POEZIJA (TOP 50)
1. Amina Delić (2006), Bosna i Hercegovina, Vitez
ELEKTRICITET USANA
Voljela sam te još prije sedmica,
gorko, sa dozom slatkog,
ti si trpio toplotu cigarete
kao da nosiš moju bol umjesto mene.
Voljela sam te jučer
kad si rekao da sam ti najbolja prijateljica,
a već sutradan željela te više
nego što sam ikada razumjela.
Tvoj zmaj je letio vjetrom,
a ja sam te ganjala niz obalu,
bosonoga, zadihana, smijući se kroz čežnju.
Mi smo Nismo Zaista Stranci
u visokoj travi, trčimo,
držim tvoju ruku uz svoju,
ruke pružene, sitne dlačice se dižu,
dodirnuti zemljom, poljubljeni prirodom.
Trčim brzo, ti uz mene,
i nadam se da te neću izgubiti
u dugoj travi.
U svjetlu mojih lutanja
sklopio si oči, preveo ih na moje usne,
pritisnuo si moje grudi, crtajući slike ljepote,
i kraseći ono što najviše mrzim.
Popravio si moje rane poljupcima,
uzimajući svakim djelom mene, takvu kakva jesam.
Fiksacija je tkanje, što te više poznajem,
to ja pažljivije pletem tvoju priču,
spajajući sve tvoje vrline,
nježno uplićući tvoje nesavršenosti.
Razum molitve:
Izliječenje od zavisti,
usamljenost uzima, ali ljubav je stečena.
Jesmo li stvorenja okrutnosti?
Ja dolazim, ja sam udarena navikom.
Neka razum podari tebi
i nađe nas sve iste,
kada tražimo spokoj kao jedno
na Božjoj ravni.
Nema zdravog razuma u molitvi,
ali postoji iluzija prolaznog vremena.
Je li moguće biti tvoja muze,
ako se pobrinem da budeš moj?
Voljet ću te i godinama od sada,
čak i kad ljeto završi,
kad potpuno izblijedi u sivilo odraslih dana.
Svjetlost mog života, ali samo onoliko koliko mogu podnijeti,
spaljivanje mostova, a ljubav dovoljno daleko da se vodi kao priča.
Pjevam, la la la, plešem za nas, tap tap tap,
i svaki pokret nosi snagu,
jer dišem slobodno, bez maske, stvarna i svoja.
Hoćeš li da te volim ili da te pustim?
Dala sam do znanja šta želim, bila sam nježna i pokorna,
ili glasna i apsurdna.
Sada osjećam kako me ne želiš,
ali možda je to samo vjetar koji je odnio tebe,
tražeći zaklon u tuđem gnijezdu.
Kodirana tvorevina ljubavi,
mi smo trčali, držali ruke, ljubili se,
osjećali svaki dah i dodir,
sve dok tišina nije postala pjesma naših srca.
Iako je goruća narav hladnoće prodrijela do kostiju,
a unutrašnja vatra gorjela,
tvoje oči i tvoj humor, tvoj dodir i tvoja prisutnost
činili su da sve ovo vrijedi,
svaki trenutak, svaka čežnja, svaki poljubac.
Nema krivnje na nebu,
nema neotvorenih stranica na kojima ćemo zapeti,
nema psa bez kostiju, ni ljudi bez kičme.
U granicama ljudskih osjećanja,
pitat ćeš me što je ljubav bez mržnje,
a bez mog cinizma, reći ću ti:
oboje su sirovi i prepušteni sudbini.
Skidam kaput u povorci slabe svjetlosti,
izvodim na pozornici pred stotinama,
bez lica u vidokrugu.
Hiljade slika, ali kad ću biti čujna?
Deseci perja, ali ptica koja ne leti.
I tada, u molitvi ljubavi,
tražim tvoj dodir, tvoj glas, tvoj smijeh,
kao da svaki čin ljubavi postaje molitva,
i svaki poljubac, obećanje koje preživljava.
2. Belmin Velagić (Eddie) (2006), Bosna i Hercegovina, Cazin (Gornja Koprivna)
MOJA BOSNA I HERCEGOVINA, MOJ PONOS
Horion bosona
ne pripovijedi
Sarraglio
te
baca u ambis
Bosanu smo pili
i napili i
Bosnu
Vrbas i Drinu
ćil ćil ćilimirali
dobili
magnum opus
Za aru
kanarinca i labuda
grbca
Prljav prašnjav
prkosni proćerdani
hanđar ukopan
u zemlju humusa
deset godina
suhog grožđa
Dirati dva
zuba
Čvrsnicu i Prenj
nemoj
Nemoj ako
hajat znaš a
hajat biva i liva
i Gorsko oko skriva
Otisak
u malim očima
želi pustaru
bosansku
a ljudi sa planina
slute sreću ogromnu
3. Elida Dedeić (2006), Srbija, Tutin
SEBE NE PREPOZNAJEM
Sebe ne prepoznajem,
u mnoštvu silnih emocija,
ka čijem dnu tonem,
daleko od mirne luke,
u talasima olujnim,
u svetu haosa, loma i buke.
Sebe ne prepoznajem,
u okrilju bola i tuge,
u ambisu izgubljenih duša,
i korake tihe stvarajući,
čujem samo plač i patnju srca,
koje smirim molitvu izgovarajući.
Sebe ne prepoznajem,
u borbi očajničkoj,
u moru suza koje isplačem,
u bolu koji iza osmeha krijem,
i uzalud se trudim, u svemu tome,
da suštinu sebe razotkrijem.
4. Ivona Bojović (2006), Srbija, Prijepolje
RAŠIRI SVOJA KRILA, ANĐELE
Većina odustane kada ne pobedi. Ti nisi.
Raširi svoja krila, anđele
baš tada, ti ćeš znati
visoko u nebo poleteti,
baš jako zavoleti,
slomljeno srce preboleti.
Raširi svoja krila, anđele
tada ćeš znati,
jako zagrliti,
glasno se nasmejati i
dobru svoje srce dati.
Nauči pasti, ali i ustati,
bitku nikad ne predati,
snažno se boriti, na kraju se
izboriti i ceo svet osvojiti.
Da nastaviš da koračaš, jako je važno,
i život će postati nežan kao svila,
jer predaja nikad nije opcija bila.
Raširi svoja krila, anđele
jer ja znam,
ti ćeš velike snove ostvariti,
i znam da ćeš uspeti,
jer nikad nećeš odustati.
Raširi svoja krila, anđele
i leti visoko nebom belim
zavoli ceo svet srcem svojim celim.
5. Lana Kamberović (2006), Bosna i Hercegovina, Živinice (Šerići)
DIJAGNOZA
mnogi ovih dana preuzeše ulogu doktora
postavljaju dijagnoze bez pregleda
moja dijagnoza je bitna
za ljude
njihovi životi ovise o konac nje
kažu da nisam normalna
nagađaju
drugi doktor kaže umorna
‘od čega? ne radi ništa ‘
nova dijagnoza melanholija
dugo sam sama
mora da mi fali neko
ipak ne možeš sam živjeti
kažu možda je i duševna bolest
s njom sam opasna po druge ljude
dijagnoza do dijagnoze
bez simptoma
sve to
jer sam svoja
dovoljna sama sebi
i živim onako kako oni ne žive
pitam se
moje dijagnoze ili njihove?
6. Lucija Patrun (2006), Bosna i Hercegovina, Kupres
RIJEKA
Ona teče.
Guta vlastita ušća.
Prosipa stara sjećanja u odrone od noći
i kupi ih do svanuća.
Svaka kap u sebi nosi propast jednog sna
kad je bol zgrabila čovjeka i odvukla do dna.
Pod njenim mutnim tokovima
savija se korijenje tuge,
a vrbe, grbave i slijepih očiju
pružaju ruke prema nebu, k’o najvjernije sluge.
Nebo, gluho i prostrano
ne izgovori ni riječ.
Gdje ona prođe, zemlja postaje jalova,
ptice zaboravljaju svoj let.
I kad proljeće stigne, ne vine se nad zemljom
nijedan mirisni cvijet.
A kamenje snažno, krvari u sjećanju
na korake onoga
koji se nikada nije vratio
kad je ljubav jednom zgazio.
Ta rijeka nema svoga izvora,
ni kraja,
ni svoje krilo,
samo jednu želju:
da poplavi sve što je ikada bilo.
Na njenim obalama svađaju se zvijezde
i mrtve zore stanu mrak piti.
Vjetrovi u njenoj hladnoći
nose rasute niti onih
što su ljubav ubili.
A kad žedna
i savijena pod teretom vlastite boli
priđem da zahvatim šaku te hladne tame,
spoznam:
To nije obična rijeka.
To nisu vode što ih Bog stvori,
vode svijeta.
To je rijeka mojih suza
koju su šalovima tuge
moje umorne oči motale
dok si ti
u drugim očima
pronalazio svoje obale.
7. Luka Popović (Luče) (2006), Crna Gora, Cetinje
VAGABOND
Pod rebrima čuvam draču divljeg nara.
Dijete u meni preskače prag.
U asfaltu, vrtu od katrana,
moje sidro nijemo propada.
Ožiljak pulsira na mojim prsima,
bez njega sam zjap kud promaje zavijaju.
Ispijam studen kroz dveri od smole
gladan one daleke pučine
gdje me niko više i ne doziva.
U njenoj kosi još bdiju katuni.
Pramenovi, neukrotiva divljač,
miluju mi dlanove.
Krv japanske jabuke kaplje na usne,
uspomene na nju bespuća su moja.
U zjenici mi počiva bronzana pruga.
Koraci ječe putevima uvenulih ramondi.
Svakim korakom siječem obraz korza.
Sijem tišinu kroz zeleni haustor,
koji se ruši pred nabreklim đonovima.
Više ne čeznem da grebem pozlate.
U jesenjoj tmini vrijebam damar svitaca,
dok zemljom uprljanim prstima
stežem čvor. Da ne usahne.
8. Ousman Daffeh (2006), Gambija, Banjul
MOJE BLAGO NA NEBU
U svom srcu urezujem sveti prostor za tvoju dušu,
u svom umu nalazim mir dok meditiram misleći o tebi.
Kada se suočim s problemom, ti si moje rješenje,
kada me obuzme tuga, ti si moja terapija,
kada se osjećam usamljeno, ti si moj utješitelj.
Zovem te “moje blago na nebu”,
ime koje sam pronašao na pijaci ljubavi.
Kada su svi okrenuli leđa,
kada niko nije stajao uz mene,
kada je odbacivanje postalo moja sjena,
ti si postala spas mog života.
Bio sam odbačen,
bez ikoga da me vidi,
ali ti si dotakla moje srce
i zaljubila se u mene, šapćući tiho:
“Volim te, dragi.”
Prvog dana kada sam te vidio,
osjetio sam kao da sam ugledao anđela.
Tvoja ljepota čini da se osjećam fantastično.
Svijeća se može istopiti
i njen plamen može nestati,
ali ljubav koju si mi dala
uvijek će ostati
kao plamen u mom srcu.
