Pobjednici

Pobjednici

U proteklih sedam sezona pred našim autorima se nalazilo mnogo izazova, kako pjesničkih, tako i onih psiholoških, a samo oni koji su uz svoj talent uložili napore i ka promociji svojih djela su ostavili trag u našoj maloj historiji.

dijana uherek mili dueli
Created by potrace 1.15, written by Peter Selinger 2001-2017

DIJANA STEVANOVIĆ UHEREK

IZMEĐU REDOVA
Ako se ikad sretnemo
negde u predelu mašte,
pronađemo se
sitno utisnuti
među redovima
neke davno
ispisane pesme,
šaputaćemo
sve one
neizgovorene reči
koje smo hteli,
a nismo rekli očima
jedno drugom,
dišući tišinom
kotrljajućom,
igrajući se
knedlom u grlu…

Enea Hotić Mili Dueli
Created by potrace 1.15, written by Peter Selinger 2001-2017

ENEA HOTIĆ

JEDNOSTAVNA PJESMA

Zvukom zvona iz kreveta toplog
zakoračim u novi dan,
a san mi na vjeđama
još uvijek umotan.

Davnom zvijezdom padalicom,
od želje čiste sazdanom,
volim Te.
Moje misli brzo Ti gnijezdo postanu i
dok letim, već Ti se na duši zrcalim.

Oštro staklo stvarnosti zariva se
u moje ruke – prijeti potamniće
tek rođene zore,
prijeti – ispisaće nove bore.
Ma, neka ne bude gore, kažem!

Pod okriljem neba jedno znam:
snaga si mi, sve je kako treba!
Ogrnuta Tobom odagnavam hladnoću
u mom kišom plačnom proljeću.
I jedino hoću da grliš me, da grlim Te!

Anđela Turukalo Mili Dueli
Created by potrace 1.15, written by Peter Selinger 2001-2017

ANĐELA TURUKALO

NARUKVICE

Prozirna, sterilna prostorija miriše na hemikalije.
Uplašene oči otvaram. Bijela nije moja boja.
Ipak, obgrljena bezličnom tkaninom,
Zamišljeno pletem narukvice od zavoja.

Znam ono što moram reći:
Mrzjeće me, neće vjerovati…
Ono čemu ne mogu pobjeći
Pritajeno čeka iza nekoliko sati.

Bijesan vjetar otvara prozor
I baca razigrano cvijeće sa stola.
Latice padaju. Čežnjivo me skrivaju.
U njihovoj čednosti, ja sam gola.

Vjetar je njih ubio.
Klonule oči: mene.
Plakale su ljutnju, prekore i žal;
U crne tišine odjevene.

Nota mraka.
To je boja snage i moći.
Tek sad shvatam
Da bijele su moje oči.

Slabost. Kukavičluk. Odustajanje.
Bijela je moja boja.
Postiđeno pletem
Narukvice od zavoja.

Koračajući u novi dan
Ka besmrtnom nebu pružam ranjen dlan.

Ante Jezerčić Mili Dueli
Created by potrace 1.15, written by Peter Selinger 2001-2017

ANTE JEZERČIĆ

ODLASCI KOJIMA SE VRAĆAMO

Odvajaš se od mene jer smo poput dana i noći,
ali opet se sastajemo.
Kad sunce spušta sidro u crnilo,
postaješ moja.
Dok se još mrak i svjetlost isprepliću,
ti rukama, zaštitom od samoće,
obavijaš moje golo tijelo s nakitom tame.

Znaš i sama.
Nebo skida bijeli veo i onda te nema,
a trebaš me kao što ja trebam tebe
za ovu pjesmu i onu sljedeću, još nenapisanu.
Zato proklinjem pijetla u zoru, zvona u podne,
sunce što se jedva nazire, vrijeme koje ne odmara.

A znam i sam.
Vraćaš se putevima koje si prošla već.
Daljina i kraj prozborit će istim glasom.
Tad ćeš ti, svjetlo moje, ponovno prevladati,
postaviti me na prijestolje usana
i naposljetku udahnuti.

