Mili Dueli 2023 Poezija Vijesti

Mili Dueli 2023 – Srbija (Poezija i književne kritike)

TABELA

KNJIŽEVNA KRITIKA ŽIRIJA

Književna kritika (komentar) žirija na pročitane pjesme:

Nermin Delić:

 

Jasminka Nikolić, 1959.
Srbija, Aleksinac

BLISKOST

Dok noć i dan se prikradaju
u trenu rastaju,
nikada se ne dodirnu
jer to je zakon prirode.

Neprimjetno traje
taj neumitni put.
prelaze jedno u drugo
mijenjajući put.

Mi iz daljine mislimo
da bliskost je tu u zenitu
ali oni se baš tu
neprimjetno razdvajaju.

Tako se stapaju
u našim vizijama
ali u suštini
svako ima svoj put.

Svako boju ima
svako toplotu I hladnoću ima
a izmedju njih
samo promijena slijed.

Iz dana u noć
iz noći u dan.
tako su nježni
u razmijeni vremena.

Svakom želim baš takav odnos
nezavisan,
sijenkom dodira nježan
stalan i nepogrešiv.

JASMINKA NIKOLIĆ – Pjesma kojoj fali radnja i više originalnosti. Divim se koliko je dugo pjesma pisana, a da pritom  nema radnju koja bi je povezala u jednu zajedničku cjelinu. Također, pjesma je nelektorisana sa vidljivim informatičkim (pr. izmedjuizmeđu) i gramatičkim greškama (pr. razmijenarazmjena, sijenkasjenka, potom veliko slovo I na sredini stiha,…). Radi se o divnoj autorici, stoga, ovo smatram neadekvatnim izborom pjesme, te neposvećenosti pripremi za konkurs. Sve pohvale za izrazitu aktivnost ove autorice u promociji interkulturalnog dijaloga, u prethodna dva mjeseca, a vezano za njenu aktivnost na našim objavama!

 

Jasmina Pudar, 1994.
Srbija, Bačka Palanka

KRALJ MRAVA

Lutaj u mojim cipelama
po smežuranim krovovima.
Pronađi mačku u magli.
Uništi
haotično
ništavilo
ljudskog razuma
i razočaraj me
skladom.
Budi džin, kralj mrava
krunisan
mojim snovima.
Poslednji
glodar strasti
koji
razlikuje boje.

JASMINA PUDAR – Svidjela mi se pjesma. Minijature kao književna forma su naročita koska. Najčešće je dovoljna jedna upečatljiva metafora da bi pjesma ostavila bez daha čitaoca, a ako jedna nije snažna, ponekad je potrebno i više njih, kako bi nadomjestile moć jedne. Ova pjesma je trebala još poneku metaforu, jer je metafora mrav prevaziđena i već mnogo puta viđena. Jače poentiranje učinilo bi ovu pjesmu snažnijom i originalnijom.

 

Slobodan Mićić, 1994.
Srbija, Bačka Palanka

STRAST POSLEDNJEG GLASA

Dečak večnih uspomena pluta mrtaV,
nemirnog mastiljavog srca tišinom ušuškanO.
Nevinu rosu prlja u pečaL,
Zarđalim kljućem otkljućava sanduke muzE.
Priliva telo u nokturnalnu noĆ,
hrani krvlju slavuj na srcU.

Iz čela rađa plameni amaranT,
uplakanoj duši zapada zlatne kalemE.

Trampiše Sunce za prašnjavi zvezdokaZ,
senkom potpisuje zakletvu trnovitog hramA.
Gorko ljubi Njenu nebesku haljinU,
okićen osmehom produbljuje ožiljak OrfejeV.
Ožiljkom otkucava uspavanke sive damE,
sa obale boji lucidni svetioniK.

SLOBODAN MIĆIĆ – Tip autora koji je poeziju shvatio kao prostor za hermetičnost. Nije sve što je nejasno – pjesničko. Sviđaju mi se pojedini izrazi poput zvezdokaz, ali ima riječi koje su tu ubačene samo da bi pjesma izgledala teška. Ipak, stilistički, pjesma je sređena i djelo je autora koji vodi računa o onome što piše. Uočio sam i gramatičke greške (pr. kljućem otkljućavaključem otključava).

 

Miroslav Balać, 1980.
Srbija, Bačka Palanka (Obrovac)

KAKO DA TE NAĐEM U PUSTINJI BEZ OAZE

Ovi lanci ko’ čelične čeljusti
gromoglasnog zmaja, mali su
za moju glad za tobom,
zašuškanu pod strahom da će
prestati postojati! A znam,
da jednog dana nestaće
kao da je nije bilo nikad.

Prostor na kom tvoj lik milujem
olovnim rukama, začet je u
prostoru koji više ne postoji.
A voleo bih da nije tako,
jer tek sad znam koliko znače
leđa vremena, koje trpe i tvoj
i moj teret podjednako.

Kritična je svaka nit koju smo
zajedno uneli u naše živote,
zarobili blisku budućnost za
rešetke proste sudbine. Pak’ otrovali
duše poznatim otrovom kom nema
leka, a ne umire se pod njegovim
dejstvom, no zastaje u zatečenom
prostoru.

Truo je svaki pogled koji nas
je vezao, išaran mozaikom
prošlosti. Košmar koji sam
više puta sanjao, a želeo da
se dignem iz njega, ugledao
je svetlost dana, sjuren
u džep današnjice.

Do sad sam pratio tvoj maleni
trag u vrelom pesku začarane
obale, al ’ slomio se oblak u
oku i saprao put do tebe. Kako
da te nađem u pustinji bez Oaze?
Kako kad svaki metar
haluciniram i pomislim na te’.

MIROSLAV BALAĆ – Tekst pjesme je prozaičan. Da nije poredan u stihove, nikada ne bih rekao da se radi o pjesmi. Poezija mora imati više originalnosti od isklišealiziranih fraza poput praćenja malenog traga, ugledao je svjetlost dana, olovnih ruku… Genitivna metafora leđa vremena mi se sviđa i tek to mi djeluje poetično. Sve ostalo je puka deskripcija u estetski dotjeranoj pjesmi. Radujem se što je ovaj autor ponovo sa nama, jer već ga dovoljno poznajem da mogu reći da on ima umjetničku dušu!

 

Svetlana Branković, 1975.
Srbija, Bačka Topola

ZALJUBI SE

Zaljubi se u reku, planine i mora
Zaljubi se u nekog, bez izgovora
Zaljubi se u zimu, u sneg što pada
Zaljubi se tek tako, eto još sada
Zaljubi se u cvrkut ptica na grani
Zaljubi se iako dan možda nije pravi
Zaljubi se u zelenu vlat trave
Zaljubi se istinski jer su preko potrebne ljubavi prave
Zaljubi se u jutro, u dan što sviće
Zaljubi se jer tako mnogo lepše biće
Zaljubi se u zrake sunca što te greje
Zaljubi se i nikad nemoj prestati da se smeješ

SVETLANA BRANKOVIĆ – Tekst pjesme bez poezije. Cvrkut ptica, zrake sunca,… sve je to već prevaziđeno i rečeno u stotinama hiljada pjesama. Ako to i koristite, neka to budu usputne stilske figure u pjesmi… Ova pjesma osim tih isklišealiziranih fraza, nema ništa drugo da ponudi. Ponavljanje Zaljubi se je u ovom slučaju kontraproduktivno.

 

Nebojša Obrenović, 1982.
Srbija, Beograd

***

Baba je imala televizor,sa stabilizatorom.Ustane u pet da ga uključi, da bi u sedam gleda jutarnji program.Ponekad bi treperela slika,ako treperi popreko-samo ga čukneš pesnicom u desni ćošak,ako treperi uzdužno onda u levi ćošak.Baba je umrla pre televizora.
Deda je imao radio.Lampaš.Upališ ga i onda cekaš one dugine boje da dobiju jasnoću i eto zvuka.Hoćeš Kopenhagen,Moskvu ili Havanu?Svega je imalo i svi “naš” jezik pričaše.Ako tranzistor šušti- samo isključiš iz struje i okreneš utičnicu i sve opet bude super.Deda je umro pre radija.
Komšija je imao veš mašinu,koja mu se jednom sama u sred noći vratila u prodavnicu.Samo smo mu pomogli da je vrati kući,vezao je lancem i sve je bilo potaman.Komšija je umro,nisam video da je mašinu izbacio.
Zubar,Jova, je vozio mercedes 123.Kada neće da upali samo mi čika Jova da čekić da mu čukam na određeno mesto dok on vergla i eto ga za tili čas već juri ulicama kao furija.A kad bude i “velika” zima, upali novinu pa gurne negde u motor da ga ugreje.Kasnije je dresirao macku da mu tu spava zimi i greje motor auta.Zubar je odavno umro,mečka se još drži na svetu.
Meni crko monitor kompa! Samo potamneo i ućutao.Čukam ga- ništa!Palim radijator da ga ugrejem- ništa!Stavim ga u frižider- ništa!Bez najave tako da me izda! Da se bar zatrepereo u tom samrtnom ropcu,da je bar zašuštao,caktao,siktao…
Sve danas crkava bez najave samo čoveku najave kada će umirati…

NEBOJŠA OBRENOVIĆ – Samo fali lektorisanje ovoj izvrsnoj pjesmi. Samo, a opet kvari utisak. Ovo nije tekst u prozi, ovo je čista poezija. Stoga, ona bi trebala biti u stihovima. Pregenijalno osmišljena pjesma, ponajbolja koju sam pročitao do sada! Toliko originalnih metafora… Bravo! Lično sam je lektorisao da bi autor vidio kako bih volio da izgleda, jer ovakva, ona je savršena:

***

Baba je imala televizor,sa stabilizatorom.
Ustane u pet da ga uključi, da bi u sedam
mogla da gleda jutarnji program.
Ponekad bi treperela slika
ako treperi popreko – samo ga čukneš pesnicom u desni ćošak
ako treperi uzdužno, onda u levi ćošak.

Baba je umrla pre televizora.

Deda je imao radio. Lampaš.
Upališ ga i onda čekaš one dugine boje
da dobiju jasnoću… i eto zvuka.
Hoćeš Kopenhagen, Moskvu ili Havanu?
Svega je imalo i svi “naš“ jezik pričaše.
Ako tranzistor šušti – samo isključiš iz struje
i okreneš utičnicu… i sve opet bude super.

Deda je umro pre radija.

Komšija je imao veš mašinu
koja mu se jednom sama u sred noći vratila u prodavnicu.
Samo smo mu pomogli da je vrati kući
vezao je lancem i sve je bilo potaman.

Komšija je umro,nisam video da je mašinu izbacio.

Zubar Jova, je vozio mercedes 123.
Kada neće da upali samo mi čika Jova da čekić
da mu čukam na određeno mesto dok on vergla
i eto ga… za tili čas, već juri ulicama kao furija.
A kad bude i “velika” zima, upali novinu
pa gurne negde u motor da ga ugreje.
Kasnije je dresirao mačku da mu tu spava zimi i greje motor auta.

Zubar je odavno umro, mečka se još drži na svetu.

Meni crk’o monitor kompa!
Samo potamneo i ućutao.
Čukam ga – ništa!

Palim radijator da ga ugrejem – ništa!
Stavim ga u frižider – ništa!
Bez najave tako da me izda!
Da se bar zatrepereo u tom samrtnom ropcu,
da je bar zašuštao, caktao, siktao…

Sve danas crkava bez najave samo čoveku najave kada će umirati…

 

Milka Stefanović (Mimi), 1956.
Srbija, Beograd

PESNIČKA ALEJA
(Pesniku)
Tren rađanja prvih stihova
otvara suštinu belog polja
i ti ćeš, prosipajuć seme slova,
u aleji zasejati sopstveni trag.

Jedinom nadom pričešćene želje
zaneće se u svom nadahnuću
obasute plodonosnim mislima
i nepojamnim prostranstvom
vremena u vremenu.

U središtu snoviđenja
čekaćeš da proklijaju
i porastu iznad sveta,
lepotom reči da otkriju
čaroliju velikog htenja.

Da iz cvetanja na gordom vrhuncu,
nesamerljiv u otkriću,
zablista plod suglasja svetlosti
kojim ćeš praznu ispuniti dušu
i u aleji osvetliti trag.

MILKA STEFANOVIĆ (MIMI) – Pjesma bez radnje. Deskriptivna isuviše. Nijedna originalna metafora… aleja pesnika, plodne misli, rađanje stihova, sopstveni trag, snoviđenje,… Sve je to već ispisano… Ako se i koristi, onda ne treba biti glavna ljepota pjesme. A ovdje osim toga, nema ništa drugo.

 

Danica Salipur, 1960.
Srbija, Beograd

CEKAJUCI AUTOBUSE

On-o obali dalmatinskoj,
ja-o planinama sandzackim,
on-o brodovima i mornarima,
ja-o plugovima i oracima,
on-o talasima i plažama ,
ja -o travama i otkosima ,
on-o galebovima i palmama ,
ja-o vrapcima i glogovima ,
on- o vinogradima i smokvama ,
ja-o tresnjama i jagodama ,
on -o ljubavi …
I ja o ljubavi…
A jadranske magistrale
i sandzacki drumovi
nigde se ne ukrštaju …

DANICA SALIPUR – Nije loše koncipirano, samo fali bolja realizacija pjesme, fali više pjesničkog umijeća. Ideja je izvrsna. Također, ne može se slati polulektorisana pjesma, malo ima, malo nema afrikata. To odaje utisak neozbiljnosti autora prema čitaocima. Kada se pjesma postavi na svoj profil, ona može biti nelektorisana, ali kada se šalje na konkurse, treba je poslati u potpunosti lektorisanu i informatički korektno napisanu.

