Mili Dueli 2026 – BOSNA I HERCEGOVINA (TOP 200 / Treći krug)

Majda Alagić (1986), Cazin

DIVNI SVIJETE, DIVNO SPAVAJ

Ja sam bez pola ruke
I bez jedne noge
Ukoliko je to važno da kažem
Lijeve i desne
Ako nešto nije sasvim jasno
Bez lijeve ruke i desne noge!
I nekako sam potpuno sam
Među ruševinama sjedim
I ništa ne razumijem
Željan sam oca i
možda malo više majke
Drugih želja više nemam
Ni htijenja, ni nade
Možda još samo pitke tišine

I da mi vrate sve
I mater
I oca
I prijatelje usnule zasvagda
I dio moje ruke
I uzetu nogu u eksploziji tuge
I daju mi snagu Tifona
Ja volje ne bih imao
Ni da se svetim
Ni da se žestim

Mjesto toga maštao bih
Krila da imam
I da s njima
U slobodi svijetom letim
Da se ježim i da zdravim
Mirom svetim

Radim u srednjoj školi u kojoj predajem maternji jezik i književnost. Studirala sam u Sarajevu, na Filozofskom fakultetu (Odsjek za književnosti naroda BiH i b/h/s jezik).
Prvi put poeziju izvlačim iz ladice i šaljem u svijet. Inspiracija je potekla od učenika čije sam tekstove čitala prije nego što bi ih poslali na neki pjesnički konkurs. A hrabrost od radosti njihova stvaranja i nadanja. Bez obzira na mračnu stranu svijeta, istinski vjerujem da je poezija glas protiv bezumlja.

Da, kontaktirala sam gospođu Anu. Trenutno je na putovanju u Australiji u kojoj uživa. Postali smo FB prijatelji. Topla, pristojna i draga dama koja je dala zeleno svjetlo za slanje pjesme.

Dragan Buljeta (1977), Žepče
Književni mentor: Ana Narandžić

PODSJETNIK NA TEBE

Ne volim zime i pahulje meke
hladne i mokre prepune sjete
al’ uvijek dođu da me podsjete
na usne tvoje i godine daleke.

Sve je otišlo s vihorom nekim,
tiho kao kad sunce otjera kiše
bilo je davno i ne pamtim više
ili se samo ne želim da sjetim.

Ne volim proljeća i šarene boje
jer slomljenu srcu prilično štete
al’ uvijek dođu da me podsjete
na sreću, ljubav i na nas dvoje.

Sve je otišlo s maglama ranim,
tiho kao kad sunce rosu briše
bilo je davno i ne pamtim više
jedino znam da još te volim.

Zovem se Dragan Buljeta rođen sam 26. siječnja 1977. godine u Zavidovićima.
Živim u naselju Bistrica općina Žepče gdje sam se i školovao. S jedanaest godina mi je dijagnosticirana mišićna distrofija, zbog koje sam danas 100% invalid.
1992. godine, sam završio 8. razred osnovne škole nakon čega zbog rata nisam nastavio daljnje školovanje.
Od 2009. godine koristim respirator za disanje, a od 2019. vezan sam za krevet.
Pisanjem se bavim od doba korone.
Uglavnom je to duhovna i ljubavna poezija.
Do sada sam izdao četiri zbirke poezije.

Nisam kontaktirao mentora zbog vremenske razlike i mog stanja, nadam se kako neće utjecati previše.

Ivona Baković (1999), Tomislavgrad
Književni mentor: Danja Gašpar-Đokić

ZAVJET

Ovo sam pisala uvijek u gluho doba noći,
da slučajno ne bi čuo prije sada
Ma bilo ti uho dahtaj od mojih usana,
ma bilo ti 709,232 kilometra daleko.

I gdje god bilo u tom samo mom i vještičjem satu
ćutila sam isto; istu odlučnost
i volju, istu sigurnost i istu želju
Da ti od sada i za zauvijek jamčim:

Kad te rojevi strahova okruže
sabljom ću ih sasjeći i osokoliti te,
a golim rukama ti pute utirati
kad se noge o korove sapletu.
I sama ću puhati u umorna ti leđa,
ne bude li vjetra.

Ne dam nikome da ti lomi ramena,
ni da na prsa tvoja polaže pravo,
pa da na njih stavi kamen teretan:
na taj mramor što je toliko puta utjeha mi bio.
Znaj, da ti rebra i sto noža probode,
ja za ćoškom čekam te ranjena
s pomadom od cjelova.

Kad te umor trudna savlada,
bit ću ti ležaj što nudi odmor,
i napij se tada moje ljubavi za okrjepu.
Jer tu nikada nećeš doći do posljednje kapi.
čašu ću puniti i bdjeti nad njom,
Da je za tebe uvijek puna.

Jer moj si smijeh do grča čeljusti,
bonaca koja velikodušno udjeljuje mir,
bunar strpljivosti iz kojeg vječito grabim,
knjiga blagosti od koje iznova učim.
I klasje si moje koje šapuće da se ne bojim,
poluga koja me gura i kad je staza uzbrdo,
kad cilj se nigdje ne nazire,
moja si stijena i hrid,
luka u koju pristajem i na koju pristajem
jer si moj.

Zato ti svečano obećavam:

tvojim ranama bit ću uvijek vidarica,
za tvoje snove vječni drug suletač,
uteg vagi tvoje postelje,
nejači tvojoj zipka.
I grobak do tvojega, vjerna priležnica.

Uprti sokole – pa do smrti.
tebi se cijela za vječnost predajem.

30. 08. 2024

Ivona Baković odrasla je u Tomislavgradu. Poeziju piše od srednje škole, i za nju je tri puta nagrađivana (HKZ Troplet 2015., Šimićevi susreti 2017., Mili Dueli 2018.), a pjesma s kojom se prijavila na ovogodišnje Mili Dueli “JED”, bit će objavljena u časopisu Balkanism 2027. godine.

2017. godine upisuje studij glume na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Na posljednjoj, četvrtoj godini studija, od svoje je poezije napravila ispit iz predmeta Govor VIII pod nazivom „OdrastanJA“. Kroz glumačku interpretaciju i izvođenje vlastite poezije, kronološkim redoslijedom, pokušala je prikazati vlastiti proces odrastanja i sazrijevanja.

Godine 2023. seli se u München, gdje danas igra u nezavisnim njemačkim kazališnim produkcijama, kao i u hrvatskim i srpskim televizijskim produkcijama.

S gospođom Danjom je bilo vrlo lako komunicirati, dala je svoje mišljenje i indikacije, koje je vrlo razumno obrazložila. Neke prijedloge sam prihvatila i shodno njima promijenila pjesmu, a stihove koji su mi isuviše zvučali kao da nisu “moji” sam vratila u originalni oblik.

Lejla Redžić (1995), Tuzla
Književni mentor: Danja Gašpar-Đokić

DUHOVKINJE KRŠA

rodila se kiša
podojila zemlju
za nju bojažljivo skupljaš
podignute muške kažiprste
koji su me bacili u živu ogradu
podižem grane
boje tvoje Neretve
mojih očnih jabučica

naše nerođene kćeri
neće ispirati prolivenu krv
sa svoje odjeće
stidljivo braneći junaštvo
prelivene mojim zjenicama
i tvojim venama

samo će naše majke
iz zemlje iznicati kroz
krvavo obojene ruže

ti ćeš i dalje tražiti sinove
u kojima vidiš prezimena
ja ću nizvodno krenuti
sjemenom prosuta
i pepelom loših cigareta

iznad glava žena
koje brane tvoju liniju
postojat će
uzeto prezime

njih niko ne brani
sretne su ionako
što će podojiti usjeve

sinovima ostavljene.

Lejla Redžić je rođena u Tuzli, 13. 9. 1995. godine. Završila je Akademiju dramskih umjetnosti u Tuzli, odsjek gluma, te je po struci diplomirana glumica. Pored glume, Lejla aktivno piše i spaja dramsku pedagogiju (rad sa djecom, svoju primarnu profesiju) i pisanje poezije kroz društveno angažovane teme. Trenutno je radno angažovana u Bosanskom kulturnom centru Živinice.
Nagrađivana je i pohvaljivana na brojnim pozorišnim i književnim konkursima i festivalima. Dobitnica je nagrade za glumicu večeri na TKT Festu za ulogu Medeje. U oblasti književnosti, dobitnica je nagrade „Zlatni stih” izdavačke kuće „Planjax” u Tešnju, nagrade „Zaton” 2025. godine, kao i nagrade „Librum – 100 najboljih pjesama 2024/2025”. Dobitnica je i pohvale za poeziju na regionalnom konkursu „Dani u Elemiru” 2026. godine.
Bila je gošća regionalnog festivala u Pančevu i višestruka autorka u njihovom zborniku „Rukopisi”. Njena poezija je uvrštena u regionalne zbirke „Žena s knjigom” (Mostar), „Frida”, „Priče i pjesme mi govore”, (osvojivši drugo mjesto), a objavljivana je i u književnom časopisu „Godišnjak” Centra za kulturu Tuzla.
Objavila je i samostalnu zbirku “Ad bestias” u izdanju Gradske biblioteke Živinice.Lejla je aktivistkinja u borbi za ljudska prava, prava žena, marginalizovanih grupa i rodne ravnopravnosti. Aktivan je govornik i učesnik panela, diskusija i treninga za poboljšanje položaja žena i mladih u društvu. Planira upisati master rodnih studija. Pokrenula je i udruženje Femunity (za kulturnu, društvenu i sportsku djelatnost).
Scena joj služi kako bi pokazala da jedna mikro priča ili sudbina lako postaje univerzalna i time vam poručuje da niko nije sam, a pisanje joj daje vjetar u leđa saznanjem da i onda kad neko u svom univerzumu, sâm listajući stihove njenih pjesama, može biti sâm, ali ne i usamljen. Knjige to nikada ne dopuštaju. Zato je zaljubljena u njih.