Nisam znao značenje ljubavi
dok te nisam upoznao;
otvorila si mi oči
za njenu dubinu i milost,
i duboke efekte koje može isplesti.
Otkila si mi
pravu suštinu ljubavi,
draga, znaj ovo:
volim te duboko,
iz dna svog srca.
S tobom je svaki trenutak melodija,
simfonija šapata i snova,
zajedno pišemo vlastite stihove,
oslikavajući svijet bojama naše ljubavi.
Bebo, samo želim da znaš,
volim te, sada i zauvijek.
Prijevod na bosanski jezik: Nermin Delić
………………………………………………………………
Originalna verzija na engleskom jeziku:
MY TREASURE IN THE SKY
In my heart, I carve a sacred
space for your soul, In my mind,
I find peace as I meditate on you.
When I face a problem, you are my solution,
When I’m wrapped in sadness, you are my therapy,
When I feel alone, you are my comforter.
I call you “my treasure in the sky,”
A name I found in the marketplace of love.
When everyone else turned away,
When no one stood by my side,
When rejection became my shadow,
You became the savior of my life.
I was an outcast,
with no one to see me,
but you reached for my heart,
and fell for me, whispering softly,
“I love you, darling.”
The first day I saw you,
I felt as if I had seen an angel.
Your beauty makes
me feel fantabulous.
A candle may melt,
and its fire may die,
but the love you have
given me will always stay
as a flame in my heart.
I never knew the meaning
of love until I met you;
you opened my eyes
to its depth and grace,
the profound effects it can entwine.
You revealed to me
the true essence of love,
darling, know this:
I love you deeply,
from the bottom of my heart.
With you, every moment is a melody,
A symphony of whispers and dreams,
Together, we write our own verses,
Painting the world with the colors of our love.
Babe, I just want you to know,
I love you, now and always.
9. Senaid Ponjević (Rejss) (2006), Bosna i Hercegovina, Cazin (Tromeđa)
DJЕČAČKI SNOVI
Ostaše dječački snovi,
tamo gdje su livade i dolovi.
Nema brda i dolina,
ni njive ni rosne trave do koljena.
Nema šume da olista,
tamo gdje je Donje Polje, srce mi osta.
Otišao je i hambar stari,
kako li sada stoje stvari.
U hambaru stajalo žito,
gdje ga prosijavalo sito.
Nema pšenice i kukuruza u zrnu,
gdje si nekad mogao i u njivi vidjeti srnu.
U staroj kući od blata i pljeve od žita,
gdje je svaka duša bila sita.
Nema zvrkuše i kukuruze,
ni šarenke da se muze.
Otkucao je davno i taj sat,
nema babe što nosi oko vrata dukat,
ni đeda što sjedio na tronošcu,
ni đeda ni braće što su u selu glumili glavnu facu.
Majka dobra žena bila,
otac pošten bio.
Da ne lažem i ne kradem,
to me naučio!
10. Yusuf Jasseh (2006), Gambija, Farato
GRAMOFON
Kažu da je Gambija lijepa… da, jeste. Ali u našem društvu nema jedinstva. Zlo i negativnost kao da su u većini.
Radi se samo za svoju korist, oni loši blokiraju sve prilike.
Ali slušaj pažljivo
Tama ne znači da je svjetlost nestala.
Ako želimo bolju generaciju, moramo postati bolji primjeri. Nismo žrtve društva, mi smo graditelji naredne generacije.
Prestani čekati da se društvo promijeni.
Izgradi svoju budućnost.
Budi promjena i
čuvaj svoje dostojanstvo.
Prijevod na bosanski jezik: Nermin Delić
………………………………………………………………
Originalna verzija na engleskom jeziku:
TURNTABLE
They say Gambia is nice… yes, it is. But there is no unity in our society. Evil and negativity seem to be in the majority.
Work for your own property, the bad ones are blocking their own opportunities.
But listen carefully
Darkness does not mean the light is gone.
If we want a better generation, we must become better examples. We are not victims of the society, we are builders of the next generation.
Stop waiting for society to change.
Build your own future.
Be the change and
Protect your dignity.
11. Advika Bhat (2007), Indija, Bangalore
OSTAO SI ZAUVIJEK
Držao si me za ruku
i bio uz mene.
Onoga dana kada si otišao,
oslobodio si me.
Nisam mogla otići od tebe,
ma koliko se trudila.
Vezanost, ovisnost, opsesija ili ljubav –
sve je nestalo, a ja sam, nekako, ostala živa.
Sama pomisao da ćeš otići
tjerala me na suze.
I danas mislim na taj dan
i pitam se kako nisam umrla.
Dok si bio uz mene, učio si me nadi,
a još više, ljubavi.
Ne svojim ostankom,
nego svojim odlaskom.
Zaljubila sam se u samu sebe.
Ponovo sam naučila kako se voli.
I ovoga puta s ponosom mogu reći:
Ovoga puta
moja ljubav
ostat će zauvijek.
Prijevod na bosanski jezik: Nermin Delić
………………………………………………………………
Originalna verzija na engleskom jeziku:
***
You held my hand
And stayed with me
The day you left
It set me free.
I couldn’t leave you
No matter how hard I tried
Attachment, addiction obsession or love
It all ended , I was somehow alive
The thought of you leaving
It alone made me cry
I still think about that day
How didn’t I die?
You thought me hope while staying
Even more my love , you taught me love
Not my staying
But by leaving
I fell in love with myself
I learnt it all over again
And this time I’ll proudly say
This time my lover
Will forever stay.
12. Anja Simić Marčeta (2007), Bosna i Hercegovina, Banja Luka
NOŽ
treba mi jedan nož
svjetlom izbrušene oštrice,
oštre taman onoliko
koliko je potrebno da stvori,
drške zagrijane dlanovima
prošlosti.
treba mi nož i ogroman
komad drveta
crvenog i mekog
treba mi nož koji će
voditi moju ruku
po drvetu,
pustiti je da pleše
po godovima
dok ne napravi ležaj
taman dovoljno velik
da smjesti dvoje zagrljenih,
dvoje umornih
naći ću malo mjesta
između dva goda
da izrezbarim naša imena
i datum kad su od
olovnog pogleda
stvorene zvijezde u očima
treba mi nož dovoljno oštar
da raspori moje grudi i stomak,
da ispusti melodije i stihove
iz mog tijela.
treba mi nož dovoljno oštar
da presječe kožu s
mojih udova
da dopusti rozoj svjetlosti
da zasija umjesto uličnih lampi
i zvjezdanom prahu da
opraši svijet.
treba mi nož veoma oštar
i dovoljno nježan
da ogolim sebe do istine,
da im pokažem ko sam
kad skinem kožu i strah.
da im pokažem da je
sve ono što sam
uvijek bilo ispisano krvlju
na površini.
13. Dariya Georgieva (2007), Bugarska, Pleven
UPLAKANI DIV
Bio je visok
koliko dva stara bora
naslagana
jedan na drugi.
Imao je snažno,
mišićavo tijelo
i blagu dušu.
Živio je u planini,
nadomak jednog
malog sela.
Kupao se u rijekama,
sunčao na toplom suncu,
brao ljekovito bilje,
igrao se skrivača
s divljim životinjama
i uživao u prirodi
koja ga je okruživala,
u svakom njenom
šarenom godišnjem dobu.
Naš div
bio je izuzetno
osjećajno,
ali i borbeno biće.
Često je, sasvim tiho,
plakao –
zbog sebe,
zbog drugih.
Vjerovao je da je,
upravo zahvaljujući svojim suzama,
postao toliko snažan.
Čak je skupljao svoje suze
u kantu za zalijevanje
i njima natapao
svoj golemi vrt
prepun raznobojnih lala.
Ponekad bi
div silazio u selo
da prošeta
i porazgovara
sa seljanima –
tim sitnim,
krhkim bićima
koja su bila naučena
da su suze nešto čega se treba stidjeti,
da ih treba
potiskivati.
Na svojim njivama
sadili su i uzgajali
razno povrće
i žitarice
kojima su hranili svoja tijela.
Ali u dvorištima
njihovih kuća
nikada nije bilo
šarenih lala.
Seljani su često
govorili našem divu
da ne treba plakati,
jer takvo ponašanje
ne priliči
ni čovjeku,
a kamoli
velikom
i snažnom divu.
Jednoga dana
zaista je odlučio
poslušati njihov savjet.
Prestao je plakati,
a svoje lale
počeo zalijevati
običnom vodom.
Samo nekoliko dana
nakon te promjene
div je počeo
da se smanjuje.
Lale u njegovom vrtu
počele su venuti.
Tada se, u jednom trenutku,
prisjetio svog prošlog života,
u kojem je i sam
bio čovjek.
Potiskivao je
svoje emocije,
uzgajao razne biljke
kojima je hranio svoje tijelo,
ali nije činio
gotovo ništa
za svoju dušu.
Vratio se
svom nekadašnjem načinu života
i od toga dana
zakleo se
da će uvijek ponavljati:
da svako može
postati div,
samo ako ne potiskuje
svoje emocije,
ako se prema sebi
odnosi s ljubavlju i brigom
i ako sluša
glas svoga srca.
