POLIHIMNIJA

Tamo kud pusta je zemlja, a gladi još i pustije
i svakoji je strnokos suhoparjem tek požnjet,
i kostr’jeti što kulučiš kostoboljem su čulnije;
a pothranjen željom glas, kricima u nedogled pron’jet.

U goleti toj teškoj – ja šušanj ti šapata čujem,
kad vučeš za skute boge da trak ti milošte dadu.
Ti uzev iz oka mi suzu, čudom svim bivaš krunjen,
a omorine dim magijom pjesme suklja u nadu.

Da neznana će korita prevući remetne jaze
međ’ onim što skrušen išćeš i tim što slavljen ispišeš;
da vještina mukotrpljenja natovariće na se
i skrbništvo o pastvi, i mene – skrbnika kog dišeš

k’o krvnika, dok zakavženi žudimo si miliju
Istočnu stranu mirištima znanu – Polihimniju.

strnokos – trava poslije kosidbe žitarica; strnokos, strnjak, strn, strnika.

suhoparje – izvedenica od suhoparnost (oskudnost, jalovost, siromaštvo).

kostrijet (hebr.) – Gruba i oštra kozja dlaka. Nekada su kršćani u znak pokore i velike tuge nosili pokorničke pojaseve od kostrijeti koje su oblačili direktno na kožu, ispod odjeće.

kulučiti – mučiti se, dirinčiti, nositi teak teret, naporno raditi; glagolska izvedenica od kuluk (tur.) – težak, naporan rad.

trak – zraka, luč, tračak.

omorina – omara, sparina, zapara, vrućina.

remetan – izvedenica od remeta (grč.) – Isposnik, pustinjak; pripadnik kaluđerskog reda.

pastva – vjernici, stado, poslušnici.

zakavžen – pridjev izveden od imenice kavga (tur.) – prepirka, svađa, boj, tuča.

strana (rus.) – zemlja.

mirište – mjesto na kojem stanuje mir. Izvedenica od mir.

Polihimnija – u grčkoj mitologiji muza zaštitnica svete pjesme. Ime joj ima značenje „ona sam mnogo himni (pjesama). Predstavljena je sa krunom od cvijeća ili perli, obučena u bijelo sa žezlom u ruci i zamišljenim izrazom lica. Piscima daruje djela koja im obezbjeđuju besmrtnu slavu. Po nekima i muza meditacije i poljoprivrede.

MARKO BAČANOVIĆ

2. 7. 1984.

BOSNA I HERCEGOVINA

SARAJEVO

Od srednjoškolskih pjesmica do prepoznavanja moguće zrelosti izraza protekle su mnogobroje stvaralačke faze. Iz svake od njih preostalo je ponešto vrijedno. Naučio sam da ništa oko sebe, a ni sebe ne shvatam pretjerano ozbiljno, tako da vrijeme možda pokaže da još uvijek nisam ni počeo pisati nešto čemu bih nadjenuo preuzvišen epitet „Pjesme“. Stvaranje obično ide progresivnim tokom pa bih takav ishod čak i pozdravio. Recimo da tek posljednjih nekoliko godina osjećam da je ono što stvaram vrijedno podjele sa čitateljem.

Ratno odrastanje je učinilo to da promijenim nekoliko osnovnih škola. Glavninu sam proveo u Katoličkom školskom centru u Sarajevu. Usljed oskrnavljenog djetinjstva i nemogućnosti sticanja spoznaja karakterističnih za te godine, moj ratni pritvor između četiri zida učinio je i to da već tih godina steknem praktičan vrhunac svog opšteg obrazovanja, jer su knjige i enciklopedije iz porodične biblioteke bile jedina moguća razonoda u ekstremnim uslovima preživljavanja. Nakon takvog samoobrazovanja, ono školsko je većinom djelovalo oskudno, iz razloga što me uglavnom ničemu što već nisam prethodno znao nije ni moglo podučiti. Za ocjene nisam posebno mario. Bile su, koliko se sjećam, iznadprosječne.

Iz čistog manjka ideje izabrao sam Srednju medicinsku školu, uglavnom zbog svog najboljeg prijatelja koji je istu odabrao tek iz neznatno manjeg manjka ideje. Bile su to i poratne godine u kojima se ratna propaganda u svoj joj trojnosti debelo infiltrirala u školske udžbenike. Nisam vidio smisao takvog obrazovanja pa sam išao linijom manjeg otpora. Oduvijek sam znao da se medicinom neću nikada baviti. Tih godina sam i (pre)ozbiljno igrao košarku pa sam školu i doživljavao više kao nešto usputno.