Larisa Dizdarević-Hudić (1979), Tuzla
Književni mentor: Danja Gašpar-Đokić

IRONIJA

(Ir)OniJa = on ∩ ja
skup bez granice
presjek bez kraja
rasjed izazvan olujama
koji razdvaja i spaja

(Ir)OniJa = Δ(on, ja)
razlika koja traje lahorasto
lomeći riječ na slogove
i dodjeljujući joj mjesto
baš tamo gdje pripada

I MI takvi uglavnom postajemo
promjenjiv i ranjiv sistem
koji se ne ispravlja
nego se usklađuje i dodiruje
u svakom pokretu

Pa je tako (Ir)OniJa mirisala kao (Simf)OniJa
ponekad se zatezala kao (Disf)OniJa
a s vremenom je znala nadrastati
kao ras(na)tegnuta (Harm)OniJa

da bi ostala ne kao objašnjenje
nego kao prepoznavanje
nešto što se ne razlaže
da bi kristaliziralo u jasnoći

u kutku razumijevanja
sve prethodne oblike sebe
trebali bi ostati mirni i cjeloviti
bar bi takvu snagu jedinstva
trebalo s vremenom smoći

Prof. dr. Larisa Dizdarević-Hudić je kardiologinja, profesorica na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Tuzli i autorica poezije. U svom profesionalnom radu bavi se srcem kao organom, dok ga u poeziji istražuje kao prostor emocija, odnosa, sjećanja i ljudske unutrašnjosti.

Autorica je zbirke poezije Puls tišine (2025). Njeno pjesništvo nastoji povezati lično i univerzalno, svakodnevno i simboličko, a karakterišu ga igra riječima, višeznačnost i spajanje različitih svjetova – od medicine i nauke do intime i svakodnevnog života.

Mentorsko iskustvo s Danjom Gašpar Đokić bilo mi je veoma vrijedno. Posebno mi je značilo što je u mom pisanju prepoznala potencijal, izdvojila pjesmu „Ironija“ i kroz konkretne zanatske sugestije pokazala kako se ista pjesma može drugačije ritmički i strukturalno oblikovati, bez gubitka njenog osnovnog identiteta. Njeno čitanje otvorilo mi je novi pogled na vlastiti tekst i podsjetilo me koliko je važno pjesmu, nakon pisanja, ponovo čuti i iz perspektive drugog pjesničkog uha.

Amina Kupusović (1959), Sarajevo
Književni mentor: Danja Gašpar-Đokić

KAP

Kakva korist od toga
što je svaka kap nova.
Kad ovako sjedinjene
uvijek istu rijeku čine.

I vrijedi li nešto
bistrina jedne kapi
kad od tolikih mutnih
dno
ne možeš
sagledati.

Rođena u Sarajevu 1959. godine. Diplomirala arapski i turski na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Radila u Orijentalnom institutu. Objavljivala poeziju u novinama i časopisima. Objavila jednu zbirku poezije pod imenom KAP

Stefan Đurić (1993), Bijeljina
Književni mentor: Danja Gašpar-Đokić

NESTAJANJE

Sve će nestati, draga moja,
spaljeni rukopisi, mila lica,
u trenucima naših nespokoja,
gluvoj pjesmi tužnih ptica.

Samo ti češće se sjeti
sa zime kad’ krene trava,
kad’ drugi neće smjeti,
otrgni me od zaborava.

Prvo sunce kada se javi,
između bljeska noći i jutra
cvjeće na moj grob postavi,
za obećanje, za bolje sutra.

Sve će nestati, moj živote,
u bespuću, carstvu tišine.
Svijet će živjeti zbog ljepote,
pjesma neka te u nebo vine!

Stefan Đurić je rođen 14. januara 1993. godine u Petrovu – Ozren gora (Bosna i Hercegovina/Republika Srpska). Diplomirao je na Katedri za predškolsko vaspitanje i obrazovanje Pedagoškog fakulteta u Bijeljini. Član je Književnog kluba „Jovan Dučić“ Bijeljina i Udruženja književnika „Umjetnički horizont“ Kragujevac.

Piše poeziju, prozu, aforizme i haiku poeziju. Njegova poezija i prozni odlomci nagrađivani su i objavljivani u brojnim domaćim i stranim književnim zbirkama, zbornicima, antologijama i časopisima. Objavio je zbirku poezije „Teodul“ (2023) koja je nagrađena na konkursu Srpskog prosvjetnog i kulturnog društva „Prosvjeta“ Brčko, kao najbolja knjiga mladog autora.

Oženjen je. Radi, stvara i živi u Bijeljini, Republika Srpska.

Mentor je svoj posao odradio veoma profesionalno i nesebično te kroz svoje iskustvo i znanje pružio mi podršku. Sugestije i komentari su mi pomogli u oblikovanju pjesme koju šaljem.

Nikola Motika (1995), Sarajevo
Književni mentor: Danja Gašpar-Đokić

SUDBINA

Ušla je u trolu, zaustavila tren,
svi stali su zadihani,
spojili su nam se moj pogled i njen.

Sjela je pored mene u drugi red,
do prozora, puna opojnih mirisa,
crna kosa, kesten oči,
pamet mi se izbrisa.

Svjesna sebe i svoje ljepote,
cijele situacije, nasmijala se slatko,
zanemio sam, okolo ljudi prate sljedeći
korak, udahnuo sam i krenuo je
razgovor, ali kratko.

Bilo je to upoznavanje,
zove se Berina, na Pravnom studira,
ide u posjetu baki,
trola je stala, stalo je i vrijeme,
ona desno, ja lijevo,
ko kaže da su rastanci laki.

Ushićen, kući sam pošao,
premišljao u glavi, šta i kako se zbilo,
sjetio sam se, kad sam došao, pa
ona liči na moju Kaću, ljubav školskih dana,
Sudbino šta se to dogodilo,
zašto mora da se dira stara rana.

Ali živote, idemo dalje sigurnim koracima,
”credo” u bolje vjerujemo,
u srijedu smo skupa na kafi,
poželite mi sreću, da se ljubavi darujemo.

Nikola Motika je rođen 7. maja 1995. godine u Čačku, Srbija. Osnovnu školu i Gimnaziju završio je u Čačku, a zatim Filozofski fakultet u Sarajevu, Odsjek za istoriju – Odsjek za istoriju umjetnosti i Odsjek za arheologiju, diplomirao i magistrirao na studijskom programu
Istorija umjetnosti i arheologija. Radi u Historijskom muzeju Bosne i Hercegovine kao
viši stručni saradnik u Zbirci fotografija. U slobodno vrijeme se bavi fotografijom i piše pjesme. Ima želju da objavi svoju zbirku pjesama ali nikako da napravi pravi izbor.

Nikolina Vuković (1998) Brčko
Književni mentor: Enea Hotić

SLIKA OD VINA

Kad bih morala da te naslikam, tu bi bilo mnogo zlatne i plave
I dvije roze linije, što liče na usne male

Plavu boju kradem iz grožđa, zlatnu boju kradem iz klasja
I molim se opet suncu, da rodne nam vinograde obasja

Dvije tačke hladne i modre, kao 2 jezera u dnu Majevice
I liniju osmijeha sto još je pamtim, od rubova usana ka nosu gore

Hladan ti pogled zaledi vino, a modrilo oka upali žar
Da li je ikad na svijetu bilo da vrelo i hladno postanu par

E baš tako izgleda vino, u istom času spoja dva
Jos ispijeno sa usana tvojih, moja je borba dobra i zla

Zlatnim klasjem kosu ti kitim, a crvenim vinom usne ti bojim
U modrim tačkama još vidim sebe, kako pod Majevicom srećna stojim

Apsolvent sam Stomatološkog fakulteta, a kroz svoj dosadašnji život imala sam priliku da dugo radim kao stomatološka i medicinska sestra. Međutim, najvažnija moja uloga jeste uloga majke jednog malog dječaka.
Pored medicine, moja velika ljubav oduvijek su bile riječi. Volim da pišem pjesme i da čitam poeziju. Moji tekstovi su tokom osnovne i srednje škole objavljivani u školskim časopisima. Ipak, nikad se nisam takmičila.
Ovo iskustvo mi posebno znači jer prvi put moje tekstove čita neko stručan, ali i šira publika.