Prijevod na bosanski jezik: Nermin Delić
………………………………………………………………
Originalna verzija na bugarskom jeziku:
ПЛАЧЕЩИЯТ ВЕЛИКАН
беше висок
колкото два
многогодишни бора
поставени
един върху друг
имаше здраво
мускулесто тяло
и блага душа
живееше
в планината
близо до едно
мъничко селце
къпеше се
в реките
печеше се
на слънце
береше билки
играеше
на криеница
с дивите животни
наслаждаваше се
на природата
около себе си
на всеки един
пъстър сезон
нашият великан
бе изключително
чувствително
но и борбено
създание
той много често
плачеше тихо
за себе си
за другите
и според него
благодарение
на плаченето си
бе станал
толкова силен
дори събираше
в лейка сълзите си
и с тях поливаше
огромната си градина
от пъстроцветни лалета
понякога
великанът ходеше
на разходка
до селото
и си бъбреше
със селяните
тези малки
слабички създания
които бяха научени
че сълзите
са нещо срамно
че трябва
да бъдат потискани
те засаждаха
и отглеждаха
на нивите си
различни зеленчуци
и житни култури
с които се хранеха
но в дворовете
на техните къщи
никога нямаше
пъстроцветни лалета
селяните често
казваха
на нашия великан
че не трябва
да плаче
защото подобно
поведение
не подхождало
дори на човек
а какво остава
на голям
и силен великан
по едно време
той наистина
реши да послуша
техния съвет
и спря да плаче
лалетата
в градината си
поливаше
с обикновена вода
няколко дни
след тази промяна
великанът започна
да се смалява
лалетата започнаха
да повяхват
и в един миг
великанът се сети
за миналия си живот
в който той също
беше човек
потискаше
емоциите си
отглеждаше
различни растения
с които хранеше
тялото си
но не правеше
абсолютно нищо
за душата си
великанът се върна
към предишния си
начин на живот
и се зарече
от онзи ден нататък
да повтаря
че всеки може
да стане великан
стига само
да не потиска
своите емоции
да се отнася
с грижа към себе си
и да слуша
сърцето си
………………………………………………………………
Verzija na engleskom jeziku:
THE WEEPING GIANT
was as tall
as two ancient pines
placed
one on top of
the other
he had a strong
muscular body
and a gentle soul
he lived
in the mountains
near a tiny
village
he bathed
in the rivers
basked
in the sun
picked herbs
played
hide and seek
with wild animals
and delighted
in the nature
around him
in every single
colorful season
our giant
was an extremely
sensitive
yet resilient
being
he often
wept quietly
for himself
for others
and in his view
thanks to
his weeping
he had become
so strong
he even gathered
his tears
in a watering can
and used them to water
his vast garden
of colorful tulips
sometimes
the giant went
for walks
to the village
and chatted
with the villagers
those small
fragile beings
who had been taught
that tears
were shameful
that they should
be suppressed
they planted
and tended
different vegetables
and grains
in their fields
which they used
to feed themselves
but in the yards
of their houses
there were never
any colorful tulips
the villagers often
told our giant
that he should not
weep
because such
behavior
was unfitting
even for a man
let alone
a big
and strong giant
for a while
he truly
decided to follow
their advice
and stopped weeping
he watered
his tulips
with ordinary water
a few days
after that change
the giant began
to shrink
the tulips began
to wilt
and in a moment
the giant remembered
his past life
when he too
was a man
he suppressed
his emotions
grew
various crops
to feed
his body
but did
absolutely nothing
for his soul
the giant returned
to his previous
way of life
and vowed
from that day on
to keep saying
that anyone can
become a giant
as long as they
do not suppress
their emotions
treat themselves
with care
and listen
to their heart
14. Lana Krulanović (2007), Crna Gora, Nikšić
NEDOSTAJEŠ
voljela bih da sam te zagrlila jace,
da sam te duze gledala u oci,
da sam te makar zadnji put na duze poljubila.
sve se desilo spontano,
a i nijesam ocekivala da ce nam to poslednje vidjenje biti.
odveo si me na nase staro mjesto
gdje smo bili jos u maju,
gdje smo se ljubili i toliko zudili jedni za drugim.
bilo je vruce, oblivao nas je znoj
a usne kao da su nam se stopile.
za mene, jedan od ljepsih intimnih momenata sto cu ikada pamtiti.
pitao si me da li se sjecam tog mjesta,
na sta sam odgovorila: “sjecam”,
dok sam sav svoj unutrasnji nemir jos od tad, drzala u sebi.
vec smo bivsi ali smo opet izasli
i to na mjesto koje nam je obojema vrlo poznato.
cudno je doci opet tu znajuci da ste bivsi
i ako duboko u sebi i dalje imate osjecanja.
to se pokazalo onog trena kada me uhvatio za ruku i cvrsto zagrlio.
stegao.
nije mi dao da se oslobodim,
ali se nijesam ni ja cimala previse.
upravo sam tu gdje sam zeljela da budem
kao da je cuo moje unutrasnje glasove
“pridrzi me, zelim da budem u tvojoj blizini”.
15. Lejla Jahović (2007), Sjeverna Makedonija, Prilep
NE KRIVIM
Ne krivim detinjstvo — ono je ćutalo sa mnom,
Dok sam učila da budem glas u svetu tišine.
Da budem ono sto se drugi boje
DA BUDEM JA, JA!
Ne krivim sebe, ni kada nisam znala gde boli,
Ni kada sam želela više nego što sam smela.
Ne krivim ljude — ni one što su odlazili
Kao da nikada nisu ni došli,
Ni one što su ostajali, bez reči,
Dok sam se lomila u njihovim tišinama.
Ni onima koji su pricala da ne mogu
Ni one koji su mi krali osmeh
Ni one…
Ne krivim okolinu, ni gradove što nisu znali
Kako da prime srce veće od njihovih ulica.
Ni rijeci bolje od njihovih govora
Ne krivim snove što su me rasplakali,
Ni reči što su mi gorčale na jeziku.
Ne zalim, sto sam precutela
Ne zalim sto sam se borila
I necu…
To sam samo…. JA
Ne krivim nesanicu, ni vetar što je šaptao
Kroz prozore dok su drugi spavali.
Ne krivim roditelje što su ljubili kako su umeli,
Ni sudbinu…
Ne krivim — jer sve je to bilo ja.
I sve ce to i dalje biti ja
Nekrivim ni sebe sto su mi snovi veliki
Oni negde postoje
U toj peni svemira
Ne krivim..
I sve je to učilo moje srce
Kako da kuca — bez izvinjenja.
………………………………………………………………
Originalna verzija na makedonskom jeziku:
САКУПЉАЧИ ПРАШИНЕ И МИСЛИ
И хладе ме ти додири сунца,
И хлади ми се душа,
Док ми прсти пролазе кроз сваку влас моје косе,
Док је скупљам.
Не дам – ни ветру да је дира.
Покривам се сенком,
Не дам сунцу да ме загрли својим зрацима.
Они грле све.
Нису само моји.
Не дам земљи да ме вуче својим стазама –
То су туђи кораци.
А ја… ја не ходам где су други били.
Не дам ветру да ми носи косу,
Да ми хлади кожу што дрхти.
Прошао је он кроз много коса,
Додирнуо безброј кожа,
Скинуо хиљаде шешира,
Одувао прашину са старих мисли,
Покупио тајне,
И однеће и моје мисли –
Јер више немам оно срце
Да га задржим.
Немам више ни те руке
Да скупљам руже
И стављам их у шарене наручаје.
Немам осмех
Да се гласно смејем,
Да сакријем плач
Што одзвања улицама,
Од свих пролазника.
Немам више сјај у очима
Да покријем туђу таму,
Ни тренутак тишине
Да изиграм будалу.
Немам више времена,
Ни кофера довољно
Да све сакупим и затворим.
Нити пута довољно
Да побегнем од проблема.
Немам ни слободних клупа,
Паркова,
Ни градова
Да побегнем од људи.
А нисам ја од оних
Што воле гужву,
Галаму,
Мале просторе
Као што су људска срца.
Немам ја…
…а ипак,
Имам омиљену песму.
Немам више плес на улици,
Ни радозналост
Да разгледам све,
Да нацртам фантазије,
Да пуним плућима гледам свет.
Али имам поглед ка небу,
И мисли што лутају тамо,
У облацима.
У мени још живи уживање
У пуној архитектури тишине,
У нежности
И миру у срцу.
16. Luis Fabricio Moreno Cerna (2007), Peru, Casa Grande
TUŽNA SAVREMENOST
Nalazim se u godini dvije hiljade dvadeset petoj,
i u svakoj minuti tužna me ljudskost razočarava,
najveće negativne stvari koje se događaju
imaju gotovo beznačajnu težinu,
dovoljno je samo pogledati vijesti
i moja se duša u trenutku prepada,
kakve se tragedije sada odvijaju,
iz najdubljeg dijela mog bića
viknem snažno:
„dokle!“
Dokle će se nastavljati ova zvjerstva
koja siju haos po zajednicama,
kakvo brutalno srce ima čovjek
koji je glavni akter ove situacije.
Bože svemira!
molim Te na koljenima da oprostiš ovaj složeni kontekst,
jer neki ljudi,
kada osjete krivnju,
trudit će se da pronađu veliki izgovor.
Prijevod na bosanski jezik: Nermin Delić
……………………………………………
Verzija na engleskom jeziku:
SAD REALITY
I find myself in the year two thousand twenty-five,
and with every passing minute humanity lets me down.
The greatest negative things that happen
carry a strangely irrelevant weight.
Just by watching the news,
my soul trembles in an instant.
What tragedies are unfolding?
From the deepest part of my being,
I shout loudly,
How much longer!
will these atrocities continue,
sowing chaos throughout our communities?
What a brutal heart the human being possesses,
the very protagonist of this situation.
God of the universe!
I kneel and beg You to forgive this tangled reality,
because some human beings,
when they feel guilty,
will strive to come up with a grand excuse.
……………………………………………
Originalna verzija na španskom jeziku:
TRISTE ACTUALIDAD
Me encuentro en el año dos mil veinticinco,
y en cada minuto la triste humanidad me decepciona,
las mayores cosas negativas que suceden,
tienen una gravedad irrelevante,
con tan solo ver las noticias,
mi alma se atemoriza en tan solo un instante,
que tragedias se están suscitando,
desde lo más profundo de mi ser,
grito fuertemente,
¡hasta cuando!
seguirán dándose estas barbaridades,
que van sembrando el caos en las comunidades,
que brutal corazón del ser humano,
que es el protagonista de esta situación,
¡Dios del universo!
te pido de rodillas que puedas perdonar este complejo contexto,
debido a que algunos seres humanos,
cuando se sienten culpables,
se esforzarán por poner un gran pretexto.
17. Marko Kecojević (2007), Srbija, Vrbas (Bačko Dobro Polje)
SPLIN LJUDSKE DUŠE
U gomili lica ja sam senka,
nečujan šapat, prećutani krik.
Svet u kojem blješti svetlost stakla
za mene je hladan, tuđ i prazan lik.
Posramljen hodam kroz dane bez boja,
na ramenima nosim tuđi prezir.
Ruke što sam tražio da me podignu
prve su me gurnule u bezdan tišine.
Stojim sa strane, neprimetan,
posramljen što nisam njihov,
izdan od ruku koje sam tražio,
umoran od sveta bez oslonca.
Izdali su me oni što su ćutali,
a ćutanje boli više od reči.
Ostajem sam, u sebi zarobljen,
kao stranac na sopstvenoj zemlji.
18. Matshidiso Rachel Hlungwani (2007), Južnoafrička Republika, Pretoria
ODJECI U MAGLI
U sutonu tihom, gdje sjene polahko snivaju,
uspomene šapuću tajne što vječno odzvanjaju.
Usamljena prilika kroz sivu maglu me zove,
kao kratki bljesak ljubavi što srce ponovo dozove.
Vjetar budi šapate davno zaboravljenih dana,
a pusti krik još luta ulicom, bez svoga zaklona i stana.
Udišem miris vlažne zemlje, mahovine i prolaznosti,
dok uspomene izranjaju iz magle pa nestaju u tišini vječnosti.
Poput jesenjeg lišća što šušti, opada i nestaje,
svaka uspomena za sobom trag u srcu ostaje.
Na svakom koraku prilazi mi sjenka nečijeg lika,
komadić izgubljenog trenutka, zarobljen u dubini sjećanja dovijeka.
Magla skriva tajne i uzdah što tiho boli,
melodiju uspomena u kojoj se tuga s radošću voli.
Pružam ruke da ih dotaknem, ali hvatam samo zrak,
žudeći za onim izgubljenim što ostavlja vječni trag.
U ovom maglovitom svijetu pronalazim tihi mir,
jer uspomene me prate kao neugasivi svemirski vir.
U njihovim odjecima čujem istinu što tiho zri,
da prolazna sjećanja zauvijek oblikuju ono što smo mi.
