rauxel ein Gedicht RUHR 2010.. и проекта” SPRING POETRY RAIN”2012г. Кипър.

Работата ми с ментора г-н Немин Делич ми достави изключително преживяване, което е рядкост за поет с моя опит и възраст. Невероятно е,че е възможен толкова точен естетически прочит, който съвпада с авторския и то от човек с друга езикова култура. В този смисъл има пълно доказателство за това,че езиковите бариери с преодолими и че думите могат да бъдат мостове.

Lyubomira Videva/ Lyubel Dyakof, (1993), Sofia
Književni mentor: Nermin Delić

Prepjev na bosanski jezik: Nermin Delić
……………………………….
Originalna verzija na bugarski jezik:

МОРЯЦИТЕ ПИТАТ

Мъртви са
бреговете,
вълните,
скалите,
рибите,
моряците,
рибарите.Моята сълза е още жива –
спуска се вече осем месеца.
Ако понечиш да я хванеш,
бреговете ще оживеят
под бурните вълни,
рибите ще скочат
до ръба на скалите,
рибарите ще ги хващат с лекота,
а моряците ще спрат
най-после да ме питат:
– Защо плачеш? Защо плачеш?Какво значение има?
За морето
това е просто още една капка –
ще отговоря.
И в себе си
ще се удавя.

 

Lyubomira Videva began writing at the age of 10—first aphorisms, and later poetry. In 2018, she published her debut poetry collection, “Sujeti” (“Plots”), under the pen name Lyubel Dyakof. Her second book, “Embryo of Sadness” (2021), is dedicated to her mother and explores her childhood, which was marked by domestic violence. For every copy sold, she donates 1.67 BGN to the “Fund for Support of Women Victims of Domestic Violence” at the BCause Foundation, where she later began working as a “Marketing and Donation Services Expert.”

Her texts have won numerous awards, including second place in the “This Fairytale – Life” competition (2021) and second place in the “Dreams” poetry competition (2025). In 2027, her book is set to be published in Spain after qualifying in the La Tortuga Bulgaria publishing house competition (2023).

In 2024, Lyubomira Videva and Aleksandra Slavova won first prize in the 8th National Playwriting Competition hosted by Theater Sofia with their script “Love and Other Accidents,” the premiere of which opened the theater’s renovated stage under the direction of Ovanes Torosyan.

She is also the co-founder of the “Le Soleil Writing Atelier,” where she hosts creative writing workshops and events. For her work with the atelier, she was nominated for Darik Radio’s “40 Under 40” list in 2026.

 

Zdravko Danailov Stoichev 2000.02.28
Književni mentor: Nermin Delić

Prepjev na bosanski jezik: Nermin Delić
……………………………….
Originalna verzija na engleski jezik:

***

Strip my soul,
let it remain naked before you—for loving.Let two naked souls remain
and between them love may spring forth.A love that fear may not break.
A love that may burn everything in its path
and from the ashes life may spring forth again.This is it—love
between two naked,
loving souls.

I am Zdravko, 26 years old, from Bulgaria, studying.

Great job, very nice.

ŽELKO LOVRIĆ. (1976), Zagreb
Književni mentor: Zdravko Odorčić

NEIZGOVORENE RIJEČI

Zatvori oči. Slušaj tišinu.
Nije to praznina.
To je priča o tri lica. Tri mukle istine.
Tri su mraka u teatru našeg jada.
Prva je tišina onih što gore u želji,
A usne su im hladne k’o okovi u ćeliji.
Žele, a ne mogu, krvare u gluhu noć,
Moleći Boga da netko pročita tu samoću i tu moć.
Druga je tišina ledena i puna moći,
Pripada onima što gaze bez treptaja u noći.
Imaju moć, al’ biraju muk k’o oružje,
Gaze tuđe rane k’o opuške, to je njihovo ratište.
Njihova šutnja nije slabost, ona je hladna presuda.
Neizgovorene riječi, olovo u venama!
Svijet se ne ruši od bombi,
Već od onog što u grlu stoji pa te svlada.
Pucamo po šavovima, sve ostaje u nama!
Ovo je priča o onima što šute zauvijek,
Dok im kajanje k’o otrov izjeda čitav vijek!
Ali treći… e, to je tek tuga.
Bolest bez granica, gdje puca duša ljudska.
Imali su priliku, a pustili trenutak da iscuri,
Sad šapuću praznim sobama dok vjetar vani juri.
Drže tu riječ u ruci, ali ona više nema adresu,
Zauvijek robovi u vlastitom, tihom stresu.
Neizgovorene riječi, olovo u venama!
Pucamo po šavovima, a sve ostaje u nama!
Ovo je priča o onima što šute zauvijek,
Dok im kajanje k’o otrov izjeda čitav vijek!
Ne izgovoreno ostavlja ožiljak… do kraja života.
Najskuplja stvar na svijetu… nije zlato.
Najskuplja je riječ…
Ona što ostala je u blatu.

​

Željko Lovrić rođ. 4. 5. 1976. u Varaždinu. Svećenik je zagrebačke nadbiskupije. Srednju školu je završio u Zagrebu, Nadbiskupska klasična gimnazija, studij teologije pri KBF-u. Razina magistar. Pastoralno je djelovao u velikim župama Zagreba (Sesvete, Miramarska, sv. Petar – Vlaška ulica) i kao katedralni đakon. Ima iskustvo i seoskog pastorala, 3 godine župa Zajezda u Hr. Zagorju.

Sada djeluje u župi sv. Leopolda Mandića, Ljubljanica – Voltino u Zagrebu.

Tu otkriva svu strast ne samo prema pastoralnom radu već se ističe na razini grada Zagreba kao kulturni djelatnik: otvara likovnu galeriju i sam se uključuje aktivno u rad Udruge HULULK koju prima pod krov pastoralnog centra župe, ističe se umjetničkim i slikarskim darom sudjelujući u izložbenim projektima ove udruge te organizira niz samostalnih i zajedničkih izložbi članova udruge. Najuspješnija suradnja do sada postignuta je s eminentnim akademskim slikarom svjetskog glasa Dimitrijem Popovićem. Organizator je i velikih uspješnih koncerata u župi. Surađuje na mnogim projektima koji su dobili i međunarodnu podršku pa i pokroviteljstvo Hrvatskog Sabora. Projekt VUOLINMUSIC4ALL prof. Renate Novoselec, dobitnice nagrade PONOS HRVATSKE, koja svojom jedinstvenom metodom u svijetu uči gluhe i nagluhe osobe sviranju violine, također su našli krov u okviru ove župe. Zajedno je nastupao s njima u sklopu projekta ORPHEUS u KD VATROSLAV LISINSKI u Zagrebu uz bok Zagrebačkoj filharmoniji koju su također ugostili u župi. Na tom koncertu je dirigirao po prvi put kao jedan svećenik Zagrebačkoj filharmoniji. Organizator je pjesničkih večeri pod krovom pastoralnog centra. Začetnik je festivala duhovne glazbe: TEREZIANUM, PETROV KLJUČ te festivala druženja: DANI ZAHVALE I ZAJEDNIŠTVA U ZAGREBU (Sesvete).
Uspješno interpretira tuđe tekstove.
Vodi otvorenje izložbi te moderira pjesničke večeri.

2024. pokreće izdavaštvo u obliku biblioteke župe sv. Leopolda Mandića, Ljubljanica – Voltino, Zagreb pod nazivom DEODATUS s desetak knjiga, monografija, zbirki pjesama…

Izgradio je crkvu sv. Josipa u Budinščini i dovršio crkvu i pastoralni centar u Zagrebu pri župi gdje i danas djeluje.

Piše poeziju, prozu, poučne priče – za sada objavljujući ih samo na društvenim mrežama pod pseudonimom DANTE (njegov najvjerniji prijatelj)
Pozivni je član DRUŠTVA BRAĆE HRVATSOGA ZMAJA, počasni je član Udruge MILENGRAD, proglašen je pripravnikom vitezova Vina hrvatskog Konzulata vitezova te mu je dodijeljema tutula VITEZ TEMPLAR, kapelan istoimene udruge i organizacije koja djeluje na području cijeloga Balkanskog poluotoka sa sjedištem u Španjolskoj.

Dobitnik ZLATNE POVELJE s pjesmom RETROVIZOR na međunarodnom festivalu poezije SARAJEVO NA DLANU.
U tijeku rsnimama film NEIZGOVORENE RIJEČI za koji potpisuje režiserku palicu.

Gosp. ZDRAVKO ODORČIĆ je vrlo profesionalan mentor i drug, bez suvišnih riječi

Azemina Baymak (1984), Mostar
Književni mentor: Zdravko Odorčić

POZDRAV PRIJATELJU

Kako ste danas, pitala sam.

Blago rečeno, nema mi spasa,
odgovorio je

I bio u pravu, kao i uvijek.

Stoik i naučnik,
stari profesor i prijatelj,
nekadašnji dječak sa Une,

ljubitelj nauke i gole istine,
Maka Dizdara i valova,

mrzitelj letenja i galame,
površnih razgovora i drame.

Pozdrav, profesore,
kakvo je sada stanje?

Ja sam tako-tako,
a Dara je nešto bolje.

Sretan vam i Bajram i Uskrs,
mijenjala sam temu.

I da, kuća nam se sviđa,
hvala na pitanju

S Jačkovinskog klanca
gleda na Medvedgrad!

Bez obmana i maski,
redao je istine,
pa tako precizno i gordo
dočekao i onu posljednju!

Ozbiljni starac sa leptir-mašnom,
čovjek bez potomka,
od riječi i s riječima.

Jeste li u bolnici,
došli bismo vas vidjeti, molila sam

A ja bih molio da ne dolazite,
nemam se čim’ pohvalit’,
a samo ću vas rastužit’.

Iskreno gunđalo
Stoik i nevjernik.

Genije i tvrdi orah.

Na Mirogoju je ispraćen uz sevdah-pjesmu:
Kafu mi draga ispeci…

Baš u ove dane,
na izmaku ljeta.

Od moje kuće se čuje
kad zvone zvona.

Vidi se toranj Svete Barbare,
nisam ni znala!

Kad izađem,
više ne gledam previše ka gore,

nego na niziju
gdje je žuti toranj

odakle navire
teški željezni zvuk.

Baš tu leži.

Pa i ne leži,
nego u jeftinom ćupu stoji,

bez preostalog genetskog traga,

profesor iz krajiškog gorja,

pod tuđim mermerom,
na tuđoj zemlji.

Odmori, prijatelju,
i koliko god ti bilo smiješno:
Doviđenja, do viđenja!

*Posvećeno prof.Muharemu Mehmedoviću – Hariju.

Ekstrovertni introvert sam. Oduvijek nešto pišem, na papiru ili u glavi. Ne volim small talk.
Volim putovanja i razne kulture, pričam nekoliko jezika.

Kruti odgovori, niti jedno mišljenje o samoj pjesmi, samo mišljenje o svom mišljenju.

Darko Žigrović, 1976, Sveti Ivan Zelina
Književni mentor: Zdravko Odorčić

UMORNI PJESNIK

Nižem stih za stihom
I ponosim se time
U kutku sobe mračnom I tihom
S mukom slažem rime.

Umor hvata, jači od bola
Uz treptaj voštane svijeće
Na sredini trošnog stola
Taj stih običan, baš me I neće.

Priznajem, nisam na razini
Moje muze ne doje
Odajem se praznini
Pa nek se misli same roje.

Stalno stenjem, s time dišem
All u spontanost se uzdam
Bljesnut će munja jasno
Jednom ću pjesmu napisati
Strasno.

DARKO ŽIGROVIĆ, rođen 23.o6.1976 u Zagrebu, živim I radim kao komercijalist u poduzeću u Svetom Ivanu Zelini pokraj Zagreba.
Autor sam šest knjiga aforizama, epigrama I satiričnih pjesama jer me uvijek zanimao humor i kratke forme. Član sam Udruge hrvatskih aforista I humorista, sudjelujem u nacionalnim i međunarodnim Zbornicima i natječajima.Uz to volim skupljati stare antikvitete i dokumente, a pišem amaterski kad imam slobodnog vremena. Eto toliko, zahvaljujem.

Da kontaktirao sam gospodina Zdravka Odorčića koji mi je dao neke kratke smjernice te sam mu zahvalan na tome.Gospodin Zdravko je vrlo eminentno ime u hrvatskoj poeziji… i jako mi je stalo do njegovog mišljenja.
U svakom slučaju izuzetan umjetnik i veliki čovjek.
Hvala mu na svemu što radi za promicanje lijepe pisane riječi.

Sanja Košpić (1964.), Klanjec

BALKANSKA

Moja je prabaka bila pjesnikinja, iako u kući nije bilo knjiga
Stihove je tkala dugim noćima razgovarajući s izmišljenim ljudima
Pričajući s ljekovitim travama i misleći da je ludilo na djecu prenijela
Moja je prabaka krila da je vještica

Moja je baka bila pjesnikinja, krišom donijevši u brak nekoliko knjiga
Dvije krave u miraz i naramak očaja zbog udaje na koju nije pristala
Umrla je od upale pluća ležeći pokraj djece između pričanja dviju priča
Moja je baka krila da je poludjela od alkohola

Moja je majka bila pjesnikinja, donijevši u brak tugu koju nije razumjela
Udala se za pjesnika i zaljubljeno ga je puštala da je omami svojim stihovima
Samo bi ponekad prostirala preda mnom svoje začudne pjesme
I ne htijući naučila me kako nestati i kako se tom svijetu ponovo vratiti
Moja je majka krila da je pjesnikinja

Ja pišem pjesme, između dva udaha, između dva pada i jednog uspona
Lutam šumama, razgovaram s izmišljenim ljudima i travama
Svoj svijet pretačem u riječi i u njima stvaram utočišta
U meni se niz skrivanja prekida
Ja jesam pjesnikinja

Sanja Košpić rođena je i odrasla u Zagrebu, a danas živi pokraj Klanjca, u kući uz šumu. Nakon rada kao slobodna novinarka i dugogodišnja knjižničarka, danas radi u računovodstvu Veleučilišta Baltazar Zaprešić. Piše poeziju, fotografira i bavi se glumom. Njezine pjesme objavljivane su u zajedničkim književnim zbornicima, a na stranici „Tintom izvan korica” spaja riječi i fotografije. Nije objavila samostalnu zbirku.

Mentor je pročitao predložene pjesme i dao svoju preporuku za izbor pjesme za Treći krug.

Ana Karakaš (1990.) , Zagreb
Književni mentor: Sanja Balalić

Neporažena

Stari drveni sat otkucava…
Ne znam je li san ili java.
Smrti toliko si bliska, opipljiva sjeta.
Sjećanja naviru kao bujice i škripava prašnjava vitrina.
Tišinu i mutne misli prekide zvuk ćuka.
Tamne sjene grickaju moždane ćelije
Prisutnost raspiruje maštu.
Fragilna čupava djevojčica i njezin plišani hrabri zec.
On će me čuvati ako čujem zvec, zvec.
Neke traume decenijama paraliziraju um.
Ne gledam ispod kreveta jer čula sam čudan šum.
Strah ti je ime i ne znam kako ću se izboriti s time.
Odjednom se sjetih molitve moje bake i stisnem vjeđe.
Kao da i ćuk kriči nešto rijeđe…

Rođena sam 1990. godine u Mostaru. Životnim okolnostima moja obitelj odlazi u Zagreb 1996. gdje završavam osnovnoškolsko, srednju gimnaziju te fakultet za optometrista na Veleučilištu Velika Gorica. Po prirodi ekstorverta koja voli šalu i dobro društvo. Supruga sam,kćer i sestra, te imam titulu majke male djevojčice koja trenutno svojim nestašlucima ispunjava moje dane. Smatram kako u svakome čovjeku žive dvije suprotnosti bar u mom slučaju. Jedna koja piše poeziju i uživa u “ozbiljnijim” pjesmama, a druga piše basne za djecu. Izdala sam dva djela upravo u tim žanrovima. Zbirka poezije Olovka u tvojoj ruci (2025.) te dječji basnu
.Kora i poklon ispod bora (2025.)

Menoricta Sanja uvelike mi je pomogla svojim savjetsma i konstruktivnom kritikom. Bila mi je velika čast ostvariti suradnju. I razovor s njome. Priložena pjesma njezina je m.ugestija i neka tako ostane jer joj vjerujem.

Zrinko Šimunić (1961.), Čakovec

SLIKA

O, kako je jedra, i obla
njena peta
u sandali s visokom petom,
punokrvna, bijela!
A tek listovi, gipki i snažni,
uzbibalo vreteno, zatim hod …

Eh, kako ta žena zna hodati,
jedriti pločnikom,
zamirisati raspletenom kosom
zelenu harfu grada!

Ne mogu je se nahodati očima

Mašem joj pogledom
na drugu stranu ulice,

dok kucam šifru
na teškim dverima
u društvu
secesijskih anđela

pa se penjem u ured
gdje sam sebe podsjećam
na inženjera Ricarda Reisa
i njegovu muku
staru sto godina.

U njegovom uredu
gdje on radi proračune
lupaju pisaći strojevi.

U njegovom uredu
sve je ozbiljno, baš
kao i kod mene

Doduše, kod mene
ne lupaju strojevi, ovo su
moderna vremena

Tišina.

Otvaram prozor
da kazalište lutaka
uleti kroz prozor

da čujem žubor,
dječjih glasova il’ čitaću probu,

da se zakotrlja smijeh
u proljetno jutro, da svijet
bude šašav
i lijep, i sebe dostojan

Rođen sam 9. ožujka 1961. u Čakovcu, u kraju „med dvemi vodami“. Inženjer sam elektrotehnike, živim u Zagrebu, a radim kao elektroprojektant. Svoju pjesničku misiju započeo sam relativno kasno, neposredno prije „ranih srednjih“, izdajući „pjesni ljuvene i rumene“ u vlastitoj nakladi – zbirku „Terra magica“ (1997.)

Druga knjiga, „Pustalovina“ – „kradljivac pjesme“, izlazi mi u nakladi međimur-skog književnog kruga «Reči rieč» 1998. godine.

Dobitnik sam pjesničke nagrade udruge Jutra poezije „Ružica pl. Orešković“ 2004.-e godine za rukopis knjige pjesama „Organolirika“. Knjiga je izašla početkom 2005. godine u knjižnici Jutra poezije.

Početkom ožujka 2007. godine primljen sam u članstvo Društva hrvatskih književnika.

Četvrta knjiga pjesama „Dijete zapada“ izlazi u nakladi grada Čakovca, u biblioteci „Insula“. Pjesme u ovoj knjizi izražavaju onu istu zaokupljenost tvarnim i tjelesnim kao i prethodne zbirke, onu istu želju da „pjesma tijelom postane“ (Z. Šimunić), da „se poezija može čitati ustima i pipati rukama“ (Z. Mrkonjić), a da pri tom pjesnik ostane „nehajan, ma svečan” (prema J. Pupačiću).

Peta knjiga pjesama „Snovi i snohvatice“ također je izašla u nakladi grada Čakovca, u biblioteci „Insula“. Dobrim dijelom je nastala od pjesama objavljivanih na Facebook-u.

Svoju poeziju nastojim redovito objavljivati u književnim zbornicima i časopisima diljem Hrvatske, a povremeno Slovenije i Bosne i Hercegovine. Pjesme su mi prevođene na slovenski, njemački, talijanski i engleski jezik. Osim klasične poezije pišem i haiku, a redovito ga šaljem, zahvaljujući internetu, i u međunarodne vode.

Knjiga pjesama „Tijelo kao pjesma“ je moja šesta knjiga, a prva koja mi izlazi u „Novoj novoj poetici“, odnosno izvan Hrvatske, u Srbiji.

Suradnja je bila korektna, mentorica Sanja Balalić predložila mi je pjesmu, odgovorila je vrlo brzo. Ipak sam se, naposljetku, odlučio za drugu pjesmu.

Kristina Matanović (1999), Zagreb

MUZEJ BOLI

Samo kada zatvorim oči
u muzej boli mogu ući.
Bez ulaznice, bez rezervacije,
bez karte, samo oči sklopim.

Kustos tuge mene prati
ovdje gdje su odbačeni eksponati
o kojima nitko ne želi pričati.
Kustos tuge mene vodi
kroz ovaj muzej boli.

Na vratima je pričvršćen
otkazani zaručnički prsten.
Prsten bez prstenjaka
ostavljen prije braka.

Pisma koja nikad nisu stigla,
prašina se s njih nikad nije digla.
Njima je ovdje nahranjena arhiva,
nesuđena adresa bila je kriva.

U obilju, puna je ova dvorana,
puna magnolijama, ružama,
cvijeća zalijevanog suzama,
a danas tu nose miris srama.

Ovim hladnim hodnikom
kao tonjenje Titanikom,
ehom puste prošlosti
odzvanjaju zidovi krikom.

Tamo u kutu, prazna je postelja,
zakovana za krematorij želja,
od praznih obećanja do fosila,
kao dio avangardnog stila.

Pun je paviljon umjetnina,
propalih ljubavi od safira,
skulptura ledenih dodira,
ranijih romansa kasnijih satira.

Bez rezervacije, bez ulaznice,
zatvorenih očiju, otvorena izložba,
u prisutnosti nesanice,
plaćena je dugotrajna pristojba.

Rođena sam u Zagrebu 17. rujna 1999. godine, a riječi su moj suputnik odmalena. S dvadeset godina život me odveo u Irsku, gdje su novi ljudi i iskustva otvorili neke nove stranice mog života i stvaralaštva. Volim se igrati riječima, slušati ih, tražiti njihova značenja i slaviti ih. U njima čuvam ono što osjećam, pamtim i maštam. Autorica sam zbirke poezije „Abrakadabra“ i tekstopiskinja albuma „Pantheon“.