 

Zvjezdana Vojnović, 1962.
Srbija, Beograd

VERANe boj se
Imam još vere u ljudeTeško je biti kam na putu
iako to nisi.
Kao MALDITA stojim
Pod bagremovom krošnjom
skrivena od oblaka.

I sama sam na ovoj livadi
posebnih cvetova
skinula haljine neznane krivice
i ogolila telo.
Širim ruke ka svetlosti dana
i dajem vetru da šara
MEHNDI
Po mome telu

Lotosov cvet – uspeh i sreću

Imam još vere u dobre ljude.

ZVJEZDANA VOJNOVIĆ – Pjesma kao mali motivacioni govor, Facebook status emotivne osobe. Riječ maldita sam protumačio kao prokletnica, a najljepši dio pjesme je: dajem vjetru da šara mehndi po mom telu. To jeste poezija. Nažalost, autorica nije imala bujnu inspiraciju već je sladunjavo završila pjesmu, a to je umanjilo kvalitet ove fantastične fraze iz pjesme Također, Teško je biti kam na putu – nisam uspio protumačiti ko je kam?.

 

Zora Davidović, 1970.
Srbija, Beograd

CRNA RUPA

Imam veliku, crnu rupu na stomaku
U koju dugo propadam svaku noć, iz Nove i iznova
U kojoj nema kraja ni ivica
guta me alavo, halapljivo
Žvaće nepcima, vilicom bez zuba
Uvlači u gladno ždrelo kao pijavica
I znam da želi da me otrgne
Mojom belom kožom sebe crnu zaogrne
Raskoli na fragmente i dat mi i grozd i čokot
Rabi do kraja ovako obeskućenu i obespupčenu
Gorčinom plodne vode utire poslednje majčinske tragove
U poslednjem činu ove bespomoćno izmenjene velike drame…

Trudim se da ne uspavam
Da je budnošću zavaram
Šepam, padam, ali uporno ustajem i hodam
No zna Ona tačno kad se kapci spuste
I razvuče crne, teške zavese ispred boja i snova….
Imam veliku, crnu rupu na stomaku
U koju propadam svaku noć, iz Nove i iz nova
U kojoj nema kraja ni ivica
Ali zahvatim krišom svetlosti pramen, trepavicama
I sakrijem ga duboko iza požutelih beonjača
Dok jetko priznajem poraz, čvrsto stegnem i ukrstim prste iza leđa
U potaji čekam da tama poklekne, pukne, odustane…
I zazori živost bistrinom bujice ispod napola klonulih veđa…

ZORA DAVIDOVIĆ – Pjesma u kojoj je samo prvi stih poezija: Imam veliku, crnu rupu na stomaku. Sve ostalo je rastakanje rečenog u prvom stihu. Također, u pojedinim dijelovima mi pjesma djeluje gramatički nekorektno: Raskoli na fragmente i dat mi i grozd i čokot. Ne znam da li je autorica mislila na: Raskoli na fragmente dat mi grozd i čokot ili Raskoli na fragmente i da mi i grozd i čokot? Također i poentiranje gdje je, da bi bilo zvučno, rimovano leđa i vjeđa, nije uspješno, jer isto preovladava u odnosu na misao pjesme. Uočio sam i gramatčku grešku (žvaćežvače).

 

Jovanka Marković (Vanja), 1971.
Srbija, Beograd

MOJE TAJNE CRVENE CIPELICE

Jedan par mojih Crvenih Cipelica, nađenih na tavanu, kad bi mogao da priča, šta bi rekao ?
Protrljala bi ih krpom, lica obojenog crvenim sentimentom
A iz njih bi izašao Duh Cipelica, gori od duha iz Aladinove lampe
I ispričao bi Dnevnik Jedne Mladosti

Cipelice bi rekle kako su im porasla anđeoska krila, da bi me odbacila do Neba Zaljubljenih
Ali Sunce Ljubavi je otopilo krilca, kao u priči o Ikaru i stropoštalo bi me u ljubavni ponor
Pričale bi o ljubavi koje su se sudarale na ovozemaljskim i nebeskim raskrsnicama
Takmičeći se u veličini

Cipelice koje igraju ulicama same po sebi
Ne sećam se više ni odakle mi, možda sam ih maznula od Doroti
Bliskoj Čarobnjaku iz Oza- “Doroti igraj!”

Cipelice koje su bile deo greha i deo zore, smešljive i plačljive cipelice
Cipelice koje sam prerasla pretvorivši me
U ženu – umetnicu, lebdilicu, radilicu, ljubavnicu, majku

Cipelice nade i stvaranja, cipelice boje urođene otmenosti i boje kupleraja
Raskošne Crvene Cipelice sa crvenim cvetovima
Koje će jednom procvetati i na mojoj humci
Svedočeći o biću iz Svemira
Koje je letelo i posrtalo u njima pod teretom Života

JOVANKA MARKOVIĆ (VANJA) – Interpunkcije malo ima, malo nema… Ne može tako. Nije potreban razmak od riječi kad se stavlja interpunkcijski znak upitnik (?). Također, Protrljala biH, a ne Protrljala bi, jer je u prvom licu jednine… Previše puta se ponavlja riječ cipelice. Ideja za pjesmu je odlična, a samo ovaj dio je istinska poezija: cipelice boje urođene otmenosti i boje kupleraja. Samo tu je autorica pokazala svu originalnost po kojoj je pamtim, jer kada je ova autorica u pitanju, nesumnljivo je da se radi o pjesnikinji, nekome ko vrlo dobro zna šta je poezija. Za početak bih joj savjetovao da šalje one pjesme koje su i ranije učestovale i dobijale odlične komentare, a cipelice neka stoje… One trebaju intervenciju i još rada, jer kako rekoh – ideja je odlična.

 

Aleksandar Anđelković, 1975.
Srbija, Beograd

DILEMA

Oslušnuh na čas šta lugom to zvoni,
što k’o treptaj sunca mi ogreja biće,
šta mi to misli na greh slatki goni,
dal’ se to smrkava il’ naprasno sviće.

Pogledah žedno ka rajskome vrtu,
dal’ arija nebeska me mrvi u deliće,
kad videh tu luč svevišnju prostrtu,
na pašnjaku dileme što mori slabiće.

Pred čadorom umilno vrsna vila poji,
od melosa obuzet ne spoznah ti više,
dal’ su slavuji il’ osećaji moji,
jutros mi misao sam’ na tebe miriše.

ALEKSANDAR ANĐELKOVIĆ – Odlična pjesma. Ova pjesma da je napisana početkom  20. stoljeća, itekako bi bila zapažena i cijenjena. U eri kada je gotovo sve rečeno, nadahnuće koje donosi je znatno manje. Ipak, to nije spriječilo autora da se ukalupi u formu rime, ali da mu ista ne bude vodič misli, što pozdravljam, jer to je osnovna odlika kako prepoznati amatersko pisanje od nečega što jeste poezija. Ipak, uočio sam i gramatičku grešku dal’ – ispravno je da l’.

 

Tanja Bardašević, 1976.
Srbija, Beograd

RADOSTKako je lepo gledati čoveka
u čijim očima žena spava.U gužvi izgubiti ime i lutati.

Zaboraviti nazive ulica.

Kako je lepo gledati razigrana lica
i plesati sa vetrom kroz parkove,
pasti na pločnik kao prelepi jesenji list,
da te neko podigne
i obraduje ti se.

Moja himna je radost.

TANJA BARDAŠEVIĆ – Vrlo, vrlo, vrlo… poetično. Kako je lepo gledati čoveka u čijim očima žena spava. – bravo! Odlična minijatura. Nisam siguran koliko je poentiranje uspješno. Na tome bih poradio na način da ga uskladim sa prva dva stiha.

 

Ana Bojanović, 1978.
Srbija, Beograd

PIETA

Dete u krilu mati počiva
Priča bez reči i priča
rečima
dovoljnim za večnost
Pogled joj zariven u daljinu
Ko koštica u višnju
Pogled joj baršunasti ogrtač
oko začetaka ljudske misli u njemu
Nesmotrenih želja
I nepredviđenih jazova
Njen pogled zna
Patnju koja ruši zidove hrama
Vidi ožiljke koje poneće
Na koži pod rebrima
Jer niko neokrznut
Ne progazi ovuda
Osmesi nečastivog zamajavaju
Još mlečno oko
Njen pogled čuje
Nečujne reči
I vetar koji duva u noći duše
preobražava
Glasove (iz) kolevke
U strašnu kompoziciju bez dirigenta
Koren u krila
Dete u dečaka
Dečaka u mladića
Mladića u čoveka
Kojem više povratka nema
U Getsimansku baštu
Pre samog početka
Njen pogled
I kamen i svila
Na njegovim ramenima
Ne razume jedno:
Ko rođen je na krilu vremena
Na tom krilu samo leteti može
A taj pogled taj ogrtač taj strah
Ljubav je bezimena
Kojoj kršim običaj
Izgovarajući je
Jer u tišini niče
I retki su je rekli
Rečima pravim
Dok vetar preti i zavija
U noći duše
I zemaljskih slavlja

ANA BOJANOVIĆ –  Osnovna misao pjesme je isuviše ugušena prevelikim rečenicama gdje subjekat postane objekat, pa ponovo subjekat itd. Pjesmu je potrebno rasparčati na strofe da bi se čitaocu ostavio prostor da razmišlja o pročitanom. U svakom slučaju, postoje pjesnički elementi, ali su oni dosta arhaični… Autorici preporučujem da čita savremenu poeziju, poput Vislave Šimborske, siguran sam da će tu pronaći sve što joj nedostaje.

 

Danilo Vasojević, 1978.
Srbija, Beograd

ŠKRIPE, A NE BUDE

Kočijo,
Čija je to škripa
Koji su ovo akordi
Kako mi nađe stazu, čiji su ovo vinogradi

Kako su ovako prekrasni
Besprekorno orijentisani da ih kupa sunce
Nisu ovo putevi za kočije, a ne osetih truckanje
I ne videh putu ivice
I kako uz grozd umivaš mi suncem lice

Ko god da mi je poslao te kočije
I kako god mi je našao put i poslao tim putem
Nije morao … nisam ni tražio, možda samo verovao slepo
Veliko hvala i za prevoz, a i za misije, i baš je lepo

Poredim taj put sa rekom, nepredvidiv,
Krivudav, ali pravi … za prave ljude
Kočije škripe, a ne bude
I, kočijo, molim te da nas što više pravih bude

Ovaj vinograd je moj
Kočije proveriše sve i jednoga dana nestadoše
Fenjeri se upališe
A ulice postaše prostrane i samo se raširiše

Nađoh bocu i u njoj pismo:
Kočije su poštenje,
Vinograd je nagrada za pošteno mučenje,
A sunce je čuvar porodice

DANILO VASOJEVIĆ – Pjesma prepuna zareza, bez ijedne tačke. Ako se stavi zarez na kraju stiha, podrazumijeva se da će se staviti i tačka kad dođe vrijeme za nju. Također, tri tačke (…) kao interpunkcijski znak, nije potrebno razdvajati ga od prethodne riječi razmakom. Kočije, fenjeri… sve djeluje kao varijacija na temu pjesama 20. stoljeća. Pritom, ništa novo nije kazano… U svakoj strofi se spominje kočija, i previše puta… Glavna sugestija je poraditi na originalnosti.

 

Vladimir Kameleon Gardašević, 1985.
Srbija, Beograd

KARMA

Zašto me, toliko,
đedova suza boli?!?
Možda, zato što u njoj,
oglednuh, sebe…
Naboranu kožu,
pege i sede
i đecu, kako i meni viču:
,, Makni mi se đede… “

VLADIMIR KAMELEON GARDAŠEVIĆ – Odlična minijatura. Nemam zamjerke. Jednom metaforom potpuno zaokružena pjesma.

 

Boris Mandić, 1985.
Srbija, Beograd

NESENTIMENTALNI SPOMENAR KUĆNIH LJUBIMCA

Nemački ovčar Sokrat
mudar kao rečenica
bez manjka.
Mama kaže da je sve
to nepotrebno jer
nema nikakvu praktičnu
korist u ovom vrtložnom svetu.
Mi ćutimo.

Kanarinci bez imena,
neobeleženih grobova
postojanih krikova u
umornim kutkovima
dana. Mlađi brat im govori
da da jeste ali ga niko
ne razume, smisao je
odlutao na njegovom rođenju.

Ribice uglađenih peraja
sposobne na sve dozivaju
me da poslušam simfoniju
odsutnosti plemenitih
namera kao prikaz
dekadentnosti sveta
bez pretencioznih viškova.

Lebdim u svojoj sujeti.
Nikog nema.

Zec ugojen poput
nekog levantskog vladara
recituje pesmu o nemanju
ličnog odnosa prema
strahu trčanja između
dve tačke u
prostoru punom nabora
bez jasnosti.

Mrtvi otac vrišti.
Ostali prebiru po svojim porazima.

Gledam televiziju i jedem bol.

