U susret novoj sezoni, nismo mogli, a da se ne prisjetimo poznate sarajevske književnice, Danje Gašpar Đokić, čiji je rad u Milim Duelima do dana današnjeg ostao upamćen. Naime, ova sjajna pjesnikinja je bila jedna od prvih pjesnika koji su poslali svoje pjesme za učešće u Milim Duelima, još poprilično davne 2012. godine. Njen besprijekoran osjećaj za analizu književnih djela i pisanje književne kritike, došao je do izražaja čak više i od njenog impresivnog talenta za pisanje poezije, te je nakon nekoliko „pilot“ duela, postala i prva članica žirija u Milim Duelima, uz našeg legendarnog Simu Golubovića.
Šta Danja radi danas, čime se bavi, te retrospektiva njenog djelovanja u Milim Duelima, biće predstavljena u ovom zanimljivom intervjuu. Intervju prenosimo u cjelosti.
Kakav je život nekoga ko se na najljepši mogući način bavi poezijom, a pritom je u penziji i živi u Sarajevu? Vječno pitanje – inspiracija, gdje je pronalazite u ovom vremenu?
– Od kada znam za sebe život mi je bio vezan za knjige. Roditelji, prosvjetni radnici, usadili su mi ljubav prema pisanoj riječi i čim sam naučila čitati (a bilo je to prilično rano, prije polaska u školu) krenulo je s čitanjem, najprije kućne biblioteke, a onda i one gradske. U osnovnoj i srednjoj školi imala sam divne nastavnike i profesore koji su me naučili kako pravilno čitati, raditi bilješke, obraćati pažnju na ono sto je lijepo i misaono dobro. I tako je krenuo moj put u svijet književnosti, a onda sam se nekako opredjelila za poeziju, koja je bila i ostala kraljica književnosti. Onda su se počele stidljivo pisati pjesme, u bilježnice, rokovnike, a kad je računar i internet postao dostupan, krenula sam s objavljivanjem na blogu i kasnije na fb. Činjenica je kako se najbolje i najjasnije izražavam kroz pisanje. Nisam dobar govornik, misli mi bolje teku kroz pisanje rukom ili preko tastature i kad krenu, onda je to bujica riječi.
Sebe ne smatram pjesnikom. Pišem jer osjećam potrebu da izbacim iz sebe ono što se nakupilo ili me okupiralo trenutno. Obična sam žena iz susjedstva, kakva se susreće svaki dan, posvećena obitelji i psu kojeg neizmjerno volim. Inspiracija je svugdje oko nas, ne treba je puno tražiti. Ne volim pisati pjesme na zadanu temu, mada i to uradim, ako je neophodno. Naprosto smatram da takve pjesme daju veoma malu dozu iskrenosti.
Veliko dostignuće tehnologije omogućilo je lakše plasiranje tekstova onih koji pišu. Da li smatrate da je to prednost ili pak mana obzirom na količinu onoga (svačega) što se plasira čitaocima?
– Mislim kako je tek pojavom društvenih mreža krenulo pisanje i objavljivanje svega i svačega, a ponajmanje poezije (čast iznimkama). Svi su odjednom htjeli postati pjesnici, smatrajući kako je dovoljno samo poredati nesto jedno ispod drugoga, ubaciti malo emocije (uglavnom patetike) i eto, pjesma je gotova i autor je pjesnik. Jer napisati pripovjetku, novelu, odnosno roman, iziskuje puno truda i vremena. A pjesma ide brzo i lako. I to je ono što zavarava autore. Pjesma je forma koja puno traži, s malo riječi puno toga treba reći i uz korištenje metafora i drugih stilskih figura zaokružiti misaonu cjelinu i pri tome kod čitatelja izazvati odjek i razmišljanje i nakon čitanja. Poezija je, ponavljam, kraljica književnosti. Istina, kroz društvene mreže pojavila se i grupa odličnih pjesnika, poezija nam je postala dostupnija, autori bliži, ali i dalje mislim kako je daleko više loših pjesama, odnosno čistih zapisa duše, nego prave poezije.
