TABELA
KNJIŽEVNA KRITIKA
Književna kritika (komentar) žirija na pročitane pjesme:
Nermin Delić:
Savo Petković, 1960.
Hrvatska, Belišće
OSTAVI NOĆAS
Ostavi noćas
Otvoren prozor,
Ostavi zavjese
Da ih vjetar njiše .
Kada ti se tiho
U noći prikradem,
Zavjesom me pokrij,
Da ne vide ljudi
U meni lopova ,
Što u tvojim očima
Bisere vidi.
Zlato u tvojoj kosi .
A najveće blago ,
Cjelov sa tvojih usana.
Kad ti sve ukradem
Robovat ću kao lopov,
U tamnici ljubavi tvoje
SAVO PETKOVIĆ – Nažalost, u pjesmi ne uočavam originalne pjesničke elemente. Sve napisano već je neko napisao, sve upotrijebljene fraze – već je neko koristio, samo drugim rasporedom riječi. Sve to bi bilo opravdano da u pjesmi postoji bar jedna originalna metafora, neki iskaz po čemu je ova ljubav posebna, po čemu bi se trebala pamtiti. Ipak, radi se o autoru koji vrlo dobro zna šta je poezija, samo nema vlastiti pjesnički izričaj već se oslanja na ono što je već čitao. Da ne dužim, pjesmi fali originalnosti.
Informatički nelektorisana pjesma sa razmacima prije upotrebe interpunkcijskih znakova.
Ivan Vid Čakarević Kršul, 1999.
Hrvatska, Crikvenica
TEZEJEV BROD
Postaje li stara brodica nova
ako joj stari jarbol zamijene?
Prestaje li duša biti prava
ako bez svoje prošlosti ostane?
Skriva li se slava starog splava
u kralježnici od mrtvog stabla?
Je li stvar što biće održava
sjećanje na vremena sad prošla?
Postaje li stara brodica nova
ako joj stara uža zamijene?
Prestaje li duša biti prava
ako bez svojih snova ostane?
Spašava li kosa od konopa
dijelove broda od raspada?
Nastaje li u prsima rupa
kad nisu puna želja i nada?
Postaje li stara brodica nova
ako joj staro jedro zamijene?
Prestaje li duša biti prava
ako bez svojeg doma ostane?
Može li brod plavetnilom letjet
kad mu odrežu krila od platna?
Treba li imati kuću i krevet
da se čari života upozna?
Postaje li stara brodica nova
ako joj staro kormilo zamijene?
Prestaje li duša biti prava
ako bez osjećaja ostane?
Je li u rukama kormilara
da brod sam spasi od potapanja?
Je li za titulu ljudskog stvora
potrebno više od mišljenja?
IVAN VID ČAKAREVIĆ KRŠUL – Pjesma napisana vrlo lijepo. Nemam nikakve naročite zamjerke. Ima svoju poentu, svoju priču kojom se vodi sve do kraja. Lijep je i misaon i naslov pjesme.
Gramatički neispravno je napisati: Treba li imati kuću i krevet / da se čari života upozna. Umjesto toga, trebalo bi napisati: Treba li imati kuću i krevet / da se čar života upoznaju. (Množina glagola upoznati je upoznaju).
Irena Matijević (Irm-a), 1961.
Hrvatska, Hvar
ODLAZAK
Prvi su nestali leptiri
Sa ocvalih cvjetova
Od praska tišine
Odletjele su ptice
Zvonkog cvrkuta
Ostale su samo one
Crne
Neugledne
Poput suhoh granja
Starice
Same na proplanku
Zagledane u daljinu
Tamo
Gdje se rađala zora
Donoseći sunce i
Toplinu
Bljesak veselja
U živom oku
Tamo
Gdje sad caruju suze
Izgubljenih leptira
Bez krila
Bez boja
Samo suhe grane
Šire se na vjetru
Spremne da zagrle
Neizbježno.
IRENA MATIJEVIĆ (IRM-A) – Pjesma koja je pisana tako da se pročita u jednom dahu. Po mom mišljenje, sve do samog kraja pjesme, pjesma nema originalnost. Sve kazano u njoj je već rečeno, upakovano istim riječima, samo drugačije poredanim. A onda, na kraju sam vidio da ovakvu poeziju može pisati samo neko ko je dobar čovjek, prije svega emotivna osoba. Toliko ljubavi sastavljeno u svega par stihova… Stoga, izbrisao bih sve stihove osim ovih i pjesmu učinio kratkom minijaturom koja inspiriše:
ODLAZAK
Tamo
Gdje sad caruju suze
Izgubljenih leptira
Bez krila
Bez boja
Samo suhe grane
Šire se na vjetru
Spremne da zagrle
Neizbježno.
Mislim da bi pjesma ovako puno veći utisak ostavljala na čitaoca. Sve ono prije napisano, samo je objašnjavanje pjesničkih elemenata umetnutih u ovih par stihova na kraju koji jesu poezija. Autorici puno sreće u daljnjem stvaralaštvu i neka joj glavna sugestija bude: manje je više. Ona to zna i ona to može, ne sumnjam, jer nam je to i pokazala!
Poput suhoh granja – Poput SUHOG granja
Luka Markota, 1996.
Hrvatska, Imotski
TELEKRANI
Ovo nije pjesma o ljubavi,
jer dosta mi je toga što boli,
sanjao sam kako umirem,
držala si krvav mač u rukama,
vidim sada, oh dobro vidim.
Nisam drugo mogao očekivati
jer si osoba kao što sam i sàm,
a ljudi su krvoločne zvijeri, oduvijek,
nema izlaza ni mogućnosti bijega,
jer od sebe ne možemo pobjeći.
Ovo je nešto novo, užasno,
ali svijet je užas, nitko nema slobodu,
a ti si već odrasla da me čuješ,
ja sam dovoljno odrastao,
dovoljno budan da sam svjestan.
Svuda oko nas na ulicama,
veliki brat nas gleda ( gleda)
moramo paziti što radimo,
više nemamo privatnost,
svijet je krvoločan.
Ono što smo do jučer poznavali,
više nije isto kako je bilo,
svijet je nestao, onaj koji poznajemo,
mi smo nestali, naša sloboda,
sve se razbilo, svaki san..
O ovom smo čitali,
ali ni pomišljali da će bit,
dolaze telekrani, došli su davno,
neće bolje, ne može bolje,
dok god sve uništavamo.
A ja sanjam kako umirem,
kako držiš mač u rukama,
igraš igru koju oni vode,
ja ovdje umirem u mukama,
zbog slike na zidu( slike),
koja ti govori što radiš,
a u slici je skrivena stvar koja gleda..
Telekrani svud oko nas,
više privatnost ne postoji,
dovoljno sam budan da sam svjestan,
ali to ništa ne mijenja, (ništa)
ne može se protiv njih.
( Ovo je nešto novo, užasno,
ali svijet je užas, nitko nema slobodu,
a ti si već odrasla da me čuješ,
ja sam dovoljno odrastao,
dovoljno budan da sam svjestan.)
LUKA MARKOTA – Odličan naslov, pohvale za inspiraciju. Ono što je primjetno jeste da je autor dosta napredovao u odnosu na ranije sezone. Ovo je najbolja pjesma koju sam pročitao od njega. Volio bih da se u pjesmi nalazi više originalnih metafora. Bravo, Luka, ovo je veliki napredak u odnosu na pjesme ranije!
Mia Behtan, 1960.
Hrvatska, Ivanić Grad
ZNALA SAM
Vjerovala sam da sve trikove
O životu znam
I da žurim sporo
Znam sva pitanja i odgovore na sve
Da stignem na zadnji vlak
Preokrenem kapute tuge u sretne
Znala sam dane cvjetne
Vjerovala u sve što je bilo i moglo biti
Prelazila preko provalija pješke
Prašrala sitne greške
Sudbine
I sve vrijeme za tren sreće dala
I da truli bijedni i gladni dani stižu
Odavno sam znala
I da ćemo gutati sram
Znala sam
MIA BEHTAN – Pjesma u kojoj se nije desilo poentiranje. Pretenduje da bude poezija, samo je potrebno bolje poentiranje. Dakle, poraditi na kraju pjesme da bude upečatljiv i interesantan. Također je primjetan napredak autorice u odnosu na prethodne sezone njenog učešća u MD.
Lela Vučković Radmanović, 1973.
Hrvatska, Koprivnica
MJESTO POD SUNCEM
U mojim venama led sibirske zime
u grudima bezdan praznine;
tapkam u mjestu
po kaljuži loših odluka gazim
kao plamen svoju sjenku
pod ovim suncem mjesto tražim
I pitam se zašto, zbog koga i čega
I koje lice ovo strpljenje ima;
da li je vrlina, mudrosti odraz
ili alibi kroz koji nemoć kukavica skriva.
Pitam se, nakon svega, vrijedi li dobrota
Pitam se, dok čekam svog izgubljenog Godota.
LELA VUČKOVIĆ RADMANOVIĆ – Pjesmi fali originalnost. To se postiže upotrebom originalnih metafora. Autorica vrlo dobro zna šta je poezija, stilistički, ovo je savršena pjesma. Neophodno je samo izbaciti trivijalne riječi, fraze, ono što se može pročitati u većini pjesama, a što je naučeno iz pjesama prošlog stoljeća. Ukoliko bi to usvojila, ova autorica bi pisala izuzetnu poeziju, jer sve druge predispozicije za to ima.
Mario Šuprna (Šu.M), 1987.
Hrvatska, Lopatinec (Dragoslavec)
DALJINA
pitanja se kote tišinom kojom nestajem
ugibaju odgovorima kojima se stvaram
zaboravljam se s istinom, previše me ima
pamtim se u lažima, takav vrijeme varam
u nestvarno pretačem sve što ostalo je
ovim očima da još čisto vide
od njihovog ploda i sjemenja snova
dugim noćima ja stvaram hibride
slobodom zavijam na prazno nebo
strahom lajem na vjetar i sjene
daljina me zove u sebe duboko
da pijem joj izvore neoskvrnjene
iza nje je samo još veća daljina
oslobađa polako iz čvorova uvjerenja
premutno je sve kad preblizu je očima
što kad znatiželja dosegne točku vrenja
MARIO ŠUPRNA (ŠU.M) – Odlična pjesma! U njoj pronalazim originalne stilske figure, divno kazivanje. Toliko je antologijski rečeno: pitanja se kote tišinom kojom nestajem / ugibaju odgovorima kojima se stvaram. Bravo, bravo! Pjesma koja u svakom svom stihu posjeduje misao o kojoj se može razmišljati… originalnu misao svojstvenu samo ovoj pjesmi. Evidentno je da je autor bio odlično inspirisan. Također, pohvale za stil, te činjenicu da pjesma ne robuje rimi, već se rima tako spontano nameće, da je potpuno prirodna, a opet neprimjetna. Bravo! Pjesma nagoviještava odličnog autora!