Milkica Marjanović (1999), Banja Luka
Književni mentor: Enea Hotić

KAD SANJAR PRESTAJE DA SANJA

Kad sanjar prestaje da sanja,
lome se vrhovi oštri
i sivilo tmurnog grada
razliva se po koži.

Kad sanjar prestaje da sanja,
misli su gorke i strašne
i kiše, dok grle kapke,
spiraju ideale jučerašnje.

Kad sanjar prestaje da sanja,
krv se utapa u nebo
i modar odsjaj u rijeci govori:
,,Ljubičasto je ogledalo hada”.

Kad sanjar prestaje da sanja,
vjetar ga u grudima steže
i krila crna od spaljenog sna
za pete gole veže.

Kad sanjar prestaje da sanja,
bole ga prsti tromi
i ruke kojima je obećavao
da vječno će život da voli.

Kad sanjar prestaje da sanja,
ostaje pod modrinom sam,
jer vinuti se oduvijek je bio
njegov najveći dar.

Kad sanjar prestaje da sanja,
dvije crne tačke u haosu
na dim posljednji reže,
pa osmijesi postaju samo konfuzija
i to počne da mu prija…
dok zvijezde blijede
od mlagovite modrine
i dalje, i dalje,
bježe.

Osnovno obrazovanje sam završila u Derventi a srednje i visoko u Banjaluci gdje i danas živim. Po profesiji sam muzički pedagog i teoretičar, a trenutno radim kao nastavnik klavira u osnovnoj muzičkoj školi u Derventi. Moja prva zbirka ,,Pomračenja i odsjaji” objavljena je u septembru 2025. godine i do sada je prošla dvije uspješne promocije. Ono što je specifično za mene kao pjesnika jeste to što se amaterski bavim i glumom kroz Studio glume u sklopu GP Jazavac. Zbog toga moji poetski nastupi na manifestacijama nerijetko budu obogaćeni dramskim performansima. Na regionalnom festivalu književnosti ,,Imperativ “svoju poeziju sam ispromovisala kroz scenski prikaz poezije “Kroz pomračenja do odsjaja” koji sam odradila uz pomoć naratora i pijaniste i koji je davao utisak poetske monodrame.

Moj mentor bila je Enea Hotić čije sam sugestije uvažila i nakon konsultovanja poslala prijavu. Enea je jasna, precizna i dala mi je tehničke sugestije. Smatrala je da nema potrebe da mijenjanjem nekih stihova, jer su joj se pjesme veoma dopale. Komunikacija je bila kratka i prijatna. Zahvalna… 🙂

Vanja Kesić 1993 Beograd
Književni mentor: Enea Hotić

SLAGALICA

Gledam u žicu,
slažem slagalicu.
Ne slušam ciku,
gledam širu sliku.

Dok svako je glasan,
a malo ko zna,
ne tonem u san,
već zaranjam do dna.

Pratim svoje snove
i kad nisu na vidiku,
spajam sitne dijelove,
sklapam cijelu sliku.

Ne vjerujem svemu
što donese vika,
kad odgonetnem šemu,
nastaje slika.

Neka drugi viču,
neka prave buku,
ja živim svoju priču,
tišinom šaljem poruku.

Vanja Kesić rođena je 21. 5. 1993. godine u Beogradu. U Banjoj Luci živi od 1999. godine. Zaposlena je u Osnovnoj školi „Vuk S. Karadžić“ kao profesor muzičke kulture. Srednju muzičku školu završila je 2012. godine na odsjecima za obou i muzičku teoriju, kada je upisala i Akademiju umjetnosti, Odsjek za muzičku teoriju i pedagogiju. Diplomirala je 2016. godine. U struci, njena prva ljubav je solfeđo, a voli i horsko pjevanje. Petnaest godina bila je član SPD „Jedinstvo“, a pjevala je i u horovima „Arion“ i Ansamblu „Aleksandar Nevski“.

Svoje prve stihove napisala je sa osam godina. Vanja je osvajala brojne nagrade iz oblasti stvaralaštva, a njena poezija zastupljena je u mnogim zbornicima. Neke od njenih nagrada iz oblasti poezije su: Gran-pri i prva nagrada na konkursima „Klasika i savremenost“ u Jekaterinburgu (2017, 2021), prva nagrada na konkursu „Za dobrobit domovine“ u Sankt Peterburgu (2025), pohvala na konkursu „Gradovi od stihova“ u Hrvatskoj (2025), treće mjesto na Pjesničkom maratonu u Batočini (2025), drugo mjesto na konkursu „Olovko, ne ćuti“ u Barajevu (2026), kao i plasman među 20 laureata, od ukupno 868 učesnika, na konkursu posvećenom Velikoj pobjedi u Drugom svjetskom ratu u Moskvi (2025).

Autor je dvije zbirke poezije: „Put moje duše“ (2024) i „Kada bi grobovi progovorili“ (2026).

Korektna saradnja. Pomogla mi je u odabiru pjesme za ovaj krug….

Ozren Tošić (1986), Sarajevo
Književni mentor: Enea Hotić

KANJON

Nit spokoja većeg, nit gromkije huke,
niti nje, niti kompanjona,
nit kosa niz vjetar da pusti svoje zvuke,
nit potoka plićeg, nit dubljeg kanjona.

Niti ushićenja, niti one boli,
nit oprosta, niti starog bijesa,
niti iskušenja, da se ne odoli,
niti nešto blistaju široka nebesa.

Niti sam te sanjao, nisam te ni sreo,
niti čujem ptice, niti vidim ljude,
nit sam više dječak, niti čovjek zreo,
nit je iko tamo gdje treba da bude.

Oren Tošić rođen je 18.10.1986. u Sarajevu. Zvanje diplomiranog komparativiste i bibliotekara stče 2015. godine na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu. Dugogodišnji je novinar i kolumnista za brojne štampane i elektronske medije u Bosni i Hercegovini i inostranstvu. Poeziju piše i sporadično objavljuje još od studentskih dana. Autor je zbirke lirskih pjesama “Beskrajna praznina” objavljene 2025. godine. Trenutno je zaposlen kao školski bibliotekar.

Dodijeljeni mentor mi je bila Enea Hotić. Obratio sam joj se za sugestije, kritike i njeno viđenje moje poezije, te mi je srdačno izašla u susret. Naišao sam na njenu pozitivnu reakciju na moje stvaralaštvo, te sam na njenu sugestiju izabrao pjesmu za nastavak takmičenja. Ljudi koji vole liriku bez poteškoća razvijaju komunikaciju, a Mili Dueli su tu kao posrednik u stvaranju veza među ljudima koji vole pisanu riječ.

Tamara Dragić (1987), Banja Luka
Književni mentor: Enea Hotić

NESNAĐENI

Nesnađeni u svemiru
Tek uzdah vasioni
I strah u novom nemiru
Dok jekom tama zvoni

Nesnađeni na ulici
U masi bezbojnih lica
I kao mamac na udici
I skica bez sitnica

Nesnađeni u stvarnosti
Između sna i jave
U strepnji od realnosti
Kostima tkanim od strave

Nesnađeni u danas
U svakom juče i sutra
Lutamo svijetom k’o sablast
Između noći i jutra

Tamara Dragić rođena je u Banjoj Luci 1987. godine. Prvu zbirku poezije „Sam u gomili“ objavila je 2016. godine, a roman „Božići u vremenu“ 2020. godine. U pripremi su joj zbirka haiku poezije i nova zbirka poezije.

Piše poeziju i prozu za odrasle i djecu, kao i haiku poeziju. Bavi se pisanjem književnih recenzija i lekturom poezije.

Spoljna je saradnica Narodne i univerzitetske biblioteke Republike Srpske, a učestvuje i u organizaciji književnih promocija. Lektorka je na Međunarodnom festivalu pozorišta „Zlatna vila“ u Prijedoru.

Dobitnica je brojnih književnih nagrada i priznanja. Njeno književno stvaralaštvo zastupljeno je u različitim antologijama, zbornicima, časopisima i knjigama, kao i na portalima za kulturu i književnost.

Živi i stvara u Banjoj Luci.

Zahvalna sam svojoj mentorki što mi se temeljno i slojevito posvetila, a opet pružila nesebičnu podršku da ostanem potpuno svoja do zadnjeg slova, a ipak je uspjela da mi nenametljivo zaviri u dušu, jer je prepoznala moje stihove na pravi način.