Ljubitelji Vaše poezije istu mogu pronaći na Vašem oficijalnom Facebook profilu. Koliko često objavljujete? Da li imate stalnu „publiku“ ili se sve mijenja iz pjesme u pjesmu? Kakav je osjećaj kad kliknete na OBJAVI i tako plasirate Vaše djelo svim ljudima koji Vas prate?
– Nemam pravilo kod postavljanja pjesama na profil. Ponekad to bude nekoliko dana uzastopno, pa onda napravim pauzu. Često dobijam poruke da objavim nešto, jer nedostajem pojedinim čitateljima, pa opet krenem s objavljivanjem. Postoji krug čitatelja koji me uredno prati i zahvalna sam im na tome. Uvijek objavljujem samo za fb prijatelje, nikad javno da me mogu čitati svi, ne samo fb prijatelji. Ne patim od potrebe da se javno eksponiram, dakle sve ostaje u krugu fb prijatelja. Kad postavim pjesmu, ona više „nije moja“, ona pripada prijateljima – čitateljima i s njima kreće u život.
Kako se čita ljubav
čovjek kojeg volim
jutros mi je rekao
kako me ljubiiz dana u dan
sve više od cjelova
usne mi dobijaju
oblik njegovog srca
(Danja G. Đokić)
Postoji li poezija koju biste preporučili našim čitaocima kao izuzetno vrijednu, a pritom je čitate na Facebooku?
– Na fb postoji popriličan broj ozbiljnih i sjajnih pjesnika i bojim se kako bih najbrajanjem imena nekoga nesvjesno zaobišla, a time učinila nepravdu. To su autori koje svaki dan posjećujem i redovno čitam, jer su vrijedni toga.
Koje knjige poezije domaćih i stranih autora biste preporučili našim čitaocima da pročitaju?
– Jos jedno nezahvalno pitanje, teško je napisati i nekoga vrijednog zaobići nesvjesno. Ali svakako preporuka za poljske autore na čijem čelu je, po meni, Wislawa Szymborska, zatim danski pjesnici koji su za mene bili pravo otkriće, zatim Raymond Carver, Sylvia Plath, Ana Ahmatova, Paul Celan, Emily Dickinson, William Butler Yeats. i nenadmašni Horhe Luis Borhes. Ispustila sam ih dosta, ali pročitati i ove koje sam nabrojila sasvim je dovoljno za početak.
Pričali smo i o… Milim Duelima.
Šta Vas je potaklo da još 2012. godine, kad je organizator imao samo ideju koju je sprovodio u djelo, odlučite da prihvatite Vaš poziv u žiri i pored Sime Golubovića postanete prva članica žirija ovog takmičenja? Koliko Vi, zapravo, volite i smatrate vrijednom javnu književnu kritiku koju ste, zajedno sa pomenutima, na neki način oživjeli na društvenim mrežama?
– Pozdravila sam ideju Nermina Delića da organizira Mile Duele. Učinilo mi se to kao odličan način da se prezentiraju autori i da se na neki način vrati dignitet pisanoj riječi. Ta prva godina Milih Duela je nekako bila još u povojima, bilo je malo autora koji su se nekako stidljivo prijavljivali. Bilo je to nešto novo, neviđeno do tada i ljudi su s nepovjerenjem gledali što se to događa. Gospodin Golubović i ja smo prihvatili da damo mišljenja o pjesmama. Nismo to smatrali nekim posebnim ocjenjivanjem kvalitete, više je to bilo sugeriranje autorima na što da obrate pažnju kod pisanja.
Pune četiri sezone ovog takmičenja ste bili stalna članica žirija. Vaši komentari u Milim Duelima su ostali urezani u sjećanje mnogim učesnicima. Poznati ste kao surovo iskrena osoba, pa ste tako i pisali Vaše kratke književne osvrte na djela učesnika što je iz duela u duel izazivalo zavidnu pažnju. Mnogi su pisali o svojim osjećajima poslije Vaših osvrta na njihova djela, a kako ste se Vi osjećali u te četiri sezone? Šta ste Vi naučili kroz Vaš volonterski rad u Milim Duelima?