Suradnja s gospodinom Milčom Misoskim bila mi je vrlo korisna. Potaknuo me na razmišljanje i pomogao mi da dvije pjesme, između kojih sam se dvoumila, sagledam na drugačiji način te lakše donesem odluku.

Saša Gerber (1989) Osijek
Književni mentor: Ljubica Petrović Kosor

ŽUTI PONY

U nedostatku uspomena
Pokušavam ih stvoriti
No pucaju poput paukove mreže
Na proljetnom suncu.

Na slikama koje ugledam
Vidim da se smijemo
No jesmo li stvarno bili sretni?
Ili smo slutili kraj?

Još uvijek čuvam tvoj prvi
Rođendanski poklon
Gumenog žutog ponija za skakanje
U kojem sada uživaju oni,
tvoji unuci.

Svaki njihov odskok u mome oku
Stvara suzu, no plačem u noći
Dok svi oni blaženo spavaju
Ne sluteći nemire.

Natpis na njemu
“Sretan prvi rođendan
želi ti tvoj tata”
Za mene samo je san
O jednom nedoživljenom
Životu.

Saša Gerber rođen je 3.11.1989. godine u Osijeku. Pohađao je Osnovnu školu Tina Ujevića te srednju Medicinsku školu u Osijeku. Trenutno živi i radi u Osijeku kao mađioničar,, te medicinski tehničar na odjelu Pedijatrije KBC Osijek.
Nakon niza objava u zajedničkim zbirkama,2018 godine izdaje svoju prvu samostalnu zbirku poezije “Misli jednog čarobnjaka”

Moj mentor bila je gospođa Ljubica Petrović Kosor te sam imao vrlo ugodno iskustvo i komunikaciju. Zajedno smo odabrali pjesmu te se nadam da će dojmiti i ostale članove kao i publiku.

Spomenka Marčić, 1957. Split.

ČUVAJ MAJKU DOK JE IMAŠ

Uvijek majku čuvaj, štiti
jer joj treba ljubav tvoja,
jednog dana kad ostariš
tad ćeš znati što to znači.

Majka te je rodila
i život ti darovala,
školovala te i čuvala
najbolje što je znala.

Zato majku čuvaj , pazi,
jer kad ode s ovog svijeta
suza iz tvog oka će ti reći
koliko ti ona znači.

Voli majku i pazi je
kao što je i ona tebe,
jer si njena krv i život
jer si i ti dio nje.

Rođena sam 1957g u Tuzli ( BiH) a od 1980g živim i radim u Splitu . Moja ljubav su slikarstvo ( Akril na platnu) I poezija. Poezijom se bavim od školskih dana, da bi kao odrasla počela pisati ljubavnu poeziju, uz nekoliko priča iz života. Bila sam nekoliko puta učesnikom na Međunarodnim pjesničkim festivalima na kojima sam upoznala mnoge divne pjesnike . Dugogodišnji sam član ULKU Vlaho Bukovac iz Splita. Mnogi moji stihovi su zastupljeni u 23 međunarodne zajedničke zbirke poezije. Imam stvaralački opus od preko 1200 pjesama. Nisam još izdala samostalnu zbirku ali je jedna u pripremi i nadam se ako bi se pojavio neki sponzor da bi zbirka ugledala svjetlo dana.

Sretna sam I drago mi je što mi je dodijeljena mentorica, u kontaktu smo i super surađujemo. Pomogla mi je savjetima kao i u odabiru pjesme- puno joj hvala.

Ljiljana Lipovac, (1957), Zagreb
Književni mentor: Lela Zjajo

ČEKANJE BEZ MNOGO PITANJA

Zamisli, svijete, kako bi to bilo
da noćne lampe ne prestanu da plamte,
pa svjetla što se javljaju iz tame
sva pronađu svoje rame koje pamte.

Ljubav da bude tišina koja ne šuti,
koraci da govore kao zvukova četa,
u pogledu svakom jedan mali zaklon,
u zagrljaju nešto veće od svijeta.

Ljubav je čekanje bez mnogo pitanja,
strpljenje što satove ostavlja prazne,
i dodir koji ne opipava riječi
u sreći i tuzi, namjere su raznorazne.

Ljubav je put bez karte i smjera,
korak što je hrabar i kad se boji,
svjetlo koje počinje na kraju tunela,
dok noć tiho snove ko džepove kroji.

A, kada te noćne lampe ipak zgasnu
i žamor utihne ulicom samoće,
tek tada će čovjek svjestan praznoće,
saznati, zapravo, šta želi i šta hoće.

Rođena je u Zagrebu gdje i živi. Majka je dviju kćeri i baka šestero unučadi, i godinu dana starog praunuka. Poeziju je počela u kasnijoj dobi pisati, od 2014 godine. Od 2016 bila je sedam godina suorganizator pietsko glazbenih tribina i manifestacija. Za manifestaciju ” Stop nasilju nad ženama” zajedno je uz kolegicu 2022 godine nominirana za Ženu Hrvatske.
Dobitnica je zlatne plakete 2017 godine na sajmu knjiga u Beogradu za najbolje napisanu pjesmu posvećenu ženi romkinji.
Do sada je izdala tri samostalne knjige, prvu 2018 godine dvojezičnu zbirku poezije ” Oči moje vide sve” u izdanju PRROM Beograd
2022 godine drugu zbirku poezije” Jednostavno žena” u izdanju KLD Rešetari
2025 godine treću autobiogravsku knjigu ” Dnevnik istrgnutih sjećanja” u izdanju KS Zagreb
Vanjski suradnik je i organizator poetsko glazbenih tribina u Domu za starije Markuševec.
Ljiljana je velika humanitarka, suorganizator je bila za prikupljanje sredstava za kupnju i obnove kuće za 12 korisnika Udruge OSIT ( osobe s teškoćama). Uz to organizira i vodi mnoge promocije i izložbe raznim akademskim umjetnicima.
2025 godine proglašena je i Naj bakom Hrvatske za 2025 godinu.

Ankica Biskupović, 1969., Split

NE PITAJ ME ŠTO SAM SPASILA

Ne pitaj me što sam spasila
od života.

Život nije voda
da ga zahvatiš objema rukama
i doneseš kući
ne prosuvši ni kap.

Nešto uvijek ostane na putu.

Pod kamenom.
Pod jezikom.
Na pragu kuće
u koju se više ne vraćamo.

Ne pitaj me ni
koliko sam izgubila.

Tko bi izbrojio lišće
što ga je jesen odnijela
s drveta koje je vjerovalo
da će vječno biti zeleno.

Imala sam i ja proljeća
koja nisu stigla do cvijeta

i vrata pred kojima sam čekala,
misleći da su zaključana,

dok nisam shvatila

da s druge strane

nije bilo nikoga.

Imala sam snove.

Neke sam zakopala tako duboko
da iz njih danas raste trava.

Preko nekih prolaze ljudi,
ne znajući
da gaze po životu
koji se nikada nije dogodio.

Ali nemoj me žaliti.

Čovjek nije samo ono što mu je dano.

Čovjek je i ono što mu je oduzeto,
a nije ga naučilo mržnji.

Kad su mi uzimali svjetlost,
učila sam gledati u mraku.

Kad su mi zatvarali vrata,
sjedala sam na prag i čekala jutro.

Kad nije bilo ruke da me podigne,

naslonila sam se na zemlju.

Ona nikada ne pita
zašto si pala.

Samo te primi.

I tada sam razumjela

nije teško jednom
umrijeti za nešto veliko.

Teško je ostati.

Ostati do jutra.
Do drugoga jutra.
Do proljeća koje kasni.

Ostati kad ti srce više nije kuća,
nego zgarište na kojem još miriše kruh.

Ostati kad nema nikoga
da ti kaže

izdrži.

Pa tu riječ moraš šapnuti sama sebi,

dok ti pod jezikom
još krvari tišina,

kao molitvu kojoj si i vjernik
i jedini svjedok.

Zato me ne pitaj
što sam spasila.

Nisam spasila godine.

Nisam sačuvala sve ljude.

Nisam vratila ptice
koje su jednom
odletjele iz mojih ruku.

Sačuvala sam nešto
što se ne vidi —
jedno mjesto u sebi
gdje ni poslije svega
mržnja nije pustila korijen.

Mrvu kruha za onoga koji pokuca.

Riječ oprosta koju još učim izgovarati.

I oči koje se,
poslije svega,
još podižu prema nebu.

Ne zato što čekam
da mi zvijezde odgovore,

nego zato što čovjek, dok god može podignuti glavu,
još nije sasvim poražen.

A ako me jednom upitaju
što sam od svega
ponijela sa sobom,

reći ću

ništa što se moglo
držati rukama.

Samo srce
koje su mnogo puta lomili,

a ono
umjesto kamena

izabralo ostati srce.

Amb. Ankica Anchie Biskupović hrvatska je pjesnikinja, spisateljica, esejistica, humoristica, satiričarka, aforistica, humanistica i vizualna umjetnica iz Splita, Dalmacije, Hrvatska. Njezin književni i umjetnički rad istražuje teme čovječnosti, ljubavi, duhovnosti, mira, domovine, mora, ljudskog dostojanstva i univerzalnih humanističkih vrijednosti.

Piše poeziju, prozu, kratke priče, eseje, dječju književnost, dramu i monodramu, humor, satiru i aforizme. Njezin se stvaralački rad proteže i na vizualnu umjetnost, uključujući fotografiju, digitalno slikarstvo i kombinirane tehnike. Među njezinim zapaženim djelima i književnim projektima nalaze se Beside jedne Dalmatinke, Kleknut htjedoh učitelju, Grlom u jagode, Zvjezdana prašina, Tišina iza stakla i drugi književni ciklusi te djela u pripremi.

Njezini su radovi predstavljeni u međunarodnim knjigama, antologijama, književnim časopisima, zbornicima i kulturnim projektima. Dobitnica je Naji Naaman Literary Prizes – Creativity Prize 2026, treće nagrade / 3° Classificato na Premio Internazionale di Letteratura e Arti Visive “Ciò che Caino non sa”, Italija, 2026., nagrade za pobjedničku pjesmu “The Abyss Awaits Us” / “Bezdan nas čeka” na Međunarodnom festivalu poezije Most pjesnika 2025, Literary Icon Award 2026 i International Literary Contributor’s Award 2026.

Svojim međunarodnim književnim, umjetničkim i humanitarnim angažmanom promiče kulturu, mir, ljudsko dostojanstvo, međukulturni dijalog i prijateljstvo među ljudima i narodima.

BIBLIOGRAFIJA

Književni opus Ankice Anchie Biskupović obuhvaća poeziju, prozu, kratke priče, eseje, dječju književnost, humor, satiru, aforizme, dramu i monodramu.

Odabrane knjige i književni projekti

Beside jedne Dalmatinke I, II i III • Kleknut htjedoh učitelju • Grlom u jagode • Zvjezdana prašina • Tišina iza stakla • Ožeđah, milo moje • Druga strana istine • Ljubav na dlanu • Svemir na smijeh – Priče i pjesme s nebeskim osmijehom

Odabrane antologije i književne suradnje

Sacred Remembrances • Bamboo Bridges • A Convergence of Hearts • The Formative Years: A Still Waters Poetry Anthology • Where We Meet Between Shores • Roselight: A Treasury of Love Poems • The Aureline Hours • ALS NaPoWriMo 2026 • Gogyōshi u pet • U oku sfinge • Glasovi iz Dilanove šume / Voices from Dylan’s Forest • Zidanje Logosa • Zlatovez vremena tkala je Jefimija

Njezina poezija, proza i druga književna djela objavljivana su u hrvatskim, regionalnim i međunarodnim književnim časopisima, antologijama, zbornicima i kulturnim publikacijama, uključujući Poetry Leaves Magazine, Barcelona Literary Magazine, Sada Al-Thaqafa, Diskurs, Apolon, Raven Cage Poetry and Prose Ezine, Echoes of World Poetry te publikacije povezane s međunarodnim književnim organizacijama i kulturnim projektima.

Sa dodijeljenim mentorom ostvarila sam izvrsnu suradnju. Komunikacija je bila profesionalna, korektna i vrlo poticajna. Mentor je pažljivo pristupio mojoj pjesmi, dao korisne i argumentirane sugestije te pokazao poštovanje prema mom autorskom izrazu. Posebno cijenim što njegove smjernice nisu zadirale u moj osobni pjesnički glas, nego su mi pomogle da tekst sagledam iz dodatne perspektive. Zahvalna sam na vremenu, podršci i stručnosti koju je pokazao tijekom naše suradnje.

Filip Ladiš, 1993., Zadar
Književni mentor: Danja Gašpar Đokić

DA IMAM SAMO JEDAN DAN

Da imam samo jedan dan
ne bih spavao,
koracima krčio bih planete,
morskim stvorovima pružio bih dah.

Da imam samo jedan dan,
moje misli bile bi šarene,
note igrale bi svud,
zelenim granama krao bih listove.

Da imam samo jedan dan,
stali bi strojevi, mašine,
masline bi kupalo nebesko inje,
kamene ploče kazivale bi put.

Da imam samo jedan dan,
ne bih pozdravljao najbliže,
otišao bih potpuno sam
u sumrak jesenje kiše.

Da imam samo jedan dan,
usred nesnosne vrućine,
svijetu viknuo bih, istrčao van
i pitao za još samo jedan dan.

Filip Ladiš, rođen 1993. u Zadru, završio studij pri Sveučilištu u Zadru ba odjelu za ekologiju, agronomiju, akvakulturu. Njegove pjesme Oltar i Spas objavljenje su u Ekumenskom časopisu Hvalospjev Ljubavi.

Ostvarena je komunikacija s mentorom. Autor je odmah na početku uputio mentora u kojem obliku želi savjetovanje (samo pri odabiru pjesme) te joj je isti uputio 5 pjesama. Mentorica je na na izrazito ružan način kritizirala radove autora, te pogrdnim i ružnim riječima opisivala njegov rad. (amaterizam, nije poezija…)Nakon toga prekinuta je svaka komunikacija s mentorom.

Milan Mile Čorak. 1946. Vukovar

JUTARNJA BALADA

Na Dunavu kad zabijeli zora
i sunce se ogleda u rijeci,
srce moje zaigrati mora,
hej Dunave dalje mirno teci.

Na obali zazvone tambure
pjesmom tihom zoru dozivaju,
dok Dunavom talasi se žure,
ova noć se približava kraju.

Bele magle rijeku prekrivaju
i pjesma se čuje duž obale,
cijele noći tambure sviraju,
od ljubavi pjesme su ostale.

Prođe ljubav ko dunavske vode,
mladost našu godine skrivaju,
zato ona nepovratno ode,
nama samo sjećanja ostaju.

Dok se sunce penje u visine
i zracima rijeku obasjava,
srce moje puno je topline,
od ljubavi što u njemu spava.

Milan Čorak, novinar u penziji, rođen sam u Lici, Krbava 5. srpnja 1946. godine u Vukovaru živim od 1947.godine. Osnovnu školu sam pohađao u Vukovaru, u Borovu srednju školu i zaposlio se u tvornici Borovo. Kasnije uz rad završio Višu školu za socijalne radnike. Uz mnoge druge poslove radio sam kao novinar i direktor informativne ustanove u Vukovaru. Od rane mladosti počeo sam sa pisanjem pjesama kao mnogi vršnjaci najprije ljubavne a kasnije i ostale pesme sa različitim sadržajima tematskim pjesničkog izražavanja. Pored pjesama pišem i priče iz života svojih zemljaka Ličana zasnovane na istinitim događajima o kojima je slušao od starijih. Kao novinar objavljivao sam radove u više različitih časopisa. Učestvujem redovno na konkursima udruženja i klubova književnih stvaralaca, objavljen mi je veliki broj pesama i priča u preko 170 Zbornika i Antologija za koje sam dobio brojne nagrade i priznanja. Objavio sam samostalno dvije autorske zbirke pjesama.

Komunicirao sam sa dodeljenim mentorom i veoma sam zadoboljan, gospođa Danja mi je pomogla svojim savjetima u izboru pjesme. Komunikacija u okviru Mili Duela ja izvanredna. Srdačan pozdrav.

Zvjezdana Čagalj (1955), Kaštel Gomilica
Književni mentor: Ana Narandžić

ZLATNA

U zlatnu cestu vozim,
Valjam se u mrvama zlatnim,
Prašina zlatna titra,
Zlati mi mrtve oči.
Listam od zlata more,
Zlatom me val proli,
Riba perajom zlatnom
Rubove daha mi moči.

Pije me zlatan krčag,
Pije, pa zlatom me toči,
Lijem se, pa opet tvrdnem,
Ko zlatna bista stojim.
Jezik mi sav od zlata,
Veze kroz iglene uši,
Mačem me rasijeca metal,
Zlatom od straha se bojim.

Zlato mi oduze vid,
I srce mi uze, i plašt,
Iz ruke istrže žezlo,
I uperi zlatan prst.
Vidim, opet se sprema
Vatra gdje zlato se kali,
Sad bi mi uzeli višnji
Što su mi pozlatom dali.

Kucam na zlatna vrata,
Kvaka od zlata cvili,
Nitko ne otvara prozor
Dok nestajem u zlatnoj svili.
Vozim u zlatnu cestu,
Bljeskovi zlatom more,
Ne vidim, tek pipam rub
Na kome zlatni gore.

I jednom bijah zlato
I zlatna tijara moćna,
Bijah haljina zlatna
I imah stopala bosa.
I jednom bijah sunce
U kome nestaje more,
Dok kalim zlatne vlasi
Raste mi bijela kosa

I ja starim ko običan smrtnik,
I moj se grob prostire bez sjaja,
Zlato mi postade običan krvnik
S ponešto praha svrh moga kraja.

Zvjezdana Čagalj, rođena u Splitu 1955.godine.
Odgojiteljica savjetnica, dramska pedagoginja, književnica.
Piše na čakavskom, ikavskom i štokavskom narječju.
Iza sebe ima 23 samostalna naslova.
Piše za djecu i za odrasle.
Dobitnica je mnogobrojnih nagrada za književnost i jedne osobite za cjelokupan rad i djelovanje u društvu: Državnu nagradu “Ivan Filipović” za životno djelo!
Pjesme joj se nalaze u čitankama za niže razrede osnovne škole.
Slika i ima nekoliko samostalnih izložbi, te stvara autorske radove u pletivu u koje upliće svoje čakavske stihove, čuvajući tako baštinu i domaći jezik.
Posjeduje recenzije eminetnih književnika i kritičara kao što su: akademik Luko Paljetak, Enes Kišević, dr.sc Anatolij Kudrijavcev, dr.sc. Diana Zalar, dr sc. Jadranka Nemet Jajić, književnici Siniša Vuković, Veljko Veljović, Nikola Šćepanović…
Osim niza nagrada za književnost, (Književno pero, Rijeka; plaketa za čakavsku poeziju, Rab i Marija Bistrica, nagrada za domoljubnu poeziju, nagrada za poeziju, Sveta Nedelja… ) dva puta je volonterka godine, dva puta
splitski cvit- naj žena godine, Nagrada za doprinos dramskom odgoju u Hrvatskoj, Splitski srebrnjaci- nagrada za najbolju odgojiteljicu, Godišnja nagrada općine Jelsa za doprinos u kulturi…
Niz pjesama joj je uglazbljeno.

Dodijeljena mi je za mentoricu g-đa Ana Narandžić. Ljubazno se očitovala o pjesmi u smislu da joj ništa ne bi dodala niti oduzela, te poželjela sreću.

Stjepan Crnić (1959), Zagreb

SJENA MOJE MAJKE

Sjene su u svakoj priči, pjesmi,
u svakoj riječi.
One se igraju, smiju, vesele,
s pticama lete, s oblacima jure,
drhte od zime, od straha plaču,
s lišćem šušte, s potokom žubore,
od radosti pjevaju i skaču…
Sjene koračaju s nama,
kruže oko kuća, kamenja, brijega,
lelujaju kao travke,
u podne se skriju,
predvečer i ujutro izduže,
a onda opet postanu kratke.
A noćima,
kada sve utihne,
sjene postaju prozirne,
neprimjetne, potpuno tanke.
Skrivaju se u mraku
i šapatom tihim pričaju priče
– prolaznike plaše,
a djeci pričaju uspavanke.
Pa ipak,
najljepše priče nastaju
i najljepše pišu se bajke
kada moja sjena korača
uz sjenu moje majke.

Stjepan Crnić, rođen 14.01.1959. godine u Rijeci, u Republici Hrvatskoj. Osnovnu školu pohađao je u Žarovnici, pokraj Lepoglave, i Špišić-Bukovici, pokraj Virovitice, a srednju školu, studij elektrotehnike i poslijediplomski studij završio je u Zagrebu. Jedno vrijeme bavio se znanstvenim radom.
Pisanjem pripovijedaka i poezije počeo se baviti tijekom osnovne škole. Piše romane, kratke priče, poeziju na standardnom hrvatskom i kajkavskom jeziku, haiku poeziju i eseje te misaone tekstove. Radovi su mu objavljivani u različitim časopisima, na radijskim postajama te u više od dvjesto trideset zbornika poezije i kratkih priča u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Srbiji i Sjevernoj Makedoniji.
Do sada je objavio četiri romana, zbirku kratkih priča, zbirku poezije na standardnom hrvatskom jeziku, zbirku poezije na kajkavskom jeziku i knjigu eseja – misaonih tekstova.
Na natječajima za kratke priče, poeziju i haiku poeziju nagrađeno je deset kratkih priča, a dvije su pohvaljene; nagrađeno je trinaest pjesama (četiri haiku), a šest je pohvaljeno (tri haiku).
Roman „Uskrsni krijes“ dobio je književnu nagradu Rikarda Jorgovanića (2019.) koju dodjeljuje Hrvatskozagorsko književno društvo i Općina Hum na Sutli.
Roman „Kamo smjestiti baku?“ ušao je u uži izbor za književnu nagradu “Fra Martin Nedić” 2022. godine koju dodjeljuje Zaklada Terra Tolis iz Bosne i Hercegovine.
Zbirka kratkih priča „Plavi različak“ ušla je u uži izbor za književnu nagradu “Fra Martin Nedić” 2025. godine koju dodjeljuje Zaklada Terra Tolis iz Bosne i Hercegovine.

