Anđela Turukalo – Savremena poezija 2019

Svako mjesec tokom 2019. godine, donosit ćemo vam poeziju po jednog zanimljivog književnika Balkana, nekog ko se bavi savremenom poezijom, gdje metafora centralni stub izgradnje pjesme. Za mjesec januar, donosimo priču o i poeziju Anđele Turukalo, mlade crnogorske književnice, zanimljivog izgleda i poetskog izraza.  Ona je 2014. godine donijela Crnoj gori prvu pobjedu u Milim Duelima, za sada i jedinu. Tokom te treće sezone, od početka je važila za glavnog favorita, što se na kraju pokazalo kao zasluženo, jer je ubjedljivo najviše glasova stiglo upravo za nju.  No, Anđelina ljubav prema poeziji nadrasla je njenu želju samo da stvara, pa je kroz naredne sezone Milih Duela, tačnije od 2015. godine, pokazala zavidan talent za bavljenje  književnom kritikom koja je na Balkanu gotovo ugašena. Naime, ona je već nekoliko sezona u ulozi stalnog člana žirija u najpopularnijem balkanskom kontestu poezije – našim Milim Duelima.  S tim u vezi, ona je doprinjela da u sklopu istoimenog projekta, na prostorima bivših jugoslavenskih zemalja književna kritika doživi svoj procvat. Objektivnim komentarima, oštrim okom i istančanim sluhom, pristupila je poeziji naših autora na nesvakidašnji način, potpuno atipičan, a opet originalan i onaj koji ide u korak sa 21. stoljećem i današnjom najpoznatijom američkom i evropskom savremenom poezijom. Stoga, nadam se da ćete kroz ovaj članak imati bolji uvid, ne samo u njeno stvaralaštvo, već i da ćemo na kraju zaključiti da li je ona bolja književna kritičarka ili pak autorica poezije. Također, imat ćete priliku da glasate i za njenu najbolju pjesmu koja će ući u konkurenciju za najbolju pjesmu na blogu Milih Duela, što je tek posebna priča. No, otom-potom.  Predstavljamo vam poeziju ove talentovane djevojke. 

MEDEJA

Život je zrnevlje rasuto po zemlji.
Sam Bog zna šta će iz njega izrasti
a, slutim i sama, nicalo je svašta:
mesnato cvijeće… Razgranate pošasti.

Ljubav je slična puštanju zmaja
na livadi, među psima, kad se nebo mršti:
vjetar će ga raznijeti, vazduh će nadvladati,
ali dijete ipak razdragano vrišti

uživajući u samom pokušaju.

Ti psi…urlaju pod prozorom.
Koliko god se zatvarala- čujem.
…Da zakoljem, majko?
Oče, da otrujem?!

Plakala bih da me repovi ne pozdrave jutrom.
Zato sve i prestaje mišlju i ćutnjom.

Zbilja, divno sebi zvučim kada mislim.
Dok govorim- ne izlazi na pravi način.
Kasno je. Ni sama ne znam
šta sebi večeras značim.

Njega su preklopile dvije vode:
suprotne strane Crvenog mora.
Udavila ga je moja krv,
ugušila moja kora

a bilo je rijetko kao sivo oko.
Prokleto sam niska a bilo je visoko
i gotovo sam uspjela dohvatiti
ono za čim moram ginuti.

Zato ga mrzim: gusto, neprobojno.
U grlu čuči ta mržnja, zlovoljno

čekajući da bude ispljunuta
na bledunjave ruke
i pleća mu, kruta.

…Mogle su se roditi bebe
i plakati pod obnaženom dojkom
dok on pjeva, dok ga slušam
opčinjena prvim mrakom

ali, živote, i njih bih klala;
trovala- kao pse u glavi
jer od prvog časa znam
da nije rođen da bude pravi.

Zato je um sklopio stranice
gušeći ga olovom i prašinom.
Zato sebe dugo zamaram
kažnjavajući ga nehajnom tišinom.

Znam da se sivo oko srijeće samo jednom.
Žalosno, zapazih ga na licu sasvim bijednom

i zmaja su rastrgli vjetrovi
ostavljajući okrvavljen konopac.
Šta da radim sama?
Pa, nosiću ga kao lanac:

uspomenu
na otrovanu djecu.