BORIS MANDIĆ – Fantastično poentiranje! Pjesma je predivno zaokružena. Nemam zamjerke uopće na pjesmu! Pjesnički stil autora je istančan tako da sa malo riječi kazuje puno. Istovremeno, on koristi originalne metafore, dosad nedokučenu mudrost ljudskog uma da spaja i poistovjećuje pojmove koje do sada, na ovakav način, niko nikada nije stavljao u isti kontekst. Mrtvi otac vrišti. – stih je koji ponajbolje oslikava raskoš misli ovog pjesnika. Sukob dvije krajnosti u čovjeku na do sada neviđen način. Znao sam od ranije, budući da je učestovao u sedmoj sezoni, ovaj autor piše odlično… ali ovo sada je još bolje od toga, pa bih se usudio reći da je ovo antologijska pjesma u kojoj se nalaze svi elementi koje potražuje savremena, moderna, književnost, odnosno književnost 21. stoljeća: kratkoća forme teksta i originalnost istog. Puno uspjeha u nastavku, Borise! Dobrodošao ponovo!

Lidija Radisavljević, 1986.
Srbija, Beograd

OSTAVLJENA

Tako sam glupa bila!
Od svih, pre tebe,
baš tebi poklonila svoja krila.
A tako sam se teško skrpila,
i pero po pero negovala za let.
A ti, sazdan od glečera,
hladan ko arktički led.
I šta sam ja tu maštala?
Samo si me grejao,
a to i radio na više mesta,
dok sam ja sve praštala.
Blud, to me povuklo,
na taj ler se s tobom navikla.
Dok se nisam slomila,
o svoje suze spotakla.
Jedva si čekao kiks,
razlog da kažeš:
„Znaš, ja ovo ne mogu, od prvog dana“.
Znam…
Znam, jer patiš od prethodnih rana.
I pun si, prepun, glupavih mana.
Zvaćeš, pa te nema,
dođeš, ali kasniš,
bez izgovora i opravdanja,
ne voliš da se pozdravljaš kad krećeš,
i misliš lakše je otići,
nego meni što ostajem.
A ja sam tako volela
ono što kraj tebe postajem.
I merila sam te sa svakim sledećim.
Ni do kolena ti nisu bili,
ti si postao moja mera za svakog.
A nisu mi, ko ti, krila lomili.
Ali eto…
Ti si me začarao i ja sam se učaurila.
Od zime do zime, čekala proleća.
Patila, pamtila, sećala se,
tvojih osmeha, dodira,
i više ni sa kim,
ko s’ tobom ljubav vodila.
Ne mogu…
Ti si postao moje merilo za sve.
Element bez kog se dalje ne može.
I tako sam plakala, jecala,
padala i ustajala, pokušavala,
i opet se o uspomene spoticala.
A ti? Ti si nastavio svoj život.
Osmeh i samo brzo i jako.
Ti si ostavio sve iza sebe tako lako.
Ostavio si i mene, slomljenih krila,
i krvave tragove, praznu posteljinu,
jednu knjigu u nastajanju,
i mene, voljenu, ostavio gde sam i bila.
Na dnu…
Ostavio si me u košmaru,
umesto u snu.
Da, na dnu…
Baš tu.

LIDIJA RADISAVLJEVIĆ – Pjesma prepuna patetike koje se potrebno lišiti: A tako sam glupa bila; A tako sam te volela; Zvaćeš, pa te nema; Patila, patila, sećala se; Ostavio si me slomljenih krila; Na dnu… Ovo je sva radnja pjesme, a ostali brojni stihovi to samo i nadopunjuju. Nigdje originalnosti… Zašto te ostavio? Nešto konkretno… što niko nije doživio ili opisao na takav način… jer mnogo, baš mnogo je spomenarskih radova na ovu temu, uz rime: snu-dnu, krila-bila…

 

Maja Pavlović, 1986.
Srbija, Beograd

VEŠTIČJA POSLA

Utonuće treperava svetlost
I probuditi mrežnog hvatača
Pauka loših snova

I stresti na zemlju
Umorno sokoćalo
Da zaustavi vreme
Dok se ne zgrnu
Sve pahulje pobegle
Od kašlja

U smotuljke uvijene
Pod stopala
Staviće ponovo u klub
Zaboravljenih čarapa
Odbeglih pantrljaka
Raznobojnih šolje
I na dnu naleglog meda

Hodajući sve sa po jednom
Upornom mrvom
Saveznika za objavu haosa
Protivnika koji ne priznaje poraz
Samo zahtev da se sraste zajedno.

Ima posla ko hoće i ko voli…

Treba utrpati sve odbegle podkošulje
Koje pobedonosno viore
I krišom vući zarozane nogavice
I rukave
Ispletene ručice
Skrivene repove i kike
Zagnjurene noseve,duboko pod jastuke.

I uši belog zekana
Ispod šarene jastučnice

Da ujutru ne bude galame
Gde je?

Miriše bosiljak
Majčina dušica
Kamilica
Nana
Plivaju hrabri lovorovi
Dok veštica iskuvava
Sve redom trave.

I tako svake noći
Da ne osete te male,bele pahulje
Topljive na dodir
Kako se voli…

MAJA PAVLOVIĆ – Prelijepa pjesma. Tako originalno osmišljena da sam prosto oduševljen… Sve je na mjestu. Samo nije podkošulje, već potkošulje… I poslije zareza ide uvijek razmak. Puno sreće autorici!

 

Tijana Janković (Alisa 2012), 1987.
Srbija, Beograd

MAĆEHA

Za uzdahom uzdah u grlu se koti
Posteljica krvava iza svakog visi
I nije da brojim, al’ eto ga stoti
Dok sto prvi, brat mu, krči put ka sisi.

Grlo kao jama, duboka i tamna
Kao neko biće što zasebno živi
Ono svetlost ne traži, ne treba mu hrana
Samo ruke širi da nov uzdah primi.

Sto drugi se napinje da glavu promoli
Da iz sive utrobe izađe još veći
A grlo mu pomaže, ne oseća boli
Uz lagani napon, pozdravlja sto treći.

Bez muke i vriske rađaju se braća
U toplini grla i njegovih skuta
Dok brižna ih majka od usta odvraća
Da ne krenu vani, gde im je kraj puta.

Ta utroba gadna tolike ih rodi
Svaki uzdah sledećem parira u snazi
Ni seme joj ne treba, samu sebe plodi
Sto četvrti brižno liže, na sto petog pazi.

Ne oseća umor, utrnula nije
Nit’ joj smeta krv lepljiva što niz noge curi
Srce joj je jako kao otrov zmije
A misao svaka okot novi juri.

Sto šesti se otima, bacaka i rita
Voljena ga majka još nije ni takla
Već sto sedmi iz utrobe da izađe pita
Brojčano da pomogne okotu iz pakla.

Ja se silno trudim da izađu vani
Kad kroz usta prođu, da im zamre vriska
Al’ grlo je majka što životom brani
Svoja čeda ne da, uz grudi ih stiska.

Sto osmi se oslanja još na noge slabe
Jedina mu majka znojno čelo briše
Sto deveti i deseti meni oči vade
Krila moja silom lome, da ne letim više.

A ona ih ljubi, miluje i grli
I svatove sprema, jednog drugim ženi
Dok sa druge strane moju dušu mrvi
Ta njihova majka maćeha je meni.

TIJANA JANKOVIĆ (ALISA 2012) – Lijepa ideja, sviđa mi se što je ritam odličan. Nažalost, ne vidim prođu pjesme u savremenoj poeziji. Da je kojim slučajem pisana u 20. stoljeću, bila bi sigurno pjesma koja skreće pažnju. Isklišealizirane, predviđene rime, ugušile su originalnost pjesme koja je neophodna ako se i autor i pjesma žele istaći u ovoj eri kad je više pjesnika nego čitalaca. Dakle, talent je neosporan, ali se on treba nadograđivati…

 

Jelena Trajković, 1989.
Srbija, Beograd

MUZIKA Muzika

Duboko u nama, gde je muzika rođena,
sviraju harfe, dani su sunčani i duži…
Svaka nota, koja je časnom namerom vođena,
oblikuje numeru, da nas u svemu podrži.

Duboko u nama, gde se stalno svira,
klavir talasa, a ptice pevaju po svome…
Ima i selica, коjima nema spasa,
kući bi se vratile, al’ nemaju kome.

Duboko u nama, gde se gitare štimuju,
ceo repertoar spreman je, za svaku priliku…
Neke pesme tužne su, htele bi da se rimuju,
al’ njihovi stvaraoci nisu rođeni za liriku.

Duboko u nama, gde se žanrovi smenjuju,
čuju se i bubnjevi, kad smo željni jačeg zvuka…
Tu ponekad amateri umetnost ocenjuju,
pa i najboljima u svom poslu bude muka.

Duboko u nama novi se albumi snimaju,
ali nije sjajno sve, kao što izgleda…
Plaćeni aplauz čuje se, svi glavom klimaju,
desi se da neko i pobedi, preko reda.

Duboko u nama ima festivala,
tapše se po ramenu i pružaju se ruke.
Muzika je samu sebe svima rado dala,
al’ ponekad se i ona umori od buke.

Dok u nama ima pesme, tu ima i nade…
Svaka ptica koja peva, noću mirno spava.
I kad neko našu bi pesmu da ukrade,
on gubi, u srcu su autorska prava.

JELENA TRAJKOVIĆ – Poentiranje je prelijepo. Pjesma je imala šansu da bude izuzetno originalna, ali su je predviđene, isklišealizirane rime koje su se mogle vidjeti na stotine hiljada puta u ranijim ostvarenjima, jednostavno ugušile. I ta glavna metafora ptice kao pjevača je toliko puta viđena, ne znam čemu ponavljanje koje vodi ka bezličnosti? Nemoguće je izmisliti toplu vodu, ali kombinacija različitih motiva uz kvalitetan stil pisanja može dati fantastičnu pjesmu. Kako god, vjerujem da se ova pjesma na pravi način recitovala negdje, da bi izmamila veliki aplauz publike, jer posljednji stihovi su zaista emotivni.

 

Dijana Čop Nešić, 1991.
Srbija, Beograd

ONA KOJI STOJI SAMA

Ja sam ta koja stoji sama
um od srebra, srce od kamena.
Umetnička želja deteta slobode,
ja sam led sa dušom u vatri.

Ja sam lepotica zveri
Ja sam đavo na poslednjoj gozbi.
Ja sam ruka koja krši pravila
a buntovnik bez leka.

Ne zovi me usamljenom
jer nisam usamljea.

Navikli ste da budete slepi,
Dobro se osećate sa svojom vrstom.
Ali vaš put je jednosmeran
I uvek gledate unazad.

Držim glavu visoko na nebu
putevi su mali za one koji su gore
Slomila sam svoje lance davno
i nikad neću pasti tako nisko.

Ne zovi me usamljenom
jer nisam jedina.

Uz senke meseca,
moje srce će uskoro nestati.
Vreme se vrti, brzo teče
što je prvo biće i poslednje.

Našla sam dušu koju moram čuvati,
našla sam seme u sebi duboko.
Za one koji gore ili one hladne kao kamen
ja sam i dalje ta koji hoda sama.

Ne zovi me usamljenom
jer nisam jedina.

DIJANA ČOP NEŠIĆ – Pjesma u kojoj nema poezije. Niti jedna metafora. Mnoštvo suvišnih riječi, poput kontraproduktivnog ponavljanja Ja sam… Potom, slanje nelektorisane pjesme, odaje utisak da ni autorici nije stalo do njene poezije, pr: Ne zovi me usamljenom jer nisam usamljea. Za konkurs se sprema, ne šalju se pjesme samo tako.

 

Kristina Bogunović-Gavrić (Kris Gavrić), 1997.
Srbija, Beograd

KRATKA PESMA O SNU

vodiš me u Igalo
zamisli, mene, u Crnoj gori
Igalo zvuči svetski
ali to sam sanjala
danas je dan za vožnju kolima
idem tamo gde me niko ne čeka
to je kao kad posle proslave
ideš kući
i obuzmu te male tuge
umerenost nemaš
u svemu što radiš
to niko ne ceni
i uopšte mi se ne ide u Igalo
jebem ti Igalo
idi sam

KRISTINA BOGUNOVIĆ-GAVRIĆ (KRIS GAVRIĆ) – Interesantna minijatura. Minijature kao književna forma su naročita koska. Najčešće je dovoljna jedna upečatljiva metafora da bi pjesma ostavila bez daha čitaoca, a ako jedna nije snažna, ponekad je potrebno i više njih, kako bi nadomjestile moć jedne. Ovdje je trebalo unijeti još neku metaforu. Odlično poentiranje. Bravo za ovu autoricu!

 

Marija Backić, 1986.
Srbija, Bujanovac

IZGUBLJENI OSMEH

Tamna je noć
a već predvidjam narednu
i tako u nedogled…

Zavoleh oči boje kestena
zavoleh dušu satkanu od svile,
mekanu i divnu, koja sjajila je dobrotom,
kao zvezda sjajna.

Dani mi se pretvoriše u čemer
a snovi u jad
i ne želeh ništa sem pogleda
u tihoj noći.

Ne želeh da ukaljam ono divno
u nama, nikada
i beše to nešto dIvno što dugo osećah,
a ne prepoznah u prvom trenu…
Ali prepoznah sjaj u njegovim očima
i treptaj srca!

Tiha suza skliznula je niz obraz
i odmah za njom i druga, treća, peta…
Reka suza nabujala je
i srce i sreću ugasila je
ostade iz bujece bezličje
koje ostavlja čemer i jad.

Sreća postade uspomena
na davno vreme provedeno sa njim,
osmeh krenu za srećom i izgubi se
u vrtlogu bola koji ispliva
tek toliko da pokaže koliko mi fališ.