Član je Hrvatskog društva pisaca i Hrvatskog sabora kulture.

Suradnja s mentoricom Anom Narandžić je bila korektna i ugodna.

Bojana Samardžić (2003), Sečanj
Književni mentor: Zdravko Odorčić

BOL I TIŠINA

Ljudi sa najvećim osmehom
Najtiše jecaju.
Najveći ljubitelji humora
Najbolnije suze imaju,
Najteže pesme pišu,
Dok im se srca razaraju
U paramparčad.

Postajem jedna od njih.
Gledam u tišini zidove
U duši gradim nove,
Crne,
Ogromne.

Vrištala bih
Nema ko da čuje.
Zvala bih
Nemam koga.

Samo bol,
Tišina,
Praznina u srcu,
Suza niz lice
I misli
Moje ubice.

Student sam četvrte godine Tehničkog fakulteta “Mihajlo Pupin”. Udata sam i imam dečaka od 16 meseci. Poezija je moj beg od stvarnosti, pomaže mi da se borim sa anksioznošću, negativnim mislima i problemima. Drugi put se prijavljujem na konkurs Mili Duela.

Mentor mi je pomogao u odabiru pesme. Složili smo se brzo koju da pošaljem, zadovoljna sam saradnjom.

Andriana Stevanović (2000), Niš
Književni mentor: Zdravko Odorčić

SRCE POLOVNO

Neke pesme će me zauvek podsećati na tebe.
Neke uspomene možda nikad ne izblede.
Iako nema više nas, ostaće naše
I dobiće mesto u srcu koje im paše.
Kažu, tugovati normalno je,
Kažu, to je bila samo navika.
A ja znam, bespotrebno je
Smanjivati bol, jer to je karika.
Bitna stavka u ovom životu.
Bez bola si samo ljuštura.
Znam da bih veliku svotu
Da prebolim ponudila.
I da što pre dođe taj trenutak
Kad više ne boli, kad suza ne kreće sama.
Kad nema više čežnje i nema srama.
Zašto sram? Zar samo nije bilo suđeno?
Krivica je moja,
Ako hoćeš iskreno.
Nije bilo laži, nije bilo prevare,
Samo čista ljubav i gladno srce moje.
Bio si strog, ali i to sam volela.
Da li ću ikada ponovo voleti?
Pitanje se postavlja.
Samo jednom srce voli
Ili za paćenike predstava?
Upitno je da se o tome sada raspravlja.
Ipak, pitam se
Ko će hteti srce polovno?
Ko će voleti sve te komadiće?
Ko će zagrliti telo olovno
I popuniti ormariće?
Ormariće samoće, tuge i straha.
Sumnja je sad uzela maha.
Bar imam pesmu da me na tebe seća.
Ne treba mi ljubav i ne treba mi sreća.

Zovem se Andriana, studentkinja sam na završnoj godini Medicinskog fakulteta u Nišu. Iako je nauka veliki deo mog dosadašnjeg života, oduvek sam imala potrebu za umetnošću i kreativnim izražavanjem. Bavim se muzikom, pevanjem i pisanjem, a poezija mi je posebno draga jer mi omogućava da misli i osećanja pretočim u reči i sačuvam ih tako iskrene od zaborava. Ovo je moje prvo takmičenje i radujem se prilici da budem deo njega.

Jovana Knežević (2002), Kaona
Književni mentor: Zdravko Odorčić

IZGUBLJENA DUŠA
Ubije te…Neka praznina…
Neka hladnoća…
Neka bezosećajnost…I samo se nasloniš…
Na svoj jastuk…
Zagrliš igračku…
Onu plišanu…

Praviš se
da je nekome stalo…
Kao da saoseća sa tobom…

A to je samo pliš…
Samo stvar…

A ti još samo jedna duša
na ovom svetu,
koja ne zna
gde pripada.
…

Prolazi dan,
ali noć ne dolazi…

Tišina…
Uvlači se u moje kosti…
nema više reči, nema ni osmeha,
samo praznina,
koja čeka…

Ne znam kada sam prestala da govorim…
Kada sam prestala da osećam…

Sanjam…
Sanjam da neko čuje moj tihi krik…

Ali ne čuje niko…

Samo ja i ova soba,
sama sa sobom…

Bez sna…

Jovana Knežević (rođena 2002. u Čačku) je mlada srpska književnica koja je skrenula pažnju javnosti kada je sa samo 14 godina napisala svoj debitantski roman. Odrasla je u selu Kaona kod Guče, a prve čitaoce stekla je na internet platformi Wattpad pre nego što je njene knjige zvanično objavila izdavačka kuća Presing. Poznata je po tome što kroz žanrove trilera i drame hrabro i zrelo piše o teškim društvenim i intimnim problemima mladih. Izdavačka kuća Presing je objavila njena dva štampana romana, „Oslobodi me” i „Nađi me”, koji čine deo njene popularne dramske trilogije. Pored toga, njene pesme su izdate u mnogim stranim zemljama i osvajale su nagrade na brojnim konkursima u Srbiji i inostranstvu. U slobodno vreme, Jovana se bavi i fotografijom.

Veliko hvala mom mentoru na podršci i nesebičnom trudu tokom selekcije pesama.

Vuk Milanović (2001.) Prijepolje
Književni mentor: Sanja Balalić

KARMIN

Kada sam izlazio iz njene kuće
Osećao sam da je neću više videti
Zastao sam nečujno i posmatrao staricu
Koja je nad sudoperom prala ruke

Moja baka je svoje usne
Na starim crno-belim fotografijama
Mazala jarko crvenim karminom
Mladosti sarajevskoj vraćala je boje

Starački, retko pripremani ručak, je delila
Pola sebi, pola mački
Večno zavetovanoj na podnožje škripućeg prozora
Saputnik i sapatnik

Prozor je gledao na široki lešnik,
Drvene merdevine i panj jedne trešnje u travi
Na tom mestu su njih dve razgovarale
Baka bi pričala, a mačka bi slušala

Večeras, u podnožju škripućeg
prozora mačke nema
Kiša se sliva niz drvene merdevine
Ali ja, njen karmin čvrsto držim u ruci
Da obojim preostale slike

Zovem se Vuk Milanović i dolazim iz malog šumovitog grada ušuškanog među brdima. Dolazim iz Prijepolja. Profesor sam Usluživanja u srednjoj školi. Prenošenje znanja i iskustava smatram najvećim delom koje čovek može učiniti. Imao sam sreću i priliku da više puta učestvujem u večerima poezije raznih organizatora.

Saradnja sa mentorom je i te kako značajan faktor u finalnom delu predstavljanja napisanog dela. Mentor sa iskustvom, znanjem i iznad svega velikom ljubaznošću pristupa mojim delima, daje svoje mišljenje i time dodatno uzvisi napisane reči. Zahvalan!

Tatjana Živković (2000), Obrenovac
Književni mentor: Sanja Balalić

ZLA UMETNOST

,,kao i sve drugo što je bogom razdeljeno…
(stanko ž. šajtinac)’’

svet je u prahu i
ja sam čovek podešen na prah,

kao seme kada odluči da padne sa grane —
poricanje sveta kao epilog o smrti.

(primedba prevodioca: nema smrti.)

osim analitičke tradicije tkiva kao olova,
a olova kao paprati koja pokazuje severe.

nikakve slike niti verne reprodukcije smrti.

ko je rekao da je oreolni kraj?

ni pesnik, ni zamah kamena, ni pad u vodu.
niko.

ali mitologija ne haje za argumente.

mit je raskorak između crne i bele
koja je uobrazila nebesa;

mit je vreme što protiče mimo sebe, časovnika
i misli o mitu;

smrtno odbrojavanje peščanika
koga pokreće idol…

no u prahu od sveta podigao sam sebe.

ustao dvonožan i strah.
rasterao sam pustinjake koji su mi oduzimali prostor.

sada sam odista sam.

ali nije bitno. ionako su magle na obroncima od magle
a počeci na tačkama pre krvi.

dišem li ili padam?

pitao sam gospoda…
odgovorio mi je: ,,ne znam’’

a potom — sidro među prste
i katarka poslušna na vetar.

zlo nije u čoveku: membrana je otpor,
a čovek prepreka.

dok poetika ne razloži stravu
na istinu i spas,
neće se poznati ni poreklo amigdale
ni čoveka.

veto!

mitovi su ubrzani
i peščanik otkucava nevreme.

ne vreme je: idola u mit,
a mene na greh.

da se razdanimo i rastavimo.
jedino nas tako neće pronaći.

Tatjana Živković (2000) iza (ili ispred) sebe ima objavljene dve knjige poezije.
Na Đurđevdanskom književnom konkursu 2019. godine je osvojila 3. mesto sa ciklusom pesama ,,Metafizika uma’’.
Zastupljena je i u Šrafu 2021, kao i na Hiperboreji i u onlajn zborniku savremene poezije Bludni stih 031, između ostalog.
Član Društva književnika Beograda (DKB). Član Saveza književnika SKOR.
Piše za platformu ,,Bookche’’

Studira psihologiju.

Mentorka se pokazala iskusnom i spremnom za kako objektivni, tako i lični pogled, za sugestije i dojmove, a sve u cilju iskorišćavanja punog potencijala autora u konkretu vremena.

Ivana Stefanović (1983) Zrenjanin
Književni mentor: Sanja Balalić

NE PLAŠI SE MOJIH SUZA

Zagrli me i onda
kada o tome i ne misliš,
kada samo sedimo u tišini.

Nekad sam kao uplašena devojčica
i treba mi tvoj štit
da me sačuva
od strašnih snova
i namrštenih gusara.

Svakom tvom osmehu
obradujem se i zablistam.

Lebdim u glasu
kojim mi pleniš misli.

Ipak, ne mogu uvek da maštam
i zamišljam leptire i treperenje.

Nekada je sve sivilo
i tmuran dan
stvoren da se osamim.

Ma koliko da si i dalje tu,
kao što si oduvek bio,
u mojoj podsvesti
pored mene koračaš.

I dalje mi nežno dodiruješ kosu
i miluješ lice.

Ne plaši se nikada mojih suza.
One će biti tu
kada moja snaga poklekne
pred košmarom i brigom.

Ali one ne znače
da osmeh neće ponovo
dojuriti ka tebi.

Potrebne su mi samo
da isperu poneku ranu
koju nosim u duši.

Po obrazovanju, diplomirani politikolog i novinar. Nažalost, odavno ne radim u novinarstvu, već se bavim menadžmentom. No, pisanje je moja velika ljubav u životu, ali najveća su moja deca. Kao samohrani roditelj, u svojim knjigama i pesmama pronalazim dodatnu energiju i sreću. Trenutno je u procesu objavljivanja knjiga za decu, na koju sam ponosna. S obzirom da imam troje dece, nemam mnogo slobodnog vremena, ali svakako pesmu ili stranicu knjige napišem za nekoliko minuta. Pokreću me emocije, i moje svako stvaralaštvo nastaje u dahu.

Mentorka je bila krajnje ljubazna, predusretljiva i dala mi je vetar u leđa. Ponudila se da pročita i više mojih pesama, ali sam ipak želela samo ovu. Njeni komentari su mi značili mnogo, i bili mi velika podrška.

Milan Živanović (1982)
Književni mentor: Sanja Balalić

tvoje lice reklamira
grad: obrazi su
gradska kupališta.
i oči ribizle,
video-bimovi.
s ušiju vise ulične
svetiljke, pozornice
za letnje moljce.
dlanovi su grabulje
gradskog zelenila,
stomak je pećina
ispod Tašmajdana.
na potiljku park za pse
bez brnjica.
u grlu venu junske lipe.

Rođen 1982. u Kruševcu. Studirao srpsku književnost i jezik na Filološkom fakultetu u Beogradu. Ljubav prema književnosti spojio s novinarstvom. Od 2009. do 2017. radio u e-novinama, od marta 2017. do januara 2024. u XXZ magazinu, gde je uređivao književnu, filmsku i LGBTIQ+ rubriku. O filmu pisao i za portal Knjigovanje. U Optimist magazinu i na portalu Glavne radio do decembra 2024. Piše poeziju i prozu.

Nismo komunicirali, imao sam previše posla.

Svjetlana Razdoljac (1994), Pančevo
Književni mentor: Sanja Balalić

OPROSTILA SAM TI

Oprostila sam ti –
svaki popreki pogled,
povišen ton,
ružne reči,
svaku suzu,
neprospavane noći,
zabrinute dane,
polomljeno srce,
slomljene ramove sa slikama,
ubijene uspomene,
grube zagrljaje,
udarce,
šamare,
sve grubosti,
ostavljanja,
vraćanja,
odustajanja,
poniženja i
sva omalovažavanja.

Oprostila sam ti –
što si me boleo,
što si mi bol nanosio,
što si se uvek pravdao,
što sam ti verovala,
što si me razočaravao,
što si me povređivao,
što me nisi poštovao,
ni dovoljno voleo.

Oprostila sam ti –
izgubljene godine,
propuštenu mladost,
sahranjene snove,
svaku modricu
zelenu i ljubičastu,
svaki pramen kose koji je ostao na jastuku i
svaki slan trag pod očima.

Oprostila sam ti.
Samo još da naučim sebi da oprostim.
Da oprostim sebi što sam ti oprostila.

Svjetlana je zapravo i dalje jedno dete koje celog života najlepše, najteže i najdublje emocije iskazuje pisanjem, pa sam tako jedan dug i težak period života pretočila u roman “Pismo tebi” koji sam izdala 2024. godine.
Samohrana sam mama dečaka od 2.5 godine na kog rado prenosim ljubav prema knjigama i srećna sam što uživa kada čitamo.
Za svoje 32 godine prošla sam baš mnogo toga, ali na sve te situacije i (ne)prilike gledam kroz inspiraciju za pisanje.
Srećna sam što sam deo ovog takmičenja jer mi dajete vetar u leđa i potvrdu da moje stvaralaštvo ima smisla i da imam platformu za predstavljanje.
Hvala na tome.

Mentora kojeg ste mi dodelili jesam kontaktirala i zaista sam zahvalna što se gospođa Sanja odazvala i podelila svoje mišljenje koju od tri ponuđene pesme da prijavim.
Veoma mi je bilo značajno da čujem njeno mišljenje jer verujem da je pristupila odabiru kako emotivno, srčano, tako i kritički što je za ovaj krug takmičenja izuzetno važno.
Hvala još jednom.

Zvjezdana Preradović,1962, Beograd
Književni mentor: Ljubica Petrović Kosor

POLJA SUNCOKRETA

Kada bih dala vremenu vreme
da izostavi ledeno doba između nas,
opupio bi na čičku novi cvet.
Videla bih polja suncokret.
Čuvar izbe u kojoj ništavilu nismo rekli – ne,
izložio bi savršenstvo svog umeća
braneći nas od progonstva.
Glad kože zatreperi trenutkom
i potraja 30 sekundi
taman da blatnjav put iscedi višak suza.
Videla sam ponovo polja suncokreta
dok si pogledom lomio tamu.
U pretincu tajni tražio si razapetu svetlost.
Rasula se u moja nedra.
Dodirneš li je,
odneće nas u polja suncokreta
sladorom meda začinjena.

Zvjezdana Preradović rođena je 1962 g u Pakracu.
Osnovano i srednje obrazovanje završila je u Novskoj. Posle završene Ekonomske škole nastavlja daljnje obrazovanje na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu.
Literarnu, pesničku orjentaciju započinje u petom razredu OŠ.
pesme su objavljivane u raznim časopisima.
Godine 1991.seli se sa porodicom u Beograd gde i danas živi.
Zaposlena u svojoj krojačkih radnji kao modni dizajner.
U pedesetim godinama ponovo oživljava njen literarni instinkt.
Pesme su objavljivane u raznim zbornicima i književnim časopisima.
Piše lirsku, metafizičku i misaonu poeziju, nastojeći da kroz jednostavnu reč dotakne ono što je duboko i nevidljivo – trag vremena, sećanja, zavičaja i čovekove potrage za smislom.
Prvu zbirku poezije izdala je 2024.god.”OTKUD JA U OVOM SNU”, a već sledeće godine 2025. Drugu zbirku “U SUSRET SVANUĆU”.
Sa grupom od 6 haiđina izdala je grupnu zbirku haiku poezije “Prvih 7”. Iz štampe upravo izašla treća zbirka poezije “OZARJE”.
Na nekoliko konkursa nagrade -druga nagrada za haiku 2024.Beograd, 2025. g. Sarajevo srebrna diploma , 2026.g za najlepšu ljubavnu pesmu i niz pohvala za stvaralački rad.
Član je nekoliko književnih udruženja i član SKORA.

Kontakt sa mentorom je bio veoma lep i plodan. Zahvaljujem na odabiru mentora koja me je svojim iskustvom usmerila

Jelena Glišić
Književni mentor: Ljubica Petrović Kosor

ZEMLJA, VODA, VAZDUH, VATRA

Između četiri strane sveta,
gravitacija se poigrava mojom ravnotežom,
dok stojim razapet u pokušaju da te stvorim
po dodiru, sluhu, mirisu i ukusu.

Plodnošću sejem da ti telo od zemlje stvorim,
rekom zahvatam vodu da ti srce
i krvotok pokrenem,
vetrom nanosim vazduh da ti udahnem život,
vulkanom palim vatru da svu moju ljubav osetiš.

Tako stvorena i protkana
s genima svih meridijana dalekih predaka,
u tebi je visina svih planina,
u tebi je dubina svih okeana,
u tebi je težina svih kontinenata,
u tebi je ceo ovaj moj svet.

Već dvadeset godina posvećena sam pisanju poezije i priča za decu. Poezija je moj način da zabeležim osećanja, misli i poglede na svet, dok kroz priče za decu nastojim da sačuvam maštu, nežnost i iskrenost detinjstva.
Do sada sam objavila jednu zbirku poezije, „Dnevna noć u noćnom danu“, u izdanju Udruženja književnika Srbije.

Saradnja sa mojom mentorkom, Ljubicom Petrović Kosor, protekla je u divnoj i inspirativnoj atmosferi. Zajedno smo pažljivo odabrale pesmu za treći krug, uz međusobno poverenje, razumevanje i ljubav prema poeziji.

Sanja Đorđević, 1982. Beograd
Književni mentor: Ljubica Petrović Kosor

MOGLA SAM DA TE VOLIM

Mogla sam da te volim
Kao nikada u životu
Nestvarno kao kad dočekaš stotu
Šašavo poput vragolaste devojčice
Veselo poput lopte skočice
Mogla sam

Mogla sam da te volim
Kao što voliš nekog svog
I zahvalan budeš što ti ga je poslao Bog
Poput deteta koje ti se u srce uvuče
I sve osećaje nestvarne na površinu izvuče
Mogla sam

Mogla sam da te volim
Iz sve snage, kao kad za klub svoj navijaš
Ili svoje omiljeno piće naiskap ispijaš
Poput ostvarene želje
Ili umetnika koji se kune u svoj atelje
Mogla sam

Mogla sam da te volim
Mogu još uvek
Jer ja te, zapravo, volim oduvek

Ja sam Sanja Đorđević. Živim i radim u Beogradu. Po formalnom obrazovanju sam diplomirani inženjer elektrotehnike i profesionalno se bavim programiranjem.

Završila sam NLP Akademiju i stekla zvanje NLP Coach Master. Bavim se koučingom iz oblasti ličnog razvoja, a sa ženama radim individualno i kroz grupne programe i radionice. Autorka sam različitih elektronskih knjiga i praktičnih sadržaja posvećenih ličnom razvoju i unutrašnjoj transformaciji.

Pored toga, bavim se pisanjem i slikanjem. Pišem poeziju i prozu. Objavila sam zbirku priča „Traganje za svetlošću – Pismo koje te već dugo traži“, a moje pesme i priče zastupljene su u različitim književnim zbirkama i zbornicima.

Veliki sam ljubitelj pisane reči i aktivno učestvujem u njenom promovisanju. Na svom YouTube kanalu „Oslušni sebe“ objavljujem izvođenja svojih priča i pesama, kao i dela drugih autora.

Svoj kreativni i razvojni rad delim i na Instagram profilu @sanjadjordjevic_mentor_coach, gde se prepliću poezija, proza, kreativnost i teme ličnog razvoja.