– Inače sam u životu temeljita i opširna. Ne volim dati neki komentar, a ne obrazložiti ga argumentirano. Jedina mi je želja bila dati neke smjernice u daljnjem pisanju, sugestije koje bi pomogle autorima za koje sam smatrala kako su perspektivni. Znam da su me smatrali grubom, surovo iskrenom, ali ja sam zapravo bila samo iskrena. Shvatila sam kako sam postala za neke „baba roga“, za neke „stara babetina koja pojma nema“, a za neke dobra i iskrena, jer su razumjeli što zapravo želim učiniti svojim komentarima. Sjećam se jednog pisma kojeg je napisala pjesnikinja, a koju sam u jednom od komentara toliko razljutila da je željela pokazati i dokazati da je dobra pjesnikinja. I uvažavajući moje sugestije, ohladila se i u sljedećoj sezoni prijavila i zaista zablistala s novim pjesmama.
Od Vas su se naši čitaoci „oprostili“, poslije četvrte sezone, nakon čega ste se povukli iz Milih Duela. Kako ste proveli vrijeme u međuvremenu? Da li smo Vam nedostajali?
– Da, nakon četiri godine, iz zdravstvenih razloga sam se povukla iz Milih Duela, a i s interneta uopće. Uglavnom sam se posvetila sebi, svom narušenom zdravlju i koristila sam vrijeme da čitam i pišem, nalazeći u tome spas od teške svakodnevnice i posjeta liječniku. Nedostajali ste mi, naravno, ali nisam bila u mogućnosti potpuno se posvetiti ničemu drugom, ali sam povremeno čitala objave preko zaslona mobitela.
Danas, sedam godina poslije početka, šta mislite o postignutom i generalno o misiji Milih Duela? Da li su ispunili ono zbog čega ste im povjerovali?
– Gledajući iz ove perspektive, nakon sedam godina, mislim kako je ova ideja Nermina Delića postala nešto sto je preraslo područje prostora ex YU i krenulo u međunarodne vode, okupilo dosta autora, od nekih napravilo i dobre pjesnike i dobre kritičare (što je prepoznato i u svijetu) i nadasve, učinilo je da se autori lijepo druže i da se sklapaju divna prijateljstva i čita poezija s puno više razumjevanja.
Jeste li pratili prethodnu sezonu? Jeste li imali favorita? Ako ste pratili, koji član žirija je iznosio književne osvrte sa kojima ste se mogli ponajviše poistovjetiti?
– Da, pratila sam, preko zaslona mobitela. Moram istaći gospodina Golubovića, temeljitog kao i prvih godina žiriranja, te mlade Eneu Hotić i Anđelu Turukalo i naravno, Zdravka Odorčića.
Pričali smo i o… planovima za budućnost!
Važite za vrlo skromnu osobu. Da li je život ispunio Vaša očekivanja? Imate li u planu novu zbirku pjesama? Osim u stihovima, pišete li i u drugim formama?
– Bila sam i ostala skromna. Tako sam odgojena i to se ne može promijeniti, a niti bih to željela mijenjati. Život mi nije bio baš naklonjen, ali me naučio kako je u životu najvažnije biti i ostati čovjek, biti zdrav i ne nadživjeti djecu. Materijala za zbirku imam, ali ne razmišljam trenutno o objavljivanju. Čekam da materijal malo odstoji, da poradim još na njemu i štampam to, kad osjetim da je vrijeme. Pišem uglavnom pjesme, mada sam se okušala i u kraćim proznim radovima, esejima, prikazima i recenzijama. Ali pjesme su moja najveća ljubav.
Pričali smo i o… PJESNIKOVIM BJELINAMA!