Zvonimir Grozdić, 1972.
Hrvatska, Lovran
STOL
(dan 1.)
sjećamo se razlivenih boja.
tamnocrvene u rascijepima,
malih plastičnih vojnika što umiru
na bojnom polju prekrivenom
mrvicama kruha, neurednog rasporeda
i njegove krutosti,
grubo obrađenih rubova,
nezasitnih očiju i proždrljivih usta.
ujutro nas dohvaća vlaga.
podmetači se lijepe za napukle šalice
kao dječji jezik za smrznuto željezo.
katkad se u podne pojavi toplina,
ali ona iščezne našim psovkama
i sve što smo nad njim izrekli
urezano je alatom oštrijim
od stolarskog.
(dan 2.)
na tebe prostirem jesen
i savršeno odigranu ulogu domaćina.
strpljiv kao ljubav na daljinu
ne očekuješ
mnogo od recikliranih rečenica,
ali kad ostanemo sami zaškripi
tvoje porijeklo i moja slabost.
tad se laktovima oslonim na
plohu spuštajući čelo u
znojne dlanove: glava je krošnja!
s nje otpada lišće, sijede vlasi
raznose zračne struje do
vrhova Urala gdje puštaju korijenje.
da popunim interijer
udomljujem pustinjske biljke.
vrijeme će provoditi
na tvojim leđima.
od njih učimo kako sakupljati
život u svojim porama.
znaš, ponekad si moj jedini oslonac!
(dan 3.)
misli se gnijezde pred
zimu u košnicama starih autobusa,
u ormarima s mirisom lavande,
na tihim granama platana u
predvečerje
uz obaveznu zdravicu neoborivim
dokazima kako je ljubomora
ušivena ispod kapaka.
za večeru je servirana podgrijana
šutnja razmnožavana diobom
i pire od tikve za prilog.
kad pobijedimo sami sebe,
otići ću na spavanje.
kucni tri puta o drvo i nemoj me buditi!
molim te, pospremi stol i zatvori vrata!
(dan 4.)
prvo su bili
rakovi samci.
hodali su stolom
bočno
kliještima loveći
rubove čežnje čije klice prenose
dijakritičke znakove u grla.
(oni pucketaju poput bombona u prahu u ustima djeteta)
tada je došao san o
krevetima u atomskom skloništu
gdje filteri zraka
datiraju iz prošlog stoljeća.
nakon buđenja
uslijedilo je pitanje:
želiš li da zamijenimo tuge
ili
da te samo krvnički
snažno ugrizem za obraz?
moj si jedini lijek bez recepta!
al’ moram te upozoriti,
ako ugrizem,
neće biti tragova kočenja!
ZVONIMIR GROZDIĆ – Odlična pjesma! Nemam nikakve zamjerke: pohvaljujem stil pisanja, originalne metafore koje su upotrijebljene u pjesmi. Bravo, bravo!
misli se gnijezde pred
zimu u košnicama starih autobusa,
u ormarima s mirisom lavande,
na tihim granama platana u
predvečerje
uz obaveznu zdravicu neoborivim
dokazima kako je ljubomora
ušivena ispod kapaka. – ČISTA POEZIJA! Bravo, bravo, bravo! Pjesma nagoviještava odličnog, posve kompletnog, autora!
Senad Seno Mujagić, 1966.
Hrvatska, Mali Lošinj
ČEŽNJA
Skrio sam te oku mome
Da više ne budiš čežnju
Srcu mome
A tebi dajem
Pjesmu još jednu
Nek’ ova čežnja u srcu spava
A u stihu, nek se budi
Kao pjesma o ljubavi, jednoj
SENAD SENO MUJAGIĆ – Lijepo je što nam je autor poslao ovu emotivnu minijaturu. Minijature kao književna forma su naročita koska. Najčešće je dovoljna jedna upečatljiva metafora da bi pjesma ostavila bez daha čitaoca, a ako jedna nije snažna, ponekad je potrebno i više njih, kako bi nadomjestile moć jedne. Ova pjesma nema niti jednu metaforu. Jače poentiranje, također, učinilo bi ovu pjesmu snažnijom i originalnijom.
Autor je gostovao na lokalnom radiu, te lijepo predstavio MD, što izrazito pohvaljujemo! Svako dobro za ovog divnog čovjeka!
Snježana Budanec (Snješka), 1980.
Hrvatska, Novi Zagreb (Odra)
KAD LJUBAV ZATVARA OČI
Slutim…
ustat ćeš iz meke postelje mojih snova.
Pogled mojih misli pratit će
korake tvoje sjene.
Ostat ću nepomična u svom klupku čežnje.
Zatvorit ću oči i prošetati obalom uspomena
gdje smo ja i ti goli u moru ljubavi.
Slutim, ustat ću iz meke postelje tvojih snova.
Pogled tvojih misli pratit će
korake moje sjene.
Ostat ćeš nepomičan u svom klupku čežnje.
Zatvorit ćeš oči i prošetati obalom uspomena
gdje smo ti i ja goli u moru ljubavi.
Slutimo ustat će i ljubav
iz postelje naših snova.
Pogledi naših misli pratit će
korake njezine sjene.
Ostat ćemo nepomični u klupku ispraznosti.
Zatvorit ćemo oči i prošetati obalom uspomena
gdje zrak miriše na bol,
a pjev ptice je cijuk,
gdje nas pokriva plahta srama,
a more guta tišina.
Slutimo ustat će i zajednički snovi
iz ohlađene postelje ugaslih srca.
Prošetat ćemo obalom
krivnje zamjeranja i straha
,
gdje smo ti i ja stranci u pustinji sjena.
Slutimo ustat će tijela
iz postelje naših navika.
Pogledi i misli pratit će tuđe sjene.
Slutimo nestat će čežnje, boli i srama
prosipat će se pijesak
krivnje, zamjeranja i straha.
Otvorit ćemo oči i prošetati obalama slobode,
a ljubav će biti drevna uspomena.
SNJEŽANA BUDANEC (SNJEŠKA) – Lijepa emotivna pjesma. Uočavam mnogo suvišnih riječi (naročito zamjenica: ja, ti, moji, tvoji,…). Pjesničko je umijeće kazati sa malo riječi puno. Iz tog razloga teže je napisati jednu pjesmu negoli cijeli roman. Samo u romanu je prihvatljivo pisati:
Zatvorit ćeš oči i prošetati obalom uspomena
gdje smo ti i ja goli u moru ljubavi.
Umjesto toga, u poeziji se ne piše ono što se podrazumijeva, a prvi dio rečenice već jasno nagovještava množinu drugog dijela:
Zatvorit ćeš oči i prošetati obalom uspomena
gdje smo goli u moru ljubavi.
Da ne dužim mnogo, autorica ima pjesničke potencijale, jasno je da se radi o nekome ko zna šta je poezija i ko istu piše. Kroz cijelo vrijeme njegog učešća (i u ranijim sezonama), uočavam mnogo suvišaka. To tjera čitaoce da čitaju pjesmu, a poeziji smanjuje popularnost. Kada bi se lišila toga, ova autorica bi pisala perfektnu poeziju, jer ona tu emociju i taj dar posjeduje.
Saša Gerber, 1986.
Hrvatska, Osijek
MOJ ANĐEO
Ako padnem, hoćeš li biti
moj anđeo pa da me dočekaš
mekoćom svojih raširenih krila
u njima siguran da se osjećam?
Ako se izgubim, hoćeš li biti
moj svjetionik, pravi put da mi pokažeš
kako ne bi lutao prostranstvima
ovog ludog svijeta?
Ako se razbolim, hoćeš li biti
moja snaga te poljupcima svojim
liječiti me izmučenog, daleko od očiju
prolaznika?
Ako jednoga dana umrem, a znaš
da to nikada neću, hoćeš li pjesme moje
govoriti, rijeci, suncu i drveću
dok te s nekog oblaka ili zvijezde
promatram skrivećki i volim?
SAŠA GERBER – Tražiti u pjesmi da ti voljena bude anđeo, svetionik i snaga – već je na hiljade puta viđeno i izrečeno. Pjesmi fali originalnost. To se postiže upotrebom originalnih metafora. Tako se bježi od patetike koju, ponekad i iskrena emocija u pjesmi, izazove, jer je opisana na isuviše trivijalan način. Stoga, neka to bude moja osnovna sugestija autoru.
Darija Rupčić Kelam, 1975.
Hrvatska, Osijek (Tenja)
ZA ONE KOJI VIŠE NEMAJU VREMENA ČEKATI
I kada si u tami svojih nepreglednih hodnika čekanja,
trebaš mi.
Bez trofeja, bez naslova.
Želim biti unutar tvojeg mraka.
Lutati kroz tebe.
Tamo gdje tvoja ludost prodire u moju krhkost.
Kroz pukotine navraćaš u moje zime.
Preturaš po krhotinama rasipanih snova.
Onesposobljavaš rikverc u meni.
Radi se o tome da sam u tebi pronašla moju dozu ludila.
I da savršeno pristaješ mojim demonima.
S tobom se nekako razumiju.
Znam, nije lako živjeti među lutkama.
Povlačenim nevidljivim strunama.
Nije lako živjeti u svijetu znajući što znaš ti.
Ti, koji pratiš slamanja i neprestano daješ otpore.
Na trgovima zaplačeš od ganuća
Jer se dogodi nekada,
samo nekada
neki mali pomak,
koji ulije tračak nade
da će zemlja kojoj pripadaš
možda zalutati ulicom slobode.
Pratimo iste vijesti,
ali živimo različite stvarnosti.
Možda su ipak toliko nepodnošljivo,
prokleto slične.