Katarina Jovanović (1984), Kostolac
Književni mentor: Ljubica Petrović Kosor

MOGU I HOĆU

Mogu da umrem
Ako saznam da si zaista postojao

Sunce me greje dok sedim kraj tvog krsta
Tako si bio topao i ti dok sam te oblačila
a oksimetar ćutao kao zaliven sa prsta

Razdužila sam te, vratila ključ
a nekad smo se ljubili kraj tih ormarića tu iz kojih sam te sad iznela u cegeru
Tvoje cipele samo ostavila da čekaju
da opet dodjem da se ljubimo

Mogu da umrem
ako saznam da si zaista postojao

Tuga meri više gradi nego alkohol
Udara i u noge i u glavu
Teturam se putem
Ne znam u kom sam gradu

Ti si me napravio, a sad se praviš gluv
pomeri se malo da legnem pored tebe tu

Čekaću te kod malog mosta
Da prodjes motorom do posla
I to će biti dosta

Diplomirala na Filološkom fakultetu u Beogradu, smer Engleski jezik i književnost. Izdala nedavno prvu knjigu pesama Memla u meni (Nova Poetika)

Ljubinka Ljupka Dimitrijević (1956)
Književni mentor: Lela Zjajo

LUCIDNA PESMA

Dok te gnezdim u krvotoku,
a milovanja se pretvaraju u ludilo,
pijane usne po tebi flertuju.
Uznemireni leptirići,
uzleteli u talasima žudnje,
smeju se i plaču
nad otključanim horizontom.
I dok ne prsne tišina,
mešaju se osećaj stida, rumenila i duboki otkucaji srca.

I eto,
niko mi ne može braniti da parfemom milošte nijansiram
ovu pesmu u poetskoj bašti,
u stečenom
strpljenju i neizbežnoj iluziji
jer, posle svega iz sna se moram vratiti.
I nećemo se više voleti,
niti ću stihove govoriti samo za tvoje uši,
samo ću polako disati
i ponovo…ponovo opet sanjati i tebe
neprestano voleti.

Mašta je vrhunski prijatelj ljubavi.

Ljubinka Ljupka Dimitrijević

Ljubinka Ljubinka Dimitrijević, rođ.1956. god.u Mosni kod Donjeg Milanovca, kraj lepog plavog Dunava, republika Srbija.
Pesnikinja, prevodilac i humanista.
Objavila je 5 samostalnih zbirki poezije i 3 knjige prevoda.
Jedna od zbirki, proglašena je knjigom godine u Makedoniji.
Zastupljena u mnogim domaćim i međunarodnim zbornicima, književnim književnim novinama i portalima.
Pesme su joj prevođene na engleski, mađarski, ruski, bugarski i makedonski jezik.
Voli svoju decu, poeziju muziku i cveće.
Njen moto je…dok pišem ja dišem.

Da, moja mentorka je šarmantna g.đa Lela Zjajo.
Pristipačna, korektna i nadasve dobrih namera i saveta. Ja oduševljena.
Ona i ja, peketić!
Srdačno za sve učesnike!

Milena Gašić (1973) Pančevo
Književni mentor: Lela Zjajo

MAESTRALNO SAVLADAN OČAJ

Kada ogolim tisinu i pustim te da
ćutiš,
ogrnem breme kao crninu jer znam kada
slutiš….
I da se ljutiš,ali da si kadar sve da
prećutiš.

Kao da nam neko ogledala lomi
i krhotine opet u celinu spaja;
napukli i emotivno hromi,
bežimo u mestu od zloslutnog kraja –
siti očaja a gladni beskraja.

I kad noć se iz snova povuče,
a tama odustane da mi preti
iznova učim srce da kuca –
ne da zaboravi već da se seti:
do kosti da voli, kleči i moli,
da se odvaži i poleti.

Hrabro srce trnjem korača,
k’o pamuk nežne mu stope.
Pod njim se lome kamen i drača,
kad se dlani u molitvu sklope,
i tad nema boli i plača,
a slutnje se kao vosak tope.

Rosdjena sam u Pančevu,završilala gimnaziju,zatim studirala istoriju umetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Počela sam da pišem poeziju pre godinu dana,inapirisanu ljubavlju prema jednom divnom muškarcu. Radim u Ipsosu u Beogradu.

Saradnja sa mentoeicom je bila inspirativna,konstruktivna i krajnje prijatna. Sve pohvale divnoj Leli Zjajo!

Dino Jejna (1996), Priboj
Književni mentor: Lela Zjajo

O SREĆI

Često mi govore o tebi.
I svak’ te drugim imenom zove.
Još doznali nismo šta jesi, po sebi.
Glasova raznih te povik dozove.

I dobro nas znaš, šta dušu nam greje –
to malo,
Na čas,
što prodaš – da sve je.

I kad naslikaš trag na rubu obraza,
Obrisom novo tu načinješ breme.
Pa srce ustrepti, ali iz poraza,
Jer usne su tvoje ostale neme.

Što, glasniče senki,
mi uzdisaj šapneš?
Bar ćutanjem pokrij ono što nosiš.
Koliko puta u suzu mi kaneš,
A, potom, iz bola ponovo rosiš.

Tvoje smo sluge, što svetlosti traže,
Zarobljeni krugom, što ne zna kraj.
I zore su tvoje, da tamu nam blaže,
Da l’ draži tvom biću je neki tuđi sjaj?

O tebi ne znamo detalje,
Ali tragamo i dalje…

Samo možda smo te našli,
U sebe kad bi dublje zašli,
Sve i da nas tamo čeka –
misao tvoja je daleka.

Dok iscrtavam lik ti
tvojim daljinama,
okvir ti ne treba,
shvatam,
živiš iznutra.

Od pogleda skriven,
taj bit je bez imena.
Čeka nas negde –

Iza sutra.

Rođen sam 1996. godine u Priboju – dolini Lima, koji čuva bogatu pesničku tradiciju i iz kog su potekla mnoga značajna književna imena. Taj zavičajni eho se prirodno utkao i u moj rad, barem volim misliti da je baš ta iskra nešto što čini sastavni deo mog stvaralačkog identiteta. Pre nego sam ispoljio svoj izraz kroz stihove, godinama sam to radio kroz crtež i vizuelne umetnosti, te volim reći da su pesme koje pišem svojevrsna čulna sublimacija, tražeći preciznost slojevitost i balans tona, fino nijansiranje svake reči. Iako sam po struci master turizmolog, moje koordinate su me uvek usmeravale ka ispoljavanju sopstvene sadržajnosti, ali mi je ona vanjska pomogla da shvatim da se rast dešava u onoj meri, u kojoj smo spremni da se saživimo i iskustveno razvijemo. Stoga, pesništvo ne doživljavam kao priliku da se izolujem, naprotiv. Prepoznajem ga kao univerzalnu poveznicu duša i put da se upoznamo iskonski čisto i najiskrenije. Verujem da reč ima pravu dimenziju tek kada imamo priliku da je čujemo i interpretiramo kroz hiljade naših mikrosvetova. Zbog toga se rado odazivam lokalnim poetskim manifestacijama i uživam čast da budem svedok poezije koja živi i održava tradiciju mog malenog, ali emocijom nadarenog grada.

Sve što sam kroz saradnju sa mentorkom Lelom doživeo može se opisati kao nadahnuće, koje bi reči teško mogle ispratiti. Samo bih rekao ‘prepoznali smo se’. Poslate stihove ni sam ne bih mogao interpretirati onako, kako je gospođa Lela uspela, a kako sam i sam sa sobom želeo da ih ‘razjasnim’, ali nisam umeo. Spoznala ih je precizno, kao i sva stanja iz kojih su nastali. Samim tim je izuzetno bilo prijatno voditi književni dijalog, kada je vidik čist, a stihovi jasni. Savet da se ne odričem autentičnosti izraza zarad prilagođavanja drugima je nešto što ću zasigurno zapamtiti i usvojiti, a zahvalnost izričem i kao autor i kao čovek. Vrstan književni pedagog i bilo mi je jako vredno sarađivati sa autorkom takvog pesničkog znanja i osećaja.

Milena Dimitrijević (1989), Beograd
Književni mentor: Lela Zjajo

MOJ RITAM

Pitaš me jasno šta je to sreća?
I da li može biti manja ili veća?
I kako možeš pronaći sreću?
Sad ću vam glasno reći tajnu najveću.

Muzika me svakog dana budi,
I pevam, pevam dok ne poludim.
Ona mi daje vitamine,
Za sve izazove divne.

Slušaj ton, prati ritam,
Ustani zaigraj i budi bitan.
Neka prate tvoj algoritam,
Da i ja pomahnitam.

Muzička aritmija je najbolji lek,
I ima je na pretek, oduvek.
Tvoje srce nek se spremi,
I za muzički tobogan pripremi.

Muzika me svakog dana budi,
I pevam, pevam dok ne poludim.
Ona mi daje vitamine,
Za sve izazove divne.

Ja sam Milena Dimitrijević, rođena 1989. godine u Prokuplju, odrasla u Kuršumliji, a od svoje devetnaeste godine živim i radim u Beogradu.
Po obrazovanju sam nastavnica fizičke kulture i vaspitanja i sportski trener košarke i odbojke, ali je moja najveća stvaralačka ljubav poezija za decu.

Autorka sam zbirke „Da sam ja neko“, a više od 15. mojih pesama dobilo je svoj muzički oblik.
Poeziju, muziku i sport spajam kroz dečje mjuzikle i predstave koje stvaram i realizujem zajedno sa decom.

Verujem da su igra, pokret, mašta i umetnost najlepši putevi do dečjeg srca, a da poezija ima moć da od običnog trenutka napravi mali svet čarolije.
Kao autorka i nastavnica, svoj rad posvećujem deci – njihovoj radosti, kreativnosti i slobodi da sanjaju.

Kontaktirala sam mentora koji mi je dodeljen za takmičenje i veoma mi je drago što smo ostvarili prijatan i konstruktivan razgovor. Sa zadovoljstvom sam prihvatila njene sugestije i smernice, koje će mi mnogo značiti u daljem radu. Radujem se nastavku saradnje i novim iskustvima koje ovo takmičenje donosi.

Zdravka Pap – 1955-BANJA KOVILJAČA

DUŠA

Uplovi u tvoju i moju dušu
i molitvom zamoli želje,
da sijaju noću i danju
i nikad ne napuste sreću.

I nemoj me lagati
da si se rodio zbog mene,
ako me ne pogledaš, ko majka dete,
i zaljuljaš u krilu, zapevaš uspavanku.

Pomeri granice sna,
probudi se na mom ramenu,
zapiši sve želje na mojim usnama
i oteraj sve misli koje se mršte i ćute.

I nemoj zaboraviti da me tešiš,
da ćemo jednog dana, zagrljeni,
napustiti ovaj život na zemlji
i otići u raj, u jednoj duši.

Zdravka Pap rođena Nikolić, u selu Drecelj, Opština Olovo u Bosni i Hercegovini, od oca Milovana i majke Jovanke Nikolić. Majka je dvoje dece,ćerke Dubravke i sina Ivana. Svoju poeziju je objavjivala u u mnoštvo pesničkih grupa na portalima i zbornicima. Haiku poezija je njena posebna ljubav. Piše srcem i dušom i osvojila je dosta nagrada.

Љиљана Јарић (1953), Бања Лука
Književni mentor: Enea Hotić

LAMENT NAD NOVIM SADOM

Decembar prosipa slova — pahuljice
nošene vetrom preko panonske ravnice.
Pisane nekim zaboravljenim alfabetom,
drumuju bezdomni, kruže ovim svetom.

Na kojem jeziku da ih sada razbudiš?
Sam krči svoju stazu.

Na raskršću, obučen u novo breme,
poljubi zemlju, sve četiri njene strane.
Raskrsti zauvek sa hromom iluzijom,
neka u tebi čistom istinom grane:
kružno je, a ne linearno vreme.

Život je — iznova mlada nada:
vraćanje istog, večitog sada.
Ime na svakom jeziku drugačije zvuči.
U klepsidri vremena jasno ćeš videti
jezik na kom je napisano tvoje ime,
iz kog su doba tvoji klijali preci,
koju zemlju je zasecalo njihovo ralo,
koje ih je hranilo vime.

Nad ravnicom mesec, samrtno žut,
brizne mutninom na zvezde i na put.
Kad se hladna košava preodene,
iznad grada zidanog od snova,
ljudi menjaju smer kretanja.

Zazvoni zvono na Nikolajevskoj crkvi:
triput za nebo — dugo,
dvaput — da zemlju blagoslovi.
Okrenuti prema istoku, ljudi
ostavljaju lica na freskama,
zazidana u molitveno tihovanje,
groznicu smrti tako da odagnaju…

Ostavljaju za sobom deo vremena i kože,
da zagrljaj opet zamiriše na smirnu.
Moj Bože!

Љиљана Јарић рођена je у Бањoj Луци. После гимназије у Јајцу, завршaва студије Историје југословенске књижевности и језика у Сарајеву и Новом Саду. Радни век проводи у образовању.

Поезијом, краљицом духа и душе, се бави годинама. Уз стихове, пише рецензије, анализе и осврте. Члан je жирија поетске групе Escritores sin Fronteras. Заступљена je у „Anthology Mediterranean Waves“, у којој су сабрани стихови песника из целога света.

Живи и ствара у Новом Саду.

„Ходници времена“ прва је збирка Љиљане Јарић.
Друга збирка песама носи наслов „Утеха стиха“.
Трећа збирка песама носи наслов „Смешак свемира“.
У припреми ја четврта књига поезије.

Dušan Stojković (1994), Grdelica
Književni mentor: Enea Hotić

NEDOSTAJNICA

I
U meni krvare reči koje ti nikada
nisam stigao reći,
u meni miriše tvoja kosa kao hleb
u Sankt Peterburgu 1917.

Zaklinjem se u sve
manastire i crkve
na Kosovu i Metohiji,
u sva kandila i zvona;
ako je ljubav greh, neka mi
epitrahilj bude tvoj zagrljaj.

Mi kao pod crkvenim svodom, skrivamo
u krajevima nedorečenih reči molitve.
I tada, iz tvoga uzdaha, pšenica niče.
Tu si bliža od hleba i bliža od vode.

II
Bog je jednom poželeo da lepoti podari
ime i lice i stvorio je tebe u blagodati,
i stvorio poeziju da nas sačuva žive,
Ana, i osili da se ogolimo do kostiju;

Sem psalma i tvog lica, samo osvećenje
mi donosi spasenje
jer tamo gde noćivaš, počinje Vaskrsenje.

I ja bih se zakleo –
na tvojim rukama sam mogao
pronaći dom ili smrt, ili oba.

U meni krvare reči koje ti nikada
nisam stigao reći,
u meni miriše tvoja kosa kao hleb
u manastiru kraj Kazanja,
u meni živiš i umireš, Ana.

DUŠAN STOJKOVIĆ rođen je 27. juna 1994. godine. Piše poeziju, prozu, eseje, književne kritike. Objavio je zbirke poezije: „NISI PROKLETA – na grudi ušlo, na grudi iza-šlo’’ (2021) i zbirku poezije ,,ŽAL – nepovratno si otišla u polja’’ (2023), knjigu memoarskih zapisa o životu i delu Laze Kostića ,,Između jave i sna” (2026) sa Milicom Ristić, knjigu ,,Pero Zubac u amanet“
(2026) o poeziji i životu Pere Zupca sa memoarskim zapisima, zajedno sa Anom Glendžom i Jelenom Sarić Cvetković i priredio je i objavio knjigu povodom jubileja 150 godina od rođenja Milana Rakića.

Zamenik je predsednika Udruženja MUK (Mladi Umetnici Kulture) koje je osnovao sa Jelenom Sarić Cvetković i član književnog kluba ,,Kosovski božur”.

Dobitnik je više domaćih i međunarodnih književnih priznanja, među kojima se izdvajaju: prva nagrada za najbolju rodoljubivu pesmu povodom 214 godina od Bitke na Jasici i Bitke na Varvarinu, drugo mesto na književnom konkursu ,,Možda spava (DIS) u dolini zaborava (Ante Jakšić)“, drugo mesto na književnom konkursu „Kosovski božur“ u Kosovskoj Vitini, treća nagrada za poeziju na kineskom festivalu ZHENG NIAN CUP 2023. godine, bronzani pečat povodom 110 godina od rođenja oca Tadeja koji dodeljuje Narodna biblioteka „Đura Jakšić”, četvrto mesto na konkursu Udruženja „SCUOLA DI POESIA-SCHOOL OF POETRY“ u Italiji, veliku nagradu žirija na međunarodnom konkursu „Il Meleto di Guido Gozzano“ u Italiji (2025) i povelju na svetskom festivalu u Tunisu. Pored Srbije, nagrađivan je i u Hrvatskoj, Crnoj Gori, Severnoj Makedoniji, Bosni i Hercegovini, ali i Rusiji, Kini, Mađarskoj, Italiji, Tunisu, Francuskoj, Indiji, Boliviji, Španiji, Brazilu i Kanadi.

Njegova pesma ,,Oblak u pantalonama’’ prevedena je na 8 jezika, a pesme ,,Prirodan tok stvari’’ i ,,Ispod Ane“ na 11 jezika. Do sada su njegove pesme obavljene u 37 zemalja sveta.

Saradnju sa svojom mentorkom Eneom Hotić mogu oceniti najvišim ocenama. Zaista se u potpunosti posvetila radu sa mnom, pažljivo je pročitala sve pesme koje sam joj poslao, dala veoma konkretne i korisne sugestije i pokazala veliko razumevanje za moj autorski izraz. Cenim njenu predanost, strpljenje i profesionalan pristup, kao i vreme koje je izdvojila da zajedno dođemo do što boljeg rezultata.

Posebno mi je značilo to što se nije zadržala na površnim sugestijama, već je svakom delu teksta pristupila promišljeno i sa iskrenom željom da pesma bude što bolja. Bila je dostupna, predusretljiva i spremna da detaljno obrazloži svaku svoju sugestiju. Njeni saveti su mi bili veoma korisni i otvorili su mi dodatni prostor za razmišljanje o samoj pesmi.
Enea je svojim odnosom prema radu pokazala šta pravi mentorski pristup treba da bude. Zaista mi je bilo zadovoljstvo i čast sarađivati sa njom i veoma sam zahvalan organizatoru što mi je upravo ona bila dodeljena za mentorku.

Nataša Sogić (1976), Sombor
Književni mentor: Enea Hotić

SPOZNAJA

Neću ti reći
kako sam naučila da šapućem vetru,
i kako mi je bio ukusan svaki
zalogaj oblaka kojeg sam zagrizla.
Moja je bol naučila
da se na mene nasloni
kao zime na proleća.
U onom trenutku
kada sam u grudima vezala čvor,
prestala je da me boli
svaka zvezda padalica.
Nije važno da želiš
već da moraš.
Pred zoru se tuga
promeškolji ispod pokrivača
i nastavi da spava.
Neću ti reći
kako sam uspela da prevarim strahove,
da ih u zemlju zatrpam,
i ne jedem njihove plodove.
Neću ti reći
da u magnovenju spoznaje
imaš prava da zadrhtiš,
a da se ne uplašiš smrti.
Zlatnim se koncem zašiva
pukotina očaja
ako se osmeliš da zaboraviš
na ranu koja krvari
dok je pokrivaš.

Po struci sam konfekcionar i zaposlena u tekstulnoj industriji.
Poeziju pišem od malena i do sada sam učesnica mnogobrojnih konkursa gde su mi pesme štampane u zbornicima među kojima je Balkanska pjesnička unija,Panonski galeb,Zlatno pero,Gradovi od stihova itd.
Moja poezija je takođe zastupljena u latinoameričkim književnim portalima kao što je Azahar Poesia.
Članica sam udruženja književnika Umetnički horizont.

Ostvarila sam divnu saradnju sa dodeljenom mentorkom Eneom Hotić koja je pokazala krajnje divan i stručan pristup.

Marijeta Aleksić (1982.), Pirot
Književni mentor: Enea Hotić

MUZIKA

Jednog će dana
violina u rukama tvojim
izrađena biti od drveta
nad čijim korenom ležim
i svake noći zvezde brojim.

Odbroj i ti taktove svoje,
za neke pesme moje,
gudalom provuci
i pomiluj drvene ruke moje.

A note što će iz violine doći,
rećiće ti suštinu besmrtnosti ove noći.

Ne. Nemoj za mnom poći.
Samo slušaj.
Jezik ne govori-tišinu čuj,
muziku života.
U tome je smisao
to je lepota života.

Kada se u tebi probudi
nemir i treptaj grudi,
tada najhrabrija
na svetu budi.

Ne ljuti se na sudbinu,
prazninu, tišinu.

Ne budi raštimovani instrument u rukama zlih.

Seti se mene, muzike, koliko si jaka,
seti se da je tvoja nota svaka.

Svako drvo na ovoj planeti,
svoju priču govori
posebna je lepota.

Čak i kad se drvo poseče,
ostaće esencija života.

Rođena i odrasla u Pirotu. Završila sam Fakultet zaštite na radu u Nišu, radim na poslovima republičkog sanitarnog inspektora. Bavim se humanitarnim radom, aktivni sam član grupe “Budi human, humanitarne licitacije”, gde učestvujem kako u kupovini tako i u izradi i postavljanju personalizovanih čokoladica za prodaju i donaciju korinicima grupe.
Moje pesma “Fabrika” objavljena je u Žurnalu “Otadžbina”. Nosilac sam diplome Internet časopisa za podsticanje dečijeg stvaralaštva “Tabla”, kroz učešće kao mentor, diplome Dečijeg kulturnog centra Beograd za učešće na konkursu “Priroda je moj svet” i zahvalnice za aktivno učešće na Međunarodnom pesničkom takmičenju “Ljubljanski pesnički dani” za izuzetno kvalitetne intelektualne radove.
Udata sam, majka dvoje dece.

Gospođa Enea Hotić je izuzetno prijatna osoba. Kritična i pravična. Temeljna. Čast je bilo slušati je i uvažiti njene sugestije. Nadam se da ćemo ostati u prijateljskom kontaktu i nakon takmičenja.

Mirela Ragipović, 1998. Novi Pazar
Književni mentor: Enea Hotić

PRAZNA OBALA

Ikarovo perje još pluta negde ispod površine.
More ne vraća ono što primi.
Samo jednu školjku ljutito izbaci ispred mojih nogu.
Praznu.