Nedvojbeno da ste i prije rada u Milim Duelima sa organizatorom razvili prijateljstvo koje je krunisano 2013. godine Vašom recenzijom za njegovu prvu knjigu „Pjesnikove Bjeline“ koju ste mu i mentorisali. On s ponosom ističe da je, radeći na toj knjizi, od Vas naučio mnogo. Koliko takva saznanja mogu ispuniti Vas kao osobu?
– U Nerminu sam vidjela sjajnog i perspektivnog autora i kad nije uspio dobiti nagradu (štampanje knjige) na jednom od natječaja, bila sam ogorčena. Uz dužno postovanje autoru, tadašnjem pobjedniku tog natječaja, moram reći kako njegov rukopis nije bio ni sjena Nerminovom rukopisu. I onda se nekako namjestilo da su ga zapazili ljudi koji su bili voljni štampati njegovu zbirku i tako su štampane „Pjesnikove Bjeline“. S velikim zadovoljstvom sam uradila recenziju i bila ponosna što je knjiga štampana i doživjela uspjeh. I bila sam beskrajno sretna kad je i sljedeća knjiga ugledala svjetlo dana, s jednakim uspjehom. Meni je to bilo sasvim dovoljno da budem sretna i zadovoljna i zahvalna sam mu na lijepim riječima koje uvijek istakne kad govori o meni. On zna kako ga i danas s jednakim zadovoljstvom i radošću čitam i pratim u radu.
O svojoj saradnji sa Danjom, organizator Milih Duela, Nermin Delić je rekao:
– Moram reći da me univerzum počastio kada mi je omogućio tu priliku da, još kao dijete, upoznam Danju. Njen način razmišljanja, njena poezija, njen osjećaj za “vrijeme” u poeziji, uveliko su uticali ne samo na moju poeziju koju sam predstavio u knjizi Pjesnikove Bjeline, već i na moje daljnje stvaralaštvo, stavove, ubjeđenja i poimanja života. Danja je veliki učitelj, baš zato što ima veliku dušu. Svi smo mnogo naučili od nje! HVALA, DANJA!
Pošto se Danjino zdravstveno stanje stabilizovalo, želimo joj da takvo i ostane, da je čitamo i da nam piše još dugo-dugo… O njenom povratku u Mili Dueli 2019, organizator je rekao:
– Danja nikuda nije ni išla. Uvijek je sa nama. Još uvijek je rano da pričamo o tim pojedinostima u novoj sezoni, ali u našim razgovorima, oboje smo iskazali želju za nastavak, zaista, uspješne zajedničke saradnje.
Moji su počeci davno odbrojani
naginjem sve više spoznaji
kako glupa noć ne može
nikako poroditi pametno jutro
i otključavam dan notnim zapisom
kroz lament jedne olovkerazgrnute plahte ovog puta
nisu odisale svježinom
Bože pamtim li je uopće
prohujalu u nekim određenjima
u kojima nas zajedno
nije bilo moguće pronaći
(ovo je gotovo obješenjački
čista esencija fakirskog fakinstva)svi su vozovi stali
sat se vratio unaprijed
dodjeljenim zaslugama
hrabreći žive da ne umiru
na usputnim stanicamatamo negdje
svi su te šutke uzimali
samo sam ja pitalagdje smo se pogubili
reci mi da bih ti rekla
koliko je oskudnog zvuka
bilo u tami prolaza
gustoćom tvojih obrva
zamišljenih
kroz boje koje su plivale zrakom
a koje nismo uspjeli uhvatiti
u trenutku kreativnostimoje i tvoje još postoji
(sve osim nas u vezi je
s budućom prošlošću)ono što zaboravljam
zajedničko uvijek je bilo
postići jednakost tvoje želje
što ja nikad nisam uspjevalai sada mi je tako žao
što su na uglu naše ulice
prošle noći ukopale svjetiljku
početnički nedovršenog kraja(Danja G. Đokić)
(MILI DUELI)
(Kraj)