Mili Dueli 2026 – CRNA GORA (TOP 200 / Treći krug)

Ivona Huseni (2001), Herceg Novi

KRVAVI CVJETOVI

Ovdje su posijani cvjetovi crveni,
njihovi korijeni krvlju zaliveni.
Ne znam jesu li nikli iz zemlje il’ iz grudi,
al’ svaki kad procvjeta iz sna me probudi.
Ti si barut, ja sam vatra,
jedim dodirom izgorjela je ljubav od zlata.
Dovoljna je bila šibica da napravi požar,
od naših zakletvi ostao je spaljeni oltar.
More se preliva, al’ obale ćute,
zemljotres je presjekao sve naše puteve.
Na polju gdje je ljubav gorjela u nama,
sad cvjetaju krvavi cvjetovi među ruševinama.

Zar nas magija nije nitima spojila?
Zar nas sudbina nije jednom drugom poklonila?
Kako su se naši lanci mogli pokidati,
kad smo vjerovali da nas ništa neće razdvojiti?
Na ulici praznoj osjeća se dim,
a tebe nema da kroz njega pronađem svoj mir.
Nebo ostavlja mokre tragove po stijenama,
al’ suša se nastanila na našim mjestima.
Ptice su promijenile pravac pred zoru,
a prazna gnijezda ostala su na istom krovu.
Odzvanja tišina sa ovoga krša,
cvjetaju krvavi cvjetovi spojenih duša.

U grudima ostaje ožiljak koji vrijeme ne briše.
Što dublje zarasta, to pod kožom jače diše.
Ispod kamena spava legenda o tome ko smo nekada bili,
a korijeni pamte sve što smo jedno drugom skrivili.
Vene posljednji trag beskonačnosti,
treperi mala nada svijetlosti.
I kad se naša zvijezda utopi u tami,
iz zemlje će procvjetati sve što smo zakopali.
Na groblju naše ljubavi stoji hladan kamen,
na njemu nema imena, samo trag koji čuva naš vječiti plamen.
Jer tu su se zapalili naši svjetovi,
a iz njihovog pepela procvjetali krvavi cvjetovi.

Ivona Huseni rođena je 2001. godine na Cetinju. Po obrazovanju je usmjerena ka turizmu, hotelijerstvu i ekonomiji, ali njena interesovanja sežu daleko izvan akademske i profesionalne oblasti. Od ranih godina njeguje snažnu kreativnu stranu, a posebno je privlače digitalni dizajn, stvaranje i oblikovanje različitih vizuelnih i umjetničkih sadržaja. Poezija je jedan od njenih najličnijih oblika izražavanja. Iako se na konkursu prvi put predstavlja poezijom na maternjem jeziku, prvenstveno piše na engleskom jeziku, na kojem je razvila svoj pjesnički izraz i napisala vlastitu zbirku poezije. Pored pisanja, uživa u stvaranju u različitim formama i pronalaženju novih načina da ideje pretvori u nešto konkretno – bilo kroz riječ, dizajn ili druge kreativne projekte. Za Ivonu je stvaralaštvo prije svega prostor slobode – mjesto gdje se misli, osjećanja i ideje mogu pretvoriti u nešto što ostaje.

Mentorski komentar mi je pružio dodatnu perspektivu na pjesmu i podstakao me da preispitam pojedine elemente njenog izraza, strukture i načina na koji prenosim emociju kroz stihove. Sugestije su mi omogućile da sagledam iz drugačijeg ugla i razmislim o mogućnostima za dodatno oblikovanje i usavršavanje. Zahvalna sam na izdvojenom vremenu i sugestijama.

Ljubomir Intime (1983) Nikšić

PRUT

Bjelilo zimsko po njivi se rasu,
steže se mraz kraj seoskog puta,
i opet mislim u ovom času
na tihu snagu ljeskova pruta.

Odsječen davno sa zavičajne grane,
u majčinoj ruci opomena prijeka,
da omeđi moje prve dane,
od malog dječaka do čovjeka.

Moć je u suzi što je cjelov bila,
životu gorkom što traži mač,
dok je nad nama majka bdila
i tiho brisala dječiji plač.

Vječno ti hvala zemljače moj,
sa stare međe iz ljeskova grma,
što me i danas te slike prate,
hvala za boli iz srdašca puna.