Prislonih je na uho i slušah sebe.
Potom na obali ugledah nit, belu kao mesečina.
Sledila sam je.

More povuče njen kraj prema dubini.
Arijadnina nit me je vodila kroz mene.
Na kraju, Minotaur je imao moje oči.
Nisam ga ubila.

Mirela Ragipović Šehović rođena je 7. 2. 1998. godine u Novom Pazaru. Osnovno i srednje obrazovanje završila je u Tutinu. Srpsku književnost i jezik studirala je na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru, gde je završila osnovne i master studije. Završni rad na master studijama, pod nazivom ,,Usmena književnost u intertekstualnom odnosu s mlađom bošnjačkom poezijom Sanžaka”, odbranila je 2023. godine s najvišom ocenom, pod mentorstvom profesora Seada Šemsovića. Godine 2020. počela je da radi u osnovnoj školi ,,Rifat Burdžović Tršo“ u Tutinu, a trenutno je zaposlena u Gimnaziji u Novom Pazaru. Jedna je od autorki zbornika ,,Govor naših nana”, publikacije posvećene očuvanju jezičke i kulturne baštine Sandžaka. Piše poeziju i prozu, a u svom književnom izrazu oslanja se na spoj tradicije i savremenosti. Redovno objavljuje radove u književnim časopisima, elektronskim publikacijama i na portalima posvećenim književnosti i kulturi.Pored nastavnog i književnog rada, kontinuirano se usavršava u oblasti didaktike, jezika i književnosti, s posebnim interesovanjem za savremene nastavne metode i ulogu književnosti u formiranju kulturnog identiteta kod mladih.

Dejan Dimitrijević (1968), Niš, Srbija
Književni mentor: Danja Gašpar Đokić

CENOVNIK STIHA

Pesma nije besplatna.
Samo ova strofa
košta me jedan okoštao pršljen
i bradavicu na jagodici kažiprsta.

Najskuplje su stvrdnute ljubavi:
svaka po kamen u bubregu
i procepan put napolje
ka čaši jeftine krvi.

Jednom sam dva stiha istine
platio tri izvađena zuba.
Naprsli pod polugom
ostavili su po zagnojen koren.
Hladno su im oborili cenu —
smetao im je miris kamfora.

Sonete više ne pišem.
Niko ih ne kupuje.
A svaki katren košta
po jedan sat noći,
tercina naprstak soli
na obrazu.

Ovo odsustvo
koštaće dve prazne sobe
i pluća puna ustajalog vazduha.

Ti ćeš platiti na izlazu.

Napojnica uključena.

Dejan Dimitrijević je rođen 1.10.1968. godine u Nišu. Diplomirao je i doktorirao kao teorijski fizičar i predaje na Prirodno-matematičkom fakultetu u Nišu. Bavi se teorijskom fizikom, filozofijom nauke i filozofijom duha.

Pesme od kraja 2025. godine objavljuje u zbornicima i časopisima u zemlji i regionu, kao i na međunarodnim konkursima. Dobitnik je više nagrada, među kojima je nagrada na prestižnom trećem godišnjem konkursu „Panorama nove srpske poezije“ za 2026. godinu, koji organizuje sistem „Euromedik“ radi podrške srpskoj poeziji i pesnicima.

Nisam, na žalost, uspeo da ostvarim kontakt sa dodeljenom mentorkom.

Ljiljana Tamburić (1959), Kruševac
Književni mentor: Danja Gašpar Đokić

NE MOŽEŠ MI OTETI PESMU

Možeš mi uzeti sa dlana vode
i zadnje zrno soli uz hleb
U mračnom uglu memljive sobe
dok gasiš svetlo koje još tinja
Okuj me slobodno u lance zlobe
udeni telo, steni u žleb
No odatle će iznići reč
kao čudesna razorna sila.

Možeš mi srušiti kuću što gradim
na mene prosuti mrak i tišinu
Možeš me zaklati i mojom krvlju
škropiti putem, svojim, prašinu
Ali mi nećeš uzeti mrlju
staru i modru, tu nit iz uma
Što je pokrivam crvenom svilom
i čuvam u sebi kao baštinu.

Možeš mi slomiti slabašne šake
i okrenuti dlanove tlu
Da ništa ne prime niti daju
da mi ogreznu misli u zlu
No znam da zauvek mora da traju
kolibri što nose u kljunu slova
Pa se sa mojim polenom ljube
i mede gorke cvetove bola.

Znam da se zoveš-moj drevni strah
egom ne mogu da se sačuvam
Umesto rose nosim svoj prah
od vatre kojom podgrevam rime
Možeš mi oteti vazduh i papir
i nepoznato cvetno mi ime
Ali ne možeš mi oteti svetlost
koju mi duša od reči tka.

Neću prestati da gradim kule
na travi kojom ko srna gazim
Što ključ od mira u sebi traži
plašljiva, slepa od slatkog sna
Ja nisam ono što mi oduzmeš
već ono što u sebi sačuvam
Tiho sam NE što odjekuje
kada se drugo ništa ne čuje.

Postojiš od kada pamtim za sebe
uvlačiš mi se u svaku reč
Plašim se nekada i da dišem
lice mi praviš belo ko kreč
No više nisi od mene jači
iznutra cakli mi utroba sva:
Ne, ne možeš mi oteti pesmu
Jer pesma-to sam zapravo ja.

Zovem se Ljiljana Tamburić i rođena sam u Kruševcu 1959. godine, gde i danas živim. Radila sam u Zdravstvenom centru u Kruševcu, gde sam zaradila penziju koju danas uživam. Majka sam dve kćeri i baka troje unučadi. Pisanjem se bavim odavno, ali intenzivno zadnjih nekoliko godina. Pišem poeziju za odrasle i za decu, kao i kratke priče. Dobitnica sam bezbroj nagrada za poeziju i prozu. Objavljujemo na sajtu Udruženja pesnika Poezija SRB sa sedištem u Kruševcu kao član udruženja. Imam objavljenih pet zbirki poezije i to DAMARI TIŠINE, KAD ZASPI MESEC, PESMA MI JE IME, U ZLATNOJ ROSI SUTONA i KUTIJA ČUDESA. Pored toga bavim se slikarstvom, ikonografijom i pirografijom.

Radoslav Mandić (1987), Beograd
Književni mentor: Danja Gašpar Đokić

UGASLE ZVEZDE
(da je mika antić danas živ gasio bi zvezde u svom oku suzama)

ne znam da li me čuješ
ovde se štošta promenilo
sve o čemu si pevao
sada su prekrili folijom
debelom, plastificiranom
a iznad nje proklizavaju
reči u otužnim rimama

ne znam da li si video
koliko se sunce približilo
našim već usijanim glavama
i oni plavi čuperci već su
beli ko sneg
na bagremovim granama

ne znam da li me shvataš
svi oni svici
koji su svetleli
pokazujući da tama
ne mora biti strašna
nekuda su odlebdeli
možda za tobom na nebo
što plače nad našim ranama

ne znam koliko si usnio
ali onim prašnjavim drumom
kojim si bosonog trčao
sada se valjaju gusenice
čelični vesnici preporoda
i svi oni topli virovi
u kojima je bilo divno
skvasiti umorna stopala
sada su mrtvi i sivi

ne znam na kojoj si zvezdi
konačno mir pronašao
ali ponekad barem baci
iskru prepoznavanja
dok se ne susretnemo tamo
gde je ljubav zanoćila
i rešila da joj je lepše
ostati tamo s tobom
nego da putuje dugo
u ovaj mravinjak naš…

Rođen u Beogradu, 17. jula 1987. Piše poeziju i priče, kao i reportaže sa promocija književnih dela, takođe i recenzije u književnoj grupi ,,Plavi krug književnosti”, gde je jedan od osnivača i administratora. Autor  zbirke poezije ,,Neuhvatljiva lutalica” i romana u stihu ,,37″, u izdanju ,,Otvorena knjiga”, Beograd. Zastupljen u zbirkama priča fantastike ,,Nijanse” i u nekoliko pesničkih zbornika. Teži različitosti u predstavljanju književnosti i promociji umetnosti i kulture, te shodno tome osmišljava autorske rubrike. Objavljivan u časopisima KULT, Bagdala, Scena Crnjanski, Književne vertikale, Beogradski krug kredom i na portalima Čupava Keleraba, Knjigovanje, Erotikon, Endehuana, Šraf…  Prikaze književnih dela mu je objavljivalo više izdavačkih kuća na svojim stranicama i na društvenim mrežama.

Kontaktirao sam mentora, gospođu Danju Gašpar Đokić i veoma sam zadovoljan saradnjom kao i njenim osećajem da prepozna u pravom smislu moju poeziju. Takođe sam prihvatio sugestije vezane za pesmu i promenio par stvari, kako bi utisak na čitaoce nadam se bio još prijemčiviji. Sve pohvale za mentora. Hvala na odličnom odabiru.

Zoran Ilić – mali beli zeka (1986), Sombor
Književni mentor: Danja Gašpar Đokić

KLAUZULA PODSTANARSKOG UGOVORA

Oduvek sam bio podstanar
u tuđim srcima,
nesposoban živeti u prostoru otključanom rezervnim ključevima.

Potpisivao sam svaki ugovor na neodređeno,
ali čim bih zatražio da prekrečimo sećanja –
morali smo da se raziđemo.

Ja i Stanodavci.

Oni se strogo drže pravila kućnog reda,
ne žele da izbace stari nameštaj
i nemaju nameru
da ga dubinski operu.

U članu 12. podstanarskog bontona
jasno piše da se tuđe srčane mane
ne mogu prepravljati
da bi se stan pretvorio u iluziju doma.

A ja sam samo želeo da mi ne bude tesno
i da sav stari nameštaj zajedno iznesemo.
Pa da taj skučen prostor
postane prostran kao dnevna soba –
da onda, bez najave i kucanja,
otvorim širom prozor
i pokažem im kako lepo izgleda
kada u sebe pustiš požar Sunca.

Ali retki žele takav miran san,
pa izdaju samo stan na dan.

Već na prvu najavu promene
raskidaju te neokrečene odnose
i odustaju od borbe sa silama zemljine teže.

I, dok skidam ostatke paučine sa sebe
odlazeći iz te čudne mreže
ostavljajući najbolji deo sebe kao kaparu –
pitam se:
da li oni izdaju garsonjeru
ili našu poljuljanu veru
u ljubav?

mali beli zeka u svojoj poeziji spaja analogni svet sećanja, bliskosti i ljudskih emocija sa digitalnom stvarnošću otuđenja, ubrzanog života i birokratizovanih odnosa. Piše o ljubavi, gubitku, veri i sumnji, porodičnom i ratnom nasleđu, ali i o apsurdima svakodnevice. Njegove pesme često polaze od običnih predmeta, situacija i pojava, pretvarajući ih u metafore unutrašnjeg sveta i savremenog čoveka. Humor, ironija i društvena kritika prepliću se sa setom i potragom za nečim autentičnim i ljudskim. Analogno u njegovoj poeziji nije samo suprotnost digitalnom, već metafora za sve ono što još pokušavamo da sačuvamo od zaborava.

Komunikacija je bila kratka, ali efikasna. Vrlo brzo je mentor dao svoj sud o pesmama koje sam odobrao za nastavak takmičenja, tako da mi je otklonio dileme i pomogao u konačnom izboru. Hvala, Danja

Sanja Vukovic (1983), Beograd
Književni mentor: Danja Gašpar Đokić

SIBIR

Kada se nebo razvodni,
kada se oblaci otvore kao džinovske kapije,
a zvezda padalica nam pokaže put sreće,
u levom ćošku će čučati
pas.

Kada vetar rastera sve crne ptice,
kada mesec otprati melanholiju,
a kad zemlja upije bol kao
žedna kamila vodu,
kao gladni vuk hranu,
kao neispavana majka san
čekaće te moj pas.

Sedeće sa mirnim pogledom,
u nadi da ćeš uspeti da prevariš oluju,
da kišu presvučeš u pesmu,
da uhvatiš sunce za ruku
i zaplešeš valcer dok si mlad.

Ti živiš u sutra,
a gledaš ka juče.
Raduješ se proleću
i pesčanom satu pored prozora.

Daleko je Sibir,
a još dalje je mart.

Sanja Vuković je rođena 1983. godine u Skoplju, a živi i radi u Beogradu. Osnovne studije je završila u Skoplju na Filološkom fakultetu. Profesionalno deluje u oblasti predavanja jezika, bavi se predavanjem engleskog i nemačkog jezika, a aktivno je posvećena sportu.
Poezijom se bavi od svoje 15. godine. Do sada ima dve objavljene knjige na makedonskom, a to su zbirka pesama “Kodirani stihovi” i kratke priče “Hologram”. Pesnički radovi su joj objavljivani u književnim zbornicima i časopisima u Srbiji i Severnoj Makedoniji, a jedna kratka priča je objavljena u književnom projektu “Pozdrav s mog prozora”.
Učestvovala je na Struškim večerima poezije u Strugi, kao i na mnogim sličnim poetskim manifestacijama u Srbiji i Severnoj Makedoniji.

Moja dodeljena mentorka je bila Danja Gašpar Đokić i ostvarile smo lepu saradnju.

Tatjana Borović (1964), Beograd
Književni mentor: Danja Gašpar Đokić

ZAGRLI SVOJ DOM

Pogledaj u nebo.
Tamo gde vekovima spavaju zvezde
sad padaju bombe u nedužne oči.
Umesto ptica selica,
vazduh seku hladna, čelična krila.

Ko je ugasio tišinu?

Čuješ li?
Zemlja još uvek diše ispod ruševina.
Ona je naša jedina kuća,
plava tačka u beskraju
koja nas čuva, dok smo tu.
U magli prljavog neba,
uzalud traži iskru postiđenog sunca.

Uzvratimo joj dobrotu.
Napišimo pesmu.
Dužu od svih grehova naših.
Neka je pišu probuđene savesti,
njene reči budimo mi.

Ti budi prvi stih.
Drugi ću biti ja.
I tako u krug,
vezujmo reči u neraskidiv lanac.

Uhvatimo se za ruke,
napravimo živi štit ljubavi.
Zagrlimo je kao što ona grli nas,
operimo joj ružne ožiljke
da lepa dočeka one koji dolaze.

Spustimo dlanove na njenu toplu travu,
ugasimo motore, utišajmo korake.
Zajedno joj šapnimo:
HVALA TI!

Tatjana Borović rođena 12.09.1964. u Beogradu. Završila Zemunsku gimnaziju. Studirala srpsko-hrvatski jezik i jugoslovensku književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu. Bavila se korekturom i lekturom. Poeziju voli i piše od rane mladosti. Član Društva književnika Beograda. Objavljuje u časopisu “Pobednik”. Pesme su joj zastupljene u nekoliko pesničkih antologija. Živi u Zemunu.

Nebojsa Obrenovic (1982),Beograd
Književni mentor: Ana Narandžić

Televizor

Baba je imala televizor, sa stabilizatorom.
Ustajala bi u pet da ga uključi, da bi u sedam
mogla da gleda jutarnji program.
Ponekad bi slika treperila.
Ako treperi popreko – samo ga čukneš pesnicom u desni ćošak.
Ako treperi uzdužno – onda u levi.

Baba je umrla pre televizora.

Deda je imao radio. Lampaš.
Upališ ga, pa čekaš da se one dugine boje
pretvore u jasnu svetlost… i onda stigne zvuk.
Hoćeš Kopenhagen, Moskvu ili Havanu?
Sve se moglo uhvatiti, i svi su „naš“ govorili.
Ako tranzistor počne da šušti – samo ga isključiš iz struje,
okreneš utičnicu, i opet sve radi savršeno.

Deda je umro pre radija.

Komšija je imao veš mašinu
koja mu se jednom sama, u sred noći, vratila u prodavnicu.
Samo smo mu pomogli da je vrati kući.
Vezao ju je lancem – i sve je opet bilo potaman.

Komšija je umro. Nisam video da je mašinu izbacio.

Zubar Jova je vozio mercedes 123.
Kad neće da upali, samo mi čika Jova da čekić,
pa ja čukam na određeno mesto dok on vergla –
i eto ga! Za tili čas već juri ulicama kao furija.
Kad stigne „velika“ zima, upali novinu,
pa je gurne negde pod haubu da ugreje motor.
Kasnije je dresirao mačku da mu zimi tamo spava i greje auto.

Zubar je odavno umro. Mečka se još drži.

Meni crkao monitor!
Samo potamnio i ućutao.
Čukam ga – ništa!
Palim radijator da ga ugrejem – ništa!
Stavim ga u frižider – ništa!
Bez najave me izdao!
Da je bar zatreperio u tom samrtnom ropcu,
da je bar zašuštao, zacaktao, siktao…

Danas sve crkava bez najave –

Rodjen sam u velikom gradu iz kog pokusavam da pobegnem.rodjen sam u ovoj kozi iz koje pokusavam da pobegnem.nemam biografiju- samo te pokusaje bezanja

Sjajno

Majda Alagić (1986), Cazin

DIVNI SVIJETE, DIVNO SPAVAJ

Ja sam bez pola ruke
I bez jedne noge
Ukoliko je to važno da kažem
Lijeve i desne
Ako nešto nije sasvim jasno
Bez lijeve ruke i desne noge!
I nekako sam potpuno sam
Među ruševinama sjedim
I ništa ne razumijem
Željan sam oca i
možda malo više majke
Drugih želja više nemam
Ni htijenja, ni nade
Možda još samo pitke tišine

I da mi vrate sve
I mater
I oca
I prijatelje usnule zasvagda
I dio moje ruke
I uzetu nogu u eksploziji tuge
I daju mi snagu Tifona
Ja volje ne bih imao
Ni da se svetim
Ni da se žestim

Mjesto toga maštao bih
Krila da imam
I da s njima
U slobodi svijetom letim
Da se ježim i da zdravim
Mirom svetim

Radim u srednjoj školi u kojoj predajem maternji jezik i književnost. Studirala sam u Sarajevu, na Filozofskom fakultetu (Odsjek za književnosti naroda BiH i b/h/s jezik).
Prvi put poeziju izvlačim iz ladice i šaljem u svijet. Inspiracija je potekla od učenika čije sam tekstove čitala prije nego što bi ih poslali na neki pjesnički konkurs. A hrabrost od radosti njihova stvaranja i nadanja. Bez obzira na mračnu stranu svijeta, istinski vjerujem da je poezija glas protiv bezumlja.

Da, kontaktirala sam gospođu Anu. Trenutno je na putovanju u Australiji u kojoj uživa. Postali smo FB prijatelji. Topla, pristojna i draga dama koja je dala zeleno svjetlo za slanje pjesme.

Dragan Buljeta (1977), Žepče
Književni mentor: Ana Narandžić

PODSJETNIK NA TEBE

Ne volim zime i pahulje meke
hladne i mokre prepune sjete
al’ uvijek dođu da me podsjete
na usne tvoje i godine daleke.

Sve je otišlo s vihorom nekim,
tiho kao kad sunce otjera kiše
bilo je davno i ne pamtim više
ili se samo ne želim da sjetim.

Ne volim proljeća i šarene boje
jer slomljenu srcu prilično štete
al’ uvijek dođu da me podsjete
na sreću, ljubav i na nas dvoje.

Sve je otišlo s maglama ranim,
tiho kao kad sunce rosu briše
bilo je davno i ne pamtim više
jedino znam da još te volim.

Zovem se Dragan Buljeta rođen sam 26. siječnja 1977. godine u Zavidovićima.
Živim u naselju Bistrica općina Žepče gdje sam se i školovao. S jedanaest godina mi je dijagnosticirana mišićna distrofija, zbog koje sam danas 100% invalid.
1992. godine, sam završio 8. razred osnovne škole nakon čega zbog rata nisam nastavio daljnje školovanje.
Od 2009. godine koristim respirator za disanje, a od 2019. vezan sam za krevet.
Pisanjem se bavim od doba korone.
Uglavnom je to duhovna i ljubavna poezija.
Do sada sam izdao četiri zbirke poezije.

Nisam kontaktirao mentora zbog vremenske razlike i mog stanja, nadam se kako neće utjecati previše.

Ivona Baković (1999), Tomislavgrad
Književni mentor: Danja Gašpar-Đokić

ZAVJET

Ovo sam pisala uvijek u gluho doba noći,
da slučajno ne bi čuo prije sada
Ma bilo ti uho dahtaj od mojih usana,
ma bilo ti 709,232 kilometra daleko.

I gdje god bilo u tom samo mom i vještičjem satu
ćutila sam isto; istu odlučnost
i volju, istu sigurnost i istu želju
Da ti od sada i za zauvijek jamčim:

Kad te rojevi strahova okruže
sabljom ću ih sasjeći i osokoliti te,
a golim rukama ti pute utirati
kad se noge o korove sapletu.
I sama ću puhati u umorna ti leđa,
ne bude li vjetra.

Ne dam nikome da ti lomi ramena,
ni da na prsa tvoja polaže pravo,
pa da na njih stavi kamen teretan:
na taj mramor što je toliko puta utjeha mi bio.
Znaj, da ti rebra i sto noža probode,
ja za ćoškom čekam te ranjena
s pomadom od cjelova.

Kad te umor trudna savlada,
bit ću ti ležaj što nudi odmor,
i napij se tada moje ljubavi za okrjepu.
Jer tu nikada nećeš doći do posljednje kapi.
čašu ću puniti i bdjeti nad njom,
Da je za tebe uvijek puna.