Kažeš, mi s one strane dobra i zla,
ne možemo razumjeti.
Ne čekaj Godoa.
Pokušavam ne zagrcnuti se od boli
stisnuta u procjepu vremena
koje nepovratno curi.
Ja nemam pečenjarnicu
da svratiš do mene po pljeskavicu s majonezom.
Da mi ispričaš o ulicama svojega grada
koji vrvi otpadnim vodama ljudskosti
na sjecištu dviju rijeka.
Ti koji si bio među onima koji su svrgnuli Demone
i rekli ne tom ludilu,
Tada kada je trebalo.
Rođen na dan pobjede
i slave nekih minuli vremena.
Trebaš neku klapu da napraviš lom sa zbiljom
i proboj u grad s ljudima od mesa.
Krećeš se kroz pozornicu papirnatih,
botoksiranih spodoba.
Higijenskog, ispranog znanja
upakiranog u male lunch-paketiće
za nuždu ako zatreba.
Spodoba na bespovratnom letu za ničiju zemlju.
Onakvih koje ne žele znati,
koje se odriču htijenja da bilo što razumiju.
Koje svaki smisao pretvaraju u besmisao.
Ali ti znaš.
To je tvoje prokletstvo i blagoslov.
To je tvoj Kainov pečat.
Kao zalog slobode.
Teško je znati…
Nekako mi je draži moj mrak.
Ali trebam te i u tvojoj zoni sumraka.
DARIJA RUPČIĆ KELAM – Ne mogu reći da ovoj pjesmi fali originalnosti, jer ona originalnost pokazuje u nekoliko stihova. Naročito me dojmio ovaj: Onesposobljavaš rikverc u meni. Tako lijepo napisano! Pjesma je preduga, na momente se gubi misaona nit koja treba da veže pjesmu od početka do kraja, ali se autorica brzo vraća. Sugestija i za suvišne riječi (zamjenice, prilozi, prijedlozi) kojih ima i na kojima treba poraditi. Inače, oduševljen sam originalnim načinom razmišljanja ove autorice, svjestan njenog potencijala. Puno sreće!
Neda Dukarić (Stakleni Cvijet)
Hrvatska, Otočac
ZALUTALI
Ima dana kad mi ljudi izgledaju poput napuštenih šatora,
kroz njih prohuji život kao hladni sjeverac kroz ledinu.
Tužna su to lica
nevoljeno bezbojna, prožvakano umorna
pod kapcima nose breme izgubljenosti.
Jesmo li i mi neka od njih,
imamo li pogled mrtvih grlica iznenada utihlih otvorenih očiju?
Zalutali, u slijepoj ulici nevidljivoj GPS-u
pred birtijom u kojoj se ljubav toči na veresiju,
a čovjek gleda da se riješi srca k’o neželjenog kopileta,
glasamo se cviležom izgladnjelih hijena
grizemo zrak da ne požderemo sami sebe
da ne progutamo jedni druge
i otrujemo se kostima na kojima nam je do jučer visilo meso.
NEDA DUKARIĆ (STAKLENI CVIJET) – Odlična pjesma! Nemam zamjerke. Sve je na mjestu. Pjesma sa svim pjesničkim elementima koji pjesmu čine pjesmom. Ponajviše je izdvaja originalnost izrečenog, odličan moderni stil pisanja.
Zalutali, u slijepoj ulici nevidljivoj GPS-u
pred birtijom u kojoj se ljubav toči na veresiju,
a čovjek gleda da se riješi srca k’o neželjenog kopileta,
glasamo se cviležom izgladnjelih hijena
grizemo zrak da ne požderemo sami sebe
da ne progutamo jedni druge
i otrujemo se kostima na kojima nam je do jučer visilo meso. – BRAVO! ČISTA POEZIJA! Ova pjesma nagovještava izuzetnu autoricu! Puno sreće.
Biserka Vuković (Lutajuća Kraljica), 1958.
Hrvatska, Rijeka
JUTARNJI ŠAPAT
Korak po korak sunce izlazi
Izvelo se u šetnju, pa dodiruje.
Zlatnim nitima svaku dušu tek probuđenu
Djecu koja u vrtić jure, prolaznike užurbane.
Nježno kroz grane hrasta proleti, zanjiše,
Nižući bijelu čipku površinom mora,
Šapatom je stalo, u stihove priče nizalo.
Probudilo je dan da teče kao rijeka.
Čas brzo, čas sporo, me je dodirnulo.
Kroz trepavice promatram igru leptira,
Sunčevim zlatnim nitima okupana im krila.
Iz daljine dopire zvuk s starog seoskog zvonika.
Osluškujem ga što šapće mi:
„Ne boj se, idi, samo idi..“
BISERKA VUKOVIĆ (LUTAJUĆA KRALJICA) – Dosta dobra pjesma, možda i ponajbolja koju sam čitao od ove autorice, a njenu poeziju kroz MD pratim dosta dugo. Glavna sugestija je nedostatak radnje u pjesmi. To je čini deskriptivnom. No, deskripcija je dosta poetska. Poraditi na tome. Pjesma mora imati svoju radnju.
Saša Ilić (2964), 1964.
Hrvatska, Rijeka
MOJA DVADESET ČETIRI SATA
Kad jutro svane
i sunce grane,
spremam se za dnevne aktivnosti
da mi donesu mnogo radosti.
Ispunim dušu pozitivnim vibracijama
protiv problema u raznim situacijama
i da postanem bezbrižan
svima na prvi pogled privlačan.
Ljudima s osmjehom prilazim,
zadovoljstvo što postojim pronalazim
jer oko sebe uočavam ljepotu
koja daje smisao životu.
Kad dođe veče
blistam od sreće
jer sam osmjeh zadržao
i vitalnost duha održao.
Zatim u neko doba noći
sklapam oči
i preljep snivam san
za divan novi dan.
SAŠA ILIĆ (2964) – Pjesma za spomenare. Poezija pisana u katrenu sa stihovima koji se rimuju ima svoju formu koja se treba poštovati. Ovdje ništa nije ispoštovano (broj slogava nije isti, tako da stihovi ne naliježu jedan na drugi, već se stalno javlja drugačiji ritam pjesme). Pjesma ne smije biti u službi rime, već treba biti obrnuto. Povrh svega, rime su unaprijed predviđene, na hiljade puta iskorištene. Sve to doprinosi utisku da se radi o amaterskom bavljenju poezijom. Poraditi na formi pisanja i vlastitom autorskom identitetu.
Darko Vojković, 1954.
Hrvatska, Rijeka
FATALNA ŽENA
Ugledavši tvoj predivan lik,
smrzla se i kaplja krvi u oku
i treptajem ga zarobila.
Kao ugrušak
tada si zakolala
mojim venama.
Požurit ću te otet
i doživotno zarobiti
u svoju dušu.
Jer, ako te razum
ili srce
prije dozovu,
bit ćeš možda…
moja posljednja
Femme Fatale.
DARKO VOJKOVIĆ – Prve dvije strofe su poezija i govore u prilog činjenici da autor zna kako se piše i, u konačnici, šta je poezija. Kasnije, u nedostatku inspiracije, a u želji da se pjesma završi, autor unosi izraze koji su već na hiljade puta upotrijebljeni i viđeni. Poentiranje je loše i nema metaforičku podlogu na kojoj bi se trebalo zasnivati. Pjesma se nekad piše i danima, mjesecima, pa i godinama… tako da preporučujem intervencije na pjesmi. Po mom mišljenju, mnogo bolji bi utisak imala da je u formi minijature:
FATALNA ŽENA
Ugledavši tvoj predivan lik,
smrzla se i kaplja krvi u oku
i treptajem ga zarobila.
Kao ugrušak
tada si zakolala
mojim venama.
Ovakva, pjesma djeluje dosta ljepše i uvjerljivije. U svakom slučaju, pohvale za prelijepi stil pisanja koji autor posjeduje, bez ikakvih suvišaka.
Gabrijel Barišić, 1975.
Hrvatska, Slavonski Brod
SEDAM VELOVA OTKRIVENIH
Vjetar vitla ovom Pustinjom
Oblaci dolaze, mijenjaju oblik
i rasplinjuju se
Hoće li donijeti kišu?
Vjetar vitla ovom Pustinjom
Nećemo moći zapaliti vatru
kada nebo postane ljubičasto
Ali nitko nam ne može zabraniti
da na njemu tražimo znak
za: Evo Čovjeka!
…Ili bar daleku ženu za sebe
Vjetar vitla ovom Pustinjom
Koliki je postotak molekula s morske pučine?
Uklonio sam zavjesu s otvorenog prozora
Ova soba je postala dio svijeta
Ulazi prašina i dijelovi biljaka
Otvorio sam se za život
Jest ćemo iz iste zdjele
GABRIJEL BARIŠIĆ – Prelijepo poentiranje. To pokazuje da se zaista radi o Pjesniku. Autora pratim kroz sezone, sasvim sam siguran u kvalitetu njegovog pisanja. Ovo nije pjesma koja ga ponajbolje predstavlja, ali je dosta kvalitetna u domenu pjesničkih elemenata koje posjeduje. Pohvale i za originalnu temu, bilo bi odlično da je posve originalno i obrađena, jer ovaj autor vrlo dobro zna šta znači unijeti inovativnost u stihove.
Ljubica Katić, 1957.
Hrvatska, Split
PUSTI ME NOCAS
Pusti me noćas dotaknuti nebo
rastjerati oblak, koji nas razdvaja
pusti me noćas pronaci pticu
koja ponekad proviri iz raja.
Neka se noćas u zvijezdu pretvorim,
da ti obasjam nebeske pute
sastavit ću možda ponovo niti
jednom davno prekinute.
Pusti me noćas, da udjem u odaje duše tvoje,
da legnemo skupa u postelju od svile,
možda prepoznaš ruke moje, što su te nekada snažno grlile.