Magloviti krajolik mijenja se poput nedosanjanog sna,
gdje se stvarnost i uspomene spajaju u zagrljaja dna.
Pratit ću njihove odjeke kroz staze koje jedu magle,
jer u tim šapatima pronaći ću dio sebe kojeg nisu godine stigle.
Prijevod na bosanski jezik: Nermin Delić
………………………………………………………………
Originalna verzija na engleskom jeziku:
ECHOES IN THE MIST
In twilight’s hush, where shadows softly fall,
Memories whisper secrets, echoing through it all.
A lone figure beckons, veiled in misty gray,
A fleeting glimpse of love, a moment’s tender way.
The wind stirs whispers, echoes of forgotten past,
A lonely cry that haunts the misty streets at last.
I breathe the scent of damp earth, moss, and decay,
As memories rise like mist, and fade away.
Like autumn leaves, memories rustle, fade, and fall,
Echoes of laughter, tears that linger, one and all.
In every step, a ghostly form draws near,
A fragment of a moment, lost in memory’s ear.
The mist swirls secrets, a mournful, whispered sigh,
A melody of memories, both joy and pain, that drifts by.
I reach out to touch, but fingers grasp the air,
A longing for what’s lost, a memory beyond repair.
In this misty realm, I find a melancholy peace,
A sense of connection to the memories that never cease.
For in the echoes, I hear a whispered truth,
That memories, though fleeting, shape our hearts and youth.
The misty landscape shifts, like a dream that’s hard to grasp,
A place where memories and reality entwine and clasp.
I’ll follow the echoes, through the misty way,
For in the whispers, I’ll find a piece of myself, a moment’s stay.
19. Nejra Pašić (2007), Bosna i Hercegovina, Busovača
AMSTERDAMSKI TELEGRAM
Kažu mi da dolazi proljeće.
Ono mi pomalo tugu s misli skreće.
Sad će sve biti ljepše i bolje.
Suncem obasjano bit će i moje potkrovlje.
Jedva čekam podne,
zaboravljam i brige brojne,
stojim na prozoru i čekam,
s noge na nogu klecam.
Čekam poštara i amsterdamski telegram.
Emocije po cijelom tijelu razlijevam,
čežnju, ljubav, tugu i strah.
Predosjećam novi ljubavni krah.
Gubim pojam o vremenu, sve je stalo.
Čak ni cvijeće više nije cvalo,
ni majčin glas se više nije čuo,
ma cijeli svijet je utihnuo.
Ni lišće se na, odveć velikom kestenu,
nije više vijorilo.
Mrak zamijenio je idilu proljetnu.
Ulično svjetlo se palilo..
Pošta je odavno prestala da radi,
i na kraju znala sam da ti
nisi taj koji moju sreću gradi.
/Cijeli svijet je utihnuo,
a do Amsterdama se moj vrisak čuo./
20. Selma Karić (2007), Bosna i Hercegovina, Busovača (Strane)
KAD BI SAMO ZNALA
mjesečeva prašino
zašto zvijezde noću prekrivaš
kao da ne znaš da je jedna od njih moja
oh, kad bi samo znala
kako bole sunčeve opekotine
što mi srce iskrom prži
bolni uzdisaj što mi nebo na pola lomi
kad bi samo znala
kako mi tuga ljubav mori
nikada mi okean zamutio ne bi
a ja sam odavno biserima
krv svoju dala
o školjke se posjekla
i stopala ožiljcima obojila
kad bi znala reći Mjesecu
svom usamljenom drugu sa neba
da sam ja ljubavnik
ali ljubavi okus ne znam
nikada mi više prekrio zvijezde ne bi
i ovu svemirsku opijenu dušu zakleti
da voljeti ne smiješ
ako voljen nećeš biti
21. Shofiqure Rahman (2007), Mjanmar, Taung Bazar (Yent Choung)
GDJE JE SAHRANJENA MOJA NACIJA?
Gdje je sahranjena moja nacija?
Gdje je zemlja koju sam poznavao?
Gdje je dom koji sam volio?
Pepeo pada poput kiše,
pepeo pada poput kiše,
pepeo pada poput kiše.
Polja više ne rađaju,
rijeke više ne teku,
glasovi su sada utihnuli.
Gdje je sahranjena moja nacija?
Gdje je zemlja koju sam poznavao?
Gdje je dom koji sam volio?
Nebo se pretvorilo u sivilo,
djeca bježe daleko,
noći nose beskrajni strah.
Gdje je sahranjena moja nacija?
Gdje je zemlja koju sam poznavao?
Gdje je dom koji sam volio?
Ali u srcu ostaje —
sjeme nade što raste,
obećanje da se ne zaboravi.
Gdje je sahranjena moja nacija?
Gdje je zemlja koju sam poznavao?
Gdje je dom koji sam volio?
Prijevod na bosanski jezik: Nermin Delić
………………………………………………………….
Originalna verzija na engleskom jeziku:
WHERE IS MY NATION BURIED?
Where is my nation buried?
Where is the land I knew?
Where is the home I loved?
Ashes fall like rain
Ashes fall like rain,
Ashes fall like rain.
The fields no longer grow
The rivers no longer flow,
The voices are silent now.
Where is my nation buried?
Where is the land I knew?
Where is the home I loved?
The sky has turned to gray
The children run away,
The nights hold endless fear.
Where is my nation buried?
Where is the land I knew?
Where is the home I loved?
But in the heart remains—
A seed of hope that grows
A promise not to forget.
Where is my nation buried?
Where is the land I knew?
Where is the home I loved?
22. Uroš Mikulić (2007), Srbija, Novi Sad
TRI MORAVE
Sumračje je.
Sunce se skrilo pod humkom visokom.
Sedimo nemo na obloj steni.
Ja te posmatram veselim okom –
svu tvoju nevinost u ženi.
Pred nama je reka što svojim tokom
pokreće točak i brašno tvori.
Pod nama kamenje sniva obalom širokom.
Nad nama jato zvezda polagano zori.
Noć je.
Mesečina sevne,
a u nama potekoše Dve Morave
i odneše sve drevne
i zazdanjene vodenice –
po kamenju se prosu’ brašno.
Mesec me pogleda. Krvave mu zenice.
Zar se zbilo nešto strašno?
Svitanje je.
Od tebe ni traga ne osta!
Šetam kraj reke k’o mlinar stari
kome je svega dosta.
Dugo gledah gde ispustih brašno,
kad sam se bujici predao.
Sad mi je jasno zašto me mesec
onako krvavo gledao.
Možda sam zbilja u pravu,
a možda mi misao ćorava.
Greh mi na dušu, ako je za tobom
potekla Treća Morava.
23. Anastasija Radoičić (2008), Srbija, Beograd
DOK VREME LEČI
Mesecima ne mogu da je prebolim
i ovo vreme uzalud brojim,
krv njena kroz moje vene teče,
dok me ova protraćena rana peče.
Godišnja doba se menjaju
i oblaci se pomeraju,
a ja sama sedim i patim
i ne znam na koga ovu tugu da svalim.
Vreme leka svemu nađe,
dok me nešto drugo ne snađe,
rešenje to je gorko,
još jedan pokušaj i odoh.
Život nas kocka, jeste,
a misliš da izgubiti nekoga ne smeš,
otići će onaj koji mora,
da bi život mogao još da ti doda.
24. Farhat Lamisa (2008), Bangladeš, Dhaka
ZAVEZANA KRILA
Svijet je pun onih koji teže savršenstvu,
gdje su moje nesavršenosti?
Srce puno zanosa,
a nema mjesta gdje bi zasjalo.
Snovi mi se gomilaju u nemirnom umu,
ali strah ih drži zatvorenima.
Posežem za širokim nebesima,
a ipak moja krila ostaju vezana.
Prijevod na bosanski jezik: Nermin Delić
……………………………………………………….
Originalna verzija na engleskom jeziku:
TIED WINGS
It’s a world full of perfectionists,
where do my imperfections lie?
A heart full of enthusiasm,
yet no place to shine.
Dreams crowd my restless mind,
but fear keeps them confined.
I reach for skies so wide,
yet my wings stay tied inside.
25. Lara Doroteja Knežević (2008), Crna Gora, Ulcinj
KAD MRAK PROGOVORI
Ja u postelji
kao u hladnoj vodi,
a san me zaobilazi
kao grad koji nema puteve.
Misli mi se skupljaju u grudima,
oštre i metalne,
kao da kucaju iznutra
tražeći izlaz,
koji im ja ne želim dati,
a ni nemam da im dam.
Lampica na telefonu diše,
ona jedina živa u sobi,
a ja
pola čovjek,
pola sjenka
ležim između dva svijeta,
i gledam
ni jedan me neće.
I tako,
dok se noć uvija i previja
po mojim leðima,
shvatam
da insomnija nije nesanica,
ona je prisilni razgovor
sa svime što smo htjeli da zaboravimo.
26. Mahak Hasani (2008), Iran, Bandar-Anzali
TRULI SVIJET
Nemam više snage da nastavim trag života.
Čemu da tragam u ovom istrunulom svijetu?
Selo je ispunjeno živim mrtvacima.
Kad bi samo istruhlo nebo poslalo meleka smrti!.
Vrela para mog čaja nosi hladnoću zime;
Skriven sam u dolini tame i nijemog bola.
Niko osim mene ne može podnijeti sjenu koja me prati.
Moja zarobljena priroda nikada neće pronaći oslobođenje;
moje biće je nestalo u tami mojih kapaka.
Nema izlaza iz svijeta kojim lutaju demoni.
Prijevod na bosanski jezik: Nermin Delić
……………………………………………………………..
Verzija na engleskom jeziku:
stinky world
There is no vigor left in me to pursue life;
Why should I wander through this reeking world?
The village teems with the living dead;
Would that the rotted firmament sent forth a herald of death.
My scalding tea carries the chill of winter;
And I lie concealed within the shadowed valley of Mozh.
None but I can bear
The shadow that clings to me.
My captive nature shall never find release;
My being has vanished
Within the darkness of my eyelids.
There is no escape
From the fiends that stalk this world.
……………………………………………………………..
Originalna verzija na iranskom/farsi jeziku:
دنیایِ متعفن
نیست یارای دنباله ی حیات
به چه گردم درین گیتیِ متعفن
ده، اکنده از مردگانِ زندست
کاش از سپهرِ گندیده نویدِ مرگ اید
به سان برودت است چایِ سوزانم
اندر کتام وادیِ موژ نهفته ام
جز خویش هیچ نتاند سایه ام را در برگیرد
نهادِ اسیرم رستی نیابد
غیب شده است وجودم میانِ سیاهیه پلکانم
گریزی نیست ز دیوانِ عالم
27. Martin Bushaj (2008), Kosovo, Gjakova
ZA TEBE
Januar
Stajao sam pored tebe,
ali u meni je bila hladna dubina.
Moje srce kuca u tvojim ušima.
Oh, moje suze teku bez prestanka.
Šta sve ne bih dao da si sada moja.
Kad bi samo bila moja,
umro bih sretan, čak i ako bi me pero ubilo.