Alma Alikadić (2002) Živinice
Književni mentor: Enea Hotić

FAZA ODRASTANJA

Onda kada uspijem,
ne recite da nisam mogla.
Gledajući taj grad
dosta sam snage smogla.

Pa makar i samo sa slike
bilo je dovoljno da prepoznam
sve one prilike.

Imam snove velike
ali mogućnosti su mi male.
Realnost kada udara;
slučajnost je ta koja se sudara.

Imala je pogled
dubok,
zamišljen.
Kao za nešto da je odgođen.

Jer samo Bog zna šta nam je suđeno.
Čudno kako čovjek dostigne tu fazu života
i dok se okrene oko sebe vidi koja je divota;
biti živ,zdrav i osjetiti sunce na koži.

Period umalo zaboravljen
bivati će podsjetnik na potrošeno vrijeme
kad smo bili unesrećeni.
Jer uskoro stiže trenutak
gdje nećemo biti povrijeđeni.

Ja sam Alma Alikadić, imam 24 godine i dolazim iz Živinica. Srednju školu sam završila u Živinicama kao frizer .Pišem pjesme i poeziju od 16 godine i također volim muziku,umjetnost,estetiku i fotografiju.
Usudim se reći da razmišljam i gledam na mnoge stvari narativno ali također i logički. Nemam dosadašnjeg iskustva u književnom stvaralaštvu i moram napomenuti da je ovo moje prvo takmičenje ikad. Radujem se nadolazećim putovanjima i iskustvima koje ću kroz svoj talenat okušati i unaprijediti.

Moj mentor je bila Enea Hotić. Uvijek ljubazna i otvorena za saradnju. Dala mi je svoje savjete i također pomogla pri odabiru same pjesme.Ukazala mi je na moguće ispravke i sugerisala da ostavim što bolji utisak.

Božana Đurđić (1995), Pale
Književni mentor: Enea Hotić

TEBI, ČIJE SE IME NE SPOMINJE

Opet si se vratio.
Mislila sam sloboda je moja
i da više nikada neću s tobom
dočekati jutro.
Došao si iznenada,
nenajavljeno i oštro,
glasno i namjerno
da se igraš mojim mirom,
da ga još jednom
po ko zna koji put ismiješ.
Gadan si i lažan, znam
i ovoga puta obećavam
kroz vrata moje kuće
tvoja krvava noga više kročiti neće!
Nećeš mi više hodati po sobama,
preturati po starim uspomenama,
greškama i ranama,
po svim onim sramnim djelima
koje sam skupljala godinama.
Ama, ne dam!
Sve je to moje i u mojoj kući.
On će ih čuvati od tebe dovijeka!
Poseldnji put ti kažem,
moja vrata su za tebe zaključana.
Sada molim te, okreni se i idi.

Završila je osnovne studije na Filozofskom fakultetu u Palama, odsijek Engleski jezik i književnost. Pored poezije za odrasle piše i poeziju za djecu. Na ovogodišnjem konkursu za najbolji rukopis u domenu stvaralaštva za djecu u Zvorniku njen rukopis po imenu “Ajkula i mlečni zubi” osvojio je treće mjesto. U toku je priprema za štampu. Osvojila je treće mjesto na Međunarodnom festivalu poezije za djecu i mlade u Istočnom Sarajevu. Takođe, član je Muzičkog ansambla Pale, voli kreativne hobije poput ručnog veza, pravljenja nakita itd.

Mentorica je bila iskrena i opuštena. Uvažila sam njene sugestije jer smatram da u svakom polju možemo napredovati i da je uvijek dobro poslušati nekoga ko već ima iskustva a i znanja iz date oblasti. Neko sam ko piše poeziju nešto više od godinu dana te sam svijesna da ima dosta toga jop da se usvoji, razradi, oblikuje.

Branka Vujić Mešić (1985) Gradiška
Književni mentor: Enea Hotić

SVJETONAZOR

U središte bića
razorna se sila slila.
Razbudila snene vene
razotkrila sjene.
Ka mirisu mira teži,
ali vazda nemir svježi,
Bitka neprestana!
Od iskon-svijeta
kroz prepreke laži
silovito svjetlo traži.
Al’ na kraju ipak ne zna
početka novog da li će biti
Ili je kraj otkucaj taj!

Branka Vujić Mešić rođena je 1985.g. u Gradišci. Osnovnu školu završila je u Gornjim Podgradcima, Gimnaziju u Gradišci, a visoko obrazovanje stekla je na Univerzitetu u Banjaluci na Pravnom fakultetu. Objavila je tri knjige poezije pod imenom Branka Blagojević – Osjenčena tišina, Duvak i kruna (zbirka poezije za djecu) i Treptaj. Njena poezija objavljena je u mnogobrojnim književnim časopisima širom Balkana, a njene pjesme su prevedene na engleski, arapski i kineski jezik. Dobitnik je i mnogih pjesničkih nagrada.

Moj mentor Enea Hotić mi je ukazala na grešku u pjesmi koju sam ispravila te mi je svojim utiskom o dvije pjesme koje sam joj poslala pomogla da napravim izbor za idući krug Mili Duela. Zahvalna sam na njenom odvojenom vremenu i datim savjetima.

Suad Tabaković(1975),Mostar
Književni mentor: Lela Zjajo

MIR I VISINE

Malen si čovječe, nemoj letjeti tako visoko, nebo ti nije blizu, samo te vara oko.
Svako ima svoje visine, svako ima svoj let, nemoj nikog da ponizis, nemoj da rušiš njihov svijet.

Svako ima svoj pad pruži mu ruku spasa tad, daruj svojoj duši malo miline, onda od sreće letiš u visine.

I ta ruka spasa, donosi ti pozitivan zbir, donosi ti pravo bogatstvo-a to je duši potrebni MIR.

Zovem se Suad Tabaković! Po zanimanju sam profesor geografije i historije.Radim u prosvjeti 27 godina.Rođen sam u Stocu a živim u Mostaru.Otac sam dvoje djece.Objavio sam stručne radove iz oblasti geografije i historije. Volim da pišem stihove,to mi je veliki hobi I nadam se jednog dana da objavim bar neku malu zbirku.

Komunicirao sam sa mentorom,ali sam odlučio da pokušam da bude objavljenom ono što sam napisao samostalno pa da pokušam.U svakom slučaju hvala mentoru.

Lejla Kamerić (1991), Sarajevo
Književni mentor: Lela Zjajo

AGONIJA

Pola tri.
Miris alkohola, ulazi kroz hodnik.
Njegovi koraci mi nadjačaju srce.
Možda je samo umoran, jadnik,
nada zri, zri k’o sunce.
Gura vrata, zna da su otvorena,
zna da ga čekam k’o i svake noći.
I zna da ovako od Boga stvorena
živim samo za njegove oči.
Dolazi do kreveta.
Trnim cijela, ali ne želim ga pitati.
On me voli, voli samo mene!
Znam da nije mogao skitati
i gledati neke druge, lake žene.
Slijedi Kleveta.
K’o i uvijek, rekao bi da lažu,
svi ti ljudi što ga viđaju u kraju.
Da ne slušam šta mi kažu
da oni samo, bezdušno laju.
Osjetim strah.
Svilena haljina, gubi svu vrijednost.
On je sigurno, ne vidi od umora.
Duša mu gubi, dječiju čednost.
Ne znam, možda to tako mora.
Postajem prah.
Po njegovoj koži, posipam sebe
ne bih li smirila nepetost hladnu.
A mraz u duši, grebe li grebe,
opet me ne gleda ovako jadnu.
Miriše znoj.
Desnom rukom me uzima za kosu,
drugom mi gužva obraze k’o hartiju.
Baca me na pod, već golu i bosu.
i počinje novu, poznatu partiju.
Nije svoj.
Opet je poludio i opet me boli.
Svuda na koži osjetim trnce
ali znam, znam da me voli.
A i ja volim njegovo srce.
On me gazi.
Osjetim stopala po cijelom tijelu.
Šuta mi stomak i k’o strunu savija.
Pljuje me, on me pljuje cijelu.
Ja ne plačem, a on zavija.
Ne pazi.
On ne gleda gdje udara.
I pitam se, hoćemo li imati djecu.
On me voli, ali me obara.
Molim se svakom poznatom svecu.
Nada zri.
Možda mu je ovo, samo loš dan.
Možda će već sutra biti bolje.
Gasim se, k’o što se gasi san.
Ali ne gubim nimalo volje.
Pola tri.
Vrijeme je stalo i stoji u meni.
Njegovi koraci mi nadjačaju srce.
Jedna se žena, noćas kameni.
I jednog čovjeka voli kao sunce.