Jer moj si smijeh do grča čeljusti,
bonaca koja velikodušno udjeljuje mir,
bunar strpljivosti iz kojeg vječito grabim,
knjiga blagosti od koje iznova učim.
I klasje si moje koje šapuće da se ne bojim,
poluga koja me gura i kad je staza uzbrdo,
kad cilj se nigdje ne nazire,
moja si stijena i hrid,
luka u koju pristajem i na koju pristajem
jer si moj.

Zato ti svečano obećavam:

tvojim ranama bit ću uvijek vidarica,
za tvoje snove vječni drug suletač,
uteg vagi tvoje postelje,
nejači tvojoj zipka.
I grobak do tvojega, vjerna priležnica.

Uprti sokole – pa do smrti.
tebi se cijela za vječnost predajem.

30. 08. 2024

Ivona Baković odrasla je u Tomislavgradu. Poeziju piše od srednje škole, i za nju je tri puta nagrađivana (HKZ Troplet 2015., Šimićevi susreti 2017., Mili Dueli 2018.), a pjesma s kojom se prijavila na ovogodišnje Mili Dueli “JED”, bit će objavljena u časopisu Balkanism 2027. godine.

2017. godine upisuje studij glume na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Na posljednjoj, četvrtoj godini studija, od svoje je poezije napravila ispit iz predmeta Govor VIII pod nazivom „OdrastanJA“. Kroz glumačku interpretaciju i izvođenje vlastite poezije, kronološkim redoslijedom, pokušala je prikazati vlastiti proces odrastanja i sazrijevanja.

Godine 2023. seli se u München, gdje danas igra u nezavisnim njemačkim kazališnim produkcijama, kao i u hrvatskim i srpskim televizijskim produkcijama.

S gospođom Danjom je bilo vrlo lako komunicirati, dala je svoje mišljenje i indikacije, koje je vrlo razumno obrazložila. Neke prijedloge sam prihvatila i shodno njima promijenila pjesmu, a stihove koji su mi isuviše zvučali kao da nisu “moji” sam vratila u originalni oblik.

Lejla Redžić (1995), Tuzla
Književni mentor: Danja Gašpar-Đokić

DUHOVKINJE KRŠA

rodila se kiša
podojila zemlju
za nju bojažljivo skupljaš
podignute muške kažiprste
koji su me bacili u živu ogradu
podižem grane
boje tvoje Neretve
mojih očnih jabučica

naše nerođene kćeri
neće ispirati prolivenu krv
sa svoje odjeće
stidljivo braneći junaštvo
prelivene mojim zjenicama
i tvojim venama

samo će naše majke
iz zemlje iznicati kroz
krvavo obojene ruže

ti ćeš i dalje tražiti sinove
u kojima vidiš prezimena
ja ću nizvodno krenuti
sjemenom prosuta
i pepelom loših cigareta

iznad glava žena
koje brane tvoju liniju
postojat će
uzeto prezime

njih niko ne brani
sretne su ionako
što će podojiti usjeve

sinovima ostavljene.

Lejla Redžić je rođena u Tuzli, 13. 9. 1995. godine. Završila je Akademiju dramskih umjetnosti u Tuzli, odsjek gluma, te je po struci diplomirana glumica. Pored glume, Lejla aktivno piše i spaja dramsku pedagogiju (rad sa djecom, svoju primarnu profesiju) i pisanje poezije kroz društveno angažovane teme. Trenutno je radno angažovana u Bosanskom kulturnom centru Živinice.
Nagrađivana je i pohvaljivana na brojnim pozorišnim i književnim konkursima i festivalima. Dobitnica je nagrade za glumicu večeri na TKT Festu za ulogu Medeje. U oblasti književnosti, dobitnica je nagrade „Zlatni stih” izdavačke kuće „Planjax” u Tešnju, nagrade „Zaton” 2025. godine, kao i nagrade „Librum – 100 najboljih pjesama 2024/2025”. Dobitnica je i pohvale za poeziju na regionalnom konkursu „Dani u Elemiru” 2026. godine.
Bila je gošća regionalnog festivala u Pančevu i višestruka autorka u njihovom zborniku „Rukopisi”. Njena poezija je uvrštena u regionalne zbirke „Žena s knjigom” (Mostar), „Frida”, „Priče i pjesme mi govore”, (osvojivši drugo mjesto), a objavljivana je i u književnom časopisu „Godišnjak” Centra za kulturu Tuzla.
Objavila je i samostalnu zbirku “Ad bestias” u izdanju Gradske biblioteke Živinice.Lejla je aktivistkinja u borbi za ljudska prava, prava žena, marginalizovanih grupa i rodne ravnopravnosti. Aktivan je govornik i učesnik panela, diskusija i treninga za poboljšanje položaja žena i mladih u društvu. Planira upisati master rodnih studija. Pokrenula je i udruženje Femunity (za kulturnu, društvenu i sportsku djelatnost).
Scena joj služi kako bi pokazala da jedna mikro priča ili sudbina lako postaje univerzalna i time vam poručuje da niko nije sam, a pisanje joj daje vjetar u leđa saznanjem da i onda kad neko u svom univerzumu, sâm listajući stihove njenih pjesama, može biti sâm, ali ne i usamljen. Knjige to nikada ne dopuštaju. Zato je zaljubljena u njih.

Larisa Dizdarević-Hudić (1979), Tuzla
Književni mentor: Danja Gašpar-Đokić

IRONIJA

(Ir)OniJa = on ∩ ja
skup bez granice
presjek bez kraja
rasjed izazvan olujama
koji razdvaja i spaja

(Ir)OniJa = Δ(on, ja)
razlika koja traje lahorasto
lomeći riječ na slogove
i dodjeljujući joj mjesto
baš tamo gdje pripada

I MI takvi uglavnom postajemo
promjenjiv i ranjiv sistem
koji se ne ispravlja
nego se usklađuje i dodiruje
u svakom pokretu

Pa je tako (Ir)OniJa mirisala kao (Simf)OniJa
ponekad se zatezala kao (Disf)OniJa
a s vremenom je znala nadrastati
kao ras(na)tegnuta (Harm)OniJa

da bi ostala ne kao objašnjenje
nego kao prepoznavanje
nešto što se ne razlaže
da bi kristaliziralo u jasnoći

u kutku razumijevanja
sve prethodne oblike sebe
trebali bi ostati mirni i cjeloviti
bar bi takvu snagu jedinstva
trebalo s vremenom smoći

Prof. dr. Larisa Dizdarević-Hudić je kardiologinja, profesorica na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Tuzli i autorica poezije. U svom profesionalnom radu bavi se srcem kao organom, dok ga u poeziji istražuje kao prostor emocija, odnosa, sjećanja i ljudske unutrašnjosti.

Autorica je zbirke poezije Puls tišine (2025). Njeno pjesništvo nastoji povezati lično i univerzalno, svakodnevno i simboličko, a karakterišu ga igra riječima, višeznačnost i spajanje različitih svjetova – od medicine i nauke do intime i svakodnevnog života.

Mentorsko iskustvo s Danjom Gašpar Đokić bilo mi je veoma vrijedno. Posebno mi je značilo što je u mom pisanju prepoznala potencijal, izdvojila pjesmu „Ironija“ i kroz konkretne zanatske sugestije pokazala kako se ista pjesma može drugačije ritmički i strukturalno oblikovati, bez gubitka njenog osnovnog identiteta. Njeno čitanje otvorilo mi je novi pogled na vlastiti tekst i podsjetilo me koliko je važno pjesmu, nakon pisanja, ponovo čuti i iz perspektive drugog pjesničkog uha.

Amina Kupusović (1959), Sarajevo
Književni mentor: Danja Gašpar-Đokić

KAP

Kakva korist od toga
što je svaka kap nova.
Kad ovako sjedinjene
uvijek istu rijeku čine.

I vrijedi li nešto
bistrina jedne kapi
kad od tolikih mutnih
dno
ne možeš
sagledati.

Rođena u Sarajevu 1959. godine. Diplomirala arapski i turski na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Radila u Orijentalnom institutu. Objavljivala poeziju u novinama i časopisima. Objavila jednu zbirku poezije pod imenom KAP

Stefan Đurić (1993), Bijeljina
Književni mentor: Danja Gašpar-Đokić

NESTAJANJE

Sve će nestati, draga moja,
spaljeni rukopisi, mila lica,
u trenucima naših nespokoja,
gluvoj pjesmi tužnih ptica.

Samo ti češće se sjeti
sa zime kad’ krene trava,
kad’ drugi neće smjeti,
otrgni me od zaborava.

Prvo sunce kada se javi,
između bljeska noći i jutra
cvjeće na moj grob postavi,
za obećanje, za bolje sutra.

Sve će nestati, moj živote,
u bespuću, carstvu tišine.
Svijet će živjeti zbog ljepote,
pjesma neka te u nebo vine!

Stefan Đurić je rođen 14. januara 1993. godine u Petrovu – Ozren gora (Bosna i Hercegovina/Republika Srpska). Diplomirao je na Katedri za predškolsko vaspitanje i obrazovanje Pedagoškog fakulteta u Bijeljini. Član je Književnog kluba „Jovan Dučić“ Bijeljina i Udruženja književnika „Umjetnički horizont“ Kragujevac.

Piše poeziju, prozu, aforizme i haiku poeziju. Njegova poezija i prozni odlomci nagrađivani su i objavljivani u brojnim domaćim i stranim književnim zbirkama, zbornicima, antologijama i časopisima. Objavio je zbirku poezije „Teodul“ (2023) koja je nagrađena na konkursu Srpskog prosvjetnog i kulturnog društva „Prosvjeta“ Brčko, kao najbolja knjiga mladog autora.

Oženjen je. Radi, stvara i živi u Bijeljini, Republika Srpska.

Mentor je svoj posao odradio veoma profesionalno i nesebično te kroz svoje iskustvo i znanje pružio mi podršku. Sugestije i komentari su mi pomogli u oblikovanju pjesme koju šaljem.

Nikola Motika (1995), Sarajevo
Književni mentor: Danja Gašpar-Đokić

SUDBINA

Ušla je u trolu, zaustavila tren,
svi stali su zadihani,
spojili su nam se moj pogled i njen.

Sjela je pored mene u drugi red,
do prozora, puna opojnih mirisa,
crna kosa, kesten oči,
pamet mi se izbrisa.

Svjesna sebe i svoje ljepote,
cijele situacije, nasmijala se slatko,
zanemio sam, okolo ljudi prate sljedeći
korak, udahnuo sam i krenuo je
razgovor, ali kratko.

Bilo je to upoznavanje,
zove se Berina, na Pravnom studira,
ide u posjetu baki,
trola je stala, stalo je i vrijeme,
ona desno, ja lijevo,
ko kaže da su rastanci laki.

Ushićen, kući sam pošao,
premišljao u glavi, šta i kako se zbilo,
sjetio sam se, kad sam došao, pa
ona liči na moju Kaću, ljubav školskih dana,
Sudbino šta se to dogodilo,
zašto mora da se dira stara rana.

Ali živote, idemo dalje sigurnim koracima,
”credo” u bolje vjerujemo,
u srijedu smo skupa na kafi,
poželite mi sreću, da se ljubavi darujemo.

Nikola Motika je rođen 7. maja 1995. godine u Čačku, Srbija. Osnovnu školu i Gimnaziju završio je u Čačku, a zatim Filozofski fakultet u Sarajevu, Odsjek za istoriju – Odsjek za istoriju umjetnosti i Odsjek za arheologiju, diplomirao i magistrirao na studijskom programu
Istorija umjetnosti i arheologija. Radi u Historijskom muzeju Bosne i Hercegovine kao
viši stručni saradnik u Zbirci fotografija. U slobodno vrijeme se bavi fotografijom i piše pjesme. Ima želju da objavi svoju zbirku pjesama ali nikako da napravi pravi izbor.

Nikolina Vuković (1998) Brčko
Književni mentor: Enea Hotić

SLIKA OD VINA

Kad bih morala da te naslikam, tu bi bilo mnogo zlatne i plave
I dvije roze linije, što liče na usne male

Plavu boju kradem iz grožđa, zlatnu boju kradem iz klasja
I molim se opet suncu, da rodne nam vinograde obasja

Dvije tačke hladne i modre, kao 2 jezera u dnu Majevice
I liniju osmijeha sto još je pamtim, od rubova usana ka nosu gore

Hladan ti pogled zaledi vino, a modrilo oka upali žar
Da li je ikad na svijetu bilo da vrelo i hladno postanu par

E baš tako izgleda vino, u istom času spoja dva
Jos ispijeno sa usana tvojih, moja je borba dobra i zla

Zlatnim klasjem kosu ti kitim, a crvenim vinom usne ti bojim
U modrim tačkama još vidim sebe, kako pod Majevicom srećna stojim

Apsolvent sam Stomatološkog fakulteta, a kroz svoj dosadašnji život imala sam priliku da dugo radim kao stomatološka i medicinska sestra. Međutim, najvažnija moja uloga jeste uloga majke jednog malog dječaka.
Pored medicine, moja velika ljubav oduvijek su bile riječi. Volim da pišem pjesme i da čitam poeziju. Moji tekstovi su tokom osnovne i srednje škole objavljivani u školskim časopisima. Ipak, nikad se nisam takmičila.
Ovo iskustvo mi posebno znači jer prvi put moje tekstove čita neko stručan, ali i šira publika.

Milkica Marjanović (1999), Banja Luka
Književni mentor: Enea Hotić

KAD SANJAR PRESTAJE DA SANJA

Kad sanjar prestaje da sanja,
lome se vrhovi oštri
i sivilo tmurnog grada
razliva se po koži.

Kad sanjar prestaje da sanja,
misli su gorke i strašne
i kiše, dok grle kapke,
spiraju ideale jučerašnje.

Kad sanjar prestaje da sanja,
krv se utapa u nebo
i modar odsjaj u rijeci govori:
,,Ljubičasto je ogledalo hada”.

Kad sanjar prestaje da sanja,
vjetar ga u grudima steže
i krila crna od spaljenog sna
za pete gole veže.

Kad sanjar prestaje da sanja,
bole ga prsti tromi
i ruke kojima je obećavao
da vječno će život da voli.

Kad sanjar prestaje da sanja,
ostaje pod modrinom sam,
jer vinuti se oduvijek je bio
njegov najveći dar.

Kad sanjar prestaje da sanja,
dvije crne tačke u haosu
na dim posljednji reže,
pa osmijesi postaju samo konfuzija
i to počne da mu prija…
dok zvijezde blijede
od mlagovite modrine
i dalje, i dalje,
bježe.

Osnovno obrazovanje sam završila u Derventi a srednje i visoko u Banjaluci gdje i danas živim. Po profesiji sam muzički pedagog i teoretičar, a trenutno radim kao nastavnik klavira u osnovnoj muzičkoj školi u Derventi. Moja prva zbirka ,,Pomračenja i odsjaji” objavljena je u septembru 2025. godine i do sada je prošla dvije uspješne promocije. Ono što je specifično za mene kao pjesnika jeste to što se amaterski bavim i glumom kroz Studio glume u sklopu GP Jazavac. Zbog toga moji poetski nastupi na manifestacijama nerijetko budu obogaćeni dramskim performansima. Na regionalnom festivalu književnosti ,,Imperativ “svoju poeziju sam ispromovisala kroz scenski prikaz poezije “Kroz pomračenja do odsjaja” koji sam odradila uz pomoć naratora i pijaniste i koji je davao utisak poetske monodrame.

Moj mentor bila je Enea Hotić čije sam sugestije uvažila i nakon konsultovanja poslala prijavu. Enea je jasna, precizna i dala mi je tehničke sugestije. Smatrala je da nema potrebe da mijenjanjem nekih stihova, jer su joj se pjesme veoma dopale. Komunikacija je bila kratka i prijatna. Zahvalna…

Vanja Kesić 1993 Beograd
Književni mentor: Enea Hotić

SLAGALICA

Gledam u žicu,
slažem slagalicu.
Ne slušam ciku,
gledam širu sliku.

Dok svako je glasan,
a malo ko zna,
ne tonem u san,
već zaranjam do dna.

Pratim svoje snove
i kad nisu na vidiku,
spajam sitne dijelove,
sklapam cijelu sliku.

Ne vjerujem svemu
što donese vika,
kad odgonetnem šemu,
nastaje slika.

Neka drugi viču,
neka prave buku,
ja živim svoju priču,
tišinom šaljem poruku.

Vanja Kesić rođena je 21. 5. 1993. godine u Beogradu. U Banjoj Luci živi od 1999. godine. Zaposlena je u Osnovnoj školi „Vuk S. Karadžić“ kao profesor muzičke kulture. Srednju muzičku školu završila je 2012. godine na odsjecima za obou i muzičku teoriju, kada je upisala i Akademiju umjetnosti, Odsjek za muzičku teoriju i pedagogiju. Diplomirala je 2016. godine. U struci, njena prva ljubav je solfeđo, a voli i horsko pjevanje. Petnaest godina bila je član SPD „Jedinstvo“, a pjevala je i u horovima „Arion“ i Ansamblu „Aleksandar Nevski“.

Svoje prve stihove napisala je sa osam godina. Vanja je osvajala brojne nagrade iz oblasti stvaralaštva, a njena poezija zastupljena je u mnogim zbornicima. Neke od njenih nagrada iz oblasti poezije su: Gran-pri i prva nagrada na konkursima „Klasika i savremenost“ u Jekaterinburgu (2017, 2021), prva nagrada na konkursu „Za dobrobit domovine“ u Sankt Peterburgu (2025), pohvala na konkursu „Gradovi od stihova“ u Hrvatskoj (2025), treće mjesto na Pjesničkom maratonu u Batočini (2025), drugo mjesto na konkursu „Olovko, ne ćuti“ u Barajevu (2026), kao i plasman među 20 laureata, od ukupno 868 učesnika, na konkursu posvećenom Velikoj pobjedi u Drugom svjetskom ratu u Moskvi (2025).

Autor je dvije zbirke poezije: „Put moje duše“ (2024) i „Kada bi grobovi progovorili“ (2026).

Korektna saradnja. Pomogla mi je u odabiru pjesme za ovaj krug….

Ozren Tošić (1986), Sarajevo
Književni mentor: Enea Hotić

KANJON

Nit spokoja većeg, nit gromkije huke,
niti nje, niti kompanjona,
nit kosa niz vjetar da pusti svoje zvuke,
nit potoka plićeg, nit dubljeg kanjona.

Niti ushićenja, niti one boli,
nit oprosta, niti starog bijesa,
niti iskušenja, da se ne odoli,
niti nešto blistaju široka nebesa.

Niti sam te sanjao, nisam te ni sreo,
niti čujem ptice, niti vidim ljude,
nit sam više dječak, niti čovjek zreo,
nit je iko tamo gdje treba da bude.

Oren Tošić rođen je 18.10.1986. u Sarajevu. Zvanje diplomiranog komparativiste i bibliotekara stče 2015. godine na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu. Dugogodišnji je novinar i kolumnista za brojne štampane i elektronske medije u Bosni i Hercegovini i inostranstvu. Poeziju piše i sporadično objavljuje još od studentskih dana. Autor je zbirke lirskih pjesama “Beskrajna praznina” objavljene 2025. godine. Trenutno je zaposlen kao školski bibliotekar.

Dodijeljeni mentor mi je bila Enea Hotić. Obratio sam joj se za sugestije, kritike i njeno viđenje moje poezije, te mi je srdačno izašla u susret. Naišao sam na njenu pozitivnu reakciju na moje stvaralaštvo, te sam na njenu sugestiju izabrao pjesmu za nastavak takmičenja. Ljudi koji vole liriku bez poteškoća razvijaju komunikaciju, a Mili Dueli su tu kao posrednik u stvaranju veza među ljudima koji vole pisanu riječ.

Tamara Dragić (1987), Banja Luka
Književni mentor: Enea Hotić

NESNAĐENI

Nesnađeni u svemiru
Tek uzdah vasioni
I strah u novom nemiru
Dok jekom tama zvoni

Nesnađeni na ulici
U masi bezbojnih lica
I kao mamac na udici
I skica bez sitnica

Nesnađeni u stvarnosti
Između sna i jave
U strepnji od realnosti
Kostima tkanim od strave

Nesnađeni u danas
U svakom juče i sutra
Lutamo svijetom k’o sablast
Između noći i jutra

Tamara Dragić rođena je u Banjoj Luci 1987. godine. Prvu zbirku poezije „Sam u gomili“ objavila je 2016. godine, a roman „Božići u vremenu“ 2020. godine. U pripremi su joj zbirka haiku poezije i nova zbirka poezije.

Piše poeziju i prozu za odrasle i djecu, kao i haiku poeziju. Bavi se pisanjem književnih recenzija i lekturom poezije.

Spoljna je saradnica Narodne i univerzitetske biblioteke Republike Srpske, a učestvuje i u organizaciji književnih promocija. Lektorka je na Međunarodnom festivalu pozorišta „Zlatna vila“ u Prijedoru.

Dobitnica je brojnih književnih nagrada i priznanja. Njeno književno stvaralaštvo zastupljeno je u različitim antologijama, zbornicima, časopisima i knjigama, kao i na portalima za kulturu i književnost.

Živi i stvara u Banjoj Luci.

Zahvalna sam svojoj mentorki što mi se temeljno i slojevito posvetila, a opet pružila nesebičnu podršku da ostanem potpuno svoja do zadnjeg slova, a ipak je uspjela da mi nenametljivo zaviri u dušu, jer je prepoznala moje stihove na pravi način.

Alma Alikadić (2002) Živinice
Književni mentor: Enea Hotić

FAZA ODRASTANJA

Onda kada uspijem,
ne recite da nisam mogla.
Gledajući taj grad
dosta sam snage smogla.