Februar
Polahko, sasvim polahko, počeo sam je zaboravljati.
Ali poznati glas ponovo me podsjeti:
„Ljubav je ono što donosi tugu,
ali ona je i ono što srce čini sretnim.“
Ponovo sam počeo razmišljati…
Da li zaista misliš to?
Jesi li ti moja druga polovina?
Brzo, sasvim brzo, obratio sam se vlastitim mislima:
„Ja i ti smo te podigli, zašto bih ti se vraćao,
kada mi oduzimaš svaki moj korak?“
Mart
Jednog dana izađem u šetnju prirodom.
Ne, nijedna boja ne nedostaje.
Sve je lijepo, sve ponovo oživljava.
Pogledaj ovu pticu, kao da mi pokazuje put…
Lijepo mi je izaći i prepustiti se razmišljanju.
Ugledao sam tulipan koji se upravo rađao.
Pokazao sam mu privid –
onaj koji je narušio moj život,
onaj koji je prokleo našu Ljubav.
April
Oh, nema je više… oživi me barem malo.
Rodio sam se, ja, ovaj nesretni čovjek.
Koliko je godina prošlo,
koliko sam iskušenja prošao.
Koliko je boli i rana nestalo, ali nikada nisam odustao.
Maj
Odlučio sam krenuti na putovanje.
Iz toga se rodila inspiracija.
Svemir kaže: „Zajedno možemo dotaknuti sve.“
Iako smo daleko, naša srca će se ponovo sjediniti.
Zbog svega što smo prošli,
zbog svih onih godina u kojima smo pokušavali.
Juni
Bio sam zadivljen morem kada sam te ugledao.
Bio je sunčan dan, neobično miran dan.
Nisam ti se uopće približio iz straha,
iako me vlastita reakcija nije iznenadila.
Obuzeo me osjećaj.
Rekao sam sebi da ću ga se osloboditi.
Pobjegao sam da ti kažem da te volim.
„Volio bih da uvijek ostaneš ovdje, sa mnom.“
Juli
Kako si lijepa, draga moja.
Stvorili smo zajedno toliko uspomena.
Mističnost koju smo oboje nosili
zasigurno će jednog dana dobiti svoj odgovor.
Avgust
Tako lijepa, a tako naivna…
Kako možeš vjerovati riječima ljudi
koji samo gledaju i osuđuju?
Njih je već prekrila noć,
a za njih više nema svjetlosti.
Koliko je takvih ljudi ovaj svijet već vidio?
I hoće li ih biti još?
Septembar
Razdvojili smo se – nastavili smo.
Bojao sam se – pobijedio sam.
Pokušali smo – odustali smo.
Zajedno – završili smo.
Oktobar
Dogodilo nam se to u ovim starim godinama.
Svi smo se okupili – muškarci, žene i djeca.
Sjeli smo za sto, ali za njega nije bilo mjesta.
Pogledali smo jedni druge u oči i u sebi rekli:
„Cijeli život radiš, uživaš u udobnosti,
ali jednog dana ponovo ćeš se vratiti pepelu.“
Novembar
Tišina je počela preuzimati nebo.
Kada sam to vidio, znao sam…
Kraj dolazi.
Decembar
Stani…naše vrijeme je završeno.
Dao sam sve od onog posljednjeg dijela sebe.
U nekom drugom životu
pokušat ću ponovo ispričati ovu priču.
Ljubavi moja, sve što sam imao – dao sam ti.
Prijevod na bosanski jezik: Nermin Delić
……………………………………………………………..
Originalna verzija na albanskom jeziku:
PER TY
Janar
Un..prane votres po qendroi
Por nthellsi ftohte une kam
Zemra snalet tuj rrah
Eh Lotete emi po rrjedhin pa nda
Cka sdo jepja,me mu tishe tani
Sikurse veq dhe iher tum kishe me mpa
Une do vdisja nlumtuni,edhe nese plumi mu mkish vra
Shkurt
Ngadal ngadal fillova ta harroi
Por nje ze i njohur prap ma kujtoi
“Dashuria eshte ajo qe tlumtunon,eshte ajo qe zemren ta gezon”
Une fillova prap nmendime…
A thu vall, je ti gjysma ime?
Shpejt e shpejt mendjes i thirra
“Une e ty te ngrita lart,pse valle une ty tet kthehem prap ,kur ti mua mi heqe shkallt”
Marsi
Dal nje dit per shetitje ne natyr
Jo nuk mungon asnje ngjyre
Gjithqka bukur ,e gjithqka gjalleron
Shih ky zog si ciceronn…
Cmudesh mua te dal per sodisje,
Pash nje tulipan qe po lindte
Mua mu shfaqiluzion
Ajo qe jeten ma trazoi
Ajo qe Dashurin ton e mallkoi
Prill
Eh ky nuk ka, me ringjall pak
Linda une ,ky njeri i pa fat
Sa e sa vite shkuan, e sa sprova une kalova
Sa dhimbje e plag u shuan,por une kurr su dorzova.
Maj
Vendosa te bej nje udhetim
Nga kjo me erdhi nje inspirim
Universin “se bashku ta prekim”
Edhe pse larg ne jemi
Zemrat serish do te na rrafin
Nga ajo qe kemi kaluar
Per ato vite qe jemi munduar
Qershor
Ua u qudita ! buz detit kur te pashe
Ishte dite me diell ishte dite shume e qete
Nuk tu afrova une fare nga frika
Edhe pse nga vetja fare nuk u qudita
Mkishte kapluar nje emocion
Thash me vete do ta liroi
Ika me vrap ti them te dua
“Gjithmone do doja te rrije ketu me mua”
Korrik
Sa e bukur je moi vasheza ime
Kemi krijuar bashk shume kujtime
Misticizmi qe ne dy patem
Do kete patjeter nje pergjigjje ne te ardhmen
Gusht
Aq sa e bukur aq edhe naive
Si mund te besosh fjal nga njerez
qe kan prirje per shikime
Nata i kishte kapluar dhe drite per ta nuk pat
Sa njerz te tille ka pare bota
Athua do te ket prap?
Shtator
Su ndam -vazhduam
Skishim frik-fituam
U munduan-Su dorzuam
Se bashku-ne perfunduam
Tetor
Qndodhi me ne n’kete pleqeri
U mblodhem te gjithe burra,gra e femij
Shkuam te ulemi ne tryez,per ne vend aty nuk pati
U shikuam ne sy e tham me mendje
“Punon gjithe jeten,te gezosh rahati
por nje dit do kthehesh prap ne hi”
Nentor
Zymtesia qiellin filloji ta zinte
Kur pash kete gje e dija
Funi po vije….
Dhjetor
Moss…U kryje epoka jone
Dham gjithqka nga ajo pika e fundit e vetes sone
Ne nje jete te dyte kete histori do e riprovoje
Dashuria ime qdo gje te dhurova….
……………………………………………………………..
Verzija na engleskom jeziku:
FOR YOU
January
I..was standing next to you
But I have a cold depth
My heart beats in your ears
Oh, my tears are flowing without stopping
What I wouldn’t give, if you were mine now
If only you had been mine
I would die happy, even if the pen had killed me
February
Slowly, slowly, I started to forget her
But a familiar voice reminded me again
“Love is what makes you sad, it’s what makes the heart happy”
I started thinking again…
Do you really mean it, are you my other half?
Quickly, quickly, I called out to my mind
“I and you raised you up, why should I return to you, when you take away my steps”
March
I go out for a walk in nature one day
No, not a single color is missing
Everything is beautiful, and everything comes alive
See this bird like a guide…
It’s beautiful for me to go out for contemplation,
I saw a tulip that was being born
I showed an illusion
The one that disturbed my life
The one that cursed our Lover
April
Oh, this one doesn’t exist, revive me a little
I was born, this unfortunate man
How many years have passed, and how many trials I have gone through
How many pains and wounds have disappeared, but I never gave up.
May
I decided to take a trip
From this came an inspiration
The universe “together we can touch”
Even though we are far away
Our hearts will unite again
From what we have been through
For those years we have tried
June
I was amazed! by the sea when I saw you
It was a sunny day, it was a very calm day
I didn’t approach you at all out of fear
Although I wasn’t surprised at all by myself
I was overcome by an emotion
I told myself I would release it
I ran away to tell you I love you
“I would always want you to stay here with me”
July
How beautiful you are, my dear
We have created many memories together
The mysticism that we both had
Will definitely have an answer in the future
August
As beautiful as it is naive
How can you believe words from people
who have a tendency to stare
The night had overtaken them and there was no light for them
How many people like that has the world seen
Will there be more?
September
We divided – we continued
We were afraid – we won
We tried – we gave up
Together – we finished
October
It happened to us in this old age
We all gathered, men, women and children
We went to sit at the table, but there was no place there
We looked into each other’s eyes and said in our minds
“You work all your life, enjoy comfort
But one day you will return to ashes again”
November
Silence began to take over the sky
When I saw this I knew
The end is coming…
December
Stop..our era is over
I gave everything from that last point of our selves
In a second life I will try this story again
My love, everything I gave you…
28. Mirjana Stamenković (2008), Srbija, Leskovac
NERVOZA
mogu li da isplačem nervozu?
Ili da je ispovratim?
Treba joj izlaz.
Najbliži, što pre.
Jer kad bi se merila udarcima, ubila bi
preko 10 čoveka.
Svaka suza je 1001 udarac i svaki uzdisaj progutana bol i prećutana reč.
Sve to traži izlaz. Sve to ga i ne dobija.
Sve je to i dalje tu. Sve to ce uvek i da postoji. Sve to zavoliš, ili ga samo navikneš jer nemaš snagu da ga izbaciš. Možda ga vremenom i stvarno zavoliš. Mazohisto.
Bolje rečeno pičko.
Treseš kao riba na suvo. Sta je to nepobedivo? Šta ti to izjeda telo, šta ti to proguta um? Sa čime se ti to boriš? Neprijatelj. .Ti.
Kako je lako kad znaš,
i Kako je dobro kad znaš, kako treba sam sa sobom.
Samo bih znala, kako da otkinem glavu i odbacim je što dalje od sebe.
Mozda tad nestane?
29. Ontonda Kayden Ratshivhadelo (2008), Južnoafrička Republika, Limpopo
KO?
Svaki put kada pokušam pogledati oko sebe,
tražim nekoga ko dijeli ovaj osjećaj sa mnom,
taj osjećaj nepripadanja, odbačenosti.
Možda sam u ovome ipak sam.
Bez obzira na dobrotu koju im pružaš,
oni te i dalje mogu povrijediti.
Šta ako sama dobrota nije dovoljna?
Šta ako je njihova mržnja zapravo odraz
načina na koji zaista vide mene ili sami sebe?
Sve što sam davao, sva moja briga, sve je nestalo.
Davao sam više nego što sam primao, više neću.
Vrijeme je da izaberem sebe, a ne njih,
one koji me nikada nisu cijenili.
Javljaju mi se samo kada im treba moja pomoć.
Kao što kažu: kišobran postane teret kada kiša prestane.