Ja sam Lejla Kamerić, rođena u Zvorniku 1991.godine. Završila sam Farmaceutski fakultet Univerziteta u Tuzli, a trenutno sam zaposlena kao magistra farmacije u Sarajevu. Već u toku studiranja shvatam da znanje o lijekovima i onome kako oni djeluju na organizam čovjeka nije sve što me zanima. Ljudska duša u cjelini je ono o čemu sam željela učiti više. Tu dubinu koja mi je nedostajala u farmaciji našla sam u psihoterapiji. Završila sam propedeutiku psihoterapije te petogodišnju edukaciju psihodinamske integrativne psihoterapije. Trenutno radim sa klijentima kao psihoterapeut u superviziji. Od devete godine pišem poeziju i prozu. Izdala sam tri knjige, dvije zbirke poezije “Ko je uzeo moje proljeće” i “Sunce na trepuškama”, te zbirku odgojno poučnih misli i citata “Transfuzija duše”. Pjesme i priče sam objavljivala i u više zajedničkih zbornika. Trudim se živjeti u skladu sa onim što volim, te spojiti oni što možda izgleda nespojivo. Malo farmacije u psihoterapiji je ponekad nužno a malo psihoterapije u farmaciji poželjno. A poezija je začin mog života i najtananija nit koja se prožima kroz svaku poru.

Moj mentor je Lela Zjalo. Što se tiče naše saradnje, za Lelu imam samo pohvale. Divna duša spremna uvijek da pomogne. Iskreno sam joj zahvalna za svaki komentar, pohvalu i kritiku. I nadam se da ćemo još surađivati.

Razija Maksumić (1970), Mostar
Književni mentor: Lela Zjajo

TVOJA VEZENA

Gledala si ispred sebe,
u ugao –
u kojem si sakupljala
sve svoje misli.

Svojim mekim, svilenim rukama
umotavala si bolnu spoznaju –
tvoja unuka više ne može hodati.

I kao da si čula šapat mojih osjećanja.

Neizgovorene riječi bole,
sa tuđih usana zvonko odjekuju
i ako se ne izgovore.

Samo si usnama oglasila se,
zatvorila oči i uzdahnula:

“Zar moja Vezena?”

I mlada i lijepa,
i čila i u najljepšim godinama,
za postelju prikovana,
kao ptica zlatnog perja,
zidovima okovana.

“Niko, sine, od dragosti ne leži…
Ležao bi dan il’ dva, možda tri,
dok se ne odmori.

Pa bi ustao i po svijetu hodio,
života se napio
dunjaluk očima gledao”
govorila bi…

Ti si, svilena moja, davno otišla,
a ja još ležim!

Otvaraju mi prozore.
U moju tišinu ulazi cvrkut ptica,
odsjaj sunca
i miris novog proljeća.

Sklopljenih očiju ispraćam tuđe korake
i ostajem da sanjam.

Eh, da mi je ustati
i ovu nepokretnost
k’o prašinu sa ogrtača otresti,
presaviti kosti po vezovima
i od mirovanja odmoriti umorno tijelo.

I onda po svijetu hoditi,
dunjaluk očima vidjeti
i napokon živjeti
sa ljudima!

Moja sklonost prema pisanju javila se još u osnovnoj školi, a intenzivno sam počela pisati nakon što sam, zbog bolesti, izgubila mogućnost hodanja. Bolesna sam od četrnaeste, a potpuno nepokretna od osamnaeste godine. Pisanje je s vremenom postalo moj prostor slobode, način da sačuvam sjećanja, osjećanja i tragove života.

Mnogi moji prvi rukopisi stradali su tokom rata. Ono što je sačuvano, zajedno s kasnijim rukopisima, objavila sam u svojoj prvoj i zasad jedinoj samostalnoj knjizi “Tragovi” objavljenoj 2024. godine. Danas imam dovoljno novih rukopisa za još nekoliko knjiga.

Pišem i poeziju i prozu, a moji tekstovi objavljivani su i u zajedničkim književnim zbirkama i knjigama.
Volim književne konkurse, jer ih doživljavam kao priliku za susret s čitaocima, drugim autorima i vlastitim stvaralačkim granicama.

Mili Dueli su mi poseban izazov. U svom prvom učešću nisam prošla u treći krug, a ovaj put jesam – i ta me činjenica iskreno raduje. Nekome možda jedan krug više ne znači mnogo, ali meni svaki korak naprijed ima posebnu vrijednost. Naučila sam da se neke životne pobjede ne mjere velikim koracima, nego time što, uprkos svemu, nastavimo ići naprijed -makar riječima.

Iako Lelu Zjajo nisam poznavala, osim preko Milih duela, veoma me obradovala poruka da mi je upravo ona dodijeljena za mentoricu za treći krug. Ako nije puka slučajnost, onda je to zaista bila dobro procijenjena odluka organizatora ovog posebnog takmičenja.

Lela Zjajo je zaista divna, i kao osoba i kao mentorica. Već u prvoj poruci me ohrabrila u pogledu mog pisanja, pohvalila moje predložene pjesme i pomogla mi u odabiru najbolje – one oko koje smo se složile, a koju sam i sama već odavno spremila ako prođem u treći krug.

Otklonila mi je neke nedoumice, pojasnila dalji tok takmičenja i rasteretila me nekih briga koje sam kao osoba s invaliditetom imala u pogledu nastavka takmičenja.

Baš u tom periodu pripreme za treći krug Milih duela trebala sam otići u Fojnicu na rehabilitaciju. Lela je za to znala, pa mi je i tu pomogla, imala razumijevanja i bila mi podrška, iako je istovremeno imala puno posla i s drugim autorima.

Tako smo zajedno uspjele pripremiti i pjesmu za prijavu u treći krug.

Mentorstvo je još jedna dobra stvar u takmičenju Mili dueli i ono što ih razlikuje od običnih konkursa. I zbog svega toga Mili dueli i dalje ostaju moj poseban izazov.

Minela Islamčević 1989 Sanski Most
Književni mentor: Lela Zjajo

STRAH U GRUDIMA

Noćas bih na grudima tvojim
da razlijem tijelo nemirno,
udahnem miris usana tvojih
I toplinu njihovu pijem.
Da po vratu vrelinu uzdaha grlim,
nijemo dodire uzvraćam,
dok me naivno opijaš
poljupcima nade, pogledom žednim.
U zagrljaju mokrom čuvaš …
Uprkos budnim snovima,
prosula bih kose
u trnovitom zagrljaju
snenih uspomena.
Noćas bih na grudima tvojim
bila igračka misli tvojih,
bila bih nepresušni izvor
strahova svojih.

Pored pisanja voli pčelarstvo, nogomet i ribolov.
Autorica je romana Strast duše.

Mentor – motivator. Ugodan i srdačan način komuniciranja.

Medina Kapetan (2001), Donji Vakuf
Književni mentor: Lela Zjajo

BEZ IMENA

Majka me naučila da se od mokrih nogu
Čovjek može razboljeti.
Zato me je otac jučer pitao
imam li dobre čizme za kiše što dolaze.

Nekada je kiša bila samo kiša.
Padala je s krova,
Suzom tekla niz sokak i napojila tlo,
I ostavljala zemlju da miriše na samu sebe.

Sjećam se kada je zima bila nešto
Za šta su me roditelji mogli spremiti.
Imali smo kapute za zimu,
Čizme za snijeg,
Tople čarape kad bi hladnoća
Kroz prozore počela puzati.

Hladnoća je tad imala svoj dom.
Dolazila bi na sijelo kad je zovemo,
odlazila kad joj je volja,
Ali se držala svog rasporeda.
Uvijek je postojalo godišnje doba
Koje je znalo svoje ime.

U septembru bi nam grožđe sazrijevalo u rukama.
Oktobar bi dolazio sa teglama i mukama.
Novembar sa poklopcima.
A ljeto bismo skuhali
I zatvorili pod staklo.
Dok bi ga zima čekala.

Zima je otvaranje vrata zvanih poklopac,
Ona je kašika što roni u pekmez,
Toplina hrane koju smo sadili u martu i aprilu,
Pa njegovali kroz one nježne mjesece,
A ubirali u junu i augustu.

A sada se pitam,
Kako ću svoje dijete opremiti za zimu?

Zimski kaput?
Šta ako zime više ne bude?
A šta ako bude,
Pa dođe s licem
Koje moja majka nikad nije poznavala?

Šta ako zimske cipele koje mi trebaju
Više nisu one za koje me
Otac može pitati?

Šta ako kiša zaboravi kako da pada
I zapamti samo kako da plavi?

Šta ako mart stigne prerano?
Šta ako april dođe praznih ruku,
Sa dlanovima suhim k’o papir?

Šta ako juni donese cvijeće
Tamo gdje je trebalo zreti voće?

Šta ako august stigne zlatan a vruć,
Pa nema čega da se ubere?

Šta ako žetva požanje nas?