Pusti me noćas…
LJUBICA KATIĆ – Pjesma koja na momente zvuči savršeno, emotivno i ljubavno… ali je njena ljepota umanjena upotrebom isklišealiziranih fraza i sintagmi poput: odaje duše, obasjavanje nebeskih puteva, postelja od svile… Sve je to već na hiljade puta ispisano i izrečeno i ako se spominje, treba biti sporedno, a ne nešto što nosi pjesmu, kao u ovom slučaju. Poentiranje je loše. Kada se namjerno ostavi pjesma sa tri tačke na kraju (…), tada se samo fiktivno da čitaocu prostor da nastavi razmišljati o pročitanom još nekoliko trenutaka. Ovdje imamo zaista nedovršenu pjesmu, jer posljednji stihovi su blijedi i neubjedljivi, nimalo slični početku koji je dosta obećavao. Također, pjesma ima, pa nema afrikata, a trebala se poslati lektorisana što je i navedeno na više mjesta čak i u samoj prijavi.
Ljiljana Radas, 1958.
Hrvatska, Split
UZ VITEZA SVJETLA
Život me učio padati, plakati…
A ti me hrabriš tigra jahati
I slonu gonič biti
Viteže moj plemeniti
Nije me prošla sva plahost srca
Repovi vjekova još me straše
Pa posrćem…
Ti me nosiš!
Ruka mi drhtava mač Tvoj steže
Reže prošlosti omče
Od bijesa pakla duše bježe
Laži dok ruše se
Ti prkosiš!
Šapućeš… Samo Me pamti!
Uokrug jezik mržnje plamti
Odasvud smrtni grijeh nas žeže
Bodriš me, tješiš
Cjelov Tvoj cijeli
Volim Te Viteže!
Osloboditelju bijeli
LJILJANA RADAS – Izričaj u kojem se sukobljava već viđeno (prepisani doživljaj vlastitih emocija) i originalno. U već viđenom, radi se o upotrebi termina vitez, cjelov, drhtava ruka, život me učio padati,… koji su na hiljade puta iskorišteni, praktično prevaziđeni i ako se koriste, ne smiju biti glavni kostur pjesme. A u originalnom, onom što autorica istinski jeste, tu se nalaze prelijepe fraze poput: repovi vjekova još me straše, ruka reže omče prošlosti, plahost srca, itd. Također, pripaziti i na hermetičnost kazivanja poput pretjeranog korištenja genitivnih metafora (pr. Od bijesa pakla duše). Poentiranje je neubjedljivo, trivijalno. Zbog prelijepih fraza, vjerujem da ova autorica ima sjajan pjesnički potencijal.
Zore Biočić, 1974.
Hrvatska, Trogir
TOMA
Na desetoj stranici svog romana … izmislit cu potpuno novi lik …
Nek bude riđokos… koscunjava lica
Prisit cu mu gustu narancastu kosu prepunu kovrca …stavit cu mu cvijet iza uha …
Na njega cu obuci … svjetlo smedje hlace od grubog seljackog sukna …koje su vec od nosenja poprimile zagladjeni oblik …
Bijelu kosulju koja je podosta potamnila … preko nje ce imati prsluk grubih zemljanih tonova … s prisivenim malim dzepicem u kojem je skriven sat bez lanca …
Zvat ce se Toma …
Voljet cu ga cijelim svojim bicem
Bespucima svakog slova tog naseg romana …
Dodjelit cu mu ulogu ljubavi …
Plest cu mu zagrljaje od siblja …
Naslanjajuci vruce obraze …na kutove njegovih usana …
Tomu cu uciti hodati …
Prvim koracima djeteta …
S mojom rukom u ruci …
Osnazit cu mu zrelost …
Budit cu u njemu strasti …
Poput kapi nespretno ce klizati mojim zjenicama …
Njegovim pjegama oslikat cu nebo …
U sazvjezdu Oriona…
Postat cu lovina njegovih zelja …
Svih njegovih htjenja …
Njegova Artemida …
Koja ga nikad nece prestati voljeti …
Tomu sam upoznala jednom davno …na dvanaestoj stranici mog romana negdje malo iza ponoci …
Izmedju dva zaveslaja snaznih ruku koje su se nasle ne znam ni ja kako oko moga vrata …
Poput sljepca koji je zeljan procitanog …sporo je prelazio jagodicama
Po pulsirajucim zivotima dvaju tijela…
Recitirao je u spomen na nasa pluca …
Koja su grabila zrak
Opita uzdasima …
Kao goli ples dva potpuna ludjaka …
Poput zica gitare koje pod njegovim dodirima drhte
Kao spomen jednome zivotu …
Tomu sam voljela svim godisnjim dobima …
Poput voca …
Sazrijevao je u meni …
U mom izvitom bedru s kojim je preplovio sva mora …
U napustenoj ostavi koja nikom nikad nije posluzila za nista …
U svakom mom rebru …
Koje je nazvao imenima …
U sjeni zuta zidnog tapeta …kojeg smo trgali …umjesto da se ustipnemo …pitajuci se da li je ista od ovoga istina …
Tomu sam zeljela svakim krajickom oka …
Od njega sam se jezila …
Kao kad nastupi studen…
Svakom svojom rijecju …
Topio je nanose dvometarskog snijega …
Ogrnut pokrivacem …
Pjevao je portugalski …
Sudbinom gonjen …dok se ogolio fadom …
meu fado meu …
Trljajucih dlanova…
Ispunio mi je zelju …
Leprsala sam …
Izbijena osjecanjem …
Toma…
Moj nikad prezaljeni djecace …
Moje skriveno blago u kojem sam se zeljela nastaniti …
Moja prva i posljednja stanice …
Moja ljubavi s pocetka decembra …
Moje oci …
Tkivo
Moja dusa …
Moje proljece
Jesen
Zima …
Sva moja ljeta
Koje sam s tobom prestala brojiti …
Moj zanos
Moja ludost …
Moj pocetak i kraj svijeta …
Moj narancasti uvojak
Kojeg sam odlucila voljeti na dvanaestoj stranici mog romana negdje malo iza ponoci …
ZORE BIOČIĆ – Preoriginalna tema pjesme. Autorica je u pjesmi pokazala da zna šta je poezija i da istu piše. Oduševljen sam načinom na koji je opisivala Tomu. Čista poezija! No, autorica se raspisala i na kraju je inspiracija prestala, pa je vrlo neispirativno završila pjesmu koristeći jednu za drugom fraze koje su se na hiljadu puta upotrebljavale. A trebalo je samo da stane poslije stihova:
Leprsala sam …
Izbijena osjecanjem …
Sve poslije toga je nepotrebno, ne pripada originalnom pjesničkom izričaju pjesme. Također, zamjerke za nelektorisanu pjesmu. Tekst konkursa, pa i sama aplikacija je skrenula pažnju da pjesma bude lektorisana, sa afrikatima. Meni lično ne smeta, ali to samo odaje utisak koliko se zapravo autor posvećuje svojoj poeziji.
Zoran Hercigonja, 1990.
Hrvatska, Varaždin
RAZAPETI PSALAM
Budi me rogati san ranjenog jelena
što krošnjom svojih rogova češlja prostor
gustog materijalizma i iscjedak rijetkog zraka.
U utrobi vidim nove ljude koji neće biti pošteđeni
Smrada, ironije i patnje, stradanja, pepela i praha.
Stradavaju brojevi, ne ljudi, veliki brojevi bez lika i duše.
Statistika je nadživjela čovjeka,
povijest njegova istrebljenja;
naposlijetku ostaje samo statistika.
Čovjek je kao san u svojem postojanju,
rijedak kao zrak u djelovanju,
punokrvan u stradavanju i patnji.
Mjesečina nije tako nedužna kao što se čini.
Usuđujem se moliti zatočen u napukloj čahuri.
Napokon, prestao sam stajati
otvorenog kišobrana pod tuđom kišom.
ZORAN HERCIGONJA – Bravo! Nemam zamjerke. Prelijepa pjesma, prepuna poezije, originalnosti pjesničkog kazivanja! Stihovi poput Statistika je nadživjela čovjeka ili Napokon, prestao sam stajati / otvorenog kišobrana pod tuđom kišom su fantastični, toliko filozofski da se satima može pričati o njima. A to i jeste poenta moderne poezije, umijeće kazivanja nečeg novog… nesvakidašnjeg, opažanja koja drugi nisu zamijetili. Ova pjesma nagoviještava odličnog autora!
Zlatka Crnčec, 1963.
Hrvatska, Varaždin
SIJEČANJSKO JUTRO
Ono što vidiš:
neki se smiju, drugi plaču.
Njeni su oblaci oči u vremenu,
toj visokoj planini
dok se naginjem slušam;
hitnost zvuči kao vjetar,
nekoliko vatrenih iskrica
iskušava nove pupove grana,
prolazi stazama, topi ledene sige
dlanove širi, kroz njih sija
pa mi lice svjetlom gori.
Pogledaj:
Zemlja lagano rominja,
unutra su pjesme;
na proljeće ih čitamo uz naklon
i uzdah, običnog čovjeka.
ZLATKA CRNČEC – Prelijepo poentiranje. Posljednja strofa je najbolji dio pjesme. Osim nje, izdvojio bih i njeni su oblaci oči u vremenu. Bilo bi dobro da je kompletna pjesma bila u tom sjajnom pjesničkom izričaju.
Milan Čorak, 1946.
Hrvatska, Vukovar
MOJA ČERGA
Čergo moja kućo putujuća,
puna snova, svetla i promaje.
Sav moj život u tebi se krije
svud putujem a u tebi trajem.
Putokaz mi zvezde što trepere
sat mi sunce i mesec što sija.
Dok moj riđan drumovima kaska
duša mi se u šaraglje svija.
Moje srce čezne za daljinom
drumovi me daleko odneli.
Na putu me tužna pesma prati
tužnom pesmom Cigan se veseli.
Kad u sumrak zaustavim kola
pod orajem kraj druma prašnjava,
tu pod svojom okrpanom čergom
pripremi se čeljad da prespava.
Dok kroz rupe mesec proviruje
ispod čerge skupila se deca,
moja Mileva pile nam ispeče
prava gozba pod svetlom meseca.
MILAN ČORAK – Odlična pjesma! Poentiranje posljednjom strofom je vanserijsko! Bravo! Nemam zamjerke. Radujem se što je autor aista vidno napredovao u odnosu na prošle sezone.
Maja Buljubašić, 1990.
Hrvatska, Vukovar
TVOJA
Postoje li još neke oči
Koje samo tebe vide
Oštre i ponosne pred svetom
A pred tobom da se stide?