Ljubomir Perisic je rođen je 1983. godine u Nikšiću, gdje je završio osnovno i srednje obrazovanje. Dalji put ga vodi u Banja Luku, gdje diplomira na Fakultetu fizičke kulture i sporta.
Danas zivi i radi u Banja Luci.
I ako je obrazovanjem vezan za sport, njegov životni poziv pronašao je utočište u poeziji i muzici.
Njegovo poetsko stvaralaštvo nije ograničeno samo na jednu temu; to je duboko emotivan zapis o samom životu. Kroz svoje stihove, on istražuje vječitu potragu za ljubavlju, ali se ne libi da dotakne i najdublje ljudske emocije – od neizmjerne sreće do tihe tuge.
Dobitnik je nagrada ,, Milutin Bojic” i ,, Srboljub Mitic” .
Danas živi i stvara na relaciji između nota i stihova, vjerujući da je umjetnost najčistiji način komunikacije sa svijetom.
Njegov rad je duboko intiman, što opravdava i njegov scenski pseudonim- Ljubomir Intime. Kroz muzičko-poetske večeri svoju autorsku poeziju dijeli sa publikom, podsjećajući na važnost doma, majčinske ljubavi ,svojih korijena i zivota čak i kada su ti odnosi prožeti preispitivanjem i težinom.

“San iza brave”: Njegova zbirka poezije, objavljena 2026. godine, predstavlja krunu njegovog dosadašnjeg književnog rada.
“Srce porodično”: Večeri poezije koje izvodi sirom regiona muzike postale prepoznatljive po toplini i duhovnosti.

Kontaktirao sam dodijeljenog mentora i u razgovora sa njim odabrali smo pjesmu ,, Prut”.
Poezija spaja ljude, hvala Vam na novom poznanstvu i stecenom znanju.

Jovan Đurišić (2000) Podgorica

BJEŽEĆI OD VJETROVA

Čujem svirku među drvećem
i hladnoća mi već dodiruje vrat.

Vjetrovi opet donose tugu.
Ruke su im pune sjećanja.

Volio bih da kažem
da ova zima neće mirisati na tebe,
ali ne mogu.

Tek su mi dvadeset i dvije,
a već te osjećam među kostima.

Vinom ću se liječiti od tebe.
U drugim ženama tražiti toplinu.

A onda ću pobjeći u šume.
Stajaću među drvećem i govoriti:

„Vjetre, počupaj mi korijenje
i obori me na zemlju“.

Ime mi je Jovan Đurišić, rođen sam u Podgorici 20.01.2000. godine gdje sam odrastao i završio osnovnu, a kasnije i srednju medicinsku školu. Nakon toga završavam Fakultet za primijenjenu fizioterapiju u Herceg Novom gdje ostajem da živim i radim. Pisanjem počinjem da se bavim kao student, pišem o moru, ljubavi i osjećanjima i 2021. godine objavljujem zbirku pjesama pod nazivom ,, Među pjesmama “.

Mentorka je bila jako ljubazna i profesionalna, saradnja je bila na vrlo visokom nivou zbog čega se još jednom zahvaljujem

Milan Stanišić (1994) Bar

GEOPOLITIKA

Na stepenicama
Supermarketa
Kod kružnog toka
U Bečićima
Komšija koji ponekad
Vozi do Budve
Po cijeni autobuske karte
Prijatelj iz Rusije i ja
Pijemo pivo
I gledamo ostatke
Zalaska sunca
Kroz visokospratnice
U izgradnji
Januar 2022.
Kuva se nešto opasno
U svijetu
Upozorava ruski prijatelj
Malo više kriveći svoje
Za krizu na istoku kontinenta
Komšija uzvraća
Da je geopolitika
Vrsta prevare
A ljudi kolateral
Nekako pokušavam
Da sugerišem kako je
Za konflikt potrebno dvoje
I ta čitava priča
Dosta konstruktivno ide
Tri čovjeka
U momentu istorije
Kao bilo koja tri čovjeka
U bilo kojim
Momentima istorije
Njihova strepnja,
Njihova nemoć,
Njihova nada
Možda to tako
Spolja izgleda
Topla zima
Nebo prošarano
Bezazlenim oblacima
I ostacima sunca
Što se probijaju
Kroz zgrade-mesožderke
Slatkasti ukus
Bezalkoholnog piva u ustima
Ono što je ostalo od zalaska
Predivno je
Bar nešto vidimo
I eto ćaskamo
O svjetskim temama

Milan Stanišić rođen je 1994. u Beogradu. Diplomirao na odsjeku za novinarstvo na Fakultetu političkih nauka u Podgorici. Živio u raznim krajevima Crne Gore, a najviše u Budvi. Odnedavno stanovnik sela Đurmani na rubu barske opštine. Poeziju objavljuje od 2013. godine, a 2023. izašla je njegova debitantska zbirka „o trenutku. u trenucima“. Autor je i istoimenog bloga gdje se, pored njegovih, mogu čitati i pjesme i prozni zapisi drugih stvaralaca. Doživljava poeziju kao sasvim angažovanu stvar, vjeruje da ona može promijeniti svijet i najispunjenije se osjeća kada piše.

Sa mentorkom Ljubicom Petrović Kosor bila je profesionalna i konstruktivna. Iako kontaktiranje nije bilo obavezno, smatrao sam da je, zbog ozbiljnosti cijelog procesa, potrebno ipak upriličiti konsultaciju te vrste. Komunikacija sa mentorkom je doprinijela tome da izaberemo najbolju pjesmu za nastavak takmičenja.