BAKLjA

Modre, zelene i crne su
vode Morače u predvečerje- narasle.
Dijete nadojeno. Voda nahranjena.
A ja- njenim sam ledom napojena.

Sama sebi radim o glavi
dok nebesa su mrtva.
Vukovi pjevaju rekvijem Mjesecu
i ne znam ko je ovdje žrtva:

Morača, mjesec ili ja.

Mrtve su ljubavi namreškana voda.
Žive su čežnje namreškana voda.

Sve je voda. Ona ispari u ljeto.

Sama sam sebi nacrtala pustinju
i toliko kilometara crvene tragedije;
kosu, da se raspline: baklja u tmini
i oko, da cakli dok samoća bdije

nad tijelima čije su misli otkucaji kamene kule.

“Napuniću ti uši zemljom.
Nećeš čuti.
Napuniću ti usta zemljom.
Nećeš progovoriti.
Oči ću ti zatrpati,
nećeš vidjeti

dok se kosa ne raspline:
baklja u tmini.”

Voda i ja slutimo isto:
prljavi smo- ljudi- kostima i mesom.
Pogani smo- zvjeri- duhom i glasom.
Voda i ja mirišemo čisto

i zemlja nas sluša
i prah nam je jezik.

Same sebi radimo o duši,
a nebesa su gluva.
Mjesečeva glava bdije nad gradom
dok jecaj, vjetrovit’, duva

i ne znam koga ona čuva
niti ko zavija na koga:
vuk na Mjesec
ili ja na Boga

što me, vatru, ne sluti
u gomili ledenoga.

REFLEKSIJA

Sanjam kuće: drvene i puste;
u šumama koje toliko su guste
da se ne nazire ni zvuk života
ni odjek divljeg, dišućeg topota.

Sanjam ih napuštene, ledene i slomljene.
Sanjam da čekaju:
oko, da ih pogleda;
stopalo, da uđe;
ruku, da dotakne.

I, kuća se ne bi usudila da ih spotakne;
da promajom zalupi odškrinuta vrata.
Samo bi voljela da još neko čuje
bubnjarske udarce zidnog sata

osim gluvih zidova.
Osim ogledala koja odbacuju zvuk.

NAZIV

Priča se zvala „Poricanje“.
Mirisala je na nas.

Jauk spoznaje
ječi jače nego čovjek
kojem se lomi 206 kostiju
odjednom, u krug, zanavijek.

Vrisak istine je višak mesa na vr’ noža.
Hladna igla.
Više boli led no sva vrelina kojom diše koža.

Priča se zove „Puštam“.
Samo je moja.

Odgovornost je teška: nebesa na grudima
sitnim- poput zavežljaja nakrcanim čudima.

Slabe drže volat.
Ne popuštaju.

Agonija svijesti
lišila je meduze pokreta.
Kraci im, otrovni, otrovani su.
Bičevi, parališući, paralizovani su.

Nepomične misli
u mrtvačkom grču:
trznu se.
Drznu se na dašak
pa stanu.
Odavno im
ne držim stranu.

Priča će se zvati „Početak“.
Biće oluja: grom i bljesak, toliko jak,
da suzbiće svaki odlazak.

KRAJ

Kraj je kad vidiš lešinara sa psećim čeljustima
kako žvaće gips suza i kostiju, gušeći se krupnim zalogajima.

Kraj je kad ni krik ne pretekne
papirnata sječiva, prazne poglede i nehajan dodir.
Kraj: kad je nijemo, a nije mir.

Gledala sam vjetar kako jaše sa ljudima,
ostavljajući pošasti na pragovima;
osluškivala đavola kako pjeva sa pijanima
podrugljive kletve praćene bljescima

mržnje,
ljubomore,
poniženja.

Boli što ne vide dublje od očiglednog.
Boljeće ih zbog previđenog.

Vidim ih kako se vole, zaboravljajući juče, biće i svijet.
Vidim nas kako se volimo: sanjajući istovjetnost i sasvim drag preokret

a nemam kosti. Nemam mesa.
Savijam se poput snopa svjetla.
Šta će moj kraj pojesti?

________________________

Ovdje možete glasati za jednu ili više pjesama koje ste upravo pročitali, a dojmile su vas:

[polldaddy poll=10244706]