Ili kosa sjajnija i mekša
Što na grudima ti leži
I jedan čuperak tvrdoglavi
Koji neće, otima se i beži?
Postoje li neke druge usne
Kao moje strasno što ljube
Svaki put kao da je zadnji
Što teško se nađu, ali lako gube?
Ili neki nosić mali
Koji slađe od mojeg se duri
Dok visoko gore stoji
Kao oblake da juri?
Da li znaš za obraze ovakve
Stvorene za dodire tvoje
Ili obrve namrštene, crne
Lepše ili iste kao moje?
Postoje li još neke ruke
Koje te traže i tebi hrle
Ruke koje ne znaju da puste
Jednom kada srcem zagrle?
MAJA BULJUBAŠIĆ – Predivna emotivna pjesma. U više navrata ide u patetiku sa trivijalnim izrazima (čuperak, nosić,…), ali se brzo vraća, jer autorica zaista iskrenom emocijom piše. Način na koji je ova pjesma pisana govori da se radi o izuzetno emotivno inteligentnoj osobi, jer je korištenjem jednostavnih riječi, ipak uspjela reči nešto novo – a ta misija je najteža.
Ines Dautanac, 1989.
Hrvatska, Zadar
BUDI MI PJESMA
obuci me u poeziju
da skidati mogu se riječima
ogoliti mislima
i plesati među sjenama
prolij tintu
po mojim prstima
na koži da ostanu
tragovi uspomena
papir nek tišinom svira
noćas prazan ostaje
kosa miluje rime
samo dodir nam preostaje
INES DAUTANAC – Bravo za poeziju! Prva dva stiha su antologijska.Treća strofa potpuno nepotrebna, čak i prevaziđenom rimom umanjuje ljepotu ove predivne pjesme, kao i izraziti talent ove autorice koji je očigledan. Ostavio bih pjesmu ovakvu, jer u prve dvije strofe je sadržana sva poenta naslova:
BUDI MI PJESMA
obuci me u poeziju
da skidati mogu se riječima
ogoliti mislima
i plesati među sjenama
prolij tintu
po mojim prstima
na koži da ostanu
tragovi uspomena
Dino Halvadžić, 1993.
Hrvatska, Zagreb
NEGDJE IZMEĐU
Vrijeme nas guta kao vatrena stihija
izvlači atome snage nit po nit
i ostavlja nas iscjeđene negdje na pola puta.
Opet se hranimo ispočetka, kako bi mogli izgorijeti bez nekog iskrenog žara, gdje će se pepeo rasuti i nošen vjetrom budit će uspomene.
Možda kada dođu kiše, kad kapima natopimo dušu, tek tada će snaga želje proklijati i plamen će zasjati na ramenu sreće.
Pritisak pred oluju, grmljavina strasti
ni ne vidi se više put, tu i tamo se stvori bljesak samo kako bi osvijetlio to ozareno lice.
Istovremeno odzvanja kiša sa svih
strana, lome se grane
drveća su već gola
a ti kao tvrđava neosvojiva
u sredini stojiš i čekaš kraj
da ponovo crvena kugla zagrije sve
da osjetim tvoj dolazak
kao kapi znoja koje se spuštaju niz tijelo i dušu.
DINO HALVADŽIĆ – Potrebno je estetski dotjerati pjesmu. Ispod ću ponuditi svoju verziju, uz neke gramatičke korekcije. Ovakva, uz te minimalne intervencije, pjesma bi izgledala dosta ozbiljnije. U svakom slučaju, ovo je najbolja pjesma koju sam čitao od ovog autora do sada. Po prvi put vidim njega u pjesmi, njegovo mišljenje… te iz toga proizilaze i sjajne genitivne metafore poput: rame sreće. Ovo je sjajan napredak… Radujem se što je autor ponovo sa nama, jer se zaista radi o perspektivnom mladom piscu. Puno sreće!
NEGDJE IZMEĐU
Vrijeme nas guta kao vatrena stihija
izvlači atome snage nit po nit
i ostavlja nas iscjeđene negdje na pola puta.
Opet se hranimo ispočetka, kako BISMO mogli IZGORJETI
bez nekog iskrenog žara, gdje će se pepeo rasuti
i nošen vjetrom BUDITI uspomene.
Možda kada dođu kiše, kad kapima natopimo dušu
tek tada će snaga želje proklijati
i plamen će zasjati na ramenu sreće.
Pritisak pred oluju, grmljavina strasti
ni ne vidi se više put, tu i tamo se stvori bljesak
samo kako bi osvijetlio to ozareno lice.
Istovremeno odzvanja kiša sa svih strana, lome se grane
drveća su već gola a ti kao tvrđava neosvojiva
u sredini stojiš i čekaš kraj
da ponovo crvena kugla zagrije sve
da osjetim tvoj dolazak
kao KAP znoja KOJA se SPUŠTA niz tijelo i dušu.
Stjepan Crnić, 1959.
Hrvatska, Zagreb
DJEČAK U VELIKIM DJEDOVIM ČIZMAMA
Samoća kaplje naokolo
i uvlači se u misli
kao ustajali zrak
u napuštenu kuću.
Kao jesenja magla
vlaži sve oko sebe
i muti pogled
skrivajući ljepotu
sadašnjeg trenutka.
Samoća kaplje naokolo,
a ja prebirem po uspomenama.
Iz zapećka prošlosti
vadim zaboravljena lica,
događaje, jutra na selu,
igre u pijesku,
ugasla ognjišta…
Iz magle zaborava
vadim veselja, oca, majku,
vadim veliko licitarsko srce
obješeno na božićnu jelku
uz jabuke i svilene bombone.
I samoga sebe vadim,
sebe, toga maloga musava dječaka
što sjedi na kolima s djedom
i tjera konje
prašnjavim poljskim putom…
U zaborav gledam
i smiješim se,
smiješim se tomu dječaku
u velikim djedovim čizmama…
STJEPAN CRNIĆ – Pjesma napisana za svoju dušu i nije pjesma koja bi se trebala ocjenjivati. Djeluje emotivno i shodno tome ima svoju pjesničku vrijednost. Također, pohvale i za književnoumjetnički stil autora, jer je sjajan. No, u pjesmi ne uočavam neke originalnije misli, dešavanja, radnje… nešto po čemu bih je pamtio.
Ipak, tako emotivna, ona će pronaći put do čitalaca.
Ljiljana Lipovac, 1957.
Hrvatska, Zagreb
ODLUČILA SAM
Nečeš više tako izgledati,
nešto ću prekriti,
a nešto nadopuniti.
Odlučila sam.
Ne želim više ta slova gledati.
Oprosti, žao mi je što ču te morati ubadati, strugati, dubiti..
Ovisi kojom silinom, ali ne mogu više izdržati.
Odlučila sam, dosta je.
Prolazim pokraj tebe svaki dan, kao nekom magijom kada smo sretni bili,
i pogled mi je prikovan.
Obgrlili bismo te i smijali se,
u vječnu ljubav zaklinjući se.
Što je ostalo od nje?
Tada si me ljubio-polako su tvoji šamari poljupce zamijenili.
Tvoja zavjetna ljubav nestala je pred pragom doma.
Odlučila sam i svoj potajni san ostvarila.
Postao si Sin svojega Oca za kojega si govorio da nikada,
ali nikada takav nečeš biti.
Promatram naša imena,
u srcu ispisana,
korom obrubljena,
i ne želim ga više takvog gledati.
Ne želim drvo koje je moj Otac posadio srušiti,
i njime vatru ložiti.
Imena u srcu ću izgrebati,
oko ruba suzu ču napraviti,
a zatim te brezo zagrliti.
Nanijeli smo ti bol rezuckajući te, oprosti nam…bili smo drugi ljudi.
Sada razumijem tvoju bol,
svoju sam prošla i konačnu odluku donijela
prije nego li sam ga ostavila.
Lice mi je iscrtano njegovim udarcima.
LJILJANA LIPOVAC – Sve do posljednjeg stiha, pjesma je prozno djelo u stihovima. Zadnji stih je čista poezija (Lice mi je iscrtano njegovim udarcima.). Ovo je autorica koju izuzetno cijenim, jer je s nama godinama i svojim komentarima i konstantnim praćenjem je uljepšala svaku našu sezonu. Kada bih ocjenjivao nju kao osobu, dao bih sve poene svijeta, jer se zaista radi o nesujetnoj, ostvarenoj osobi koja putem umjetnosti promoviše pozitivne promjene u društvu. Tako je i ova tematika pjesme odlična uvertira za to. Ipak, kada je pjesma u pitanju, zaista je prepuna prozne deskripcije, sve ovo bismo hladno mogli lišiti forme stihova i dati ovom tekstu novu dimenziju.
Ana Piršljin, 1955.
Hrvatska, Zagreb
TIŠINA
Tiho zar ne čuješ kako huči more
Žestinom dok strme hridi ljubi
Svojom nježnom pjenom u osvitu zore
Dodir u kom talas na silini gubi.
Čuješ li taj šapat sa doka u luci
Stihove, što vjetar ka pučini nosi
Kotrljanje kapi na pruženoj ruci
Uhvaćeni dašak u rasutoj kosi.
Ne govori, daj, sputaj taj nemir
Uzburkana čula uskladi sa mojim
Ćut češ kako pjeva u kretanju svemir
Uspavanku tihu planetama svojim.
Da li znaš zbog čega, tišine postoje?
I zalasci sunca u sutone blage?
Da srcem k’o klatnom otkucaje broje
Slažući sjećanja u pretince drage.
Utihni, dok nebo novu zoru rađa
Dok pučina ljulja uspavano more
A ljubavi puna od bisera lađa
Plovi sjekuć’ brazdom tek svanule zore
ANA PIRŠLJIN – Prelijepa pjesma u katrenu. Da je kojim slučajem pisana početkom prošlog vijeka, doživjela bi izuzetan uspjeh, jer po svome stilu i pripada tom razdoblju književnosti. Volio bih da su rime malo originalnije, nepredviđene. Također uočih i gramatičke greške (Ćut češ – ČUT ČEŠ). U svakom slučaju, pjesma je lijepo zaokružena i djelo je nekoga ko zna šta je poezija i ko istu piše.
Zrinko Šimunić, 1961.