MARIJA BACKIĆ – Pjesma koja je svojevrsni ljubavni tekst u prozi. Nigdje poezije ni na vidiku, tek genitivna metafora vrtlog bola jedina najavljuje da bi se tu moglo raditi o nekom talentu za pisanje poezije (da ne poznajem druge pjesme od ove autorice, rekao bih tako). Sintagme poput: oči boje kestena, duša satkana od svile, sjajila je kao zvezda, reka suza, čemer i jad… su na stotine hiljada puta viđene u pjesmama i tekstovima. Da nije u stihovima, nikad ne bih rekao da se radi o pjesmi. Da ne pričam o slovnim greškama, kako gramatičkim, tako i informatičkim (predvidjam, dlvno, bujece)… Sve to odaje utisak da se ni sama autorica nije dovoljno dobro pripremala za konkurs. Bez obzira gdje se šalje poezija, pa čak i ako se postavlja na svoj Facebook profil gdje će je čitati samo oni koji vas vole, morate voditi računa kakav utisak ostavljate kad nelektorisan tekst šaljete… Time pokazujete da ni vi sami ne čitate svoje pjesme, bar ne dovoljno često da uočite tako očigledne greške. To me posebno iznenadilo kada je ova autorica u pitanju, jer se po divnoj atmosferi koju je širila svo vrijeme uoči i tokom dosadašnjeg dijela sezone – činilo da je ove sezone baš baš spremna. U svakom slučaju, puno sreće želim, jer znam da se radi o dobroj osobi, a to je suština svakog budućeg uspjeha!

 

Radica Ivanović, 1975.
Srbija, Čačak

CIGANSKA SUKNJA

Eh što imam želje lude…
sa Romima ja čergarim
i da dušu na oblaku
od lepote zaboravim.

Pa da imam sve i ništa –
samo jednu staru čergu
sa licima nepoznatim
i srcima kao moje.

Ej da su mi jedne oči
crne k’o kraj reke noći,
da kod čerge vatra gori,
beli zubi da se smeju
a te oči da me greju.

Da zaigram nogom lako
bosonoga po pepelu,
gde je vatra dugo sinoć
prkosila celom selu.

Ah da mi je žuta juta
i ciganska nova suknja
cigovana, sva šarena,
da mi vitla oko nogu
da se vuče sve po podu,
pa da cveće na njoj cupka
u daire dok se lupka,
ehh, da mi je…

RADICA IVANOVIĆ – Pjesma bez ritma, jer je pjesma ostala u službi rime, a ne obrnuto. Važno je bilo da se rimuje oči-noći, smeju-greju… a što prelijepa ideja ukalupljena u rime koje autorica zloupotrebljava –  propala, to je zaista žalosno. Pjesma gdje se broj stihova izmjenjuje nepravilno, kao i rimovanje, onako kako autorici padne na pamet… To je samo varijacija na pjesmu, pokušaj pjesme ili pjesma u fazi stvaranja. Potrebne su ozbiljne intervencije na pjesmi da bi ona imala prihvatljivu književnu formu. Inače, ovo bi tekstopiscima bio odličan tekst za kreativce iz oblasti muzike.

 

Jelena Petković, 2006.
Srbija, Čačak

OČI

Tvoje oči biseri u noći.
Bez njih neću moći.
Magiju bacile.
Čudne neke sile.
Konopac i lanac.
Na duši katanac.
Robija prolazi
Novi dan ne dolazi.
Minut godina.
U vazduhu ruka tišina.
Poput piona.
Bez briona.
Oči zatvorena iluzija.
Realnost nekog ubija.
Zabibereno poput soli.
Lažni zagrljaj izdaja moli.
Minut u mraku.
Bacaš kao žvaku.
Beg u imaginarnost.
Druga realnost.
Ispijen i nisi kriv.
Hodaš senka nisi živ.
Glasovi odzvanjaju.
Kao pionu i se klanjaju.
Zadnja noć zdravo.
S zmijom u nedrima si spavao.

JELENA PETKOVIĆ – Pjesma u službi rime. Uz poštovanje godina autorice i radost što mladi pišu poeziju, neka glavna sugestija bude da se liši pisanja u rimi, pa da tek onda vidi koliko može napisati pjesmu. Ove noći-moći rime su prevaziđene još u 20. stoljeću. O misaonoj cjelini pjesme neću ni da govorim, jer je i logika upitna: Zabibereno poput soli.

 

Paulina Vozar, 1984.
Srbija, Čoka (Crna Bara)

IMAM JEDNU MOLBU

Imam jednu molbu pre nego što odem.
Spalite sva sećanja što liče na mene.
Pozdravite onaj cvet što u dvorištu vene
neka mu suza bola nikako ne krene.

Imam jednu želju pre nego što krenem.
Poklonite vetru ljubav meni namenjenu.
Nemojte je čuvati u sebi skamenjenu
niti mojim imenom uzalud obeleženu.

Imam par stvari koje želim da dam.
Jer tamo gde ja odlazim, odlazim sam.
Poklanjam svoj osmeh, delite ga svima
i zaostalu hrabrost onim drhtavima.
Neku malu radost što u srcu sija
možda je nekome malo više potrebnija.

Imam jednu molbu što još uvek diše.
Ne tražite moj odsjaj u kapljicama kiše.
Tamo moje oči ne stanuju više.
Ni u kori drveta gde se gromovi skriše.
Jer duša sada novi život piše
tamo gde je nebo sve tiše, tiše i tiše…

PAULINA VOZAR –

Imam jednu molbu što još uvek diše.
Ne tražite moj odsjaj u kapljicama kiše.
Tamo moje oči ne stanuju više.
Ni u kori drveta gde se gromovi skriše.
Jer duša sada novi život piše
tamo gde je nebo sve tiše, tiše i tiše… – Zaista, nivo pisanja učenika osnovne škole za školsku priredbu.

Pjesma prepuna patetike. Negdje se naziru mogućnosti autorice, ali ih ona uvijek gasi predviđenim rimama mene-vene-krene,… čime se sav njen potencijal ozbiljno ugrožava. Ovo je pjesma sviđalica, ona će se dopasti onima koji se hvataju na emociju, jer su ih ganule te univerzalne porukice tuge, bolnih suza, itd. Ipak, ozbiljne poezije tu nema. Ono što bih pohvalio, jeste da je stil pisanja prikladan, ali su sve riječi već viđene u brojnim pjesmama. Niti jedna metafora ovdje nema specifična i posve djelo autorice… Kako bih najlakše objasnio, pjesmu vidim kao vrhunsku pjesmu pjesnika-amatera koji nema svoj stil, svoj izričaj, nema svoje riječi, svoje događaje… već mu je sve viđeno, univerzalno primjenljivo.

 

Stefan Megić (Čiča Gorio), 1991.
Srbija, Ćuprija

HIBRIS

Marko je uzeo gitaru i rekao: „Želim da sviram,
Moje biće se protivi narodnjacima.“
Dok sam ga slušao, rokenrol me je udarao žmarcima
Danas svira svadbe i kaže: „Nisam mogao da biram.“

Bojana je želela da postane kao Bob Dilan
No njen talenat je smetao akademskim znalcima
Umesto književnosti završila sa kriminalcima
Čitao sam na salveti da je jedan od njih bio nasilan

Svi mladi umovi i srca kidali su lance zubima
Živeli striktno iznad zemlje ne znajući kako s drugima
Dok nisu kao Ikar spržili svoju svest

Njihov hibris nije bio talenat, već loša sudbina
Želja da pokore svoje srce ubogima i slabima
Pretvarajući svoj protest u bolest.

STEFAN MEGIĆ (ČIČA GORIO) – Odlična ideja za pjesmu. Autor koji je sigurno prekreativna i originalna osoba i to se vidi čak i iz pjesme. Nažalost, ukalupio se u rimu koja je predviđena, to je ste uglavnom očekivana. Mogao bi pisati u rimi, samo je potrebno da bude inovativnija. Također i ova forma soneta, a pjesma je sve samo ne sonet, daje utisak da je autor želio da pjesma bude sonet, ali da mu to nije uspjelo (poezija u fazi rođenja). Stoga, lišio bih se ove forme i pjesmu podijelio u dodatne stihove, tako da rima bude što neprimjetnija, npr.:

HIBRIS

 

Marko je uzeo gitaru i rekao:
„Želim da sviram

Moje biće se protivi narodnjacima.“

Dok sam ga slušao
rokenrol me je udarao žmarcima

 

Danas svira svadbe i kaže:
„Nisam mogao da biram.“

Inače ovaj dio je genijalan, o njemu bi se filozofski gledano moglo pričati satima, i da sam stoji kao pjesma, uvijek bi oduševljavao.

 

Zoran Ilić (Mali beli zeka), 1986.
Srbija, Inđija

BASNA

Ja nikada neću biti tvoj princ
na belom konju,
i sve mi više zvuči kao vic
priča tvoje divne majke:
kako si naivno verovala u moje bajke,
a dobila slabića i mlakonju.

Draga,
u našu ljubav sam uložio
hiljadu šesto konjskih snaga
i bar sto hiljada svetlosnih godina živaca
ne bih se s tobom složio
da ništa nisam pružio
i da je sve samo moja krivica.

Dok je meni svaka naša svađa,
poput basne:
nosi određene poruke,
pokazuje put iz ovog beznađa;
ti pričaš kako su ti moje reči uvek nejasne
i kako te moja dramoserna priča ič ne pogađa.

Zapravo, stalno ističeš
kako pričam priču radi priče,
da snizim ton i spustim ruke…
da se to tebe uopšte ne tiče.

A hteo sam samo još nešto da dodam
(evo, smirenim tonom!):
Uzalud dižeš na mene hajke,
teraš me u ćorsokake,
porediš moj obraz sa đonom!
Uzalud, drvlje i kamenje na vuka.

Nisam mitsko biće iz mašte
(uprkos oprečnom mišljenju moje drage tašte).

Ja sam poput Ezopa,
životinjama u psovkama dajem tvoj glas
samo zbog pouka,
nisu mi kao tebi bliska braća Grim…
Svoju kožu neću da prodam…
Pomiri se s tim.

Meni je potrebna usluga korisničke podrške,
ali ti si jedna lisica,
jedna metla bez drške,
koja će uzburkati i najdalju zvezdu svemira,
potrošiti hiljadu padalica,
zarad komadića sira.
Samo zato što nam je godišnjica.

A šta god ja da kažem
i kako god se fabula okrene,
reći ćeš da lažem (kao pas).
Zato nema više nas,
a naša ljubav bledi,
poput davne lepe uspomene.

(Tu ću sa monologom lakomisleno stati,
a ti ćeš krokodilskom suzom gorko zaplakati…)

I već gledam rasplet:
kako sam, za sve samo ja kriv
(dok god sam živ),
kako sam jedini ja ovde crna ovca – bela vrana,
i kako prodaješ moju oderanu kožu
za neku bednu siću
i kako si ti zapravo izigrana…

I, sve mi se nešto čini,
da ću, opet, na kraju,
ja reći: Dušo, izvini,
– kao po običaju.

E, moj slabiću.

ZORAN ILIĆ (MALI BELI ZEKA) – Odlična ideja i odlična realizacija pjesme. Potpuno originalno, interesantno. Pjesma jeste duga, ali je toliko zanimljiva da čitalac jedva čeka da vidi šta se dalje desilo. Upotrebljene metafore su izvrsne, poentiranje je odlično. Nisam siguran koliko je posljednji stih: E, moj slabiću i potreban.

 

Zdravko Sretenović, 1957.
Srbija, Jagodina (Bagrdan)

KUĆA STARA

Tamo negde iza onih brda
Gde Sunce se Zemlji klanja
Sred korova i šipražja
Stara kuća prošlost sanja.

Ded Zaharije na prozoru stoji
Šajkaču nakrivio na glavi
Beše nekad puna staja
Beše nekad domaćin pravi.

I otac njegov, pradeda Sreta
U prvom ratu zarobljenik bio
O lepšoj budućnosti pokolenja svog
U rovovima dubokim on je snio.

Na njih samo prošlost seća
Nema oca, a ni brat tu ne živi.
Ostaše raonici u voćnjaku bez voća
Ostaše neorane brazde na njivi.

I ja sam odavno otišao iz kraja
Sudbina me na drugi put odvela
Da negde sa druge strane Morave
Željan sanjam rodna jutra bela.

ZDRAVKO SRETENOVIĆ – Lijepa pjesma. Ima u njoj poetičnosti poput: Stara kuća prošlost sanja. Bila bi to izvrsna poezija da je autor kojim slučajem napisao početkom 20. stoljeća. Sada već, na ovu temu, sa ovakvim rimama, imamo dosta pjesama i nisam siguran u autentičnost ove pjesme u odnosu na druge. A pjesma uvijek u sebi treba da ima ONO NEŠTO po čemu će je prepoznavati u moru drugih. Bojim se da se, u ovom slučaju, radi o pjesmi koja je napisana za svoju dušu. Inače, ovo je jedan od meni omiljenih autora Mili Duela, sa društvenih mreža, divan čovjek, neko ko zaista voli pisanu riječ. Respekt!

 

Vesna Đukanović, 1963.
Srbija, Kikinda

HVALA

Nebo se poput pokrivača od snova
spustilo na cvetne krovove male kapele
Zamirisao tamjan i voštana sveća

Na krilima mekim pamonskih golubova
vinuo se miris visoko do paperjastog belog oblaka
što bdi nad ravnicom.

Ovaj se spustio i zagrlio novembarski dan,
poigrao se sa ovršenom njivom tihom
olakšanom od dojučerašnjeg tereta.

Iznad nje, u graktaju radosnom zapevale vrane ,
a malo dalje kod uspavanih glava poslednjih
suncokreta, crnih, zrelih, zaboravljenih
plešu jata čvoraka sivih u radosti svojoj.

