STROJEVI ZA PROCESUIRANJE NESREĆE

Ljudsko tijelo je nesavršeni, samoživi stroj
Sposoban za procesuiranje vlastite nesreće.
Krhki zupci od kostiju i sklopke od trošnog mesa
Bruje i neumorno pokreću naš mehanizirani svijet,
Dok jednog dana ne dođe do kratkog spoja disanja.

Mašine s ludim no blistajućim očima
Pretražuju horizonte u beskonačnoj potrazi
Za neautomatiziranom ljubavi naprednih primata,
Ili bar za sakrivenim projektantskim nacrtom
Nevidljivog arhitekta naše male žudnje.

Empirija je samo zgodna, slatka riječ
Kojom imenujemo beznadežnu zastarjelost
Svoga nelicenciranog softvera.

Visoko uzdignutih ruku i zastrašenih lica
Okrećemo se u smjeru virtualnog horizonta.
Beskrajno strpljivi, čekamo na dolazak
Novog digitalnog mesije koji će već sutra
Užgati novu blistavu električnu iskricu
U karoseriji naših posustalih prsnih koševa.

Nema nas, a tu smo – automatizirane sjenke.
Volimo se strpljivošću pomahnitalih buldožera.
Ipak ćemo jednom nazrijeti kraj koda,
No možemo li postati nešto više od “verzije 1.5”?
Možemo li procvasti kao završeni program
Testiran i odobren za izvoz prema zvijezdama?

BORIS KVATERNIK

9. 9. 1987.

HRVATSKO

ZAGREB

Vjerujem da sam bio star oko 17. godina kad sam prvi put svjesno, s osobnom namjerom i van školskog programa napisao prvu pjesmu. No, nisam napisao ništa vrijedno čitanja barem do 26. godine, što je, priznat ćete, podosta vremena, no nisam to vrijeme protratio, već sam uporno, procesom pokušaja i pogreške, brusio svoj pjesnički zanat.

Išao sam u OŠ dr. Ante Starčevića u Zagrebu. Uvijek sam bio odličan đak, a još u osnovnoj školi najviše me od svega zanimalo crtanje i pisanje sastavaka. Uređivao sam vlastiti školski list kojega je izašao samo jedan broj, pisao sam prozne sastavke pod satovima hrvatskog jezika koje sam onda često morao čitati pred razredom. Od 8. razreda moji me razredni kolege više nisu baš mnogo voljeli jer sam bio jedini u razredu tko je pustio dugu kosu.

Završio sam Grafičku školu u Zagrebu. Iako je ovo bila strukovna škola, i u njoj sam nastavio s pisanjem zapaženih sastavaka pod satovima hrvatskog jezika. No, inače me za ovu školu ne vežu lijepe uspomene, prvenstveno zato jer razredni kolege nikako nisu mogli prihvatiti moj ekscentričan izgled.

Stekao sam akademsku titulu magistra kroatistike i indologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Iako mi je danas ekstremno teško pronaći zaposlenje, ne žalim što sam studirao ovako neobičan i neisplativ dvopredmetni studij jer on mi je nemjerljivo proširio misaone horizonte.

Baš prije par dana pronašao sam novi posao. Nakon što sam godinu i pol dana bezuspješno pokušavao zaposliti se kao novinar, sad ću uskoro početi raditi kao pomoćnik u nastavi za djecu s posebnim potrebama.

Javno pohvaljeni poetski rukopis “Razglednica od soli” na natječaju “Anđelko Novaković” za 2017. godinu.

Poezija je način da samome sebi objasnim život i pojave koje me okružuju. Poezija je saživljavanje s vlastitim anđelima i demonima.
Poezija je igranje partije pokera sa samim sobom.

Henry Miller, Antun Branko Šimić, Michael Coney, Stephen King, Zoran Ferić

Ne sjećam se točno, mislim da sam prošle godine slučajno naišao na informaciju o konkursu na Facebooku.

Organizacija je stvarno odlična, sve se odvija kao dobro podmazani satni mehanizam, a najviše mi se sviđa transparentnost samog natjecanja. Ovdje nema mjesta one koji obično objavljuju knjige i primaju nagrade isključivo zbog utjecajnih poznanstava. Zato se na Mile duele, pretpostavljam, niti ne prijavljuju trenutno najrazvikaniji hrvatski pjesnici – jer znaju da ovdje, prilikom objektivnog i javnog ocjenjivanja, nemaju nikakve šanse.

Mentorica mi je Danja Gašpar Đokić, i do sad mi je par puta dosta pomogla u dilemi oko toga koju pjesmu poslati u idući krug. Osim toga mi je uputila i inspirativnu poruku podrške u trenucima niskog samopouzdanja, što se posebno cijeni. Smatram ju vrlo pristupačnom, otvorenom, spremnom pomoći i strastvenom po pitanju poezije.

DA

DA

NE

posvećeni onom što rade

ambiciozni

Prije sam sakupljač nego lovac. Pod “lovcem” podrazumijevam aktivni i ambiciozni dio društva s izrazito razvijenim natjecateljskim duhom. Ja nisam takav, nemam velikih ambicija, ne trudim se postati bogat i moćan, već prije čekam da mi jabuka sama padne u krilo s drveta tako da je mogu pokupiti i pojesti. Tako sam, izgleda, sakupljač.

Međusobno razumijevanje, prožimanje, uvažavanje i nadopunjavanje dvaju ljudskih bića.

Volio bih biti paradajz, jer on je izvana tako običan i svakodnevan, ali njegov okus i miris redovito me ruše s nogu.

Pokušavam ga naučiti da svojom surlom za mene krade paradajze s obližnje tržnice.

Žuta boja je boja zgusnute svjetlosti.

Imam fetiš na ženska stopala.

Olovkom možete i crtati, češati se po leđima, strugati farbu sa zida, pretvarati se da svirate bubnjeve, resetirati Tamagochija, nekoga ubosti u rame, čistiti crno ispod nokta, kovrčati si kosu, graditi makete od drvenih olovaka, rezbariti ih džepnim nožićem, i izgubiti ih u nekoj ladici.