Hrvatska, Zagreb
DUĆANSKA
Moja je djevojka imala lijepe
debele noge
punih, zaobljenih listova i mala
zavodljiva stopala, hitra
ko seoske lastavice – Hirundo rustica
Moja je majka znala reći
kako su to lijepe, trgovačke noge
Na što je moja draga
dobivala ospice – opsice
govorila je
a ja se zabavljao, srdeći je i ponavljajući
ono
što je u meni zvonilo sjetno
al’ sočno
i nekako mittel-europski
(ma što god to značilo)
I gle, tada ugledah
male, okretne trgovkinje u Dućanskoj ulici
u Varaždinu
na početku dvadesetog vijeka, njihove bijele
zafaldane pregače
i ulaštene, kožne čizmice s puno vezica
Vidio sam kako izlaze
iz radnje
i pokazuju milostivoj na suncu balu najfinijeg
engleskog tvida
I vidio sam ih kako se penju
po ljestvama
da bi dohvatile damski šešir
s najgornje police
Vidio sam, i zvjerkao
hoću li ugledati njihove lijepe, snažne
balustrade listova
i onaj uzbudljivi prijevoj iza koljena
Ali mala stopala, oble pete
i bijela, topla
secesijska bedra
mogao sam samo sanjati
u čipkama
svojih izmaštanih sjećanja
ZRINKO ŠIMUNIĆ – Odlična pjesma, odlična forma, odlično poentiranje. Sjajna i originalna tematika. Nemam zamjerke. Sve drugo je stvar tuđih afiniteta i načina promatranja poezije. Dodao bih samo da je sasvim primjetno da se radi o kompletno izgrađenom autoru.
Sanja Vidović (Yohannah), 1982.
Hrvatska, Zagreb
SJEĆANJE
Znaš li da plačem
(lice se smije)?
Oblak u noći
varljiv je sjaj
Sunce kad grane
toplije mi je
Isuse, ti si
vječni moj raj
SANJA VIDOVIĆ (YOHANNAH) – Spomenarska pjesma bez poetskih elemenata u sebi. Fali originalnosti.
Savo Orozović, 1967.
Hrvatska, Zagreb
NJOJ
Nažalost baby
Više nisi moja
Sjećanja blijede
A crno je moja boja
S tobom je darling
Život bio ples
Slučajno sam te zavolio
Sorry, bio sam helpless
Svaku sam tvoju mamu
Vidio kao vrlinu
A poslije svake zablude
Utapao se u vinu
Sad honey vidiš i sama
Da moj život je shit
I zašto kroz njega često
Prolazim pripit
U poljupcima drugih
Tvoje sam usne tražio
Našao sam samo gorčinu
A tuđe sam usne vlažio…
SAVO OROZOVIĆ – Zanimljivo je to poigravanje sa engleskim jezikom. Nažalost, predviđene rime, pjesma pisana kao za spomenar, bez poštivanja osnovnih pravila vezanih za pisanje u rimi.
Ana Narandžić, 1949.
Hrvatska, Zagreb
NA CESTI ZA SAJMIŠTE
Nebo se rasulo,
rasulo
i zvecka po sasušenom mulju.
Žena s mukom drži na okupu
svoje svojeglave,
svojeglave svoje
bolovima nazubljene kosti
i bere ručak,
bere,
bere stručke jestivih biljaka.
stručke jestivih biljaka
bere
bere.
Lonac
napušten od mirisa goveđih kostiju
na mjehurićima se penje u visine,
penje se,
penje.
Sve glavno preskočeno je poslije zadnje isplate
i stavljanja točke na staž.
Točke.
Prilozi pozelenjeli od čekanja u genercijskom redu
iz čijih su prstiju bujali pogoni,
rastezali se mostovi,
mostovi se rastezali,
rastezali
a traktori se gušili u savršenim gredicama
s glavama kupusa,
gomoljima,
uljnim sjemenkama koje nikad,
nikad
leđa ne okreću suncu.
Glad se iz podzemlja,
iz podzemlja glad,
kao nezdrave vode,
probila u mit o želudcu
usukanom od sitnih,
sitnijih,
i još sitnijih
zalogaja.
Za obrok bio bi dovoljan sitniš.
Sitniš bi bio dovoljan,
a on, nesrazmjerno koracima
i jelovniku zapisanom u mrljama
na radničkom kombinezonu,
mrljama,
na kombinezonu,
oplakuje tanjure
napukle od toplo hladnih obećanja.
Tanjure napukle
oplakuje…
ANA NARANDŽIĆ – Odlična pjesma potpuno izgrađenog autora. Nemam zamjerke! Pjesma potpuno zaokružena, toliko originalnih fraza da može poslužiti kao primjer za izučavanje savremene poezije. Radujem se što je autorica sa nama ponovo! Bravo!
Zdravko Odorčić:
Veseli me što se prijavilo ovoliko autora iz Hrvatske svih generacija i različitim razmišljanjima o izričaju stiha. Moj savjet pjesnicima je da uistinu izaberu najbolje svoje radove budući nijanse odlučuju o ocjenama.
Danja Gašpar Đokić:
Savo Petković pjesma korektno napisana, ali ne nudi nista novo, jedna prosječna pjesmica, bez neke umjetničke vrijednosti
Ivan Vid Čakarević vrlo interesantna pjesma, poigravanje i uspoređivanje broda i duše, odnosno čovjeka, korektno napisano, ali na mene nije ostavilo veći dojam
Irena Matijević sam početak pjesme djelovao je interesantno i obećavajuće, ali se pjesma do kraja razvodnila
Luka Markota pjesma koja na mene nije ostavila neki poseban dojam, da je ostala samo zadnja strofa, kao cijela pjesma, bilo bi dovoljno…sve ovo ostalo, po meni, je suvišno
Mia Behtan kratka i simpatična pjesma, sa interesantnim oksimoronom “žuriti sporo”, lijepo zaokružena zadnjim stihom, ali ništa posebno i novo ne nudi
Lela Vučković Radmanović lijepa ideja, ali loše realizirana, pjesma koja u sebi ima potencijala, ali loše je razrađena
Mario Šuprna (Šu.M) pjesma je dobra, rima lijepo urađena, ali je u dvije zadnje strofe jako narušen ritam, kojim bi klizile riječi i to joj je umanjilo ljepotu…samo još malo se trebalo poraditi da bude odlična pjesma
Zvonimir Grozdić ovo je odlično, baš sam ugodno iznenađena sjajnim metaforama, rasporedu po danima, dakle nekom cikličnom odvijanju i odličan završetak pjesme…ne znam radi li se o afirmiranom pjesniku, ali ovaj autor ima sve predispozicije da bude zapažen među pjesnicima
Senad Seno Mujagić po meni jako loše, nivo osmogodišnje škole
Snježana Budanec (Snješka) još jedna posječna i vrlo patetična pjesma, koja ne nudi ništa novo, ni posebno
Saša Gerber pjesma koja na mene nije ostavila ama baš nikakav dojam…toliko sam do sada pročitala sličnih pjesama tipa “ako budem, hoćeš li”
Darija Rupčić Kelam duga pjesma mora imati jačinu, da od početka, do kraja zaokupi čitatelja, ponudi mu nešto posebno i onda na kraju donese neočekivan obrat….ovako sam se umorila prolazeći kroz neprohodnu pjesmu
Neda Dukarić (Stakleni Cvijet) po meni, prva strofa je sasvim dovoljna za dobru pjesmu…sve ostalo je suvišno
Biserka Vuković (Lutajuća Kraljica) pjesma nudi lijepe slike, ali to je sve što ima
Saša Ilić (2964) pjesmuljak na nivou djeteta osnovne škole
Darko Vojković nisam niti malo oduševljena pročitanim, treba tu puno, puno rada da bi se dovelo do nečega boljeg
Gabrijel Barišić vrlo interesantna pjesma koja ima nešto u sebi, ali nije baš najspretnije realizirana
Ljubica Katić ne znam zbog čega ovaj zadnji stih, treba imati baš dobru, dobru pjesmu da bi se ovako završila…a ova pjesma to nije
Ljiljana Radas na početku obećavajuća pjesma, ali što sam čitala dalje, naprosto je autorici nestalo snage da unese u nju nešto novo, drugačije…nije me dodirnula
Zore Biočić pjesma je mogla biti kraća i ponuditi puno više, ovako, se potpuno rasplinula
Zoran Hercigonja u početku je bila obećavajuća pjesma…zadnja dva stiha jako dojmljiva…treba još puno raditi
Zlatka Crnčec da je samo malo bila proširena zadnja strofa, bila bi odlična pjesma…ovako ona, kao dobar dio, strši , ne uklapa se u ostatak pjesme
Milan Čorak dobra pjesma, smislena, ritmična, baš nemam nikakve zamjerke
Maja Buljubašić rima sa tvoje-moje, hrli-grli itd. nikad ne može biti dobra pjesma…sve to je isklišeizirano
Ines Dautanac loša pjesma, nije dovoljno postavti rečenice jednu ispod druge, kako bi se nešto nazvalo pjesmom
Dino Halvadžić pjesma koja me ničim nije dodirnula, ništa novo, originalno nije ponudila
Stjepan Crnić po meni, pjesma bez neke vrijednosti, možda samo zapis duše i ništa više
Ljiljana Lipovac pjesma ima u sebi nešto, ali je loše realizirana…ta bol i nasilje nad ženom moglo se drugačije iskazati, ovako izgleda kao zapis iz dnevnika
Ana Piršljin pjesma korektno napisana, ali rima tipa: moje-tvoje, nemir-svemir, nosi-kosi, ljubi-gubi je otrcana i nikad ne može dati neku sjajnu pjesmu
Zrinko Šimunić odlična pjesma, bez ikakve zamjerke…čista poezija
Sanja Vidović (Yohannah) korektno napisano, ali bez neke snage, nije na mene ostavila poseban dojam
Savo Orozović pjesma koja na mene nje ostavila neki poseban dojam, vrlo blijedo
Ana Narandžić odlična pjesma, ovdje su ponavljanja savršeno postavljena da pojačaju utisak…ovo je poezija
Lela Zjajo:
SAVO PETKOVIĆ – Jedna lijepa i jednostavna pjesma, običnim riječima napisana. Mnogo toga je rekao ovaj autor u ovoj kratkoj pjesmi. Uvijek sam za jednostavnost napisanog trenutka bez izlišnih kompliciranih riječi. Ovo je pjesma koju će svako razumjeti i svrstavam je u lijepu i nježnu ljubavnu poeziju. Time ne kažem da je pjesma vrhunski napisana niti u njoj ima nečeg, do sada nenapisanog. No, ipak, autoru preporučujem pisanje pjesama sa širim spektrom i sa većim i hrabrijim izražajem sa upotrebom metafora i ostalih poetskih izražaja koji će pjesmu učiniti vrijednom pjesmom. Ne sumnjam da ovaj autor ima i takvih pjesama. Srećno!