Pa makar i samo sa slike
bilo je dovoljno da prepoznam
sve one prilike.

Imam snove velike
ali mogućnosti su mi male.
Realnost kada udara;
slučajnost je ta koja se sudara.

Imala je pogled
dubok,
zamišljen.
Kao za nešto da je odgođen.

Jer samo Bog zna šta nam je suđeno.
Čudno kako čovjek dostigne tu fazu života
i dok se okrene oko sebe vidi koja je divota;
biti živ,zdrav i osjetiti sunce na koži.

Period umalo zaboravljen
bivati će podsjetnik na potrošeno vrijeme
kad smo bili unesrećeni.
Jer uskoro stiže trenutak
gdje nećemo biti povrijeđeni.

Ja sam Alma Alikadić, imam 24 godine i dolazim iz Živinica. Srednju školu sam završila u Živinicama kao frizer .Pišem pjesme i poeziju od 16 godine i također volim muziku,umjetnost,estetiku i fotografiju.
Usudim se reći da razmišljam i gledam na mnoge stvari narativno ali također i logički. Nemam dosadašnjeg iskustva u književnom stvaralaštvu i moram napomenuti da je ovo moje prvo takmičenje ikad. Radujem se nadolazećim putovanjima i iskustvima koje ću kroz svoj talenat okušati i unaprijediti.

Moj mentor je bila Enea Hotić. Uvijek ljubazna i otvorena za saradnju. Dala mi je svoje savjete i također pomogla pri odabiru same pjesme.Ukazala mi je na moguće ispravke i sugerisala da ostavim što bolji utisak.

Božana Đurđić (1995), Pale
Književni mentor: Enea Hotić

TEBI, ČIJE SE IME NE SPOMINJE

Opet si se vratio.
Mislila sam sloboda je moja
i da više nikada neću s tobom
dočekati jutro.
Došao si iznenada,
nenajavljeno i oštro,
glasno i namjerno
da se igraš mojim mirom,
da ga još jednom
po ko zna koji put ismiješ.
Gadan si i lažan, znam
i ovoga puta obećavam
kroz vrata moje kuće
tvoja krvava noga više kročiti neće!
Nećeš mi više hodati po sobama,
preturati po starim uspomenama,
greškama i ranama,
po svim onim sramnim djelima
koje sam skupljala godinama.
Ama, ne dam!
Sve je to moje i u mojoj kući.
On će ih čuvati od tebe dovijeka!
Poseldnji put ti kažem,
moja vrata su za tebe zaključana.
Sada molim te, okreni se i idi.

Završila je osnovne studije na Filozofskom fakultetu u Palama, odsijek Engleski jezik i književnost. Pored poezije za odrasle piše i poeziju za djecu. Na ovogodišnjem konkursu za najbolji rukopis u domenu stvaralaštva za djecu u Zvorniku njen rukopis po imenu “Ajkula i mlečni zubi” osvojio je treće mjesto. U toku je priprema za štampu. Osvojila je treće mjesto na Međunarodnom festivalu poezije za djecu i mlade u Istočnom Sarajevu. Takođe, član je Muzičkog ansambla Pale, voli kreativne hobije poput ručnog veza, pravljenja nakita itd.

Mentorica je bila iskrena i opuštena. Uvažila sam njene sugestije jer smatram da u svakom polju možemo napredovati i da je uvijek dobro poslušati nekoga ko već ima iskustva a i znanja iz date oblasti. Neko sam ko piše poeziju nešto više od godinu dana te sam svijesna da ima dosta toga jop da se usvoji, razradi, oblikuje.

Branka Vujić Mešić (1985) Gradiška
Književni mentor: Enea Hotić

SVJETONAZOR

U središte bića
razorna se sila slila.
Razbudila snene vene
razotkrila sjene.
Ka mirisu mira teži,
ali vazda nemir svježi,
Bitka neprestana!
Od iskon-svijeta
kroz prepreke laži
silovito svjetlo traži.
Al’ na kraju ipak ne zna
početka novog da li će biti
Ili je kraj otkucaj taj!

Branka Vujić Mešić rođena je 1985.g. u Gradišci. Osnovnu školu završila je u Gornjim Podgradcima, Gimnaziju u Gradišci, a visoko obrazovanje stekla je na Univerzitetu u Banjaluci na Pravnom fakultetu. Objavila je tri knjige poezije pod imenom Branka Blagojević – Osjenčena tišina, Duvak i kruna (zbirka poezije za djecu) i Treptaj. Njena poezija objavljena je u mnogobrojnim književnim časopisima širom Balkana, a njene pjesme su prevedene na engleski, arapski i kineski jezik. Dobitnik je i mnogih pjesničkih nagrada.

Moj mentor Enea Hotić mi je ukazala na grešku u pjesmi koju sam ispravila te mi je svojim utiskom o dvije pjesme koje sam joj poslala pomogla da napravim izbor za idući krug Mili Duela. Zahvalna sam na njenom odvojenom vremenu i datim savjetima.

Suad Tabaković(1975),Mostar
Književni mentor: Lela Zjajo

MIR I VISINE

Malen si čovječe, nemoj letjeti tako visoko, nebo ti nije blizu, samo te vara oko.
Svako ima svoje visine, svako ima svoj let, nemoj nikog da ponizis, nemoj da rušiš njihov svijet.

Svako ima svoj pad pruži mu ruku spasa tad, daruj svojoj duši malo miline, onda od sreće letiš u visine.

I ta ruka spasa, donosi ti pozitivan zbir, donosi ti pravo bogatstvo-a to je duši potrebni MIR.

Zovem se Suad Tabaković! Po zanimanju sam profesor geografije i historije.Radim u prosvjeti 27 godina.Rođen sam u Stocu a živim u Mostaru.Otac sam dvoje djece.Objavio sam stručne radove iz oblasti geografije i historije. Volim da pišem stihove,to mi je veliki hobi I nadam se jednog dana da objavim bar neku malu zbirku.

Komunicirao sam sa mentorom,ali sam odlučio da pokušam da bude objavljenom ono što sam napisao samostalno pa da pokušam.U svakom slučaju hvala mentoru.

Lejla Kamerić (1991), Sarajevo
Književni mentor: Lela Zjajo

AGONIJA

Pola tri.
Miris alkohola, ulazi kroz hodnik.
Njegovi koraci mi nadjačaju srce.
Možda je samo umoran, jadnik,
nada zri, zri k’o sunce.
Gura vrata, zna da su otvorena,
zna da ga čekam k’o i svake noći.
I zna da ovako od Boga stvorena
živim samo za njegove oči.
Dolazi do kreveta.
Trnim cijela, ali ne želim ga pitati.
On me voli, voli samo mene!
Znam da nije mogao skitati
i gledati neke druge, lake žene.
Slijedi Kleveta.
K’o i uvijek, rekao bi da lažu,
svi ti ljudi što ga viđaju u kraju.
Da ne slušam šta mi kažu
da oni samo, bezdušno laju.
Osjetim strah.
Svilena haljina, gubi svu vrijednost.
On je sigurno, ne vidi od umora.
Duša mu gubi, dječiju čednost.
Ne znam, možda to tako mora.
Postajem prah.
Po njegovoj koži, posipam sebe
ne bih li smirila nepetost hladnu.
A mraz u duši, grebe li grebe,
opet me ne gleda ovako jadnu.
Miriše znoj.
Desnom rukom me uzima za kosu,
drugom mi gužva obraze k’o hartiju.
Baca me na pod, već golu i bosu.
i počinje novu, poznatu partiju.
Nije svoj.
Opet je poludio i opet me boli.
Svuda na koži osjetim trnce
ali znam, znam da me voli.
A i ja volim njegovo srce.
On me gazi.
Osjetim stopala po cijelom tijelu.
Šuta mi stomak i k’o strunu savija.
Pljuje me, on me pljuje cijelu.
Ja ne plačem, a on zavija.
Ne pazi.
On ne gleda gdje udara.
I pitam se, hoćemo li imati djecu.
On me voli, ali me obara.
Molim se svakom poznatom svecu.
Nada zri.
Možda mu je ovo, samo loš dan.
Možda će već sutra biti bolje.
Gasim se, k’o što se gasi san.
Ali ne gubim nimalo volje.
Pola tri.
Vrijeme je stalo i stoji u meni.
Njegovi koraci mi nadjačaju srce.
Jedna se žena, noćas kameni.
I jednog čovjeka voli kao sunce.

Ja sam Lejla Kamerić, rođena u Zvorniku 1991.godine. Završila sam Farmaceutski fakultet Univerziteta u Tuzli, a trenutno sam zaposlena kao magistra farmacije u Sarajevu. Već u toku studiranja shvatam da znanje o lijekovima i onome kako oni djeluju na organizam čovjeka nije sve što me zanima. Ljudska duša u cjelini je ono o čemu sam željela učiti više. Tu dubinu koja mi je nedostajala u farmaciji našla sam u psihoterapiji. Završila sam propedeutiku psihoterapije te petogodišnju edukaciju psihodinamske integrativne psihoterapije. Trenutno radim sa klijentima kao psihoterapeut u superviziji. Od devete godine pišem poeziju i prozu. Izdala sam tri knjige, dvije zbirke poezije “Ko je uzeo moje proljeće” i “Sunce na trepuškama”, te zbirku odgojno poučnih misli i citata “Transfuzija duše”. Pjesme i priče sam objavljivala i u više zajedničkih zbornika. Trudim se živjeti u skladu sa onim što volim, te spojiti oni što možda izgleda nespojivo. Malo farmacije u psihoterapiji je ponekad nužno a malo psihoterapije u farmaciji poželjno. A poezija je začin mog života i najtananija nit koja se prožima kroz svaku poru.

Moj mentor je Lela Zjalo. Što se tiče naše saradnje, za Lelu imam samo pohvale. Divna duša spremna uvijek da pomogne. Iskreno sam joj zahvalna za svaki komentar, pohvalu i kritiku. I nadam se da ćemo još surađivati.

Razija Maksumić (1970), Mostar
Književni mentor: Lela Zjajo

TVOJA VEZENA

Gledala si ispred sebe,
u ugao –
u kojem si sakupljala
sve svoje misli.

Svojim mekim, svilenim rukama
umotavala si bolnu spoznaju –
tvoja unuka više ne može hodati.

I kao da si čula šapat mojih osjećanja.

Neizgovorene riječi bole,
sa tuđih usana zvonko odjekuju
i ako se ne izgovore.

Samo si usnama oglasila se,
zatvorila oči i uzdahnula:

“Zar moja Vezena?”

I mlada i lijepa,
i čila i u najljepšim godinama,
za postelju prikovana,
kao ptica zlatnog perja,
zidovima okovana.

“Niko, sine, od dragosti ne leži…
Ležao bi dan il’ dva, možda tri,
dok se ne odmori.

Pa bi ustao i po svijetu hodio,
života se napio
dunjaluk očima gledao”
govorila bi…

Ti si, svilena moja, davno otišla,
a ja još ležim!

Otvaraju mi prozore.
U moju tišinu ulazi cvrkut ptica,
odsjaj sunca
i miris novog proljeća.

Sklopljenih očiju ispraćam tuđe korake
i ostajem da sanjam.

Eh, da mi je ustati
i ovu nepokretnost
k’o prašinu sa ogrtača otresti,
presaviti kosti po vezovima
i od mirovanja odmoriti umorno tijelo.

I onda po svijetu hoditi,
dunjaluk očima vidjeti
i napokon živjeti
sa ljudima!

Moja sklonost prema pisanju javila se još u osnovnoj školi, a intenzivno sam počela pisati nakon što sam, zbog bolesti, izgubila mogućnost hodanja. Bolesna sam od četrnaeste, a potpuno nepokretna od osamnaeste godine. Pisanje je s vremenom postalo moj prostor slobode, način da sačuvam sjećanja, osjećanja i tragove života.

Mnogi moji prvi rukopisi stradali su tokom rata. Ono što je sačuvano, zajedno s kasnijim rukopisima, objavila sam u svojoj prvoj i zasad jedinoj samostalnoj knjizi “Tragovi” objavljenoj 2024. godine. Danas imam dovoljno novih rukopisa za još nekoliko knjiga.

Pišem i poeziju i prozu, a moji tekstovi objavljivani su i u zajedničkim književnim zbirkama i knjigama.
Volim književne konkurse, jer ih doživljavam kao priliku za susret s čitaocima, drugim autorima i vlastitim stvaralačkim granicama.

Mili Dueli su mi poseban izazov. U svom prvom učešću nisam prošla u treći krug, a ovaj put jesam – i ta me činjenica iskreno raduje. Nekome možda jedan krug više ne znači mnogo, ali meni svaki korak naprijed ima posebnu vrijednost. Naučila sam da se neke životne pobjede ne mjere velikim koracima, nego time što, uprkos svemu, nastavimo ići naprijed -makar riječima.

Iako Lelu Zjajo nisam poznavala, osim preko Milih duela, veoma me obradovala poruka da mi je upravo ona dodijeljena za mentoricu za treći krug. Ako nije puka slučajnost, onda je to zaista bila dobro procijenjena odluka organizatora ovog posebnog takmičenja.

Lela Zjajo je zaista divna, i kao osoba i kao mentorica. Već u prvoj poruci me ohrabrila u pogledu mog pisanja, pohvalila moje predložene pjesme i pomogla mi u odabiru najbolje – one oko koje smo se složile, a koju sam i sama već odavno spremila ako prođem u treći krug.

Otklonila mi je neke nedoumice, pojasnila dalji tok takmičenja i rasteretila me nekih briga koje sam kao osoba s invaliditetom imala u pogledu nastavka takmičenja.

Baš u tom periodu pripreme za treći krug Milih duela trebala sam otići u Fojnicu na rehabilitaciju. Lela je za to znala, pa mi je i tu pomogla, imala razumijevanja i bila mi podrška, iako je istovremeno imala puno posla i s drugim autorima.

Tako smo zajedno uspjele pripremiti i pjesmu za prijavu u treći krug.

Mentorstvo je još jedna dobra stvar u takmičenju Mili dueli i ono što ih razlikuje od običnih konkursa. I zbog svega toga Mili dueli i dalje ostaju moj poseban izazov.

Minela Islamčević 1989 Sanski Most
Književni mentor: Lela Zjajo

STRAH U GRUDIMA

Noćas bih na grudima tvojim
da razlijem tijelo nemirno,
udahnem miris usana tvojih
I toplinu njihovu pijem.
Da po vratu vrelinu uzdaha grlim,
nijemo dodire uzvraćam,
dok me naivno opijaš
poljupcima nade, pogledom žednim.
U zagrljaju mokrom čuvaš …
Uprkos budnim snovima,
prosula bih kose
u trnovitom zagrljaju
snenih uspomena.
Noćas bih na grudima tvojim
bila igračka misli tvojih,
bila bih nepresušni izvor
strahova svojih.

Pored pisanja voli pčelarstvo, nogomet i ribolov.
Autorica je romana Strast duše.

Mentor – motivator. Ugodan i srdačan način komuniciranja.

Medina Kapetan (2001), Donji Vakuf
Književni mentor: Lela Zjajo

BEZ IMENA

Majka me naučila da se od mokrih nogu
Čovjek može razboljeti.
Zato me je otac jučer pitao
imam li dobre čizme za kiše što dolaze.

Nekada je kiša bila samo kiša.
Padala je s krova,
Suzom tekla niz sokak i napojila tlo,
I ostavljala zemlju da miriše na samu sebe.

Sjećam se kada je zima bila nešto
Za šta su me roditelji mogli spremiti.
Imali smo kapute za zimu,
Čizme za snijeg,
Tople čarape kad bi hladnoća
Kroz prozore počela puzati.

Hladnoća je tad imala svoj dom.
Dolazila bi na sijelo kad je zovemo,
odlazila kad joj je volja,
Ali se držala svog rasporeda.
Uvijek je postojalo godišnje doba
Koje je znalo svoje ime.

U septembru bi nam grožđe sazrijevalo u rukama.
Oktobar bi dolazio sa teglama i mukama.
Novembar sa poklopcima.
A ljeto bismo skuhali
I zatvorili pod staklo.
Dok bi ga zima čekala.

Zima je otvaranje vrata zvanih poklopac,
Ona je kašika što roni u pekmez,
Toplina hrane koju smo sadili u martu i aprilu,
Pa njegovali kroz one nježne mjesece,
A ubirali u junu i augustu.

A sada se pitam,
Kako ću svoje dijete opremiti za zimu?

Zimski kaput?
Šta ako zime više ne bude?
A šta ako bude,
Pa dođe s licem
Koje moja majka nikad nije poznavala?

Šta ako zimske cipele koje mi trebaju
Više nisu one za koje me
Otac može pitati?

Šta ako kiša zaboravi kako da pada
I zapamti samo kako da plavi?

Šta ako mart stigne prerano?
Šta ako april dođe praznih ruku,
Sa dlanovima suhim k’o papir?

Šta ako juni donese cvijeće
Tamo gdje je trebalo zreti voće?

Šta ako august stigne zlatan a vruć,
Pa nema čega da se ubere?

Šta ako žetva požanje nas?

Šta ću tada učiti svoje dijete?
Hoću li reći da je grožđe nekada sazrijevalo u septembru?
Da je moja nena znala kad džemre udara,
I koje tegle treba napuniti
Prije nego što stigne snijeg?
Da smo se zimi radovali
Jer smo znali da će proći?

Jednog dana ću možda morati o snijegu
govoriti u prošlom vremenu.
Pitat će me dijete kako je bilo
Probuditi se pod bijelim svijetom,
Gledati krovove kako nose mraz
Pa ćelave čim sunce malo progrije.

Reći ću da su stabla stajala gola i lijepa,
Da nam je dah postajao mali Kasper,
Da nam je hladnoća grizla prste
A mi smo joj vatrom uzvraćali,
Pa smo je ipak voljeli.

Izgleda da je lekcija da smo mogli.
Mogli smo imati više.
Više ljeta za kupanje,
Više zima za ostajanje u kući,
Više ptica za gledanje kroz prozor,
Više kiša iz kojih bismo se vraćali kući
Sa mokrim nogama.

Mogli smo imati više vremena
Za pekmez i zimnicu,
Za sadnju u martu,
Za berbu u augustu,
Za preživljavanja još jedne zime.

Mogli smo imati više vremena
Da nam bude dosadno.
Više vremena da budemo mladi.
Više vremena da djeca dovoljno odrastu
Da svojoj djeci pričaju o vremenu.

Šta će biti sa zemljanim kolijevkama,
Grobovima u kojima moji preci spavaju,
Kada se i sama utroba majke Prirode
Počne zagrijavati?

Hoće li se mrtvi buditi oznojeni?
Hoće li zemlja popustiti stisak
Oko kostiju koje smo joj predali?
Jesu li kulture koje su spaljivale svoje mrtve
Bile pametnije od nas?
Jesu li gledale unaprijed?
Jesu li znale da čak i majka Priroda
Može promijeniti mišljenje?

I želim znati
Ko je pogledao svijet
Pun krila i valova,
Hladnih mora i zelenih biljaka,
Djece koja tek čekaju da se rode,
I odlučio iscrpiti još.

Ako djeteta bude bilo
Reći ću:
Mogli smo imati više vremena.
Više kiše.
Više snijega.
Više grožđa u septembru.
Više tegli ispod stepenica.
Više djece koja uče kako se zvala zima.
Mogli smo imati svijet
Sa četiri godišnja doba i četiri imena za njih.
A ne ovo jedno bezimeno.

Medina Kapetan dolazi iz Donjeg Vakufa. Rođena 2001. godine, diplomirala je engleski jezik i književnost, a trenutno završava master studij anglofone književnosti na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Poeziju i prozu piše više od deset godina primarno na engleskom jeziku. U središtu književnog interesa nalazi se ljudsko biće, onakvo kakvo jeste u najiskrenijem obliku. Taj oblik uključuje i radost i tugu, ljubav i gubitak, koliko sjećanja, toliko i strahove. Privlače ju historija i kolektivno pamćenje, priroda, folklor i oblici duhobnosti, kao i gotički i fantastični motivi. U pisanju često istražuje granicu između svakodnevnog i čudesnog, kao i ličnog iskustva i svih onih velikih priča koje ga oblikuju. Pored književnog stvaralaštva bavi se digitalnom umjetnošću i radi na serijalu naučno-fantastičnih romana. Bavi se i akademskim istraživanjem književnosti, kulture i jezika, a svoje radove predstavljala je i objavljivala u okviru međunarodnih naučnih skupova.

Mentorica mi se javila da bi me podsjetila da pošaljem pjesmu, i bila je divna. Hvala joj unaprijed za lijepo iskustvo, iako je bilo minimalno.

Fadila Liđan Murić (1965), Cazin
Književni mentor: Lela Zjajo

KUĆICA U CVIJEĆU

Maštom sam gradila za nas
malenu kućicu svu u cvijeću,
to toplo gnijezdo za ptiće naše
koji se nikad izlijegli nisu.

Opijena ljubavlju k’o najboljim vinom,
nadom sam bojila sva svoja jutra,
čekala samo tvoju riječ jednu
da krenemo zajedno u naše sutra.

I ruku u vatru bez imalo žala
za tebe dati spremna sam bila,
srušiti prepreke koje nas dijele,
ostaviti sve što srcu je drago.

Kućicu malu iz mojih snova
oronulu vrijeme polako ruši,
umjesto cvijeća oko nje korov
iznik’o i od nje veći.

Samo smo mi ostali isti,
zatočeni u vremenu prošlom,
a ja bih i danas isto k’o tada
ruku u vatru stavila za tebe.