Pretpostavljam da sam ja bio taj kišobran, zar ne?
Ali ne više. Mržnja svijeta?
Više me nije briga.
Nisam savršen, ali nisu ni oni.
Griješim, ali jednu grešku više neću napraviti
neću više nikome dozvoliti da se vrati.
Možda ipak postoje.
Neko ko me razumije.
Ili možda ne postoje…
Samo se nadam da neće zakasniti,
jer zaista više ne vjerujem
da su ikada postojali pravi prijatelji.
Prijevod na bosanski jezik: Nermin Delić
……………………………………………………….
Originalna verzija na engleskom jeziku:
WHO?
Every time l try to look around
Seeking someone who shares this feeling
Of feeling unbelongity,outcast
Maybe l am alone in this
No matter the kindness,they still hurt you
What if kindness alone is not enough
What if their hatred is actually a reflection
Of how they actually see me or themselves
All l gave ,all my care it’s all gone
Giving more than l receive,no more
Its time l chose myself,over them
Them who don’t value me
Talk to me when they only need my help
As they say the umbrella becomes a burden when the rain ends
I guess l was that umbrella wasn’t l ?
Well not anymore, hatred from the world
I could care less
Im not perfect, well neither are they
I make mistakes,but l won’t make another
Of letting anyone back
So maybe they do exist
Someone who gets me
Or do they , well hope they don’t come late
Cause l really no longer believe true friends ever existed
30. Salih Kapić (2008), Bosna i Hercegovina, Teslić (Kamenica)
BEZ LJUBAVI
Šta je život bez ljubavi,
pa i smrt je bolja,
srce kao da ne živi
dok na ljubav ne zaboravlja…
A šta je sa rukama?
One pak žele
da ko u snovima
dragu djevojku grle.
I da maze lice
slatke ljepotice
sa rumenim obrazima
i zelenim očima…
31. Ajna Deljković (2009), Bosna i Hercegovina, Sarajevo
POVEZANOST KOJA NAS RAZDVAJA
Na kraju parka, tu gdje se dan lomi,
sjedim. Sunce prosipa žutu, vrelu svjetlost
na klupe, na travu, na svaku tačku srama.
Ali na licima nema te topline, nema te radosti.
Sve je obasjano nekim drugim, hladnim plamenom,
koji ne peče, već samo zamrzava poglede,
i ostavlja težinu u grudima, koja se ne sklanja.
U krilu držim knjigu, njene su stranice žedne.
Žedne su prstiju, a ne prašine.
Pored nje, lopta narandžasta, s hrapavom kožom.
Ona je relikvija onog svijeta što umire,
gdje su se priče plele glasno, a ne klizale po ekranima nijemo.
I pitam se: zašto smo pustili da nestane sve što nas je grijalo?
Gledam ih. I oni su tu, ali nisu stigli.
Zajedno su, dvoje, troje, cijela rijeka tijela,
ali svako pliva u svom, malom, digitalnom moru.
Nema onog snažnog, gromoglasnog glasa,
samo šapat tipkanja, ritam mašine što nas veže
nevidljivom žicom, sve dok nas ne presiječe,
dok nas polako razdvaja, dok nas ubija u tišini.
Ponekad čujem smijeh. Onaj vještački, odsječen,
kao ton zvona što javlja da je život negdje drugo.
Oni su svi sretni. Tvrde to njihovi filteri,
savršeni na ekranu, gdje je bol samo opcija,
gdje je laž prikrivena sjajem, a oči prazne i hladne.
Kao da su unutar akvarija
mogu ih vidjeti, ali ne mogu dotaći njihovu kožu.
Udišu isti zrak, ali su im duše u vakuumu.
Pitam ih: ko je spustio ovaj stakleni zid među nas?
Zar smo toliko žedni prihvatanja koje ne traje,
da smo se odrekli pravog dodira, onog što boli i liječi,
onog što ostavlja trag, što grije i što preobražava?
Ovaj park je tihi memorijal prošlim danima,
kad je vjetar pamtio imena i lica bez sjaja.
Vidim majku koja gura kolica, a u očima joj sja
samo odsjaj ekrana, dok dijete traži pogled.
Da li je dijete postalo smetnja savršenoj slici?
Da li je život samo pozadina za objavu?
Zatvaram knjigu, osjećam njen stvarni teret.
Teža je od svih nevidljivih mreža koje nas stežu.
Želim da vrisnem: „Povezanost koja nas razdvaja!”
Želim da bacim loptu tako visoko da se čuje prasak,
i da se stakleni zid razbije u hiljadu bolnih komada,
da se čuje tuga, da se osjeti bijes, da se oslobodi sve.
Ali odlazim, tiho. Shvatam da sam i ja
samo sjenka koja odmiče u plavom odsjaju sutona.
Ovaj zid je prejak. On ne zna za suze.
On zna samo za lajk i za tišinu.
I za to prazno mjesto pored mene,
koje nikoga više ne čeka, jer svi su već stigli… u iluziju.
I dok hodam, osjećam težinu svijeta,
osjećam kako nam tehnologija krade dušu,
i kako nas veže u lancima koji nas ostavljaju same,
dok osmijesi ostaju samo virtuelni, hladni.
32. Amy Robertson (2009), Južnoafrička Republika, Hartbeesport
DOPUSTI SEBI DA ME ŽELIŠ
Dopusti sebi da me želiš.
Udahni taj osjećaj.
Priznaj ga sebi.
Zašto se bojiš činjenice da me želiš?
Jesam li previše?
Previše zaljubljena?
Jer vidim način na koji žudiš za ljubavlju,
zato mi dopusti da te volim.
Dopusti mi da te obasipam nježnošću
i željom.
Dopusti sebi da me želiš.
Tvoja ljepota me obasjava.
Postoje noći kada moje tijelo ostaje budno,
čeznući za tobom
ali ne seksualno.
Na onaj način gdje moja duša žudi
da bude zajedno s tvojom.
Stvoreni smo jedno za drugo,
stvoreni da se podržavamo,
da se divimo jedno drugome,
da se želimo.
Zato dopusti sebi da me želiš.
Prestani mariti za mišljenja
ljudi koji plješću tvom padu.
Ja bih slavila tlo kojim hodaš,
ali umjesto toga,
ti si gazio po meni.
Pljunuo si mi u lice kada sam pokušala držati tvoje,
kada sam pokušavala spriječiti da se raspadneš,
ali na kraju sam se raspala ja.
Osjetila sam trenutak kada se moje tijelo slomilo,
kada ljubav prema tebi
odjednom više nije donosila ispunjenje,
nego je postala samouništavanje.
Zašto jednostavno nisi dopustio sebi da ti budem poželjna?
Možda sam samo tražila od tebe da me voliš
prije nego što si naučio kako voljeti.
Prijevod na bosanski jezik: Nermin Delić
……………………………………………………….
Originalna verzija na engleskom jeziku:
LET YOURSELF WANT ME
Let yourself want me.
Breathe into it.
Acknowledge it.
Why do you fear the fact you want me?
Am I too much?
Too in love?
Because I see the way you crave love,
so let me love you.
Let me shower you with affection
and desire.
Let yourself want me.
Your beauty lights me up.
There are nights where my body lies awake,
yearning for you –
but not sexually.
In the kind of way where my soul longs
to be with yours.
We are made for each other,
made to support,
to admire,
to want.
So let yourself want me.
Stop caring about the opinions
of people who clap at your downfall.
I would’ve praised the ground you walked on
but instead,
you walked over me.
You spat in my face when I tried to hold yours,
to stop you from falling apart,
but instead, I did.
I felt the moment my body crumbled,
where the act of loving you
suddenly wasn’t fulfilling,
but self-destructing.
Why couldn’t you just let yourself want me?
Maybe I asked you to love me
before you knew how.
33. Andrea Cvijić (2009), Austrija, Beč
ODRASTANJE
Čini mi se da su, negdje iza ovih padajućih zrna pijeska, ulice utihnule.
Nekada su igrališta bila polja dječijeg smijeha,
odzvanjale su ulice bukom lopte što udara o klimavu ogradu, iza one mreže usnule.
Naše klupe i terene sada griju samo zaboravljene sjenke djece
koja odrastaju u ovom svijetu grijeha.
Padamo, i ne znajući koliko duboko,
kao da je duh raširio svoj mantil,
sakupio sve osmijehe i ostavio samo nagovještaje
da nam, s vremena na vrijeme, zasviraju krhko.
A oči, u kojima je nekada plesao sjaj,
sada se skrivaju iza uličnih rasvjeta.
Život se slijeva zrno po zrno pod ovim staklenim zvonom,
davi nas i potapa, baca u buru ta suza kleta,
tjera nas da šapnemo posljednje „zbogom“.
Ali izranjamo potpuno drugačiji – postajemo ljudi.
Mislimo da smo nezaustavljivi i samo tako odjurimo
u daleku zemlju, s kartom u jednom smjeru.
A ako se ikad vratimo, ostaju samo uspomene
i onaj poznati sjaj zatvoren u barijeru.
34. Tasbir Mahmud (2009), Južnoafrička Republika, Brits
PLATO
Sjedim, opčinjen,
posmatrajući sada već rijedak dah svježeg zraka,
ljubičasta proljetna stabla razasuta među sivim masama breza,
i iskru zelenila koja najavljuje toplinu ljeta.
Penjem se da bih dosegao vrh.
Penjem se da bih završio zadatak.
Penjem se prema osvojenom vrhu.
Penjem se bez ispunjenja.
Jer ja imam samo jedno ispunjenje,
i toga se prisjetim
pri svakom koraku uz planinsku padinu.
Prisjetim se toga
zbog tvog odsustva,
zbog odsustva tvog bića.
Želje da sjedim i divim se s tobom.
Želje da sjedim i budem opčinjen tobom.
Prijevod na bosanski jezik: Nermin Delić
……………………………………………………….
Originalna verzija na engleskom jeziku:
PLATEAU
Sitting, mesmerising
The, now rare, breath of fresh air
The purple spring trees scattered among the grey masses of birch
And the spark of green signalling the heat of summer
Climbing to reach the top
Climbing to complete a task
Climbing a peak sought after
Climbing without fulfilment
For I have only one fulfilment
And I am reminded of that
Every step on the mountainside
I am reminded of that
Because of the absence of you
Of your being
The wish to sit and mesmerise with you
The wish to sit and mesmerise you.
35. Vera Milenić (2009), Srbija, Kragujevac
NEMIRNE RUKE
Kojim putem bi moj život krenuo,
kada bih mogla da se oslobodim tog osećaja?
Znala sam koje odluke su ispravne,
ali sam sebi dozvolila da budem ono što jesam.
Pitam se koliko ću još,
kidati svoj mladež.
Neprestano dodirivati svoju ogrlicu,
nadati se da će me neko odmah spasiti.
Kada bih samo imala sposobnost da govorim,
nervoznu, tihu molbu.
Umesto toga se ukočim, ustuknem,
nijedan glas ne izlazi iz mene.