IVAN VID ČAKAREVIĆ KRŠUL – Vrlo interesantna pjesma. Komunikacija koju autor vodi sa svojim drugo JA, sa upitima koja postavlja sebi ili drugima, a koji ostaju bez odgovora prepuštajući slobodu razmišljanja i odgovora, je vrlo smislena i vidi se da je autor pjesmi posvetio dosta vremena, vjerovatno želeći iz sebe izbaciti sve nezadovoljstvo koje osjeća. Uporedba čovjeka i broda ima smisla i odgovore je jednostavno naći ukoliko se pokaže dobra volja. A, za sve što činimo potrebna je volja, zapravo.
Inače, u poeziji nije naznačeno da nisu dozvoljeni upiti ali je neobično kad jedan autor postavi jednu cijelu pjesmu pod upitnim znacima!
Pjesma mi se dopala na neki način i svrstavam je među zapažene.
IRENA MATIJEVIĆ (IRM-A) – Pjesma ove autorice nije na mene ostavila poseban utisak iako, već na prvi osjećaj, da se primiijetti da se radi o veoma emotivnoj osobi koja primjećuje ono što mnogi ne primjećuju. Vrlina je osjećati i vrlina je posvetiti pjesmu pticama, leptirima i na emotivan način pokazati stanje vlastite duše kad se dogode neobičnosti kakve nalazimo u pjesmi ove autorice. No, pjesma kao pjesma mi liči na mnoge pjesme već napisane i pročitane bez bilo kakve posebnosti. Trenutak koji se dogodi treba zapisati, ali kad pišemo pjesmu ona mora sadržavati sve ono što pjesmi treba, a to je po nekoj formuli u poeziji veoma potrebno (šta, kako i zašto). Osim primiijećenog trenutka nestanka leptira i ostanka crnih ptica, u ovoj pjesmi tema nije do kraja obrađena. Obratiti pažnju u daljem takmičenju.
LUKA MARKOTA – Na što li je ovaj autor mislio kad kaže:
“a ljudi su krvoločne zvijeri, oduvijek,
nema izlaza ni mogućnosti bijega,
jer od sebe ne možemo pobjeći.”
Osim razočarenja u ljude, u život, u sve što ga okružuje, a ne videći na što se to tačno odnosi, na koga i zbog čega … ostaje mi nejasno šta je vodilo ovog autora da na prvo predstavljanje u MD pošalje jednu ovakvu pjesmu. Da, pjesma je prilično duga i u svakoj strofi ponavljanje i slličnost što baš i nije uticalo na moju pažnju tokom čitanja. Napominjem da je pjesma psihološkog karaktera ali prilično laički obrađena.
Moji bodovi idu na uloženi trud, a nikako na vrijednost u pjesmi iskazanoj.
Preporučujem vedrije teme, obzirom da se autor u ovakvim ne snalazi baš najbolje.
MIA BEHTAN – Kratka minijatura autorice mogla se i bolje urediti kako bi, najkraće što može, rekla nam nešto novo i neuobičajeno. Ovako, ispala je to samo već viđena slika pjesme, možda u dahu napisane koja se autorici učinila dovoljnom jakom kako bi dala neki poseban utisak. Međutim, nije. Žao mi je.
LELA VUČKOVIĆ RADMANOVIĆ – Još jedna minijatura, malo bolje iznesena od prethodne. No, ničim nije zagolicala moju maštu i ništa, već rečeno u poeziji, nije donijela. No, autorica je na dobrom putu uraditi mnnogo bolje pjesme, sadržajnije i po vrijednosti jače. Ukoliko prodje ovaj krug, nestrpljivo ću očekivati novu pjesmu radi usporedbe.
MARIO ŠUPRNA (ŠU.M) – Izvrsna kratka pjesma. Uočljiv tematski izraz i profesionalizam u stvaranju kvalitetne pjesme. Da ne bih pokvarila utisak koji je pjesma ostavila na mene, neću ulaziti u stvari koje su manje bitne od napisanog. Izvrsno!
ZVONIMIR GROZDIĆ – Pročitah pjesmu nekoliko puta iz razloga je prepoznah savršenstvo vladanja radnjom. Vrlo rječito, iskusno, znalački nas je autor proveo kroz život u četiri dana. To može samo pisac koji vlada svojim umom i umijećem , i odavno ne pročitah zreliju pjesmu. Radujem se čitanju budućih radova ovog autora.
SENAD SENO MUJAGIĆ – Slatka minijaturica. Dopadljiva jer asocira na ljubav, a ja sam vječiti pobornik ljubavi. Međutim, moglo je to mnogo bolje za prvo predstavljanje. Moji bodovi su za trud i volju biti učesnikom ovog velikog kontesta.
SNJEŽANA BUDANEC (SNJEŠKA) – Vrlo lijepa pjesma i sjećanje na jednu doživljenu ljubav. Donekle mi je poznat opus stihova ove autorice i ne čudi me da se predstavlja ovom izvrsnom pjesmom. Izvanrednom igrom riječi i odlično posloženom režijom, ova tematika je dobila neku novu dimenziju. Izvanredna dopuna misli sa obje strane ne može da prođe nezapaženo jer nam otkriva neobično usklađen odnos trajanja jedne ljubavi. I kraj. I vjerovatnoća istih osjećanja, i tuga i bol prolaze bezbolnije, kako nam to otkriva ova autorica. Znalački urađeno.
Sklad pjesme, ritmika i tematika su u potpunosti usklađeni i nemam nikakvih primjedbi osim da pohvalim ovu autoricu.
SAŠA GERBER – Pjesma je gramatički nesređena i to joj prilično utiče na broj bodova. Radi se o minijaturi za koju nije bilo potrebno mnogo vremena da se napiše. Prije bih rekla da je ovo bila trenutačna inspiracija i tek volja za brže-bolje dovršiti pjesmu. Ništa neodoljivog nema u ovoj minijaturi radi čega bih je vratila na ponovno čitanje. Sve je već napisano, pročitano, na sličan način predstavljen trenutak čežnje kao i u stotinama drugih pjesama različitih autora. Moglo je to mnogo, mnogo bolje ako se ima uvid u značaj prolaska u sljedeći krug.
DARIJA RUPČIĆ KELAM – Podneblje Osijeka bogato je pjesnicima koje izuzetno cijenim i širi se poput pozitivne pandemije u vidu stihova koji žive među ljudima onoliko dugo koliko postoji interesovanje za lijepu riječ. I pjesma ove autorice je vrlo vrijedna pažnje. Lijepo je to ispričano i vjerovatno još puno ljepše kad bi se čitalo negdje među mnoštvom koje bi znalo prepoznati iskustvo i odlično baratanje perom. Moji komplimenti za ovu pjesmu. Ističem da nije među savršenim pjesmama, ako ih i ima takvih, ali zavrjeđuje da je se pamti. Očekujem još bolje izdanje u sljedećem krugu, ukoliko autorica dobije potreban broj bodova da ide dalje, u Treći krug. Srećno!
NEDA DUKARIĆ (STAKLENI CVIJET) – Snažna minijatura. No, ipak mi se čini da je nedovršena jer m tu nešto značajno nedostaje. Uzalud nam je kad gledamo uzlet ptice ako ne čujemo glasno mahanje krilima. Dobro, sasvim dobro za prvo predstavljanje.
BISERKA VUKOVIĆ (LUTAJUĆA KRALJICA) – Ova autorica je u stanju uvući se u srca ljudi jednako kao i ovo sunce o kojem piše. Jednostavnog izričaja, nježno nas provede kroz svaki svoj stih dajući mu značaj veličanstvenosti na jedan , vrlo specifičan način. U narodu bi se to reklo: “nametne se”, a ne obarajući brane silovito nego svojom jedinstvenom jednostavnošću koja osvoji čovjeka, a da i ne trepne. Njeni stihovi su ONA, lijepo zvuče, osvajaju ali ne oduzimaju dah na način kako to rade vrsni pisci. Nositi toliko ljubavi u srcu za ljude, pisati o ljudima, željeti ljudim toliko sreće mogu samo iskreni ljudi koji vole da vole i vole da ih se voli.
Ova pjesma je još jedna u nizu koja liči na jednu kratku Odu ljubavi koju pročitah nekada davno. Poistovjetih autorice i saznanje me iznenadi. Vrlo slične, prefinjeno dobre duše … i naša Lutajuća kraljica zaslužuje da jjoj se posveti pažnja i da bude među nama, ljubiteljima lijepe pisane riiječi. Nadam se da će nas ova autorica još prijatnije iiznenaditi ukoliko se nađe u Trecem krugu.
SAŠA ILIĆ (2964) – Jedna vrlo obična pjesma. Nije joj se posvetila dužna pažnja, a mogla je puno bolje zvučati. Mišljenja sam da je u jednostavnosti vrijednost, no ova pjesma nema čak ni jednostavnost. Surovo je obična, pa savjetujem autoru da mnogo čita i mnogo piše kako bi dostigao neke vrijednije varijante svojih pjesama. Nipošto mi nije cilj obezvrijediti bilo čiji rad, ali samo sa istinom postignemo efekat. Rad, rad, rad … Srećno!
DARKO VOJKOVIĆ – Simpatična minijatura. Nadam se konkretnom stihu u sljedećem Duelu, ako ovaj autor prođe u sljedeći krug.
GABRIJEL BARIŠIĆ – Nisam sigurna da sam razumjela pjesmu. Autor pokušava riječima zametnuti trag svojih misli i pjesmu je učinio nejasnom.