Šta ću tada učiti svoje dijete?
Hoću li reći da je grožđe nekada sazrijevalo u septembru?
Da je moja nena znala kad džemre udara,
I koje tegle treba napuniti
Prije nego što stigne snijeg?
Da smo se zimi radovali
Jer smo znali da će proći?

Jednog dana ću možda morati o snijegu
govoriti u prošlom vremenu.
Pitat će me dijete kako je bilo
Probuditi se pod bijelim svijetom,
Gledati krovove kako nose mraz
Pa ćelave čim sunce malo progrije.

Reći ću da su stabla stajala gola i lijepa,
Da nam je dah postajao mali Kasper,
Da nam je hladnoća grizla prste
A mi smo joj vatrom uzvraćali,
Pa smo je ipak voljeli.

Izgleda da je lekcija da smo mogli.
Mogli smo imati više.
Više ljeta za kupanje,
Više zima za ostajanje u kući,
Više ptica za gledanje kroz prozor,
Više kiša iz kojih bismo se vraćali kući
Sa mokrim nogama.

Mogli smo imati više vremena
Za pekmez i zimnicu,
Za sadnju u martu,
Za berbu u augustu,
Za preživljavanja još jedne zime.

Mogli smo imati više vremena
Da nam bude dosadno.
Više vremena da budemo mladi.
Više vremena da djeca dovoljno odrastu
Da svojoj djeci pričaju o vremenu.

Šta će biti sa zemljanim kolijevkama,
Grobovima u kojima moji preci spavaju,
Kada se i sama utroba majke Prirode
Počne zagrijavati?

Hoće li se mrtvi buditi oznojeni?
Hoće li zemlja popustiti stisak
Oko kostiju koje smo joj predali?
Jesu li kulture koje su spaljivale svoje mrtve
Bile pametnije od nas?
Jesu li gledale unaprijed?
Jesu li znale da čak i majka Priroda
Može promijeniti mišljenje?

I želim znati
Ko je pogledao svijet
Pun krila i valova,
Hladnih mora i zelenih biljaka,
Djece koja tek čekaju da se rode,
I odlučio iscrpiti još.

Ako djeteta bude bilo
Reći ću:
Mogli smo imati više vremena.
Više kiše.
Više snijega.
Više grožđa u septembru.
Više tegli ispod stepenica.
Više djece koja uče kako se zvala zima.
Mogli smo imati svijet
Sa četiri godišnja doba i četiri imena za njih.
A ne ovo jedno bezimeno.

Medina Kapetan dolazi iz Donjeg Vakufa. Rođena 2001. godine, diplomirala je engleski jezik i književnost, a trenutno završava master studij anglofone književnosti na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Poeziju i prozu piše više od deset godina primarno na engleskom jeziku. U središtu književnog interesa nalazi se ljudsko biće, onakvo kakvo jeste u najiskrenijem obliku. Taj oblik uključuje i radost i tugu, ljubav i gubitak, koliko sjećanja, toliko i strahove. Privlače ju historija i kolektivno pamćenje, priroda, folklor i oblici duhobnosti, kao i gotički i fantastični motivi. U pisanju često istražuje granicu između svakodnevnog i čudesnog, kao i ličnog iskustva i svih onih velikih priča koje ga oblikuju. Pored književnog stvaralaštva bavi se digitalnom umjetnošću i radi na serijalu naučno-fantastičnih romana. Bavi se i akademskim istraživanjem književnosti, kulture i jezika, a svoje radove predstavljala je i objavljivala u okviru međunarodnih naučnih skupova.

Mentorica mi se javila da bi me podsjetila da pošaljem pjesmu, i bila je divna. Hvala joj unaprijed za lijepo iskustvo, iako je bilo minimalno.

Fadila Liđan Murić (1965), Cazin
Književni mentor: Lela Zjajo

KUĆICA U CVIJEĆU

Maštom sam gradila za nas
malenu kućicu svu u cvijeću,
to toplo gnijezdo za ptiće naše
koji se nikad izlijegli nisu.

Opijena ljubavlju k’o najboljim vinom,
nadom sam bojila sva svoja jutra,
čekala samo tvoju riječ jednu
da krenemo zajedno u naše sutra.

I ruku u vatru bez imalo žala
za tebe dati spremna sam bila,
srušiti prepreke koje nas dijele,
ostaviti sve što srcu je drago.

Kućicu malu iz mojih snova
oronulu vrijeme polako ruši,
umjesto cvijeća oko nje korov
iznik’o i od nje veći.

Samo smo mi ostali isti,
zatočeni u vremenu prošlom,
a ja bih i danas isto k’o tada
ruku u vatru stavila za tebe.

Fadila Liđan Murić, rođena 1965. god.u Cazinu gdje i danas živim. Završila sam srednju trgovačku školu, nezaposlena. Već drugi put sam učesnica konteksta Mili Dueli. Svoje pjesme objavljujem u poetskim grupama i mom profilu a do sad sam pjesme objavila u dvadestak zajedničkih zbirki pjesama kao što su Kahvedžije3., Kahvedžije 4.,Bosnoljublje, međunarodne zbirke pjesama Udruženja Kultura spaja svijet, međunarodne zbirke poezije Pisci i književnost iz Hrvatske, zajedničke zbirke poezije poetske grupe Poezija u pjesmi Lv

Prezadovoljana sam suradnjom.

Azra Bešić (1977), Živinice
Književni mentor: Lela Zjajo

PJEŠČANI SAT

Šta je važno duši, umornoj od tuge?
Ništa.
Ili više od ništa.
Ni tebi ne bi trebalo biti.
Neizbježna je zimska magla,
smog,
raspuklo je, od mraza, staro stablo od jorgovana,
zaleđena jesenska ruža bez mirisa.
Pješčani sat klizi, istom brzinom kao kazaljke na satu,
svaku prašku i otkucava.
Vrijeme prolazi,
Satire,
melje nas neprimjetno.
Ni milion pahulja koje padaju na lice
ne mogu prekriti niti izbrisati jaz
i tu jednu boru duboku urezanu na čelu.
Svaka pahulja je jedan dio moje duše
koji ostaje u zaleđenom dahu
na oknu prozora, čekajući da te ugleda.
Da li se svakome svaka suza vraća ili
tuga razdire dušu,
u sobi ustajalog mirisa i
bori se za dašak svježine?

Zovem se Azra Bešić rođena u Tuzli 1977.g trenutno živim i radim kao medicinska sestra u JZUDZ Živinice na odjeljenju Hemodijalize ,a u slobodno vrijeme bavim se radom na drvetu,boravim u prirodi,pišem i putujem.Od rane mladosti bavim se pisanjem poezije i proze raznih žanrova,a sve veće samopouzdanje sam dobila na nagovor prijateljice da svoj rad pošaljem na međunarodnim natječajima za najbolju poeziju i prozu “Pisci i književnosti “u Zagrebu gdje su moja djela ocijenjena visokom ocjenom.Također ,mojih sedam tekstova će uskoro biti objavljena u zborniku poezije u Lukavcu, Sandžaku,i na nekoliko portala u raznim temama , učesnica sam 2025.g na međunarodnog festivala “Žena sa knjigom” kao i nekoliko međunarodnih festivala poezije u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.Trenutno nemam objavljenu knjigu za koju se nadam da će uskoro ugledati svjetlo dana.Članica sam kluba čitalacaJUBKC- Gradske Biblioteke Živinice koji su također moja djela objavljivali na svojoj stranici.Od stranih jezika poznajem engleski i njemački jezik.

Naravno sa dodijeljenom mentoricom sam kontaktirala i jako prijatna i susretljiva je .Naravno realna iposvećena i konkretna sa savjetima i sugestijama da što bolje postignem u svom načinu izražavanja pisane riječi i u daljem plasmanu.Jako sam zahvalna sam na ideji za dodjeljivanje mentora.

Zlata Memišević (1959) Sarajevo
Književni mentor: Lela Zjajo

ALBUM ŽIVOTA

U životu svakog lika
ima mnogo važnih slika.

Prva slika kad se rodi,
a druga je kad prohoda.
Treća, kad u školu krene,
sljedeća za zaljubljene.

Nosi se u novčaniku,
ili kradom u torbici,
ubačena u postavu
da se ne zna tajna njena.

Kada neka ljubav pukne,
dosta slika se pocijepa.
Ima slika sa mature
kad se škola završava.

S promocije isto tako,
poneka i s doktorata.
Za vjenčanje obavezno
naručuješ fotografa.

Tu počinje ispočetka:
Prvo dijete kad se rodi…

Ima slika sa ispraćaja,
raznih zgoda i prilika,
sa putovanja, ljetovanja,
s radnog mjesta i druženja.

Nije svaka slika lijepa,
mnogo slika se pocijepa.
Ima ružna, ima tužna,
presvijetla, zamućena.

Ima ratna i poratna
— ko preživi.

Onda tiho starost dođe,
slikaju te mnogo rjeđe.
U penziju tad te prate
I u šetnju kad te vode.