Lela Zjajo Mili Dueli
Created by potrace 1.15, written by Peter Selinger 2001-2017

LELA ZJAJO

JA, PROKLETA

Pokušaj da razaznaš nemuštu misao
sa mojih usana i
dotakni me bjelinom svojih riječi.
Ne misli da ruke su moje od kamena
dok tvoji meki dlanovi miluju kožu hrapavu
od prošlog vremena i nezacijeljenih rana
uboga djeteta po rođenju prokleta!

Dugo već vremena režem mrak
svojim teškim koracima i raširenih očiju
tražim plavetnilo svoje vlastite duše,
ne bih li te svojom svjetlošću dozvala.
Provalija do provalije,
svaki zamah u prazno je korak
i glas je odavno zamro,
ni eha već odavno nema.

Vjerujem u usud,
jer poezija mi stisnute zube razdvaja
dok čekam smiješeći se
da rosni val donese novo nadanje
duši skoro utihloj od tugovanja.
Samoća je gorka i snena
ti bdiješ tu nad mojim jadom,
a ja te neumorno čekam
da krila vječnog čuvara skinem ti kradom.

Za stolom u uglu, skoro svako veče,
sa riječima molitve, uz plamičak svijeće
blizinom neznanom obuzeta
uzvikujem nijemo i gorko – ja prokleta!

stefan lazarević Mili Dueli
Created by potrace 1.15, written by Peter Selinger 2001-2017

STEFAN LAZAREVIĆ

ZBOG NJE

Zbog nje sam zavoleo mrazeve
i cvokotave novembarske zube.
Cigane i kišu.
Mesečinu na šalu od kašmira.

Tišinu: kad gutasmo svetlost ustima
jedno drugo gubeći međ’ prste;
dok smo tonuli u dah
klizivši niz nabore na duši,
kapljajući rečima iznad jezika…

Ja sam zavoleo rukavice i bunde
i sve puteve koji vode
do purpurno crvenog belega na stomaku.

Zbog nje sam zavoleo
ponedeljke
i sve momente
u kojima se večnost tetura niz grlo
mirisom sveže ispečenog hleba,
čineći me nepristojno nezasitim.

Jedan geg u uglu usana
podesećao je na operu i vanilu.
Zbog njega je vredelo
razvući u osmeh sve ono što
se ne može pomisliti,
tek izgovoriti,
a što klija snagom
jutra i proleća.

Između tri zvezde je razapeta:
obučena u dečiju naivnost,
izgubljena međ’ zemljoradničke prste
na prvom slovu pesnika u nadahnuću…

Zavoleo sam prolaznost,
paradoks življenja
i rađanje sa besmislom.
Prašume; koje mi,
ničući u plućima,
mirišu na Mesečevu sonatu,
sir i orhideje.

U tom oku: svemir je samo minijatura
nesagledivih galaksija u pretkomori treptaja.

Kad sve zapeva na prste,
proteče bosim željama o trajanje
i zaćuti do potpunog pomračenja:
u mojim će se rukama
roditi zemlja
dovoljno lukava
da, zbog nje,
ponovi
nas.

Created by potrace 1.15, written by Peter Selinger 2001-2017

IRYNA FINGEROVA

HEIMWEH*

Ne želim napisati ovu pjesmu!
Sjedim na vrhu krova,
gledajući morske pse sa neba (kako jedu jedni druge!),
pušeći dimljive oči moje nove okoline,
i razmišljajući o njemačkoj riječi “Heimweh”.

To je vrsta fantomskog bola.
Prije ovog autobusa, ove dugotrajne, 1800 km daleke vožnje,
osjećala sam se kao dio
nečega.
Bilo je moje. Grad pun mora. Pubertalna arogancija (ili jednost, isto je), ulične tajne.
Moja majka u 3 ujutro, u laganoj kućnoj haljini, došla je u Pub “Majmunov jastuk”
i rekla: “Idi kući! I zašto Nina misli da je muha?… Ok, bolje neka te ovdje.”.
Velike nade. Mirisi. Glupavi golubovi.
I sada se osjećam odvojeno.
Bez sjećanja i znakova.
Slobodno i gladno.
Sjedeći na krovu.
Pišući loše-kvalitetnu pjesmu.
I misleći o njemačkoj lingvistici.

*Heimweh (njem.) – nostalgija.