Čobanin se u trenu predao njivi i domu zemljanom
pa crnim šakama uze semena par
lako ih otrese i okusi sirovi plod.
Pogledao ga krupni ovčarski pas sanjivih očiju
pa zapevao u horu sa grakom galebova panonskih.
Svi se okrenuše životu, radosti i svetlu
praga zavičajnog.
U horu spevaše odu plodnoj crnici pod nogama.

Oterah tugu , zaiskri osmeh na licu
uhvatih punim plućima vetar i svirku njegovu,
ponesoh ih džepu svome.

A ravnica zapeva prastare pesme.
S poštovanjem uhvatih ton i reč:

Pod Kikindom zeleni se trava…

Osmehnuh se , zagrlih ravnicu
dar predaka zaboravljenih
šapnuh veliko HVALA.

VESNA ĐUKANOVIĆ – Pjesma koja nadahnjuje. Poprilično deskriptivna i pejzažna, nažalost – bez konkretne radnje koja bi povezala strofe u jednu misaonu cjelinu, tako da ni pokušaj poentiranja nije uspješan, iako zasebno – ta strofa djeluje dosta dobro. U pjesmi itekako ima poezije, samo je ovakvu zavičajnu pjesmu potrebno napisati s više duše, a manje pažnje oko bravurica u pjesmi. To bi se sve ispravilo da pjesma priča priču. Ovdje toga nema.

Oterah tugu , zaiskri osmeh na licu – Oterah tugu, zaiskri osmeh na licu
Osmehnuh se , zagrlih ravnicu – Osmehnuh se, zagrlih ravnicu

 

Jelena Kočović Jeka, 1984.
Srbija, Kragujevac

JA IMAM SAMO TEBE

Ovo srce kucalo ne bi
da mi ti život nisi podarila
i ne bi umelo da voli
da me ti tome nisi naučila.

Ove ruke grlile ne bi
da ih ti nisi rodila,
a usne ne bi umele
nežne reči da govore
da me ti tome nisi naučila.

i duša ova
plemenita ne bi bila
da me ti mati mila
dobroti nisi naučila.

Da tebe nema,
ni mene ne bi bilo.
Ti si moja dobra vila,
ti mi čuvaš leđa,
primaš me u svoje krilo
i suze brišeš
kada mi zatreba.
Srećna sam što te imam ja.

JELENA KOČOVIĆ JEKA – Previše patetike, a premalo poezije u pjesmi. Niti jedna metafora. Pjesma u službi rime, a trebalo bi da je obrnuto. Čak i broj stihova u strofama govori da je autorica robovala rimama, jer i poneka dobro započeta misao se strmoglavi, jer je preklopi nametnuta rima. Sve iskorištene fraze u pjesmi su pisane već hiljade puta, ništa novo nije rečeno, niti jedna stilska figura za koju bismo mogli reći da se rijetko upotrebljava. To je sasvim jasno. Volio bih da autorica počne čitati savremenu poeziju, da ne shvati poeziju kao pisanje spomenara gdje si napisao pjesmu ako napišeš npr.:

Sudbina me boljela,
jer me nije voljela
a da me je voljela
ne bi me preboljela…

Dakle, to nije poezija… to je samo puko pisanje u rimi, nekreativno i primitivno, kao da si nekoga natjerao da napiše pjesmu.

 

Olivera Marković, 1990.
Srbija, Kragujevac

OVO JE PESMA O VAMA

Bicu I ja ta devojka obucena u belo,
Sa iskrom u oku,prekrivena velom,
Nekom zauvek recicu da!

Jednoga jutra primicu posiljku iz ko zna kojeg grada,a uz ime,neko prezime stajace novo…
Jedno,drugo pa trece slovo..G-dja!
Pa divno zvuci,nekako otmeno I stogo.
A na vratima te iste kuce,
Stajace neko maleno stvorenje,
Skriveno oko mojih nogu,od radoznalog pogleda tog cike,sto raznosi nekakve koverte bele I plave…
A onda praznici,Bozic,Uskrs I slave
Pod Tim istim krovom,
Radni Dani I crveno slovo.
Rodjenja,krstenja,veselja…
Bicu brizna majka a muzu dobra Zena!

Zivecu za njih I voleti ih svom snagom!
O Boze,ti I Sam znas kako se deca miluju I vole,
Imacu cestitog muza I zvace me svojom dragom…

A onda domaci,pa teski zadaci iz skole..
Prehlade,virusi, prvi zub I rog na glavi nice,
A onda cuveno ono:
,,Tata a zasto mama,stalno nas grdi I vice?
I zasto kad naidju kola ona jako ruku mi stiska?
Zasto joj smetaju moje,
Igrackice I moja vriska!?,,

Sve ce to podneti ona,koja nikad umorna nije!
Zato zivele majke I zene,
Svetu ste najsvetije!
Ziveli vitezi hrabri,lepotice ogrnute stitom!
Ovo je pesma o vama…hvala! Govorim pritom!

OLIVERA MARKOVIĆ – Pjesma koja je neprimjerena dobi autorice, jer je nivo rada učenika osnovne škole. Povrh svega, nelektorisana i gramatički i informatički, jasno stavlja do znanja da ni sama autorica nije kako treba ni pročitala svoju pjesmu kada je napisala. Volio bih da autorica počne čitati savremenu poeziju, da ne shvati poeziju kao pisanje spomenara gdje si napisao pjesmu ako napišeš npr.:

Sudbina me boljela,
jer me nije voljela
a da me je voljela
ne bi me preboljela…

Dakle, to nije poezija… to je samo puko pisanje u rimi, nekreativno i primitivno, kao da si nekoga natjerao da napiše pjesmu.

 

Dušan Stojković, 1994.
Srbija, Leskovac (Grdelica)

OBLAK U PANTALONAMA

Tih godina
bio sam oblak
u pantalonama.
Bio sam Majakovski.
A nisam hteo
da budem pesnik,
ponajmanje tvoj pesnik,
ili njihov.
Nisam hteo da govore
kako živim
i umirem zbog tebe
ili zbog njih,
kako sam umro
bez ljubavi.
Ne bih da greše.
Ja sam ljubav ž i v e o.
Sa tobom
i sa svakom od njih.
Tih godina
bio sam oblak
u pantalonama,
sa jednom rupom
na kaišu.

DUŠAN STOJKOVIĆ – Lijepa minijatura. Nakon svakakvih pjesama na koje možemo naići u ovom duelu, ovo mi dođe kao melem, jer se radi o autoru koji zna šta je poezija i koji teži ka njoj. Poentiranje je odlično. Možda bih izbrisao prva tri stiha u pjesmi, jer mi se previše ponavlja Oblak u pantalonama i time se gubi veličina izrečenog s kojim se i poentiralo. U svakom slučaju, vidi se da se autor potrudio stilistički da dotjera pjesmu, da je razmišljao o njenim riječima, birao misli i povezao ih u jednu cjelinu. Sviđa mi se.

 

Nataša Gligorijević, 1974.
Srbija, Leskovac (Strojkovce)

ZLO VREME

Osećaš li čoveče zadah,
mračnih neljudskih bića, koji
se širi oko tebe u ovo zlo vreme?
Osećaš li taj odvratni miris,
mokrih praznih ulica i
tek po kolji nazovi čovek prođe ,a
sve sumorna beživotna lica?
Osećaš li praznu svuda, a
najveću u duši?
Oko tebe zagađen vazduh i
ovo zlo vreme, koje guši?
Osećaš li čoveče strah
zaledio je svaku ćeliju u našem telu
ovo zlo vreme progutaće me celu.

NATAŠA GLIGORIJEVIĆ – Valjda je autorica mislila tek pokoji čovek prođe, a ne tek po kolji čovek prođe… Pjesmu je potrebno iščitavati, a to u ovom slučaju autorica nije radila, jer bi tada uvidjela sve njene misaone nedostatke, pa ne bi poslije izravnog pitanja stavljala tačke, i slično. Nesređena pjesma, sa minimalnim trzajima poezije u njoj. Ovako se ne šalju pjesme na konkurse… Pjesme se trebaju lektorisati, a autor je u jedinstvenoj prilici da nametne sam čitaocu gdje će napraviti pauzu, gdje će stati i razmišljati o pročitanom… Ovako izgleda da je bio samo cilj da se napiše pjesma koja nema nikakvu radnju, osim patetičnih pitanja u sebi…

 

Dragan Krstić, 1976.
Srbija, Ljubovija

ČEKAM

Čekam odgovore,čekam bolje dane,
čekam nešto,čekam zgranut,
čekam tako da mi novo jutro svane,
čekam ništa u zaborav skrajnut.

Čekam pitanja,pametna i prosta,
čekam znake,čekam obaveze,
čekam vreme kad ću reći dosta,
čekam apsurd neke nove teze.

Čekam,vreme mi ističe,
čekam,nikog se ne tiče,
čekam neke nove priče,
čekam,ko na mene viče?

Čekam……

DRAGAN KRSTIĆ –  Pjesma pisana samo da se napiše pjesma. Jedina riječ koja treba ostati je Čekam, sve ostalo se komotno može obrisati, jer ništa novo nije reklo. Štaviše, pjesma je u službi rime koja je autoru bila vodilja za izgradnju pjesme. Pisanje u rimama zahtijeva poštivanje pravila metrike, ovdje je autor samo tako redao stihove… Zaista loše, naročito u odnosu na dob autora, jer ovo izgleda kao rad učenika osnovne škole kojeg su natjerali da napiše pjesmu za zadaću.

 

Miloš Petrović, 1986.
Srbija, Majdanpek

PESNIKOVA TEOREMA

Tvrdi da je kvadrat ponovljenih reči
U stihu
Proporcionalno jednak
Polovini izgubljene rime u desetercu:
Pitagora naspram Jesenjina

Pod pretpostavkom da ritam
Diktira proživljeno –
Prećutano u napisanom
Treći je koren skrojenih krajeva
Kazivan jedan kroz jedan

Ko krivi toranj
za krivicu od nepripadanja
U prepirkama sa čovečanstvom
dokazuje slično sličnom neradovanje:
Aksiom se datim otuđuje

U Pesnikovoj teoremi
oštra sumnja je znak jednakosti;
Negacija zbirke zadataka
U negaciji zbirke pesama
Izostavlja simetrije iz pesničke projekcije

MILOŠ PETROVIĆ – Pokušaj da se napravi komplikovana pjesma, da se stekne utisak da je filozofska, da je drugačija… da je ne može svako razumjeti. Bio sam prvak iz matematike u osnovnoj školi, ali ovo mi ni malo ne djeluje kompaktno. Ustvari, pjesma bez radnje, bez pjesničke niti koja bi sve strofe povezala u jednu misaonu cjelinu zbog koje bi čitalac bio sretan što je pročitao pjesmu i naučio nešto iz nje. Da ne pričam da nije umjesno što je pjesma nelektorisana, pa se mala i velika slova na početku stihova isprepliću sporadično… ali to nije ni bitno. U svakom slučaju, u moru nenspirativnih spomenarskih pjesama, ovdje se naziru tragovi poezije, sjajna ideja od koje bi se još sjajnija pjesma mogla napraviti i sve to se nalazi u prvoj strofi.

 

Đorđina Vučković ex. Čupić, 2002.
Srbija, Mali Iđoš (Lovćenac)

AVELJ

Ležao sam sam u lokvi
svoje čiste krvi.
Napušten, prekrila me trava.
Tu, u provaliji, moje telo spava.

Uzmi Kaine, moj brate,
kamen, moj brate rođeni.
Posred grudi me rani,
nek mi se ovozemaljske muke skrate.
Uzmi, Kaine, moj brate!

Bio sam sam, Kaine!
Prljav, majčin sine.
Gazili me svi,
po skeletu i krvi.

Nosio sam tuđe grehe,
preuzevši ih kao svoje.
I pitao sam se da li se
takvi poput tebe, Kaine, boje.

Ostao sam čistog srca,
iako moje telo u krvi,
tiho i samo, grca.
Nešto, duboko, dušu mi mrvi.

Oprostio sam sve laži
i prevare.
Ti nemoj sebi
oprostiti ruke krvave.
Nemoj se plašiti ako te
uhvate utvare.

Povređen sam.
Moja utroba je pripala
lešinarima.
Hvala ti, Kaine.
Verovao sam ti, Kaine.
Voleo sam te, Kaine!
Uzmi kamen, Kaine!
Gurni me u smrt,
brate, Kaine!

ĐORĐINA VUČKOVIĆ EX. ČUPIĆ – Patetični monolog povređene osobe. Uz to, korištenje rime svoje-boje, krvi-mrvi,… nečeg što je tako predviđeno i na hiljade puta isto tako rečeno, nije nimalo dobro. Najveći poraz je što je rima vodila misao autorici. I ta želja da se ponavlja ime Kain, pa konstantno ponavljanje… sve je to kontraproduktivno.

 

Nataša Zorić, 1976.
Srbija, Niš

VEČERAS SI LIJEPA

Sećaš li se kako smo se razigravali u lavirintu, pre nego što pronadjemo izlaz?
Lavirint naše ljubavi.
Iza svakog ugla si me čekao, pokušavao da me osvojiš, a ja tvrdjava, neosvojiva.
Tamo gde ponire reka života,
tu si stao.
Zašto si se tako smrzla?

Sećaš li se kako smo otključali katanac na koji se uhvatila rdja?
Katanac naše zabravljene ljubavi.
Levom rukom si držao ključ, pokušavao da otvoriš, a moje srce je već bilo napuklo.
Od čekanja.
Tamo gde izvire gejzir reči i stihovi ovi,
tu sam stala.
Zašto toliko žuriš?