Slikaju te s unucima,
ponekad u bolnicama.
I posljednja ima slika
Na njoj nema tvoga lika.

Rođena 1959.godine u Rogatici, Bosna i Hercegovina, gdje završava osnovnu školu i gimnaziju, a Pravni fakultet u Sarajevu. Od 1989.godine živi na Ilidži. Gotovo čitav radni vijek provela je radeći u osnovnim i srednjim školama na poslovima sekretara, a u ratnom period i profesora pravne grupe predmeta. Ima položenu pedagošku grupu predmeta i Certifikat Vijeća Evrope za profesore demokratije i ljudskih prava.
Piše od ranog djetinjstva uglavnom pjesme i kraće priče. Objavila dvije knjige poezije.
U pripremi ima još nekoliko knjiga poezije i proze koje pripadaju različitim žanrovima.
Nakon penzionisanja počinje da se intenzivnije bavi pisanjem, te učestvuje na javnim pozivima i konkursima gdje postiže značajne rezultate. Njene pjesme objavljene su u više zbirki domaćih i međunarodnih književnih manifestacija i festivala na bosanskom jeziku, a neke od njih sa prevodom na engleski, makedonski i hrvatski jezik.

Kontaktirala sam dodijeljenu mentoricu Lelu Zjajo sa kojom sam odmah uspostavila izvrsnu saradnju. Raspravljale smo o nekoliko mojih predloženih pjesama i zajednički donijele odluku da se u trećem krugu predstavim sa pjesmom Album života.
Pjesme su kao djeca, pjesniku se teško odlučiti koja ga pjesma najbolje može predstaviti. Mentorica mi je pomogla da objektivnije posmatram moje pjesme a uputila me i u vezi nekih mojih pravopisnih dilema. Hvala joj puno na stručnoj i korektnoj saradnji.

Emina Lizde Kočan(1996), Mostar
Književni mentor: Lela Zjajo

Originalna verzija na engleskom jeziku:
TIMEThe faces of the people I love keep changing.
I can see the promise of time written all over them.
Why do I still remember them as they used to be?
It will never be enough,
and it’s always enough.I remind myself to breathe.How much laughter fits into my mother’s smile lines?
How many worries are between my father’s furrowed eyebrows?
Where have my brother’s baby cheeks gone?I remind myself to breathe.

Our knees aren’t scraped anymore,
and I don’t feel the familiar sting
of my grandma’s first-aid kit
gently rubbing the blood away.

Falling used to mean getting up
and laughing it off.
Running used to mean eventually getting caught.
And if we were hiding,
somebody would always find us.

I remind myself to breathe.

A night light would keep me safe
and the monsters couldn’t get me under the covers.
My friends were a door knock away.
My parents were sound asleep in the room next to mine.

What was I so afraid of?

I’m not scared of the dark anymore,
and all my old fears seem silly,
but if I think too much,
the nights seem to last forever,
like the days did when I was a kid.

They’re awfully shorter now,
but I might be imagining things.

My best friend just had a baby.
He cries and smiles like she used to when she was little.
Grandpa is not here to mow the lawn,
but we’re keeping the roses alive.

Is he really in a better place?

And whatever happened
to chasing the moon on car rides?

I remind myself to breathe…

Prijevod na bosanski jezik:
VRIJEME

Lica ljudi koje volim se konstantno mijenjaju.
Preko njih vidim ispisano obećanje vremena.
Zašto ih još uvijek pamtim onakvima kakvi su nekada bili?
Nikada nije dovoljno,
a uvijek je dovoljno.

Podsjetim sebe da dišem.

Koliko smijeha stane u mamine bore smijalice?
Koliko briga je meðu tatinim namrštenim obrvama?
Gdje su nestali bebeći obrazi moga brata?

Podsjetim sebe da dišem.

Koljena nam više nisu izgrebana i ne osjećam poznatu bol babinog seta za prvu pomoć dok nježno sa njih briše krv.

Padovi su značili ponovo ustati uz smijeh.
Bježanje je značilo da će nas neko na kraju uhvatiti.
A ako bismo se sakrili, neko bi nas uvijek pronašao.

Podsjetim sebe da dišem.

Noćna lampa mi je pružala sigurnost,
a čudovišta me nisu mogla dokučiti ispod pokrivača.
Drugari su bili udaljeni samo jedno kucanje na vrata.
Roditelji su mi spavali čvrsto u sobi do moje.

Čega sam se toliko plašila?

Više se ne bojim mraka,
a moji stari strahovi djeluju pomalo smiješno,
ali ako previše razmišljam noć traje čitavu vječnost,
kao što su i dani trajali kada sam bila dijete.

Sada su užasno kratki,
ali možda opet umišljam stvari.

Moja najbolja prijateljica je dobila bebu.
Plače i smije se isto kao ona.
Dedo više nije tu da kosi travnjak,
ali držimo njegove ruže u životu.

Da li je zaista na nekom boljem mjestu?

I šta se desilo sa jurnjavom za mjesecom dok ga pratimo iz automobila?

Podsjećam sebe da dišem…

Bachelor međunarodnih odnosa i diplomatije. Živjela sam u Americi do svoje osme godine, nakon čega sam se sa porodicom vratila nazad u rodni Mostar. Pisanje mi je jedan od dražih hobija, ali najdraži hobi je ipak čitanje knjiga.

Ešef Kovačević (1999) Srebrenik
Književni mentor: Ljubica Petrović Kosor

IDI MOJE MILO

Ne mogu ja da usporim vreme
i da nosim tuđe breme,
Ne mogu ja da teram inat
i od tebe više imat’.

Nekom školjka, nekom biseri
Ko je šta mogao da ima
Život nikad neće da moli
Da ti ono što daje svima.

Idi moje milo
Tuge mi za dvoje dosta
Još me nije pregazilo
Ono što od tebe osta.

Ne mogu ja nikad
protiv tebe,
Sve te volim više od sebe,
Živ si ko prošla zima
U srcu ovom još te ima.

Ako nađeš ikad
Neku novu poput mene
Sretna biću nikad
Tuga prati ostavljene.

Idi moje milo,
Sretna samo sreća prati
Sve što je nekad bilo
Uvek se sa greškom vrati.

Ako ti me sretneš,
Okreni glavu na drugu stranu
I dok dvaput trepneš
Biću tu na samom kraju.

Ešef Kovačević rođen 25.10.1999. živim u Srebreniku. Zaposlen u računovodstvu, pohađam IT akademiju. Pisanjem se bavim od malih nogu. Zadnje 2 godine pišem i muzičke tekstove. Volim muziku, poeziju, vesela sam i pozitivna osoba. U pisanju nalazim neki svoj mir i stvaram neki svoj svijet.

Amra Zahirović (2004), Banovići
Književni mentor: Sanja Balalić

JA ĆU IMATI SINA

Ja ću imati sina plave kose i dat ću mu lijepo ime.
Dat ću mu svoje zelene oči koje su ti uvijek bile lijepe.
I neću se ljutiti na tebe što me nisi uspio zaštititi od svijeta.

Kako bi i mogao, kad sam bila dijete koje je vjerovalo bajkama?
Neke su imale glas, puno obećanja,
pa sam mislila da je ljubav kada dobiješ ključ
i rečenicu: „Ovdje si kod kuće.“

Ne znajući da je to kuća u koju svako može da uđe.

S tobom nije bilo puno riječi, ali nije bilo ni bola u stomaku.
S tobom je kuća bila i usred pustinje,
i kraj vode,
i gdje god bi svojim rukama obuhvatio moje tijelo,
ono je bilo sigurno.

Sad znam da najviše sija i upada u oči
ono što ispod površine ne vrijedi ni centa.

Zato ću roditi sina.
Imat će plavu kosu, mamine oči
i oca koji ga voli.
Voljet ću njegovog oca tako da od nas nauči
kako izgleda prava ljubav.
Kao što si ti nekada naučio mene.
I hvala ti na tome.

Učit ću ga da muškarac nije onaj koji za sebe govori da je najbolji,
nego onaj koji ostane kada je teško i zagrli.
Da žena nije trofej.
Da porodica nije nešto što služi da uljepša CV.
I da nisu uvijek svi drugi krivi.

Rodit ću dječaka blagog osmijeha koji će,
kad odraste,
možda jednog dana usrećiti neku dobru ženu,
kao što si ti nekada usrećio mene.

I živjet ću za njega.
Neću ga gledati kao poraz zato što sam izgubila tebe,
nego kao dokaz da ljubav ne nestaje,
već samo promijeni oblik i nastavi živjeti
kroz neke druge.

Studentica sam medicine iz Banovića, ali medicina nije jedina stvar kojoj sam posvećena. Od ranih dana pišem poeziju, a kroz riječi pokušavam sačuvati ono što se često ne zna izgovoriti naglas. Do sada sam objavila dvije zbirke poezije, Od mene tebi i Govor duše, a moji tekstovi pronašli su put i do različitih portala i književnih platformi.