Koliko je prilika izgubljeno,
da li je tišina bila vredna te cene?
Koliko je prilika izgubljeno,
da li je tišina bila vredna te cene?
……………………………………………………….
Originalna verzija na engleskom jeziku:
RESTLESS HANDS
What path would my life take,
if I were able to shake that feeling free?
I knew what right decisions to make,
but I let myself be, me.
I wonder for how much more,
I’ll tear off my mole.
Touch my necklace constantly,
hope for someone to save me instantly.
If I only had the ability to talk,
a nervous, quiet plea.
Instead I freeze, I balk,
no voice will come from me.
How many opportunities were lost,
was silence worth the cost?
36. Emi Bazaiti (2010), Albanija, Tirana
ANATOMIJA NEPOKRETNOSTI
Izbjegavam Mjesec kada me posmatra,
okrećem pogled prema Suncu kada tiho nastavlja dalje.
Ljubim trn koji me probada bez bola,
i prihvatam svoj zaleđeni put.
Ali Mjesec skreće pogled,
a Sunce šapuće molitvu,
jer sam zaledio njegove suze,
a trn počinje da pušta rijeku.
Hladnu i crnu rijeku,
a ta rijeka mi je spržila stopala.
Ipak se nisam pomjerio… nisam mogao;
zato me je udarila trnjem i ledom.
I dalje se nisam pomjerio od nje,
a ona je tekla sve oštrije.
Ali ti dodiri bili su hladni milosni dodiri,
i gotovo sam zaboravio rijeku,
kada sam čuo molitve Sunca,
kada su mi se oči napunile suzama,
slatkim i suhim suzama.
Polako sam kleknuo,
ali vodu, led, trnje — nisam osjećao…
Iz rijeke su procvjetale latice,
stotine… hiljade latica.
Moje srce mi nije dopuštalo da ih dodirnem,
tako lijepe i tako krhke,
mislio sam da će iz njih izrasti krila
kojima bih poletio prema Mjesecu…
ali Mjesec me je posmatrao,
tako tiho.
Prijevod na bosanski jezik: Nermin Delić
……………………………………………………….
Originalna verzija na engleskom jeziku:
AN ANATOMY OF STILLNESS
I avoid the Moon when it watches me,
I look to the Sun when it quietly goes on.
I kiss the thorn that pierces me without pain,
and take my frozen path.
But the Moon turns its gaze away,
and the Sun whispers a prayer,
for I have frozen its tears,
and the thorn begins to flow a river.
A river cold and black,
and that river scorched my feet.
Yet I did not move…I could not;
so it struck me with thorns and ice.
And still I did not move from it,
and it poured sharper still.
But the touches were cold caresses,
and I nearly forgot the river,
when I heard the Sun’s prayers,
when my eyes filled with tears,
sweet and dry tears.
Slowly, I knelt down,
but water, ice, thorns, I felt none…
From the river, petals had bloomed,
hundreds… thousands of petals.
My heart would not let me touch them,
so beautiful and so fragile,
I thought wings would grow from them
to fly toward the Moon…
but the Moon watched me,
so quietly.
……………………………………………………….
Verzija na albanskom jeziku:
ANATOMIA E QETËSISË
I shmangem Hënës kur më vështron,
shoh Diellin kur qetë vazhdon.
Puth gjembin që pa dhimbje më shpon,
dhe rrugën time të akullt marr.
Por Hëna i hedh sytë tutje,
dhe Dielli pëshpërit një lutje,
sepse lotët ia ngriva unë,
dhe gjembi rrjedh një lumë.
Një lumë të akullt e të zi,
e ky lumë këmbët m’i përvëloi.
Por nuk lëviza…s’mundesha;
ndaj me gjemba e akull më shoi.
E unë prapë nuk lëviza prej tij,
e ai më mprehtë vërshoi.
Por përkëdhelje të ftohta qenë,
dhe lumin gati e harrova,
kur lutjet e Diellit dëgjova,
kur sytë m’u mbushën me lotë,
lotë të ëmbël e të thatë.
Dhe ngadalë në gjunjë u ula,
por ujë, akull, gjemba s’ndjeva…
Prej lumit kishin mbirë petale,
qindra… mijëra petale.
Zemra nuk ma bënte t’i prekja,
aq të bukura e aq të brishta,
sa thashë se do t’u dilnin krahë
për të fluturuar drejt Hënës
por Hëna aq qetë më vështronte.
37. Emina Gušić (2010), Bosna i Hercegovina, Tuzla
ZEMLJO, NE IZGOVARAM TVOJE IME UZALUD
Ne izgovaram tvoje ime uzalud,
zemljo moja,
čuvam ga pod jezikom kao molitvu
što se ne govori —
nego se nosi.
U korici hljeba
koju prelomim bez svjedoka,
u vodi što šuti pod kamenom,
u ruci starice što nišani konac
bez svjetla —
ti živiš.
Nisi mi zastava.
Niti krik.
Nisi parada, ni dan u kalendaru.
Ti si ono kad dijete nauči da kaže
“majka”,
a otac spusti glavu jer ga je sram
što je plakao
kad se vraćao iz tuđine.
Zemljo,
u meni si kao ruka
što pridrži dijete kad pada,
a ne pita zašto je palo.
Ti si moje tišine,
ono što ostane
kad niko ne sluša —
a srce još govori.
Kad zagrizem jabuku
što je rasla na granici dvaju sela,
znam:
ni plod ne bira kome će rasti,
a opet — sladak je samo onome
ko ga ne mrzi.
Ne izgovaram tvoje ime uzalud.
Ne moram.
Svaki dan ti pričam,
kad ćutim.
38. Krishnam Agrawal (Muse) (2010), Indija, Jaipur
NEKI DRUGI ŽIVOT
Zar baš svako dobije sretan kraj?
Ne, zar ne?
Postoje ljudi poput tebe i mene,
koji će se sresti u nekom drugom snu,
u simfoniji satkanoj od muzike,
koja će se, bez sumnje, završiti u raju.
Naše zajedništvo očaravalo bi sve,
noseći naziv savršenog para.
Možda bismo, u nekom drugom životu,
bili dobro,
sretni jedno uz drugo,
i živjeli svoju bajku do kraja.
Tada bismo svijetu rekli
da ponekad moraš ostaviti nešto iza sebe
kako bi to dobio u pravo vrijeme.
Žrtva je pravilo ovog svijeta,
u kojem izbor često nije tvoj.
Zato se jednostavno pronađimo u nekom drugom životu.
Prijevod na bosanski jezik: Nermin Delić
……………………………………………………….
Originalna verzija na engleskom jeziku:
ANOTHER LIFE
So, does everybody get a happy ending?
No, right
There are people like you and me
Who would meet in another dream
In a musical symphony
Which undoubtedly will end up in heaven
Our togetherness would be mesmerized
Getting the title of the ideal couple
Maybe, in another life
We would be fine
Delighted with one other
We’ll have our happily ever after
Then we will tell the world
Sometimes you have to leave things behind
To get it at the right time
Sacrifice is a rule of society
In which you surely don’t have a choice
Just encounter each other in another life
39. Lejla Hadžiaganović (2011), Bosna i Hercegovina, Gračanica
OTAC
Biti otac nije samo riječ,
koja ponekad sa usana poteče.
Postojanje svoje opravdati trebaš,
da bi bio dio djetetova neba.
U snovima mojim iluzija se skriva,
da si oče moj zaštitnik vječni,
da si superheroj moj moćni,
da si svitac koji mi sija u noći.
Svaki dan crtam tvoj miris u mašti,
rastem bez tebe i to me plaši.
Majka je tu,voli za oboje,
ali meni ale tople ruke tvoje.
Rastem oče,a tebe nema…
Plašim se vremena,
plašim se da ne ostanem bez uspomena.
Otac,nije samo riječ,
već podsjetnik da bude kao spomenik vječan.
Ne želim više laži!
Ne voli život odraslih,
želim da rastem u toplom domu,
da sanjam oče u krilu tvom.
40. Madhavi Agrawal (Ariel) (2011), Indija, Jaipur
JOŠ JEDNA SLIKA EMOCIJA
Živim u sobi bez vrata.
Kako bih ikada mogao otići daleko?
A ipak, u njoj postoji brava i ključ,
i nekako znam
da se ključ nalazi u meni.
Zato slikam nijansama sive,
čak i kada me boje dozivaju imenom.
Na beskrajnom krovu iznad mog utočišta
sve nestaje poput naleta vjetra,
a ipak traje duže od bilo kojeg stvarnog dana.
Čini se da sam još uvijek zarobljen,
ali nestvarna vrata su se otvorila.
Ipak, biram da ostanem unutra,
slikajući još jedan san,
još jednu svoju utopiju.
Ostajem tamo,
čitajući knjige bez stranica.
One imaju likove, ali nemaju povezanost,
a ipak me ostavljaju preplavljenog osjećajima,
sve do beskrajnog kraja,
kada se sjetim – još uvijek sanjam.
Tada bih pjevao
nečujnu pjesmu osjećaja.
U sebi nosi melodiju prošlosti,
dok otvara jedan kraj
koji nikada nije bio suđen da traje.
Prijevod na bosanski jezik: Nermin Delić
……………………………………………………….
Originalna verzija na engleskom jeziku:
ANOTHER IMAGINATION OF EMOTIONS
I live in a room with no door
How do I ever go far?
Yet it holds a lock with a key,
And somehow, I know
It lies within me.
So, I paint in shades of grey
Even when colours call my name
On the infinite roof above my stay
It vanishes like a gust of wind
Yet remains longer than any real day.
It seems I’m still trapped
But the unreal door has opened
Still, I choose to stay inside
Painting another dream
Another utopian of mine.
I remain there
Reading books with no pages
They have characters, but no bondings
Yet they leave me overwhelmed
Until the never end
I remember – I’m still dreaming
By then, I would be singing
The unheard song of feelings
It holds a melody from the past
As it opens an end
That was never meant to last.
41. Mehdia Burina (2011), Bosna i Hercegovina, Pazarić (Sarajevo)
FALIŠ LI MI?
Fališ mi.
Fališ mi kad sjednem kasno u noć i mislim.
Mislim o našim porukama,
Mislima,osmjesima
I kricima sreće.
Fališ mi kad zamislim te pored sebe,
I čitam ti svoje nezirečene riječi,
Koje me svako večer pitaju za tebe,
Dok ja sjedim za prozorom
i pričam im naše osmjehe i pletenje kose.
Fališ mi kad pletem kosu svoju,
A ona razočarana još uvijek čeka
Da od nje napraviš tu pletenicu
Koju si nekad obečao.
Fališ mi kad na mjesečini plešem uz naše pjesme.
Jer znaš kako smo rekli jedno drugom
,,Sve dok sam sa tobom, uvijek imam osmjeh na licu mom”
Fališ dok mjesecu pričam tvoj poezije
koje si mi pronalazio sa tolikom pažnjom
Da su me znale rasplakati.
Fališ mi dok plačem
Da zagrlim te jako, ali nežno,
Da mi se smiješ jer plačem oko sitnica,
Pa možda i kod mene taj osmijeh pronica,
A možda i digne u život.