Gramatički pjesma nije sređena. Interpunkcije ima ili nema. I zašto pustinja velikim slovom? Ne vidim razlog. Pjesma me nije dotakla i nemam dalji komentar jer je, u svakom slučaju bolje, da se ne upuštam u analizu jer se radi tek o Drugom krugu MD.
LJUBICA KATIĆ – Ono što mogu primmijetiti u ovoj pjesmi je sklad misli sa riječima i lijepo to zvuči. Međutim, mnogo sličnih stihova na istu temu smo pročitali, a da bi stihovi ove autorice zaslužili posebnu pažnju. Pomalo sjetna pjesma odaje lijepu emociju ove autorice i zaslužuje svojevrsnu pohvalu. Svakako preporučujem njegovanje ovakvih i sličnih stihova sa upotrebom više pjesničkih ukrasa kako to ne bi izgledalo ovako jednostavno. Jer, ljubav je i borba i jaka riječ i ne smijemo se prepustati samo mirnim vodama, za koje znamo da su ponekad i vrlo nemirne.
LJILJANA RADAS – Mnogo je tu gramatičkih grešaka, a da se ne bih na to osvrnula. Interpunkcija na pogrešnim mjestima, velika slova su zastupljena tamo gdje ne treba da stoje iako se pogrešno akcentiraju pojedini izrazi. Strofe nisu završene tačkama pa to sve čini jednu vrlo nesređenu cjelinu.
Pjesma je pisana sa odlično odabranom namjerom, no autorica nije uspjela, prema mom mišljenju, uokviriti niti jednu strofu, bez obzira na kratkoću pjesme. Isuviše nedostataka koje “bodu oči”, tako da, sa žaljenjem konstatujem da ova autorica treba još mnogo da radi i piše kako bi opstala u društvu kojem, svakako, pripada. Izvrsna tema i trebalo je samo još malo truda da ispadne sve kako valja.
ZORE BIOČIĆ – U prvom redu kritika na tekst pjesme gdje nisu označene kvačice. Nedopustivo kad se uzme u obzir svako objašnjenje organizatora kako sređene pjesme treba slati za ovaj kontest. Zašto ne poštovati upute, zaista mi nije jasno.
Pjesma je iizuzetno dobra i ne bih se upuštala ni u kakvo objašnjenje upravo iz razloga jer se nije poštovala riječ organizatora. Dodjela bodova bi bila drastično drugačija od ovih koje sam dodijelila. Šteta!
ZORAN HERCIGONJA – Autor i pjesma koji, svakako, zaslužuju svaku pažnju. Plijeniti pažnju čitalačke publike mogu samo vrlo talentriani autori, a ovaj autor je primjer. Poezija koja se čita i osjeća, razumije i gdje sve se uklapa . Zamišljeno, uklopljeno, vrijedno spomena. Sve je tu i radi se o autoru koji je znao kako se predstaviti široj publici u Milim Duelim. Savrseno! Moji komplimenti! Naprosto, jedva čekam vidjeti i ostale pjesme planirane za MD. Bravo!
ZLATKA CRNČEC – Ovo je autorica čiji rad već poznajemo. Njena duša, na mah plahovita, u sljedećem trenutku mirna kao mirna voda, vrijedna i srcem dubogo zagrizla u poetične vode.
Njena pjesma je dobro smišljena, tematika odlično izvedena, no ima nešto što pjesmi nedostaje. Nedostaje jača emocija, a autorici emocije ne nedostaju i čudi me da nije i u ovoj pjesmi upotrijebila svoje najjače oružje.
Svakako, riječ je o autorici koja zna kako se to radi. Srećno!
MILAN ČORAK – Dopadljiva pjesma, no nesređena u smislu interpunkcije. Pokoja gramatička greškica se potkrala, no to nije bitno umanjilo vrijednost same pjesme. Obratiti više pažnje ukoliko autor prođe u sljedeći krug.
MAJA BULJUBAŠIĆ – Ritmika u rimi nije adekvatno primijenjena. Mjestimično odskače i čini grmljavinu u ušima. Obratiti više pažnje ako se teži rimovanju. Pjesma nije loša ali je prejednostavna i ništa novoga nam nije donijela što već nismo čuli ili pročitali. Orginalnost autora je ono što se najviše cijeni pa savjetujem da autorica sama odluči kako dalje. Dati stihu dio sebe, velika je stvar. Učiniti stih zavodljivim čitaocu je isto što i sam biti veoma zadovoljan istim. Pustiti riječima da se bore i izbore sa željom i učiniti originalnost prihvatljivom i otvorenom širem čitalačkom auditoriju.
Ova pjesma mi je ličila na pjesmu koju je pjevačica otpjevala samo uglom usana. Dakle, nigdje glasa ni volje da pjesmi da malo života. Na žalost, vrlo sam kritična na neuspjelu rimu i mišljenja sam da autorica mora još mnogo da radi kako bi postigla bolje rezultate. Svakako, želim puno sreće u daljem radu i, ukoliko prođe u sljedeći krug i bude se predstavljala pjesmama u rimi, onda neka obrati pažnju da ta rima zvuči kao rima, korektno i ritmički tačno.
INES DAUTANAC – Lijepa, tečna minijatura! Vrlo lijepo osmišljena i uspješno predstavljena pjesma koja plijeni pažnju.
DINO HALVADŽIĆ – Već smo upoznali ovog autora i pamtim neke njegove pjesme iz prošlih Duela. Uvijek osjetim neku simpatiju prema njegovim pjesmama, što se i ovog puta dogodilo. Neobičan stil koji već dugo slijedi donio je iskustvo koje je uočljivo i napredak u stvaranju. To me posebno raduje.
I ova pjesma je pjesma koja će biti zabilježena kao posebna. Poznavalac, kakav je ovaj autor, zna način kako doprijeti do osjetila duše. Akcenat je na emociji koju ovaj autor posjeduje zbog čega se i izdvaja iz reda mnogih autora koji u pjesmama ne teže emotivnim trenucima koji su itekako bitni u stvaranju. Srećno!
STJEPAN CRNIĆ – Emotivno i vrlo lijepo napisana pjesma. Nemam riječi! Bravo!
LJILJANA LIPOVAC – Autorica koja piše srcem i autorica koja piše život. Mala kritika na upotrebu tvrdog č tamo gdje mu baš nije mjesto, no to ne umanjuje snagu pjesme. Hrabrost je otvoriti dušu i srce ljudima za koje ne znaš kako će prihvatiti pjesmu i sve ono što imaš da kažeš kao autor.
Obzirom da sam jako slaba na osobe slabijeg pola koje preživljavaju nevjerovatne stvari u životu, to me je ova pjesma jako rastužila i dotakla me istina sa kojom se sučeljavaju mnoge žene na ovoj našoj lijepoj planeti. Nepošteno je dignuti ruku na slabijeg od sebe, nepošteno je ne poštovati onu kojoj si se zavjetovao na ljubav i takve pjesme, iako tegobne, unose u nas obrambene mehanizme za opstankom i borbom za svoje mjesto pod suncem. Pouka pjesme je veoma važna i vrlo važno je, slijediti je.
Izvrsna pjesma, izvrsna autorica … Šta više reci nego srećno!
ANA PIRŠLJIN – Već duže vrijeme pratim rad ove autorice i tvrdim da posjeduje sve kvalitete odličnog autora. Ova pjesma to dokazuje. Izvrsno obrađena tema, mjestimična rima usklađena po svim normama. Plima koju osjećam u grudima dok čitam ove stihove čak i više od onog što sam očekivala. Bravo!
ZRINKO ŠIMUNIĆ – Simpatična pjesma ali sa mnogo grešaka u interpunkciji. Zarezi i tačke na mjestima gdje ne treba da se nalaze govore o površnosti. Tema nesvakidašnja i vrlo simpatična, međutim, kako je običnim riječima iskazana, pojednostavljena i tek sa vrlo malo pjesničkih izraza, svrstavam je u osrednje vrijednosti. To ipak ne znači da autor nije uspio prenijeti svoja razmišljanja u pjesmu. Uspio je, no na ovoj pjesmi bi se puno toga dalo izijeniti kako bi bila i zvučala mnogo bolje. Zato, strpljenja i ne žuriti … potrebno je malo i potruditi se kako bi izazvali i iskren smiješak kod čitalaca.
Srećno!
SANJA VIDOVIĆ (YOHANNAH) – Slatka minijatura! No, za predstavljane u takmičarskom dijelu MD mislim da ova minijatura nije dovoljno jaka kako bi se suprostavila mnogim autorima i njihovim pjesmama koji zaslužuju mnogo veću pažnju. Vjerujem da autorica vjeruje u svoj sud, no da li će taj sud imati isto mišljenje i čitaoci, ostaje da se vidi.
Srećno!
SAVO OROZOVIĆ – Jednako kao i prethodna pjesma, nedovoljno pažnje poklonjeno važnosti selekcje Drugog kruga MD.
U ovoj pjesmi nisam pronašla ni jedan razlog za podržati autora iako sam nastojala prihvatiti stil kojim se predstavio u ovoj pjesmi. Ovo čak ne svrstavam ni u pjesme sviđaliice jer mnogo je tu potrebno ispravki kako bi pjesma dobila smisao kakav je autor želio. Na žalost, neuspješno, po mom mišljenju. No, ipak radi podrske 4 boda.
ANA NARANDŽIĆ – Pozdravljam ponovnu prijavu u MD ove nam, drage, poetese.
Pjesma, tematski dobro uređena, no umorilo me ponavljanje riječi koje se i nisu morale ponavljati da bi istakle bitnost. Prepoznatljiv stil, izvrsna poznavateljica poetike i posebnost izražaja, ovu je autoricu dovelo do Super Finala u prošlogodišnjim Duelima. Pamtim njene lijepo upakovane pjesme i bila sam vrlo ponosna na njen rad.
No, vremenom, autorica je izmijenila djelimično taj svoj prepoznatljiv izražaj i pokušala je uvesti nešto novo u svoje pisanje, što ja pozdravljam.
Iskreno, ova autorica, bez bojazni od ispadanja u ovom krugu, treba da obrati pažnju, ako i ubuduće bude eksperimentisala novim izražajem, da ne proigra sve ono što je do sada postigla i što je vrijedno spomena.
Dobronamjerno je, časna riječ! Srećno!