REZULTATI
POEZIJA
Švedska, Jönköping
U OKTOBRU PLEŠU RUŽIČASTE TRAKE
Moja nana je stavljala sitne novčanice u brushalter
i tako je potvrdila da žena nema pravo slobodno svirati na muževom penisu
Na njenom blijedom licu ocrtavale su se sjenke tužnih majskih leptira
Bila je ljepotica sa sitnim poprsjem, niska, tanušna
Sa trideset godina odstranili su joj maternicu i jajnike
Bojala se da će je raskrinkati komšiluk
čemu i kome služi osakaćena žena
Trideset godina poslije
umjesto sitnih novčanica
u brushalter je stavljala pamučne otkuhane krpe
Nije htjela da iko zna kako joj na dojci nešto raste i curi
Umrla je sa obje dojke
Švedska, Stockholm
S V E I S P O Č E T K A
Nepoznata ženo ne radi mi to
Ne uzbuđuj ovo srce, već je ranjeno
Prođi svojim putem, nemoj zastajati
Obećavam ja ti neću, u orbitu stati
Suviše si lijepa, pa te ja ne želim
Vjeruj mi na riječ, znam zašto to velim.
Imao sam jedu, lijepa ko anđeo
Zbog toga je mnogi drugi, baš za nju zapeo
Otresita bješe mnoge je prezrela
Odbijala sve ponude, dok njeg` nije srela
Dasa joj se lako, pod kozu uvuče
U sve dotad što vjerovah, on lako potuče.
Gledala me sa očajem, nezna šta mi reći
Od njegove privlačnosti, nemože pobjeći.
Vidim da je đavo, sve uz`o pod svoje.
Teška srca al joj dadoh, pristajanje moje.
Život traži prave borce, istinu ne laž
Imati nešto nestabilno, to baš nema draž
Dinamika života često mijenja put
Odnos sa suprugom, nesmije biti krut.
Izletom sa drugim, labilnost je pokazala
Ona nije oslonac, gdje bi moja ruka stala
Stoga srce stegnuh, poželi joj sreću
Takav brak ne želim, u njem` živjet neću
Zato tebe molim dok si nepoznata
Ne zadiri u moje srce, bol mu je poznata
Smireno me ljepotica u zjenice gleda.
U njoj neki inat radi, neće da se preda.
Priđe korak bliže, uze me pod ruku
Ne brini se stranče skratiću ti muku
Vidiš on baštu sad idemo tamo
Tamo ćemo kafu piti i da popričamo
Od njenog dodira, prođoše me žmarci
Boze dragi ova žena, ko da nismo stranci
Kao da mi misli čita, pogleda me samo
I ja imam osjećaj, kao da se znamo
Od tog glasa, poče srce jace da mi lupa
Al to nije alarm, već ljubavna klupa
Na tu klupu mi sjedosmo, kafu da pijemo
Spontano se pogledamo, pa se nasmijemo
Slušaj dragi, šta ću ti sad reći
Nemoj biti prepreka našoj novoj sreći.
Švedska, Växjö
MEHA
Jednom davno, devetnaeste
na svijet dođe jedno dijete
majka gradu rodi sina
da mu crta most, starine
i obruse njegovih planina
da na platno mu prenese rijeku,
njenu boju, sjaj i huku,
da ostavi uspomenu divnu,
svjetlu, toplu i nadasve meku
na obale njene srebrne
kistom bi gradio lukove mosta,
koliko god ih napravi maestro,
Mostarcima uvijek ne bi dosta
most je bio omiljeni motiv
u njegovom čarobnom slikarstvu
simbol ispunjenosti i ljepote
iz njegove duše prepune
spokoja, svjetlosti i krasote
a kako je maestro slikao ljude
i onda kad se i za sna bude
i kada na Rondou u grupi sjede,
kao da čuješ njihove radosne besjede
s tri, četiri poteza kista
lice se na bijelom platnu
odjednom oživi i zablista
to postići mogaše samo
vrsni, mostarski portretista
nacrta čovjeka tako jasno,
bojom mu kapne malo duše
i tačno vidiš s koje strane
mostarski vjetar u lice mu puše
uvijek je slikao samo divan dan,
Mostar i most suncem obasjan
njegove božanstvene, svijetle boje
samo u lijepom vremenu stoje
davno jednom devetnaeste
u Mostaru se rodi dijete
i majka reče: “Nije moje,
gradu je srce dao svoje.”