Fadila Liđan Murić, rođena 1965. god.u Cazinu gdje i danas živim. Završila sam srednju trgovačku školu, nezaposlena. Već drugi put sam učesnica konteksta Mili Dueli. Svoje pjesme objavljujem u poetskim grupama i mom profilu a do sad sam pjesme objavila u dvadestak zajedničkih zbirki pjesama kao što su Kahvedžije3., Kahvedžije 4.,Bosnoljublje, međunarodne zbirke pjesama Udruženja Kultura spaja svijet, međunarodne zbirke poezije Pisci i književnost iz Hrvatske, zajedničke zbirke poezije poetske grupe Poezija u pjesmi Lv

Prezadovoljana sam suradnjom.

Azra Bešić (1977), Živinice
Književni mentor: Lela Zjajo

PJEŠČANI SAT

Šta je važno duši, umornoj od tuge?
Ništa.
Ili više od ništa.
Ni tebi ne bi trebalo biti.
Neizbježna je zimska magla,
smog,
raspuklo je, od mraza, staro stablo od jorgovana,
zaleđena jesenska ruža bez mirisa.
Pješčani sat klizi, istom brzinom kao kazaljke na satu,
svaku prašku i otkucava.
Vrijeme prolazi,
Satire,
melje nas neprimjetno.
Ni milion pahulja koje padaju na lice
ne mogu prekriti niti izbrisati jaz
i tu jednu boru duboku urezanu na čelu.
Svaka pahulja je jedan dio moje duše
koji ostaje u zaleđenom dahu
na oknu prozora, čekajući da te ugleda.
Da li se svakome svaka suza vraća ili
tuga razdire dušu,
u sobi ustajalog mirisa i
bori se za dašak svježine?

Zovem se Azra Bešić rođena u Tuzli 1977.g trenutno živim i radim kao medicinska sestra u JZUDZ Živinice na odjeljenju Hemodijalize ,a u slobodno vrijeme bavim se radom na drvetu,boravim u prirodi,pišem i putujem.Od rane mladosti bavim se pisanjem poezije i proze raznih žanrova,a sve veće samopouzdanje sam dobila na nagovor prijateljice da svoj rad pošaljem na međunarodnim natječajima za najbolju poeziju i prozu “Pisci i književnosti “u Zagrebu gdje su moja djela ocijenjena visokom ocjenom.Također ,mojih sedam tekstova će uskoro biti objavljena u zborniku poezije u Lukavcu, Sandžaku,i na nekoliko portala u raznim temama , učesnica sam 2025.g na međunarodnog festivala “Žena sa knjigom” kao i nekoliko međunarodnih festivala poezije u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.Trenutno nemam objavljenu knjigu za koju se nadam da će uskoro ugledati svjetlo dana.Članica sam kluba čitalacaJUBKC- Gradske Biblioteke Živinice koji su također moja djela objavljivali na svojoj stranici.Od stranih jezika poznajem engleski i njemački jezik.

Naravno sa dodijeljenom mentoricom sam kontaktirala i jako prijatna i susretljiva je .Naravno realna iposvećena i konkretna sa savjetima i sugestijama da što bolje postignem u svom načinu izražavanja pisane riječi i u daljem plasmanu.Jako sam zahvalna sam na ideji za dodjeljivanje mentora.

Zlata Memišević (1959) Sarajevo
Književni mentor: Lela Zjajo

ALBUM ŽIVOTA

U životu svakog lika
ima mnogo važnih slika.

Prva slika kad se rodi,
a druga je kad prohoda.
Treća, kad u školu krene,
sljedeća za zaljubljene.

Nosi se u novčaniku,
ili kradom u torbici,
ubačena u postavu
da se ne zna tajna njena.

Kada neka ljubav pukne,
dosta slika se pocijepa.
Ima slika sa mature
kad se škola završava.

S promocije isto tako,
poneka i s doktorata.
Za vjenčanje obavezno
naručuješ fotografa.

Tu počinje ispočetka:
Prvo dijete kad se rodi…

Ima slika sa ispraćaja,
raznih zgoda i prilika,
sa putovanja, ljetovanja,
s radnog mjesta i druženja.

Nije svaka slika lijepa,
mnogo slika se pocijepa.
Ima ružna, ima tužna,
presvijetla, zamućena.

Ima ratna i poratna
— ko preživi.

Onda tiho starost dođe,
slikaju te mnogo rjeđe.
U penziju tad te prate
I u šetnju kad te vode.

Slikaju te s unucima,
ponekad u bolnicama.
I posljednja ima slika
Na njoj nema tvoga lika.

Rođena 1959.godine u Rogatici, Bosna i Hercegovina, gdje završava osnovnu školu i gimnaziju, a Pravni fakultet u Sarajevu. Od 1989.godine živi na Ilidži. Gotovo čitav radni vijek provela je radeći u osnovnim i srednjim školama na poslovima sekretara, a u ratnom period i profesora pravne grupe predmeta. Ima položenu pedagošku grupu predmeta i Certifikat Vijeća Evrope za profesore demokratije i ljudskih prava.
Piše od ranog djetinjstva uglavnom pjesme i kraće priče. Objavila dvije knjige poezije.
U pripremi ima još nekoliko knjiga poezije i proze koje pripadaju različitim žanrovima.
Nakon penzionisanja počinje da se intenzivnije bavi pisanjem, te učestvuje na javnim pozivima i konkursima gdje postiže značajne rezultate. Njene pjesme objavljene su u više zbirki domaćih i međunarodnih književnih manifestacija i festivala na bosanskom jeziku, a neke od njih sa prevodom na engleski, makedonski i hrvatski jezik.

Kontaktirala sam dodijeljenu mentoricu Lelu Zjajo sa kojom sam odmah uspostavila izvrsnu saradnju. Raspravljale smo o nekoliko mojih predloženih pjesama i zajednički donijele odluku da se u trećem krugu predstavim sa pjesmom Album života.
Pjesme su kao djeca, pjesniku se teško odlučiti koja ga pjesma najbolje može predstaviti. Mentorica mi je pomogla da objektivnije posmatram moje pjesme a uputila me i u vezi nekih mojih pravopisnih dilema. Hvala joj puno na stručnoj i korektnoj saradnji.

Emina Lizde Kočan(1996), Mostar
Književni mentor: Lela Zjajo

Originalna verzija na engleskom jeziku:
TIMEThe faces of the people I love keep changing.
I can see the promise of time written all over them.
Why do I still remember them as they used to be?
It will never be enough,
and it’s always enough.I remind myself to breathe.How much laughter fits into my mother’s smile lines?
How many worries are between my father’s furrowed eyebrows?
Where have my brother’s baby cheeks gone?I remind myself to breathe.

Our knees aren’t scraped anymore,
and I don’t feel the familiar sting
of my grandma’s first-aid kit
gently rubbing the blood away.

Falling used to mean getting up
and laughing it off.
Running used to mean eventually getting caught.
And if we were hiding,
somebody would always find us.

I remind myself to breathe.

A night light would keep me safe
and the monsters couldn’t get me under the covers.
My friends were a door knock away.
My parents were sound asleep in the room next to mine.

What was I so afraid of?

I’m not scared of the dark anymore,
and all my old fears seem silly,
but if I think too much,
the nights seem to last forever,
like the days did when I was a kid.

They’re awfully shorter now,
but I might be imagining things.

My best friend just had a baby.
He cries and smiles like she used to when she was little.
Grandpa is not here to mow the lawn,
but we’re keeping the roses alive.

Is he really in a better place?

And whatever happened
to chasing the moon on car rides?

I remind myself to breathe…

Prijevod na bosanski jezik:
VRIJEME

Lica ljudi koje volim se konstantno mijenjaju.
Preko njih vidim ispisano obećanje vremena.
Zašto ih još uvijek pamtim onakvima kakvi su nekada bili?
Nikada nije dovoljno,
a uvijek je dovoljno.

Podsjetim sebe da dišem.

Koliko smijeha stane u mamine bore smijalice?
Koliko briga je meðu tatinim namrštenim obrvama?
Gdje su nestali bebeći obrazi moga brata?

Podsjetim sebe da dišem.

Koljena nam više nisu izgrebana i ne osjećam poznatu bol babinog seta za prvu pomoć dok nježno sa njih briše krv.

Padovi su značili ponovo ustati uz smijeh.
Bježanje je značilo da će nas neko na kraju uhvatiti.
A ako bismo se sakrili, neko bi nas uvijek pronašao.

Podsjetim sebe da dišem.

Noćna lampa mi je pružala sigurnost,
a čudovišta me nisu mogla dokučiti ispod pokrivača.
Drugari su bili udaljeni samo jedno kucanje na vrata.
Roditelji su mi spavali čvrsto u sobi do moje.

Čega sam se toliko plašila?

Više se ne bojim mraka,
a moji stari strahovi djeluju pomalo smiješno,
ali ako previše razmišljam noć traje čitavu vječnost,
kao što su i dani trajali kada sam bila dijete.

Sada su užasno kratki,
ali možda opet umišljam stvari.

Moja najbolja prijateljica je dobila bebu.
Plače i smije se isto kao ona.
Dedo više nije tu da kosi travnjak,
ali držimo njegove ruže u životu.

Da li je zaista na nekom boljem mjestu?

I šta se desilo sa jurnjavom za mjesecom dok ga pratimo iz automobila?

Podsjećam sebe da dišem…

Bachelor međunarodnih odnosa i diplomatije. Živjela sam u Americi do svoje osme godine, nakon čega sam se sa porodicom vratila nazad u rodni Mostar. Pisanje mi je jedan od dražih hobija, ali najdraži hobi je ipak čitanje knjiga.

Ešef Kovačević (1999) Srebrenik
Književni mentor: Ljubica Petrović Kosor

IDI MOJE MILO

Ne mogu ja da usporim vreme
i da nosim tuđe breme,
Ne mogu ja da teram inat
i od tebe više imat’.

Nekom školjka, nekom biseri
Ko je šta mogao da ima
Život nikad neće da moli
Da ti ono što daje svima.

Idi moje milo
Tuge mi za dvoje dosta
Još me nije pregazilo
Ono što od tebe osta.

Ne mogu ja nikad
protiv tebe,
Sve te volim više od sebe,
Živ si ko prošla zima
U srcu ovom još te ima.

Ako nađeš ikad
Neku novu poput mene
Sretna biću nikad
Tuga prati ostavljene.

Idi moje milo,
Sretna samo sreća prati
Sve što je nekad bilo
Uvek se sa greškom vrati.

Ako ti me sretneš,
Okreni glavu na drugu stranu
I dok dvaput trepneš
Biću tu na samom kraju.

Ešef Kovačević rođen 25.10.1999. živim u Srebreniku. Zaposlen u računovodstvu, pohađam IT akademiju. Pisanjem se bavim od malih nogu. Zadnje 2 godine pišem i muzičke tekstove. Volim muziku, poeziju, vesela sam i pozitivna osoba. U pisanju nalazim neki svoj mir i stvaram neki svoj svijet.

Amra Zahirović (2004), Banovići
Književni mentor: Sanja Balalić

JA ĆU IMATI SINA

Ja ću imati sina plave kose i dat ću mu lijepo ime.
Dat ću mu svoje zelene oči koje su ti uvijek bile lijepe.
I neću se ljutiti na tebe što me nisi uspio zaštititi od svijeta.

Kako bi i mogao, kad sam bila dijete koje je vjerovalo bajkama?
Neke su imale glas, puno obećanja,
pa sam mislila da je ljubav kada dobiješ ključ
i rečenicu: „Ovdje si kod kuće.“

Ne znajući da je to kuća u koju svako može da uđe.

S tobom nije bilo puno riječi, ali nije bilo ni bola u stomaku.
S tobom je kuća bila i usred pustinje,
i kraj vode,
i gdje god bi svojim rukama obuhvatio moje tijelo,
ono je bilo sigurno.

Sad znam da najviše sija i upada u oči
ono što ispod površine ne vrijedi ni centa.

Zato ću roditi sina.
Imat će plavu kosu, mamine oči
i oca koji ga voli.
Voljet ću njegovog oca tako da od nas nauči
kako izgleda prava ljubav.
Kao što si ti nekada naučio mene.
I hvala ti na tome.

Učit ću ga da muškarac nije onaj koji za sebe govori da je najbolji,
nego onaj koji ostane kada je teško i zagrli.
Da žena nije trofej.
Da porodica nije nešto što služi da uljepša CV.
I da nisu uvijek svi drugi krivi.

Rodit ću dječaka blagog osmijeha koji će,
kad odraste,
možda jednog dana usrećiti neku dobru ženu,
kao što si ti nekada usrećio mene.

I živjet ću za njega.
Neću ga gledati kao poraz zato što sam izgubila tebe,
nego kao dokaz da ljubav ne nestaje,
već samo promijeni oblik i nastavi živjeti
kroz neke druge.

Studentica sam medicine iz Banovića, ali medicina nije jedina stvar kojoj sam posvećena. Od ranih dana pišem poeziju, a kroz riječi pokušavam sačuvati ono što se često ne zna izgovoriti naglas. Do sada sam objavila dvije zbirke poezije, Od mene tebi i Govor duše, a moji tekstovi pronašli su put i do različitih portala i književnih platformi.

Pored pisanja, bavim se kreiranjem sadržaja na društvenim mrežama, gdje spajam teme koje volim: medicinu, ljepotu, svakodnevni život i, naravno, poeziju. Vjerujem da se i ozbiljne stvari mogu približiti ljudima na jednostavan i iskren način.

Studiranje medicine naučilo me disciplini, ali pisanje me naučilo da zastanem. Upravo zbog toga sebe ne vidim samo kao buduću doktoricu, već kao osobu koja želi razumjeti ljude i njihove priče.

U Mili Dueli ne dolazim samo da se takmičim. Dolazim da upoznam ljude, čujem njihove priče, naučim nešto novo i pokažem da se iza jedne osobe može kriti mnogo različitih svjetova.

Ako bih sebe morala opisati u nekoliko riječi, rekla bih: radoznala, uporna, emotivna i uvijek spremna da od obične misli napravim priču.

O mentorici imam samo riječi hvale. Iako smo se kratko čule, puno mi je pomogla oko izbora pjesme i dala mi korisne savjete. Zaista mi je drago što sam imala priliku sarađivati s njom i jako cijenim njenu podršku.

Viktor Herceg (2003), Ljubuški
Književni mentor: Sanja Balalić

TIHI ODJEK U DALJINI

Negdje tiho odjekuje;
Hladan osjećaj neprimjetno putuje.
Osluškujući pitaš se: Otkud stiže?;
a misao se jedna za drugom niže.
Iznenada nasta muk,
pa nestade taj neobičan zvuk.
Razne slike pred očima ti stoje,
potpuno mutne i bez boje.
Sve je prekriveno gustom maglom;
sivilom ispunjeno i šutnjom ogoljelo.
Tražiš li odgovor?
Ili potajno skrivaš njegov izvor?
Tek u daljini poneki obris svjetlosti.
To je samo tračak!
Odmah iznad nadvio se crni oblak gusti.
Ponovno šapat iza sjene odzvoni,
sve misli i bolna sjećanja odgoni.
Ta spoznaja, dašak topline i nadanja unosi,
poput laganog povjetarca nova pitanja donosi
i tmurnu prošlost sa sobom odnosi.

Zovem se Viktor Herceg. Rođen sam 6.srpnja 2003.godine u Ljubuškom, gdje i živim. Pohađao sam Srednju strukovnu školu Ruđera Boškovića u Ljubuškom, smjer agroturistički tehničar. Sve četiri godine srednje škole završio sam odličnim uspjehom, te sam proglašen učenikom generacije. Osim toga, dobio sam diplomu “Ponos generacije”.
Od svoje četvrte godine sam slijep. Volim pisati pjesme, te u skorijoj budućnosti planiram objaviti svoju zbirku pjesama. Jedna od pjesama uvrštena je u pjesničku zbirku “Balkanska pjesnička unija”. Osvojio sam 3.mjesto na 17.županijskom natjecanju “Dani hrvatskog jezika”.
Osim pisanja pjesama, pratim sve sportske događaje.

Mentorica Sanja Balalić bila je iznimno ljubazna i susretljiva. Pomogla mi je pri odabiru pjesme za treći krug natjecanja. Također mi je dala nekoliko korisnih savjeta za dalje pisanje pjesama.

Edita Mulaosmanović (1972), Mostar
Književni mentor: Sanja Balalić

Piščev vrt

(Dževadu Karahasanu)

U vrtu sam srela pisca. Sveprisutnost
njegova pera bila je više nego
očita.
Posmatrao je svijet kroz plavetnilo
tinte
I bojio ga bojama sunca i rijeke.

Mora mi je, reče mi, bila
kako pronaći izlaz.

Kroz ulaz na koji je ušao
ne može se izaći.

Tintom je bojio rajska stabla i
bistre rijeke.
Za žubor nije imao boju pa ga je
stavio u fusnotu
kao napomenu čitaocu.

Ako spomeneš rijeku, rekoh mu,
žubor je već spomenut.

Pribilježio je dok se uspinjao
Jakovljevim ljestvama.

Edita Mulaosmanović je rođena 1972. godine u Mostaru. Zaposlena je u Univerzitetskoj biblioteci Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostaru na mjestu rukovoditeljice.
Objavila je jednu zbirku poezije, četiri stučne knjige, jedanaest stručnih i istraživačkih radova te uredila dva zbornika radova i jedan katalog umjetničkih djela Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostaru.
Autorica i organizatorica je više izložbi i prezentacija na Univerzitetu.
Kao predavačica učestvuje na više radionica, naučnih konferencija i okruglih stolova.
2015. godine je imenovana za predsjednicu Savjeta za izdavaštvo Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca, Podružnica Mostar, a od 2019. je i članica Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca.
Dobitnica je Plakete “Mustafa Ćeman” za 2023. godinu, koju dodjeljuje Gradska biblioteka Tešanj za doprinos bibliotekarstvu i upotrebu savremenih tehnologija u bibliotekarstvu.
Piše poeziju, a neke od pjesama su objavljene u časopisima i zbornicima u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Crnoj Gori.
Učesnica je Petih međunarodnih susreta autora na Uni u Bihaću (2022), Devetog međunarodnog književnog festivala “Pero Živodraga Živkovića” u Zenici (2023), Pjesničkih susreta u Kaknju (2024), Festivala Palabra en el mundo, edicija Zenica (2024) i 63. sarajevskih dana poezije (2024). Učesnica je i jedna od organizatorica Prvog međunarodnog festivala “Žena sa knjigom” u Mostaru (2023), Drugog međunarodnog književnog festivala “Žena sa knjigom” (2024) i Trećeg međunarodnog književnog festivala „Žena sa knjigom“ (2025) i Četvrtog međunarodnog književnog festivala „Žena sa knjigom“ (2026).
Jedna je od osnivačica Udruženja “Žena sa knjigom” u čijem radu volonterski aktivno učestvuje.
Pjesma Susret je na konkursu Čarobna Krajina (2022) izabrana u 30 najboljih i izložena ja na istoimenoj izložbi na Starom gradu Ostrožac. Pjesma Kad bih Una bila je na konkursu Čarobna Krajina (2023) osvojila treću nagradu i izložena je na istoimenoj izložbi u Bihaću.
Pjesme Susret (posjeta Radimlji) i Odlasci su prevedene na italijanski jezik i objavljene na bosanskom i italijanskom u antologiji Sunovrat u zvijezde 2 (2024).

Kontaktirala sam mentora, koji mi je bio od velike pomoći u izboru pjesme za treći krug. Otklonivši mi i neke dileme vezane za pjesmu koju šaljem, moje isustvo je jako pozitivno. Čak šta više, sretna sam što sam imala priliku porazgovarati s kompetentnom osobom o pjesmi koju šaljem za treći krug takmičenja. Ovakve prilike su rijetke i ja sam je vrlo rado iskoristila.

Emina Čamić (2001), Maglaj
Književni mentor: Zdravko Odorčić

U APRILSKIM NOĆIMA

U aprilskim noćima,
između suživota i beznađa,
bježah od tuđih stopa.

Glasno gaženje gojzerica,
krvavih tragova,
nepoznatih vlasnika,
podrhtava tlo
među mojim nogama.

Sjene bez obličja
upliću prste
u moju nepokretnu pesnicu.

Pjevaju pjesmu,
izvodeći melanholične zvuke,
milovanjem zidova
usne duplje.

Javljaju se
u aprilskim noćima,
od devet do pola pet.

Ne znaju da patim —
ne glasno i vično,
nego ispotiha.

Njihova tišina
kola vjetrovima sjećanja,
uvlači se pod kožu,
i ne odlazi.

Muči.
Proganja.

Sve dok ne ostane ništa
osim najsitnijih čestica
čovjekovog razuma.

Do temelja sasijeca psihu,
I kasapi vrijednosti postojanja
poslije svih unutrašnjih borbi,
kao da nijedna pobjeda
nije bila dovoljna.

A ja i dalje čujem.

Tišinu.

U aprilskim noćima,
od devet do pola.

Rođena i odrasla u Maglaju. Srednje obrazovanje utemeljeno u maglajskoj gimnaziji. Nakon toga, akademski put se nastavlja na Medicinskom fakultetu u Tuzli. Nakon četverogodišnjeg studija, stiče zvanje diplomiranog fizioterapeuta. Zaposlena u DKC “Farah” Tuzla. Prozni i poetski radovi, objavljivani su na književnim portalima i u časopisima, među kojima su Dunjalučar, Kvaka i Bajramske radosti. U svom književnom izrazu često istražuje unutrašnji svijet čovjeka, pitanja smisla, vjere, duhovnosti, identiteta, prolaznosti i borbe između svjetla i tame.

Mentor je izuzetno stručan i susretljiv.