Sara Vuković (1995)

OVAJ SVIJET

Ovaj svijet stvorili su
Ljuti ljudi,
Ostavljeni,
Zanemareni,
Nedovoljno voljeni
– Ili nikako voljeni.
Stvorili su ga neki
Mnogo ljuti ljudi,
Bez mirisa majčine kuhinje,
Očevih strogih dlanova
I bratove ljubavi.
Bez ukusa za smijeh,
Sa mnogo volje
Za gorčinu,
Suze
I par jeftinih strasti.
Ovaj svijet stvorili su
Najljući ljudi
Sa zamagljenom sjetom u očima,
Spuštenih brkova
I rukama punim blata.

Sara Vuković (1995) je crnogorska novinarka, slikarka i pjesnikinja. Odrasla je u Budvi, a danas živi i radi u Podgorici.

Novinarsku karijeru započela je na RTV Budva kao autorka i voditeljka emisije “Imam nešto da ti kažem“, posvećene promovisanju mladih umjetnika i regionalnih kulturnih priča. Profesionalni rad nastavila je na TV E, u redakciji Jutarnjeg programa, a danas radi na RTV Podgorica kao istraživačka novinarka, fokusirana na ključne društveno-političke teme, analizu rada institucija i zaštitu javnog interesa kroz analitičke reportaže i terenske TV priloge.

Paralelno sa novinarskim pozivom, aktivna je u likovnoj umjetnosti. Stvara ekspresivne i apstraktne kompozicije, portrete i autoportrete u tehnici akrila, a svoj ciklus slika “Čestica tišine“ predstavila je kroz samostalne izložbe. Pored autorskog rada, vodi i likovne radionice.

Objavila je ilustrovanu zbirku poezije pod nazivom “Atelje“, u kojoj spaja pisanu riječ i vizuelni izraz, istražujući motive introspekcije, identiteta, filozofskih promišljanja i slojevitosti ljudskih odnosa. Inspiraciju za stvaralaštvo pronalazi u filozofskoj literaturi, filmu i prirodi, a životni i umjetnički prostor dijeli sa svojim psom Belom koju je udomila iz azila za napuštene pse.

Mentorka koja mi je bila dodijeljena je Ljubica Petrović Kosor. Gospođa Petrović Kosor mi je, uprkos tome što sam joj se obratila poslednjeg dana roka za slanje pjesama, posvetila pažnju i pomogla u odabiru pjesme i predložila korekcije. Veoma sam joj zahvalna, mnogo mi je pomogla.

Aleksandra Luković

POJMA NEMAM

Devet spratova.
Velike stepenice,
koje vode velikom rastu.
Bezbroj vrata zatvorenih,
samo jedna otvorena.
Puno je lica,
pred njima biraju budućnost.
Odavno sreću u lice ne gledam.
Njima je u stvari lijepo.
Polazeći od sebe,
od silnih glasova,
zaboravih.
Što je dobro za mene?!
Bukvalno, pojma nemam!

Po prirodi sam topla i smirena osoba. Iako uživam u trenucima samoće i mira uz šoljicu kafe sa bliskom prijateljicom, izuzetno cijenim i vrijeme provedeno u krugu porodice. Pored toga, gajim veliku ljubav prema đeci i duboku želju da se posvetim radu i pomaganju đeci sa posebnim obrazovanjem, u čemu vidim svoj lični i profesionalni poziv.

Izuzetno cijenim pomoć gospođe Ljiljane. Zahvalna sam joj na odvojenom vremenu i pažnji, i jako sam srećna što sam imala priliku za saradnju sa njom

Aida Orahovac Kuč (1985) Podgorica

PROFESOR

U tišini učionice
riječi su se srele prije pogleda.
Između redova knjiga
zatreperi nešto zabranjeno, ali nježno.
On je učio nju znanju,
ona njega strpljenju srca.
Ljubav je ćutala, zrela i svjesna,
da ponekad najveća osjećanja
žive upravo u nedorečenom.

Aida Orahovac Kuč je rođena u Podgorici 1985. godine i diplomirani je ekonomista po struci. Pisanjem se bavi još od srednje škole, njena poezija i proza do sada su zastupljene u mnogim književnim časopisima širom regiona, kao što su ,,Rukopisi“ iz Pančeva, ,,Zlatno pero“ iz Zagreba, ,,Una stihom zagrljena“ Bihać, ,,Kolumna“ iz Sarajeva i mnogi drugi. Dobitnik je plaketa i nagrada za poeziju i prozu u regionu. Autorka je zbirke poezije ,,Milenijum“ i knjige za djecu ,,Đeca iz ulice osmijeha“.Članica je Foruma mladih pisaca KIC-a ,,Budo Tomović“ iz Podgorice. Osim književnošću dugo godina se bavi i fotografijom i slikarstvom za šta je završila ljetnji kamp u Parizu 2015. godine.

Nijesam se još čula sa mentorkom