Pored pisanja, bavim se kreiranjem sadržaja na društvenim mrežama, gdje spajam teme koje volim: medicinu, ljepotu, svakodnevni život i, naravno, poeziju. Vjerujem da se i ozbiljne stvari mogu približiti ljudima na jednostavan i iskren način.

Studiranje medicine naučilo me disciplini, ali pisanje me naučilo da zastanem. Upravo zbog toga sebe ne vidim samo kao buduću doktoricu, već kao osobu koja želi razumjeti ljude i njihove priče.

U Mili Dueli ne dolazim samo da se takmičim. Dolazim da upoznam ljude, čujem njihove priče, naučim nešto novo i pokažem da se iza jedne osobe može kriti mnogo različitih svjetova.

Ako bih sebe morala opisati u nekoliko riječi, rekla bih: radoznala, uporna, emotivna i uvijek spremna da od obične misli napravim priču.

O mentorici imam samo riječi hvale. Iako smo se kratko čule, puno mi je pomogla oko izbora pjesme i dala mi korisne savjete. Zaista mi je drago što sam imala priliku sarađivati s njom i jako cijenim njenu podršku.

Viktor Herceg (2003), Ljubuški
Književni mentor: Sanja Balalić

TIHI ODJEK U DALJINI

Negdje tiho odjekuje;
Hladan osjećaj neprimjetno putuje.
Osluškujući pitaš se: Otkud stiže?;
a misao se jedna za drugom niže.
Iznenada nasta muk,
pa nestade taj neobičan zvuk.
Razne slike pred očima ti stoje,
potpuno mutne i bez boje.
Sve je prekriveno gustom maglom;
sivilom ispunjeno i šutnjom ogoljelo.
Tražiš li odgovor?
Ili potajno skrivaš njegov izvor?
Tek u daljini poneki obris svjetlosti.
To je samo tračak!
Odmah iznad nadvio se crni oblak gusti.
Ponovno šapat iza sjene odzvoni,
sve misli i bolna sjećanja odgoni.
Ta spoznaja, dašak topline i nadanja unosi,
poput laganog povjetarca nova pitanja donosi
i tmurnu prošlost sa sobom odnosi.

Zovem se Viktor Herceg. Rođen sam 6.srpnja 2003.godine u Ljubuškom, gdje i živim. Pohađao sam Srednju strukovnu školu Ruđera Boškovića u Ljubuškom, smjer agroturistički tehničar. Sve četiri godine srednje škole završio sam odličnim uspjehom, te sam proglašen učenikom generacije. Osim toga, dobio sam diplomu “Ponos generacije”.
Od svoje četvrte godine sam slijep. Volim pisati pjesme, te u skorijoj budućnosti planiram objaviti svoju zbirku pjesama. Jedna od pjesama uvrštena je u pjesničku zbirku “Balkanska pjesnička unija”. Osvojio sam 3.mjesto na 17.županijskom natjecanju “Dani hrvatskog jezika”.
Osim pisanja pjesama, pratim sve sportske događaje.

Mentorica Sanja Balalić bila je iznimno ljubazna i susretljiva. Pomogla mi je pri odabiru pjesme za treći krug natjecanja. Također mi je dala nekoliko korisnih savjeta za dalje pisanje pjesama.

Edita Mulaosmanović (1972), Mostar
Književni mentor: Sanja Balalić

Piščev vrt

(Dževadu Karahasanu)

U vrtu sam srela pisca. Sveprisutnost
njegova pera bila je više nego
očita.
Posmatrao je svijet kroz plavetnilo
tinte
I bojio ga bojama sunca i rijeke.

Mora mi je, reče mi, bila
kako pronaći izlaz.

Kroz ulaz na koji je ušao
ne može se izaći.

Tintom je bojio rajska stabla i
bistre rijeke.
Za žubor nije imao boju pa ga je
stavio u fusnotu
kao napomenu čitaocu.

Ako spomeneš rijeku, rekoh mu,
žubor je već spomenut.

Pribilježio je dok se uspinjao
Jakovljevim ljestvama.

Edita Mulaosmanović je rođena 1972. godine u Mostaru. Zaposlena je u Univerzitetskoj biblioteci Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostaru na mjestu rukovoditeljice.
Objavila je jednu zbirku poezije, četiri stučne knjige, jedanaest stručnih i istraživačkih radova te uredila dva zbornika radova i jedan katalog umjetničkih djela Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostaru.
Autorica i organizatorica je više izložbi i prezentacija na Univerzitetu.
Kao predavačica učestvuje na više radionica, naučnih konferencija i okruglih stolova.
2015. godine je imenovana za predsjednicu Savjeta za izdavaštvo Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca, Podružnica Mostar, a od 2019. je i članica Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca.
Dobitnica je Plakete “Mustafa Ćeman” za 2023. godinu, koju dodjeljuje Gradska biblioteka Tešanj za doprinos bibliotekarstvu i upotrebu savremenih tehnologija u bibliotekarstvu.
Piše poeziju, a neke od pjesama su objavljene u časopisima i zbornicima u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Crnoj Gori.
Učesnica je Petih međunarodnih susreta autora na Uni u Bihaću (2022), Devetog međunarodnog književnog festivala “Pero Živodraga Živkovića” u Zenici (2023), Pjesničkih susreta u Kaknju (2024), Festivala Palabra en el mundo, edicija Zenica (2024) i 63. sarajevskih dana poezije (2024). Učesnica je i jedna od organizatorica Prvog međunarodnog festivala “Žena sa knjigom” u Mostaru (2023), Drugog međunarodnog književnog festivala “Žena sa knjigom” (2024) i Trećeg međunarodnog književnog festivala „Žena sa knjigom“ (2025) i Četvrtog međunarodnog književnog festivala „Žena sa knjigom“ (2026).
Jedna je od osnivačica Udruženja “Žena sa knjigom” u čijem radu volonterski aktivno učestvuje.
Pjesma Susret je na konkursu Čarobna Krajina (2022) izabrana u 30 najboljih i izložena ja na istoimenoj izložbi na Starom gradu Ostrožac. Pjesma Kad bih Una bila je na konkursu Čarobna Krajina (2023) osvojila treću nagradu i izložena je na istoimenoj izložbi u Bihaću.
Pjesme Susret (posjeta Radimlji) i Odlasci su prevedene na italijanski jezik i objavljene na bosanskom i italijanskom u antologiji Sunovrat u zvijezde 2 (2024).

Kontaktirala sam mentora, koji mi je bio od velike pomoći u izboru pjesme za treći krug. Otklonivši mi i neke dileme vezane za pjesmu koju šaljem, moje isustvo je jako pozitivno. Čak šta više, sretna sam što sam imala priliku porazgovarati s kompetentnom osobom o pjesmi koju šaljem za treći krug takmičenja. Ovakve prilike su rijetke i ja sam je vrlo rado iskoristila.

Emina Čamić (2001), Maglaj
Književni mentor: Zdravko Odorčić

U APRILSKIM NOĆIMA

U aprilskim noćima,
između suživota i beznađa,
bježah od tuđih stopa.

Glasno gaženje gojzerica,
krvavih tragova,
nepoznatih vlasnika,
podrhtava tlo
među mojim nogama.

Sjene bez obličja
upliću prste
u moju nepokretnu pesnicu.

Pjevaju pjesmu,
izvodeći melanholične zvuke,
milovanjem zidova
usne duplje.

Javljaju se
u aprilskim noćima,
od devet do pola pet.

Ne znaju da patim —
ne glasno i vično,
nego ispotiha.

Njihova tišina
kola vjetrovima sjećanja,
uvlači se pod kožu,
i ne odlazi.

Muči.
Proganja.

Sve dok ne ostane ništa
osim najsitnijih čestica
čovjekovog razuma.

Do temelja sasijeca psihu,
I kasapi vrijednosti postojanja
poslije svih unutrašnjih borbi,
kao da nijedna pobjeda
nije bila dovoljna.

A ja i dalje čujem.

Tišinu.

U aprilskim noćima,
od devet do pola.

Rođena i odrasla u Maglaju. Srednje obrazovanje utemeljeno u maglajskoj gimnaziji. Nakon toga, akademski put se nastavlja na Medicinskom fakultetu u Tuzli. Nakon četverogodišnjeg studija, stiče zvanje diplomiranog fizioterapeuta. Zaposlena u DKC “Farah” Tuzla. Prozni i poetski radovi, objavljivani su na književnim portalima i u časopisima, među kojima su Dunjalučar, Kvaka i Bajramske radosti. U svom književnom izrazu često istražuje unutrašnji svijet čovjeka, pitanja smisla, vjere, duhovnosti, identiteta, prolaznosti i borbe između svjetla i tame.

Mentor je izuzetno stručan i susretljiv.