Diplomirao sam i magistrirao na Odsjeku za slavenske jezike i književnosti Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Na istom odsjeku sam jedno vrijeme, do svog odlaska u inostranstvo, bio i zaposlen kao asistent na svim predmetima vezanim za rusku književnost i kulturu.
Treba napomenuti da iskustvo istinskog studiranja nosim tek sa Univerziteta u Varšavi, gdje sam u okviru studentske razmjene boravio na posljednjoj godini magistarskog studija i prvoj godini doktorskog studija iz oblasti književnosti i kulture, koji sam zbog bezobrazno skupe školarine, odnosno nesrazmjera između uloženog i onoga što je domaći unverzitet sposoban ponuditi, u međuvremenu pauzirao, najvjerovatnije i za sva vremena.

Nakon povratka iz inostranstva sam i dalje sretno nezaposlen i blagoslovljen stvaralačkim mirom uz postepeno sve veće gomilanje oblaka egzistencijalnog nemira. Po potrebi naplaćujem stečeno znanje nekoliko jezika.

Najkraće rečeno, poezija je za mene onaj preuzvišni trenutak sajedinjenja sa svojim ili tuđim stvaralačkim svemirom, a koji se pronalazi iza znanja koje se ne zna, već osjeti isključivo najsenzualnijim čulom koje posjedujemo – dušom. Ona može postojati i tamo gdje je najmanje očekujemo sresti. Ona je život u svakom svom nepatvorenom obliku.

Od svjetskih recimo Šekspir, Man, Dostojevski, Kafka, Pesoa…
Od domaćih Andrić, Krleža, Njegoš, Skender Kulenović, Kiš…

Čim se ne mogu sjetiti tačno, znači da sam čuo usputno i sasvim slučajno, najvjerovatnije na nekoj od konkursnih stranica.
Na prijavu me navela neobičnost projekta, njegova transparentnost i lako prepoznatljiv entuzijazam ljudi koji ga vode.

Još jedna od prednosti takmičenja je svakako otvorena kritika, što ga čini mnogo transparentnijim od ostalih prikukuljenih, redom na ovaj ili onaj način dirigovanih i tom činjenicom u potpunosti obezvrijeđenih domaćih književnih konkursa.
Šta god neko mislio, kritika je mnogo nezahvalan koncept, jer u okviru iste neznanje i neosjećanje materije najlakše izbija na površinu. Njezinu otvorenost i javnost uzimam kao vid hrabrosti, makar se u korijenu i ne slagao najčešće sa njenom namjenom i idejom.
Još jedna od sjajnih stvari je i ta, da se radi, što se kvantiteta tiče, o ubjedljivo najmasovnijem pjesničkom takmičenju. Mišljenja sam da je upravo takmičenje ovakve vrste u stanju popularizovati poeziju i učiniti je dostupnom za širi krug ljudi, a ne samo za one koji se izdaju kao njezini tumači i koji je nastoje okovati nekakvim (kvazi)akademizmom s kojim ona suštinski, nikada nije imala bilo šta zajedničko, dok je ona vrhunska od istog najčešće i zazirala.
Kvalitet će se, bez obzira na bezvrijeme vremena, nekim drugim vremenom sam po sebi iskristalisati i izdignuti, a kvantitet je taj koji najčešće pati iz razloga što u vremenu površnosti, bilo šta što je nekrivotovren derivat dubokosti duše biva okarakterisano kao u praktičnom smislu neupotrebljivo. Zato od poezije mnogi i zaziru. Ovo takmičenje s te strane ne mora da brine, a tome je i dokaz iz godine u godinu sve veći i veći broj učesnika.

Nermin Delić je jedan sjajan mladi čovjek i entuzijasta, vrlo lagan za saradnju i nadasve prijatan sagovornik. Način na koji posvećuje ovom projektu svoje slobodno vrijeme je vrijedan divljenja. Zavidan je i broj receptora kojima umije da iščita i osjeti poeziju.

DA

DA

NE

posvećeni onom što rade

uvijek spremni za akciju

Najprije bih rekao „tragač“. Traganje za slobodom vječitog traganja za stvaralačkom harmonijom za mene bi bio neki recimo dostižan ideal slobode. U tom smislu bi epitet „lovac“ svakako bolje pristajao, jer sloboda nikada ne dolazi servirana. Ona je najveća od svih lovina.

Veoma slična definiciji poezije – pomjeranje uvriježenih granica izvan vremeprostorne stvarnosti – u vječito otvoren i šireći transcendentni prostor -svemir!

Nisam vičan botaničar. Vjerovatno opet neka koja ima najveću sposobnost širenja, makar bila puzavica.

Posmatram ga i pokušavam naučiti po mravojedski.

Čvrsto bih sklopio oči i pokušao da odgonetnem žućkaste oblike u kaleidoskopskom mraku.

Sve što znate zapravo ne znate, ali i obrnuto.

Crtanje, otvaranje ambalaže, izvlačenje nazovi pravih linija, češanje teško dohvatljivih lopatičnih leđnih predjela, osigurač za prastare razdrndane prozore, ispravljanje krivoga nosa, prislužni nož za rezanje hrane i još tri stvari iz nekih mojim iskustvom još nedokučenih svemira.