Na porcelansko postolje posuto prahom
ostavila sam ti ogledalo, unikatno.
Onda sam izašla i više nisi čuo moje disanje.
Želim da, svaki put, kada se ugledaš u ogledalu
osetiš ukus malina.
I opsuješ, recimo miša.
Želim da, svaki put, kada se ugledaš u ogledalu
zapevaš “Večeras si lijepa”.
I da imaš osmeh na svom lepom, muškom, licu.

NATAŠA ZORIĆ – Ljubavna pjesma sa znacima patetike. Nelektorisana. (tvrdjava, rdja, pronadjemo,…). Sva pjesnička ljepota se slila u jedan zanimljiv stih: I opsuješ, recimo miša. Sve ostalo je već viđeno, izrečeno na stotine puta. Glavna sugestija je poraditi na originalnosti.

 

Radovan Vasiljević, 1982.
Srbija, Niš

SREŠĆEMO SE

Srešćemo se, znam to već sada,,
Pod svetlima nekog nepoznatog grada.
Bilo po danu ili po noći,
Znam da ćemo jedno pored drugog proći.

I sve će prestati, ceo svet nestati,
Zvuk motora, ulična buka,
Ostaće tog trena bez zvuka.

I sve će za trenutak stati
I poželećemo da se taj tren vrati
Ali znaćemo da nemamo snage
Da pogledamo u oči osobe drage.

I zato ćemo ostati hladni
A osetićemo da smo mali i jadni
I proći ćemo hladno, kao stene dve,
Ali srešćemo se…kasnije ili pre…

RADOVAN VASILJEVIĆ – Pjesma koja je neprimjerena dobi autora, jer je nivo rada učenika osnovne škole. Volio bih da autor počne čitati savremenu poeziju, da ne shvati poeziju kao pisanje spomenara gdje si napisao pjesmu ako napišeš npr.:

Sudbina me boljela,
jer me nije voljela
a da me je voljela
ne bi me preboljela…

Dakle, takvo pisanje nije poezija… to je samo puko pisanje u rimi, nekreativno i primitivno, kao da si nekoga natjerao da napiše pjesmu. Eto tako izgleda i ova pjesma, gdje se patetičnim krajem bezuspješno pokušava izmamiti emocija.

 

Katarina Pešić, 1990.
Srbija, Niš

OBLIK LJUBAVI

danas sam poželela da se ubijem
zato što me niko ne voli
zato što ni ja ne volim samu sebe
onda sam ušla u taksi
taksista je rekao da smo kao severna koreja
ja sam rekla da smo gori
onda smo pričali o umetnosti
kaže
sine mlada si sad treba da putuješ najviše
sine moja generacija šta je sve preturila
preko grbače
ali sine i dalje smo veseli
moraš i ti tako
nemoj da padaš
i shvatila sam
ljubav ne dolazi uvek u istom obliku
volela sam potpunog stranca
u tom trenutku

KATARINA PEŠIĆ – Odlično. Još da nije bilo rime obliku-trenutku, pjesma bi zvučala savršeno, jer bi i poentiranje bilo maestralno. Ipak, originalna ideja i dosta dobra realizacija pjesme – sasvim dovoljno da u moru neispirativnih pjesama nagradim ovu pjesmu najvećom ocjenom. Ujedno preporučujem da ovu pjesmu pročitaju svi oni kojima sam napisao da ne postoji radnja u njihovim pjesmama. Jednu pjesmu je teže napisati nego roman, jer u svega par riječi moraš napisati nešto što će biti originalno i imati sjajnu, nesvakidašnju poruku.

 

Nikola Lukić, 2004.
Srbija, Niš

REKVIJEM

Talas zube talasa,
Naš skelet trune ispod kože,
Krv iz nosa, opada masa,
U središte glave produbljuje kov,
Što kove mrtva sećanja bez glasa.

Podignutih ruku, klonule glave,
S nogama u vazduhu lebdi naspram semena,
Ridja mu krv pada na nas,
Bez osećaja vlage, mrlje koje nema,
U ušima gori mili spas.

Mi smo tu, raskol u tmini,
Večna pamet, bez postojanja,
Nada nije nadati se živi,
Vera u nama živi izvan stanja,
Mi smo tu, raskol u tmini.

NIKOLA LUKIĆ – Pjesma u kojoj nema poezije. Osnovna autorova inspiracija je napisati pjesmu u rimi. I to se vidi. Potpuno bezidejno poentiranje, niti jedan originalan pjesnički element u čitavoj pjesmi. Volio bih da autor počne čitati savremenu poeziju, da ne shvati poeziju kao pisanje spomenara gdje si napisao pjesmu ako napišeš npr.:

Sudbina me boljela,
jer me nije voljela
a da me je voljela
ne bi me preboljela…

Dakle, takvo pisanje nije poezija… to je samo puko pisanje u rimi, nekreativno i primitivno, kao da si nekoga natjerao da napiše pjesmu. Eto tako izgleda i ova pjesma.

 

Zumreta Šaković, 1959.
Srbija, Novi Pazar

SPAVAŠ LI

Spavaš li budan večeras?
Znaš duša moja
brodolomnik
na hridi nasukana
traži u sećanjima tebe
u gutljaju soli.
Sanjaš li
oluje zagrljaja
plima i oseka
u našim valima.
Ja spavam očima uprtim
u sećanja.
Da li te grizu dubine
ili si našao luku.
Sećanja plove obalama
mene kako ti sklanjam
pramen kose sa čela.
Sanjaš li budan
u svetlim noćima
do svitanja.
Plovimo morima
hodamo obalama
gledamo u zvezde
i šutimo.
Sečaš se šutnje
rasute svuda
po nama, zemlji, morima dalekim.
Spavaš li ili gledaš
prašinu po nebu
usnulim očima.
Znam zašto toliko sija nebo
ja i ti razlili
zlatni konac po tinti
porukom nedostajanja.

ZUMRETA ŠAKOVIĆ- Sećanja plove obalama mene kako ti sklanjam pramen kose sa čela. –  ovo ne može stajati kao rečenica. Također i gramatička greška Sečaš se šutnje je neozbiljna. Stilistički gledano, pjesmu je potrebno lišiti heremetičnosti koja se dobija besmislenim genitivnim metaforama čisto da bi pjesma izgledala poetično. Potrebno je pjesmu podijeliti na strofe kako bi čitalac imao vremena predahnuti i razmisliti o pročitanom. Također, riješiti se i suvišnih riječi čije akcentovanje nema poentu u tekstu.

Ja spavam očima uprtim
u sećanja.
Da li te grizu dubine
ili si našao luku.
……………………………
Spavam očima uprtim
u sećanja.
Grizu li te dubine
ili si našao luku?

Ovo je samo primjer. Potrebne su brojne intervencije na pjesmi. Inače, kada se radi o autorici, ona je u prethodna dva mjeseca, u punom smislu učestovala u interkulturalnom dijalogu i zaista širila pozitivnu energiju na našim društvenim mrežama. Veliko poštovanje!

 

Jusuf Skoko, 1990.
Srbija, Novi Pazar

***
Sediš tu kraj mene, izjavljujes mi ljubav
Ali meni je neko drugi na pameti,
Neko bez koga ne mogu da razmisljam,
Neko koje moj vazduh,
Neko bez koga ne mogu.

Eto upravo sad dok mi govoris sve najlepše
Ja mislim i dalje na tog nekog.
Ne bih imao hrabrosti tako kao ti
Da to izjavim što ti meni.

Već mi nedostaje taj neko,
Osecam kroz misli, kroz preplitanje
Osecaja koje prožima moje srce,
Trnce kroz telo, kroz vazduh koji dišem…
U meni je i oko mene, svuda je.

JUSUF SKOKO – Pjesma bez poetske vrijednosti. Nelektorisana. Potpuno bezidejno pisana. Prepuna patetike. Djeluje kao ispovijest u spomenaru.

 

Melita Ratković (Melx), 1957.
Srbija, Novi Sad

INDIGO

Indigo
Moje su misli indigo boje.
Moja je ljubav boje indiga.
Moj Bog je boje indiga, čitav
Universum. Mjesta koja u snovima
pohodim. Sve baš sve je indigo.
Ja bdim u nekoj višoj javi,
plavoljubišastog finog tkanja.
Boja dubokog Oceana, unutrašnjost
Svemira, sve je oko mene mirno, sigurno,
titravo, životno. Moje energetsko biće,
sama srž postojanja paralelne stvarnosti.
Sve je obojeno, postojano, vječno. Duša,
um nadilazi tijelo, vraćam mu se, izranjam
iz plavetnila, još mi vrijeme nije.

MELITA RATKOVIĆ (MELX) – Ništa specifično u pjesmi, nešto po čemu bismo je pamtili. Čak i prelijepa riječ indigo je uništena deskripcijom u kojoj nema poezije. Ja bdim  – zar se ne bi moglo reći samo bdim, jer je samo po sebi odrednica lica. Sve pohvale za izrazitu aktivnost ove autorice u promociji interkulturalnog dijaloga, u prethodna dva mjeseca, a vezano za njenu aktivnost na našim objavama!

 

Dina Zavarko, 1971.
Srbija, Novi Sad

NESANICA

Svet se sabio u tačku.
Uskovitlala mi se nutrina.
Tražim ispod kamena,
u raščupanim krošnjama
i talasima
poreklo ljudske okrutnosti.
Neobjašnjiva je!
Izlivaju se bujice gromova i topova.
,,Uništavaju, ali zemlja će opet iznedriti život.”
Tako me boli taj huk.

Šta da kažem ako me pitaju ko sam?
Ja sam ti i onaj čovek tamo što prosi,
Žitni klas i jutarnji ruj.
Pralja sam i kraljica,
vidarica i košuta…
,,Proći će.”
Znaš da neće.

Šta da kažem ako me pitaju ko sam?
Sem tebe, niko moj jezik ne razume.
Nebesko sam plavetnilo
i čojana trava,
ozeblа lastavica
i zaboravljenog cveta prašnik.
U meni zebnja ne odlazi na počinak.
Preteško je voleti me.
,,Nije.”
Vulkani kad se stišaju
i lava se na koži ohladi,
postaću plodno tlo tek za milion godina.
,,Čekaću.”

Šta da kažem ako me pitaju ko sam?
Čestica svemira,
božija kreacija nesavršena,
čovekoljubiteljka,
za uzburkanost sveta samo čestica nebitna…
,,Spavaj, šašava pesnikinjo moja!”

DINA ZAVARKO – Pjesma koja djeluje kao monolog emotivne žene prepun patetike. Sve ovo bi se znatno bolje ocijenilo da se traži prozni tekst, jer ovo i jeste proza. Ovdje nema poezije. Niti jedna metafora karakteristična za savremenu poeziju. Sve sami klišeji, ono što smo čitali od velikana naše književnosti iz prošlog stoljeća… Tekst djeluje pismeno, stoga pohvale za lijep lektorski rad na njemu.

 

Tatjana Radovanović, 1973.
Srbija, Novi Sad

ZAGRLJAJ

Postoji mesto na zemlji gde je sve moguće
tu kamen nije kamen neg’ voda
tu se pobednik slavno ne uzdiže,
u srcu ti se rodi malo zlatno sunce
i raste sve veće i veće
i možeš da vidiš kako zima
za samo treptaj oka postaje proleće
i kako je svaki poraz ustvari dostignuće.

Na tom se mestu čuda dešavaju;
drveće je stopama vezano za nebo
a kišne kapi padaju nagore,
bolesni tu istog trena ozdrave
zaboravljeni snovi odmah ožive
pognuti od bola sad uspravno hodaju
i oni već odustali opet nadu vide.

I sve se ograde i rampe same ruše
a tuga u sreću pretvara,
u iskrenom zagrljaju drage duše
krije se mapa skrivenog blaga
i svaka laž se postidi,
reke stanu da teku uzvodno
i sunce se na zapadu odjednom budi,
od svih grešaka koje načinismo
ovde smemo postajati bolji ljudi.

Ali kad stigneš na to sveto mesto
u lekoviti prijatelja zagrljaj
nikada ne puštaj prvi,
jer ne znaš koliko je njemu potrebno
da mu krila narastu da se od zemlje odvoji
da i njemu u žilama roj pčela zabruji.

TATJANA RADOVANOVIĆ – Mnogo, zaista mnogo prozne deskripcije… Jedinu poeziju koju pronađoh u ovom tekstu je ova prelijepa izjava: drveće je stopama vezano za nebo.

 

Igor Farago, 1994.
Srbija, Novi Sad

OTAC

Kažu mi da u tvojoj sobi broj 33,
postoji jedan zamagljen prozor.
Kroz koji uvek prodire samo zalazak sunca.
Par fotografija čudnih lica i ti.
Na stolu bela šoljica na crne tufne i talog kafe na zidu.
Posle ponoći dobijaš terapiju protiv života.
Tabletama sećanja i ubeđenjima
da si ono sto piše i to ne prestaje.
Znaš da nije sve tako kao što izgleda.
Istina ume da ubere loše plodove,
pa pogled u nebo ume biti mučan za tvoje oči i ruke.
Prestao si da se moliš da budu slobodne
i da možeš skrenuti malo sa puta ka tvom rođenju,
jer si ga i zaboravio.
Nisam daleko. Tu sam u holu za prijem pacijenata.
Molim se i čekam da preuzmem tvoje telo.
Da jedini od tebe stvoren kažem da si to ti.
Srešćemo se mi na nekom boljem mestu, slobodni.
To ti obećavam.
Ćutaćemo i gledati u vodu.
Bez vriske u duši, psihijatrijske sobe
i bez griže savesti čuvati zlatne ribice.

IGOR FARAGO – Uz bolju kontrolu misaonog toka koje bi rezultiralo sjajnim poentiranjem, ovo bi bila fantastična pjesma. Autor koji zna šta je poezija. Mnogo potencijala se nazire…

 

Svjetlana Razdoljac, 1994.
Srbija, Pančevo

OTIŠAO JE TATA

Daljino,
otkriću ti tajnu,
imala sam nekada porodicu.
I ja sam nekada bila dete.
Ustajala bih kada tata
kaže da je vreme, a
zaspala bih nakon što me mama
za postelju spremi.
Bila sam i ja nekada srećna.
Igre bi bilo na pretek,
a nikada neću zaboraviti
one livade beskrajne,
ona brda kao džinove,
one krivudave puteve i
one pahulje koje su mi se
na trepavicama hvatale.
Bila sam sasvim obično dete.
Radovala sam se parčetu
vruće pite,
čokoladi ili gumenim bombonama.
Oduvek sam volela gumene bombone.
Danas, retko ih jedem.
Nekako,
podsećaju me na taj period
kada sam bila dete.
Kada sam imala porodicu.
Pa mi probude tugu.
Setu.
Pa krenu suze.
Pa sve dođavola.
Znaš,
daljino,
otkriću ti tajnu.
Tata je otišao
i od tog trenutka
ja više nisam dete.
Od tog trenutka mama nije mama,
ona je sve u jednom.
Leđa iza kojih se krijem,
prsti međub kojima se grejem,
suza koju pijem,
zagrljaj u kom dušu odmaram,
rame na kome spavam,
prijatelj kakav nigde ne postoji,
a mama je i tata.
Ona je i temelj i krov,
snaga i sila.
Mama je i lekar,
čistačica,
vaspitačica,
učiteljica,
ali i ruka pravde.
Eh, kad bih ti daljino
sve ispričala,
ni ti mi ne bi verovala
šta je sve moja majka meni bila i
šta je još uvek.
Jer, znaš,
odala sam ti tajnu
da je tata otišao i
da ja od tada više nisam dete.
Jesam u telu,
ali u duši više ništa nije isto.
Moram podeliti sa tobom
i da sam mamu neretko
čula kako jeca i
videla je kako briše suze
i brzo ruke stavlja u džepove,
kao da je u njima suze od mene sakrivala.
Mada, nije morala,
i ja sam suza imala na pretek,
pa sam ih sve pod jastuk gurala.
Moja mama nije plakala
jer je tata otišao,
čak je i rekla da je tako najbolje.
Mislim da je mama plakala
jer nismo više imali porodicu.
I znaš, ja dan danas zbog toga plačem.
Daljino,
sve ću ti tajne jednom reći,
jer ti razumeš,
slušaš i ćutiš.
Ti samo odjekuješ,
ali se ne ljutiš.
Ako ti nekada neki tata
bude pričao kako je otišao,
reci mu da ne mora da se vrati.
Taj tata je trebao jednoj devojčici
koja ga je od papira pravila,
pa pored sebe na slikama lepila.
Devojčici koja više nije dete.
Daljino,
ustvari mu ništa ne reci,
neka sam pokuša da shvati,
da kada nekome iz srca ode,
nema više gde ni da se vrati.

SVJETLANA RAZDOLJAC – Patetična pjesma koja mi je izmamila emociju, jer je autorica u moru patetike ipak unijela originalne događaje i zbog toga – puno poštovanje. I poentiranje koje je patetično sa nametnutim rimama, ipak ima svoju iskrenu emociju.

 

Suzana Todorić Asković, 1978.
Srbija, Paraćin

TIŠINE I ĆUTNJE

Naočigled privid mira u nemiru
klija u meni to zrno slutnje,
Ko crna rupa u mirnom svemiru
razdiru me moje tišine,
i moje ćutnje.
I ćutim.
A rado bih rekla milion reči
al nemam kome ja da kažem.
Nešto me uvek u duši spreči
dok u tišini samu sebe lažem.
Moje su ćutnje od reči teže,
pretežak teret,tišine koju nosim.
Svaka reč koju bih rekla a prećutim
poput stakla,mi srce reže
i sa sopstvenim mirom se u sebi kosim.
Privid mira u meni se ogleda
tišine i ćutnje i dalje čime u meni.
Ponekad samo iz mog pogleda
poteče bujica reči neizgovoreni.

SUZANA TODORIĆ ASKOVIĆ Ponekad samo iz mog pogleda poteče bujica reči neizgovoreni. – NEIZGOVORENIH… ali autorica je morala ostaviti neizgovoreni, jer je prethodno stih završavao na riječ meni. Sve to sasvim jasno govori da je ova pjesma u službi nametnute rime. Da su bar rime originalne, već nešto što se može naći u brojnim pjesmama. Pjesma bez originalnosti.

 

Gordana Trifunović (Goca), 1987.
Srbija, Petrovac na Mlavi (Burovac)

PUTEM SRCA

Čuješ kako se diže zlatna oluja ?
I šta ostaje na našim dlanovima
kada se to ne držimo za ruke ?
Samo od naše ljubavi pozlaćena prašina
što klizi nam niz kožu kada se jedno , na drugo naljutimo.
Putem srca sve se vodi istinom
i kad te nema tražim te u svetu ,
još ima nežnosti koji bih prisutnosti,
još ima susreta u kojima su sve tvoje prisutnosti.
I davim sebe u samoća poricanja
da mogu sama , bez tebe dalje.
Al zadnju reč drži srce koje ti u daljinama poruke šalje , da ljubav nikada nije ni prestala.

GORDANA TRIFUNOVIĆ (GOCA) – Pjesma prepuna patetike i nelogičnosti. Da ne pričam da je informatički nelektorisana, gdje su razmaci udarani prije i poslije zareza onako kako je to autorici bila volja. Stih još ima nežnosti koji bih prisutnosti, je nelogičan, gramatički neispravan, prosto da te glava zaboli. A sami kraj pjesme Al zadnju reč drži srce koje ti u daljinama poruke šalje , da ljubav nikada nije ni prestala. je klasični fragment žalopojke iz spomenara.

 

Vesna Jakovljević, 1971.
Srbija, Smederevo (Lozovik)

BALADA O PRINCU I ŽABI

Ja sam mali princ,
žena mi je žaba,
zubi su joj retki,
nešto k’o taraba

Ima srce dobro,
debela i ružna,
kad je ja naljutim
onda je i tužna.

Volela je žaba mene,
dušu, srce dala,
ja sve iskoristio
koja sam budala!!!

Neumorna žaba,
stizala bi svuda,
da svom mladom princu
pokaže sto čuda.

Razmaženost moja
dosadi mi žaba,
pa joj jednom rekoh:
-Izgledaš k’o baba!

Poč’o sam da tražim
princeze i klinke,
poslao sam svima redom
poruke i slike.

Bilo mi je lepo
da sluškinju imam,
dok na raznim
mrežama sa drugim se cimam.

Kraljevstvo je moje
trajalo do zore,
kad sam čuo glas:
– Skupi stvari svoje!!!

Odoše do vraga
moje avanture,
žaba srce pokida
i srce i cure.

Počela je žaba ,
tugom svoga bola,
da od mene pravi
uništenog stvora.

Shvatila da meni
nema većeg srama ,
ako se odluči
da postane dama.

Mesto muva I pauka
hranile je tuge,
dotera se žaba
bez i jedne ruge.

Postala je žaba
princezica prava ,
meni osta samo
da me boli glava.

Da po svetu lutam
k’o bez glave muva,
dok u sreći moju žabu
neko drugi čuva.

VESNA JAKOVLJEVIĆ – Lijepa pjesma za djecu. U tom kontekstu, ima svoju priču. Lijepo poentiranje.

 

Stefan Đorđević – Đole, 1997.
Srbija, Sokobanja

SUDBINSKA LJUBAV

Pomiluj me kao jutarnji zrak Sunca,
Neka mi kosa vijori tračkom dorira
Tvojih nežnih prstiju, obavijenim svilom
Što smiruju i daju svetlost mojoj duši.

Tvoj tonalitet glasa me obgrljuje oko srca
Ta nežnost i toplina, uzvisuje me do nebesa,
Ti si put, istina i život,
Ti si staza moga spasenja.

Poljubac – žar nežnosti, vrela toplina,
Dodir – smirenost, blagostanje,
Reč – spas, budućnost,
Zagrljaj – oreol spasa, uzvišenost.

Budi mi putokaz ka boljem životu,
Daruj mi porodicu, decu, spas..
Pristani, budi uz mene, u dobru i zlu..
Do svršetka ovozemaljskog gostovanja.

STEFAN ĐORĐEVIĆ (ĐOLE) – Biranim riječima ispisano ono što je općepoznato. Ništa novo nije rečeno kroz pjesmu.

 

Ljiljana Lukić Tatić, 1958.
Srbija, Sremska Mitrovica

U NOVEMBRU

U Novembru su nekad padali snegovi…
Kako smo se radovali
tim divnim belim pahuljama,
vrapcima ispod strehe,
mrazu sto je nocu slikao
caronbe zamke na staklima prozora.
Noci su bile tako nezne,
carobne,bele…
A zvezde!
Zvezde su bile pahulje snezne.
Nosili smo vunene rukavice
I carape ispletene
gumene cizme,
te neke sezdeset i trece.
Radovali smo se sarama u snegu,
koje su cizme ostavljale za nama,
u novembru…
Jos su svetlele petrolejke lampe,
zidovima su plesale senke
a uspavanke,tiho pucketanje vatre.
Secam se te godine…
Otac nam je rekao da postoji Deda-Mraz
i napravio prve sanke drvene.
Kako nam je malo trebalo
I to malo je bilo dovoljno
da budemo srecni.
Pred Novu godinu je Deda-Mraz stigao.
Necujno…Niko ga nije video.
Ostavio poklone,prve slatkise…
Pogasile su se petrolejke,
zasvetlele sijalice,
pucketanje vatre se sve slabije culo
od muzike sa radija…
za srecu nam je svaki dan
trebalo sve vise i vise…
Da li smo postali srecniji?
Ovog novembra, nema snega.
Nema ni vrapca ispod streha…
Ni mraza da zamak naslika na staklima
a ja…a ja razmisljam…
Mozda bi bilo bolje,mozda bi bili srecniji
da te sezdeset i trece
Deda-Mraz nije stigao, mozda…

LJILJANA LUKIĆ TATIĆ – Glavna zamjerka je potpuno nelektorisana pjesma, gdje velika slova izlijeću, nema afrikata… mjeseci u godini se pišu velikim slovom, stavljaju se znakovi interpunkcije na nepotrebna mjesta (Deda Mraz, bez crtice). Ipak, pjesma ima svoju toplinu i jasno je lični doživljaj pisan za svoju dušu. Također, važno je napomenuti da je ovo autorica s kojom je saradnja divna… Sve pohvale za ljudskost koju nam uvijek pokazuješ, Ljiljana!

 

Ljilja Vujić Crnojakić, 1969.
Srbija, Sremska Mitrovica

JASMIN

Dok mirise jasmin pod prozorom mojim
Majska noc se razli ko akvarel da je
Ja jos zudim dragi za poljupcem tvojim
Cvet mirisem,cekam,ljubav joste traje.

Gledam svake noci zvezdano nebo
I dok zvezda pada,tad zelju pomislim
Vec odavno ti si meni doci trebo’
Jer svi nasi puti davno su pokisli.

Blatnjave su noge,od zivota valjda
Suzama se tope svi koraci moji
Postoji li mili za nas dvoje nada
Da se nasa ljubav kao nekad spoji?

Dok mirise jasmin ,kap kise tek pade
Sa latice cveta stopi se zutilo
I tad ode zadnji tracak moje nade
Da bi opet isto kao nekad bilo.

LJILJA VUJIĆ CRNOJAKIĆ – Potpuno nelektorisana pjesma, bez afrikata, znakovi interpunkcije informatički i gramatički nepravilni i nedostatni. Van toga, pjesma sa lijepom porukom, ali djeluje kao pjesma sa početka 20. stoljeća, a sada već kao pjesma spomenara, jer ne nudi ništa novo.

 

Stevan Lalović, 1990.
Srbija, Sremski Karlovci

ODMOR DUŠE

Dušu sam odmorio,
kad sam tebe stvorio,
tkao te od lepše strane sveta.

Od ljudi često krao,
sve što sam tebi dao,
da mi u snu budeš sve što cveta.

Miris najlepših ruža,
dobrota, čista duša,
vrata raja sam lako otvorio.

Sanjam najlepše snove,
sleteću noći ove,
Tu gde sam odmor za dušu stvorio.

STEVAN LALOVIĆ – Prevaziđene rime. Van toga, u pjesmi ima pjesničkih momenata poput tkao te od lepše strane sveta. Ipak, ostatak pjesme robuje rimi, kao da je pisana za nekog pjevača da je otpjeva. Dakle, radi se o tekstu pjesme, a ne o poeziji. Mislim da bi ovaj autor trebao da se liši rime i da pusti svojoj inspiraciji da mu određuje tok misli, a ne rima. Potencijala ima…

 

Dragojla Divjak Topalović, 1966.
Srbija, Stara Pazova

ZALAZAK SUNCA

Pruži mi ruke
kad te umori zalazak sunca
Kada se raspu oblaci beli
I kad te dotaknu hladne kiše
Kad spaziš mahovinu
Na truloj trešnji koja izdiše.
Pruži mi ruke
Kad ti srce zaplače
Zbog obećanja koje smo dali
Ispod krošnje bagrema
A sve što smo imali
Tuzi smo predali.
Pruži mi ruke
Vetrovi su hladni i jače biju
Ali još uvek cvetaju
Neveni žuti
Zagrli me i ćuti
Sve je u jednoj minuti
Zastalo
I ne smeju da nas rastuže
Ogoljene grane
I one ptice što oko nas kruže
Uplašene i same.

DRAGOJLA DIVJAK TOPALOVIĆ – Hladne kiše, vjetrovi, krošnje bagrema, ptice… svi motivi su prevaziđeni. Ništa originalno. Inače, imam veliko poštovanje za ovu autoricu kao divnu osobu.

 

Boško Mirković (Boško Knin), 1972.
Srbija, Subotica

JESENJA BALADA

Pozdravlja me sunce pred odlazak na put
i prirodu šara u braon i žutu,
polako se jesen provlači sad, svud,
sve je više ljudi u dugom kaputu.

Gde to leto ide i ostavlja šume
koje za njim plaču kroz lišće što pada,
niko kao šuma plakati ne ume
za bojama,vedrim,prolećnih livada.

Gde to ptice lete,nestaju u visu
i sve manje cvrkut dopire sa grana,
u blizini našoj ko da nikad nisu
boravila razna jata raspevana.

Svud tišina trepti i studen se šunja,
okruženo mrakom dnevno svetlo kraće,
za kojim li brdom naše Sunce kunja,
ko li će ga naći,probuditi kad će.

Natmureno nebo svučeno na pute,
u blatnjavom jarku kroz maglu rominja,
nepoznati pravac,a raskršća ćute,
u daljinu bačen pogled je od inja…

BOŠKO MIRKOVIĆ (BOŠKO KNIN) – Pjesma koja bi, da je pisana početkom 20. stoljeća, imala izuzetnu prođu, jer se u njoj vide sjajne pjesničke vještine. Ipak, danas imamo čitavu plejadu takvih pjesama koje stoje napisane. Ovom pjesmom ništa novo nije rečeno, samo su skladnim i lijepim riječima ponovljena značenja jeseni kao glavne metafore u pjesmi. Također, pripaziti na informatičku pismenost nakon upotrebe, a u svezi sa upotrebom „razmaka“ nakon interpunkcijskih znakova.

 

Milica Milenković, 1989.
Srbija, Svrljig

SRCE U SVEMIRU

Svaki put kada me ne poželiš
postanem tačka u koju se uvuku
ruke, noge, struk, pupak, celo telo

Iznova nedovoljna sebi da tu tačku
vratim u prvobitni položaj
osmeha od uveta do uveta
isturenih belih grudi
iz kojih bi da prokape mleko
golog stomaka koji bi da primi tvoje ruke
očiju uprtih u tvoj potiljak dok ližem ti vrat

Ja sam prazna kuća,
izašao si kroz slomljeno staklo,
polomljeni prozor, rasklimatana vrata
teran olujama
da što pre napustiš položaj u meni

Odleteo je za tobom i naš beli krevet,
naše stolice, bokali i mačke
kao na Dalijevoj slici
poludeli su atomi

A samo srce ostalo je
da kuca u jednoj tački
preostalog svemira

Gde iza oblaka, iza oblaka
na mlečnom putu i dalje sijaju zvezde

MILICA MILENKOVIĆ – Odlična pjesma. Napokon nešto novo, drugačije. Sve pohvale za originalnost! Nemam niti jednu zamjerku.

Đorđe Damnjanović, 1975.
Srbija, Šabac

BALADA ZA DECU O PEVCU

Mislim o tome,
dok jedem krilce pevcu
kakvu da ispričam
pesmu za decu.
U životu gledam
nepravdu na svakom koraku,
A ja sam za ljubav, sreću i lepotu.
Nesreća u svemu je ta
I srce me štreca
što jedem halapljivo
ovog mladog pevca.
I pitao sam se iznenada,
“Šta da sam baš ovaj pevac ja” ?
Kako bi mene, nečija usta pojela,
kao što sad njega
slatko jedem ja.
I on je nekad davno
bio nečije jaje
i on je nekom nekad
bio malo pile.
Šepurio se jedno leto,
kao svaki petao.
Po avliji jurio koke
i s njima se šetao.
A onda jedno podne,
moja nana stara,
dočepa se pevca
i poče da šamara.
Supicu od pevca
je spremila ko Bog,
kad je na kapiji videla
unuka svog.
A ja kao svaki dečak
gladan kao ris,
sedam za sto
babi šaljem kiss,
mački kažem Pissss!
I mislim se dugo
zbog nepravde te,
zašto je pevac
morao zbog mene
da umre.
Opet bi ja bio sit
da je baba ispržila i jaje.
Nije morala
pevca da kolje,
i petlu bi i meni
bilo mnogo bolje.
Mada, što se mene tiče
iskren moram da budem
jeo sam s apetitom pevca
o nepravdi tad nisam mislio,
jer su mi jako
krčala crevca.

ĐORĐE DAMNJANOVIĆ – Opet bi ja bio sit – Opet bih ja bio sit… Dosta originalna pjesma. Volio bih da vidim šta autor dalje može ponuditi. Odlično poentiranje.

Petar Ninić (Tkač), 1985.
Srbija, Valjevo

TAMO

Odlazim, a nemam gde.
Što ćutiš? Odlazim!
Ko da mi trebaju noge
da odem, uzalud bi
me zvao, da hoćeš,
ja sam već tamo.

Jednoga dana,
ja ću ponovo biti mlada,
naučiću da pamtim imena
ljudi koje srećem,
osmeliću se da vidim tebe,
čim sednem u kola i krenem.

Moja kola su bez točkova,
nemaju motor,
leže, zakopana u krevet.
Imaju višak delova, ne znam kako?
Ali više i ne marim da ih pokrenem,
ja sam već tamo.

Tamo – ne poznaje razlog,
tamo – to je moj zaklon,
moj zatvor, moje prokleto blago.
Odlazim, a nemam gde,
uzalud bi me zvao, da hoćeš.
Ja sam već tamo.

PETAR NINIĆ (TKAČ) – Na momente vidim odličan pjesnički potencijal. Sviđa mi se: Odlazim! Ko da mi trebaju noge da odem… Pjesma ima mnogo suvšnih riječi kojih se treba lišiti (zamjenice, prilozi, prijedlozi, veznici).

 

Slađana Janković, 1968.
Srbija, Vranje

JEDAN ŽIVOT-DVA LICA

Kosa kosa kosica
Lepa moja frizurica
Svilenkasta plava negovana
Tek dosegla do ramena
Jednog dana ispeglana
A već sutra kika ispletena
S njom sam mogla šta sam htela
Sve…dok jednog dana
Zbog gosta nepozvana
Bez uvojaka mojih ostah.
Obuze me očaj.
Pomislih-došao je kraj.
Tu vam tugu
Opisati ne mogu.
A kad sam sve boli isplakala
Pred ogledalom sam stala pa se zapitala:
Ženo, šta ćemo sad?
Živeti se mora..
I dočekati nova zora
Dal’ sa kosom il bez nje
Mene čeka novo svitanje.
Tad ugledah svoje drugo lice.
Lepo lice jedne ćelavice.
Pa nabavih raznorazne krpice.
Marame turbani kapice šeširi
Damica sa stilom baš je lepo biti.
Jedan život-dva lica!
A ja kao feniks ptica
Iz pepela se dižem
I dišem i živim
Jer imam kog da volim
I imam kome da se divim.
Jedan život-dva lica!
Shvatih: kosa je samo jedna mala obična sitnica.
Moj život je taj.
A moj moto: od života ne odustaj!
U svakom novom danu uživaj!
Nisam dozvolila da mi život pokvare sitnice
Iz najlošijih životnih situacija
Izvukla sam najbolje
I iz tog su nastale predivne pesmice
Prelepe fotografije
Prejake poruke


Iz moje duše za sve lavice.

SLAĐANA JANKOVIĆ – pesmice, kosica, kapice… sve djeluje sladunjavo, tako da neću kvariti pjesmu komentarom. Dodat ću samo da izuzetno poštujem ovu autoricu, jer je divna osoba, neko čiji komentari vesele i doprinose pozitivnoj atmosferi na društvenim mrežama. S te strane je vrhunski promotor svoje zemlje! Veliko poštovanje, Slađana! Jer ipak je najvažnije ono što je u srcu…

 

Kristina Kljajić, 1998.
Srbija, Vrnjačka Banja

KUĆA

Imaš nešto što ima moja kuća
čudnu materiju koja me
ne ostavlja samu
stare bukete
cveće ogledala i slike
mračnu borovu šumu
samo kuća ne može da ode
da ponese stvari i kaže da žuri
čak ni ja ne mogu da je ostavim
poetika tog prostora se ponavlja u snovima
podsećaš na ljubičasto cveće koje
obmotava ljuljašku
analogne fotografije sa letovanja
na kojima se smejem
i imam plavu kosu
imaš nešto što liči na mir
na baršunati vokal džez pevača
moja bolesna sentimentalnost
nikad me neće ostaviti
ličiš na nekog sa kim bih mogla
da čuvam psa ili zasadim drvo
imaš nešto što mi je poznato
prema čemu imam divljenje i prezir
možda ti nikad nisam rekla da godinama
pokušavam da pobegnem od kuće.

KRISTINA KLJAJIĆ – Odlična pjesma, možda je poentiranje moglo biti i bolje, ali je potpuno originalna i zanimljiva.

 

Jelena Glišić, 1983.
Srbija, Zaječar

N E I S K A Z A N O

Mimo mene izgubljeno hodaš,
miluješ neke prošle trenutke,
a onda maska pada
i postaješ ućutali stranac.

Prepliću se dva lika
u naletu predaješ mi dušu,
potom se sklupčas i zanemiš.

Da se obratim smehu
ili turobnoj slutnji,
kome da odam te nadošle tajne
i gde sebe da smestim
ka nekom drugom zidu
ili u tvom toplom krilu.

Nailazi mesečna ćutnja
ti dani nisu dugi
oni daju slučajne radnje,
da li će da im se odaš
ili će se Isto čekati opet.

Prolaze vremena razna
pozdravljam neka i predajem sebe
ali i ja ćutim
dok ih Opet sve vraćam tebi.

JELENA GLIŠIĆ – Ništa novo u pjesmi. Ništa po čemu bi se pamtila.

 

Valentina Milovanović, 1991.
Srbija, Zaječar

HOROSKOP

Čita dnevni horoskop u memljivoj kancelariji dok dogoreva cigara.
Prepuna pepeljara.
Dogoreva i ljubav, zdravlje je služi.
Posao ide.
Sve po planu.
Dok se svet oko nje vrti, unutar nje umro je odavno.
Horoskop kaže dobro je.

VALENTINA MILOVANOVIĆ – Dobra minijatura. Minijature kao književna forma su naročita koska. Najčešće je dovoljna jedna upečatljiva metafora da bi pjesma ostavila bez daha čitaoca, a ako jedna nije snažna, ponekad je potrebno i više njih, kako bi nadomjestile moć jedne. Ova pjesma je trebala više originalnih metafora. Jače poentiranje, također, učinilo bi ovu pjesmu snažnijom i originalnijom.


 

Simo  Golubović:

 

Teško je, zaista je teško, davati pojedinačno komentare/ocene. Moguće je samo ovako uopšteno. Veliki broj učesnika, zahteva veliku analizu. Ono što je zajedničko za sve, to je da su sve SVI učesnici javili sa dobrom voljom i lepim namerama. Ni jedan od ovih učesnika nije ponudio bezvredan rad, mada ne mogu kazati i to da nisam mogao izdvojiti ni jedan rad koji bi dobio 12 poena. To je veoma visoka ocena i za nju bi trebao i rad/pesma biti tako dobra da pleni čitaoce. Tematika je veoma ujednačena. Skoro da je konkurs bio tematski određen, tako da većina učesnika piše neku vrsti svoje ljubavne ushićenosti ili tragike. Čini mi se da ne bih ogrešio kada bih istakao rad/pesmu VESNE JAKOVLjEVIĆ koja se javila pesmom za decu. Ostvarila je dobar ritam kakav i treba da je kod poezije, posebno dečje, jer za dečju pesmu bez ritma i ne možemo kazati da je dobra pesma. Nisam rekao da i ova pesma ima sitnih nedostataka koji bi se s lakoćom mogli urediti da pesma dobije najveću ocenu.

 

Svim učesnicima čestitam na odlučnosti i lepim stihovim. Uveren sam da će u nastavku takmičenja ponuditi svoje najbolje radove. Svima želim napredak u nastavku ovog zanimljivog takmičenja u kome su svi učesnici pobednici, a gde gubitnika nema.


 

Enea Hotić:

 

Poštovani takmičari,

Pred nama je jedno uzbudljivo takmičenje. Želim vam svu sreću, da vam riječi budu saveznice!

Što se tiče pjesama u ovom duelu, vidljivo je odsustvo pjesničkih slika, prisustvo želje za originalnošću kod nekih autora koja ostaje samo na pokušaju. Neke pjesme su sastavi ispisani u stihovima. Međutim, divno je kada su stihovi u pojedinim pjesmama uvezani u čvrstu strukturu koja jasno oslikava motiv:” Pogled joj zariven u daljinu,

Ko koštica u višnju”. Ili jasna poruka iskazana stihovima:

“Jer niko neokrznut ne prolazi ovuda

Osmesi nečastvog zamajavaju još mlečno oko”.

Podijeli

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.