Zanima me falim li ja tebi?
Navečer kada ne možeš da spavaš
Pa misli udaraju drugačije.
Falim li ti ponekad,
Ili sam samo prošlost u tvom životu
Kao što si davno
Zapisao da je obečano?
42. Nadža Velić (2011), Bosna i Hercegovina, Gornji Vakuf
LJUBAV
Nevidljiva, ali u dušama ljudi vidljiva.
Čista kao suza i oblak b’jeli.
Ljubav nije mržnja, ljubav je poštovanje, briga i starost ljudi.
Ljubav voli stare i bespomoćne, jer ljubav je kao ruža. Samo bez trnja, koja ne bode niti drugima zlo misli.
43. Samra Kulenović (2011), Bosna i Hercegovina, Hadžići
KAKO?
Kako da čitam poeziju?
Kad toliko često tu nađem tebe i mene,
kao da nas je neko posmatrao
i pisao o našoj patnji.
Neću više čitati poeziju.
Kako da slušam muziku?
U svakoj noti si ti.
Zajedno smo u pjesmama,
u akordima.
Neću više slušati muziku.
Kako da čitam knjige?
Glavni smo likovi i borimo se protiv zla.
Spašavamo čovječanstvo,
a nismo mogli spasiti nas.
Neću više čitati knjige.
Kako da dišem?
Znam da je to onaj isti zrak,
koji smo zajedno udisali,
kao jedno.
Sada smo razdvojeni.
Gubim dah.
Kako da bilo šta radim bez tebe?
Ne mogu, dio si mene.
Razdvojeni se slamamo kao staklo,
i što duže budemo razdvojeni
to će nas teže biti sklopiti.
Dođi, molim te,
barem da sastaviš ove krhotine,
i vratiš mi dah.
44. Ruvarashe Tichiwangani (2012), Zimbabve, Harare
KADA TELEFON UZME PREDAH
Kad moj telefon uzme predah,
tišina se sjeti mog imena.
Svijet prestane da skrola,
a moje srce se ponovo prijavi u život.
……………………………………………………….
Originalna verzija na engleskom jeziku:
WHEN PHONE TAKES A BREAK
When my phone takes a break,
the silence remembers my name.
The world stops scrolling,
and my heart logs back in.
45. Sergej Žabka (2012), Hrvatska, Vukovar (Borovo)
LIMENI STARAC
U zadnjem dijelu dvorišta,
bazga i divlji makovi
sakrili su limeno tijelo,
donedavno voljeno.
Nekoć su mu gume škripale po mnogim svjetskim cestama.
Prešao je tisuće kilometara
šiban kišom, snijegom i vjetrovima.
Uživao je u brzinama i lijepim prizorima.
Utrkivao se s raznim automobilima.
A sada?
Ostavljen, iskorišten i neprivlačan,
u šikari leži nepristupačan.
Nema više kotača, ostala samo karoserija,
hauba prazna, bez motora.
Na nekoć skupu mašinu
priroda je bacila prašinu.
Oko njega tišina ukleta.
Beskoristan i star.
Je li doista zaslužio takav kraj?
46. David Dolgoski (2013), Sjeverna Makedonija, Prilep
LJUBAV NA MAKEDONSKOM
Ljubav je kada Galičica
dva sjajna bisera grli,
i kada širina jezera
nebu poljubac daruje.
Ljubav je kada vjetar
šume nježno miluje,
i krišom, tiho im šapuće,
drevne priče pripovijeda.
Ljubav je i kada Šara,
vitka, lijepa djevojka,
bezbrojna bijela stada
na zelenim padinama ugošćuje.
Ljubav je kada slavuj
svojim pjevom srce mi razigra,
i tužnom pjesmom o heroju
dušu mi zatreperi.
Ljubav je kada se mjesec
u Vardaru ogleda
i zvjezdanom svjetlošću
noć srebrom obasipa.
Ljubav je kada bosonog
kroz opojne livade šetam
i, izgubljen u vremenu,
pletem cvjetne vijence za tebe.
Ljubav si mi ti,
majko moja mila,
najveća ljubavi,
uvijek si mi bila.
Volim te, domovino,
na svakom jeziku svijeta,
ali cijelim svojim bićem
volim te na makedonskom.
Prijevod na bosanski jezik: Nermin Delić
……………………………………………………….
Originalna verzija na makedonskom jeziku:
ЉУБОВ НА МАКЕДОНСКИ
Љубов е кога Галичица
два бисери сјајни прегрнува,
и кога езерската шир
на небото бакнеж му подарува.
Љубов е кога ветерот
шумите нежно ги милува,
и скришум, тивко им шепоти,
дамнешни приказни раскажува.
Љубов е и кога Шара
витка, мома убава,
безброј бели стада
на залени падини нагостува.
Љубов е кога славејот
со цвркот срце ми заигрува
и со тажна песна за херојот,
душа ми растреперува.
Љубов е кога месечината
во Вардар ќе се огледа
и со ѕвездена светлина,
ноќта со сребро ја облева.
Љубов е кога босоног
низ опојни ливади шетам
и изгубен во времето,
цветни венци за тебе плетам.
Љубов си ми ти
мајко моја мила,
љубов најголема
секогаш си ми била.
Те љубам татковино
на секој јазик светски,
но, со целото мое битие,
те љубам на македонски
47. Ena Vuković (2013), Bosna i Hercegovina, Han Pijesak
JASENOVAC
Neki se čovjek jada sam sebi,
kako ovo niko dozvolio ne bi.
Kako mu nikad oprostiti neće,
kol’ko god išao paliti svijeće,
kol’ko god plakao nad njihovim grobom,
tako čovjek priča sam sa sobom.
Priđe mu djevojčica,lica zbunjena,
“Šta vam se dogodilo?”pita kao da je uplašena.
“Sjedi dijete da ti pričam,kako je surov ovaj svijet,
pogazili bi i onaj najljepši,najsavršeniji cvijet.”
Sjede ona,tiha jako,neće da pita ništa više
i kao da oblaci hoće da čuju,napolju postade još tiše.
“bio sam i ja tako mali,i mi smo se tada lijepo igrali,
sve dok nije počeo rat,tad nikoga nije bilo,
utihnuli su svaki sestra i brat.
I najviše su svi plakali,
kada su u Jasenovac krenuli.
Jako sam mlad bio,
dijete,eto,tako,
ali sam tugu krio,jedini nisam plak’o.
Iako sam znao šta me čeka,
iako sam mogao čuti jauk iz daleka,
iako mi se svijet pred očima srušio,
jedini sam tugu krio.
I jednog dana na hladnom podu se budim,
oko mene nekoliko ljudi,plaču,a ja već znam šta je,
Nema više ničega što mi snagu daje…
I naravno rekoše mi,porodicu mi ubili,
ustaše ih objesile,iz pušaka ih streljali,a mene su ostavili..
Nikada neću da oprostim sebi,
što sam sve to dozvolio,
nikada nisam taj okrutni dan zaboravio.
Mnogi mi kažu bio si dijete,kako si tada mogao znati,
uostalom to se vrijeme ne može nikad da vrati.”
“A šta je to taj JASENOVAC djede,je li to neka kuća tuge,
jesu li tamo ubijali druge?”
“Jeste dijete,sve je to tako,i mene njihove rane bole,
za sve njih svakog se dana molim,
i pitam da li me i dalje vole.
Ustaše nisu znale da broje,nisu gledali tako,
znali su koliko se žrtve boje,mislili su da je to svima lako.
Nije dijete,nisu bili u pravu,
gađali su i srce i glavu…
I prolili su krvi toliko,da bi se moglo more napuniti
i zato hvala im veliko,što su nam uništili sve što smo htjeli,
što roditeljima grobove nismo vidjeli,
i što nas sada toliko boli,k’o da smo na ranjeno srce sipali soli.
Nemam sada nikoga više,i umrijeću,ne kao oni,
jer njih je zaboljelo najviše.”
Sada ćute oboje,i starac i djevojčica
i kriju svoje suze ,svoja tužna lica.
48. Ajna Bistrić (2014), Bosna i Hercegovina, Gradačac
MAČIJI ŽIVOT
Svaka Mačka ima drugačiji život
Ali ipak Sličan
Svaki na svoj način je
Odličan
Baci se na leđa i spava
Pomalo i prede
Ne mrda joj ni rep ni glava
Dok vlasniku ne narede
Daj: hranu,krevet,piće
I da ne bude dosadno
Crtiće
Joj šta bih dala
Kad u mačije tijelo bi stala
49. Zarja Žabka (2015), Hrvatska, Vukovar (Borovo)
MODNI SAVET
Šetala sam livadom
i srela neobičnu kravu.
Na suncu vrelu,
pasla je zelenu travu.
Nosila je kaput
na crno-bijele tačke,
šarene cipele iz Bačke,
na zelenom šeširu
ružičaste značke.
Iskoristila je ovu zgodu
da mi objasni modu.
U modi je svašta,
sve što poželi tvoja mašta.
Slušaj ovaj savjet važan
i nikad nećeš biti lažan.
Kad je kravi bilo dosta,
krene kući preko mosta.
50. Budućnost
Takmičenje traje jednu sezonu. Poezija traje cijeli život.
Pravila glasanja
I. Žiri
Petočlani žiri u sastavu:
- Enea Hotić, predsjednik žirija
- Mira Borovčanin, dipl. psiholog
- Lela Zjajo
- Ljubica Petrović Kosor
- Nermin Delić, organizator
Žiri glasa tako što svakoj pjesmi dodjeljuje ocjenu od 1 do 5. Glasanje počinje 24.07.2026. godine, a završava 24.08.2026. godine.
Po završetku glasanja izrađuje se zbirna tabela, a prvih 10 autora s najvećim brojem bodova direktno se plasira u Treći krug. Ukoliko dva ili više autora imaju isti broj bodova, prednost ima autor koji je dobio veću ocjenu od predsjednika žirija. Ako su i po tom kriteriju izjednačeni, prednost se daje autoru koji je dobio veću ocjenu od drugog člana žirija sa spiska, zatim od trećeg i tako redom.
II. Čitaoci
Čitaoci glasaju u anketi na zvaničnoj Facebook stranici Milih Duela. Moguće je glasati za više autora. Da bi glas bio važeći, profil s kojeg se glasa mora pratiti zvaničnu Facebook stranicu Milih Duela.
Glasanje počinje 24.07.2026. godine, a završava 24.08.2026. godine. Po završetku glasanja organizator sastavlja listu TOP 10 autora s najvećim brojem glasova, koji ostvaruju plasman u Treći krug.
Ukoliko se autor već nalazi među prvih 10 prema ocjenama žirija i time je direktno osigurao plasman u Treći krug, pravo prolaska ostvaruje autor koji je sljedeći na listi prema glasovima čitalaca, a koji se ne nalazi među TOP 10 autora po ocjenama žirija. Isto pravilo primjenjuje se i na sve naredne autore po redoslijedu.
ZVANIČNA FACEBOOK STRANICA:
