PJESME
Amra Zahirović, 2004.
Bosna i Hercegovina, Banovići
JEDINO MOJE RAZOČARANJE
Mirno je.
Tek poneka sjena zaigra kad vjetar zanjiše grane.
Tišina.
U sebi sakrila sam tebe.
Duboko negdje,
ne mogu te naći i kad bih htjela.
Znam samo da si tu. U dubini moga srca.
Pada mrak.
Vjetar se smiri pa više ni grane
ne igraju okolo.
I opet tišina.
Samo ta tišina budi neki nemir
pa umjesto grane zaigra srce.
Sjetim se tako nekad tebe
dok pada još jedna duga noć.
Bježim od svojih misli.
U njima si moj, samo moj.
U mojim si mislima sretan
i zajedno koračamo u budućnost.
U ovoj stvarnosti,
ovoj prokletoj tišini preko dana,
Nema nas zajedno.
Postojiš ti i postojim ja.
Ti živiš život za sebe, a ja svoj za tebe…
I čekam te.
Čekam da otvoriš umorno srce
kad ti zarastu rane prošlosti.
Bojim se da neću dočekati
a ne mogu prestati čekati.
Zaspim tako
čekajući da mi neki glas u tišini javi
ko si ustvari i šta smo na kraju
ti i ja.
Jesmo li ti i ja “mi”?
Ili sam ja – ja, a ti – ti,
jedan moj poraz.
Jedan jedini.
Najveći.
Želja veća od mogućnosti.
Moj ti.
Moj san neostvareni.
Jedna suza pred spavanje,
molitva u kojoj si,
jedino moje razočaranje.
Jasmina Bojić, 2005.
Bosna i Hercegovina, Banovići (Trulovići)
U TRENUTKU
Za trenutak sam te dobila,
na trenutak imala,
u trenutku izgubila…
Kad bi bar kriv bio
srcu da olakšam,
da zaboravim te.
Da si me bar uvrijedio,
na te nikad da ne pomislim.
Imena da ti se ne sjetim,
glas da ne pamtim.
Tiho si mi došao,
još tiše se izgubio,
a najtiše otišao…
Ne vraćaj mi se u snovima,
boliš me.
Pocijepat ću slike,
sakrit ću te od sebe.
Tragove dodira tvojih
sa kože ja ću isprati.
Neću više da te osjećam.
Budi tuđi,
da te odbolujem
i u rijeku nadu bacim.
Budi svoj,
putem zaborava kreni
i oduzmi mi želje puste.
Budi ti
i u trenutku bešumno nestani.
Nikolina Plavšić, 1970.
Bosna i Hercegovina, Banja Luka
(NE)VID
Crnilo kaplje odasvud,
Gusto kao smola,
Zamagljuje duh,
Vid se propinje
Iz bola,
Do bola,
Da vidi
Dušu golu.
Katran se zalijepio
Za srce,
Okorio ga,
Steže obruč oko njega.
(Ne)vid sija
U tami,
Blista,
Vidi
I ono što je
Sakriveno
Od bola.
Marina Šestak , 1986.
Bosna i Hercegovina, Banja Luka
GOLI UM
To je dovoljno golotinje
za valove uzbuđenja
negdje na plaži koja
čuva tragove maštanja.
U tvojoj goloj sjenci
sunča se moja želja i
dobije lijepu boju koja
ne blijedi čitave godine.
Tvoj goli um je seksi.
Ja inteligentnije golotinje
nisam još vidjela.
Zaista!
Ljeto se zamrsilo u
tvojoj kosi, a kapljice soli
klize po rubovima tvog
pokreta kao da plešu
po mom ritmu koji nas
na miru ne ostavlja.
Tvoj goli um je seksi
ja ljepše golotinje
nisam vidjela.
Stvarno!
Teodora Morača (Teodorra), 2003.
Bosna i Hercegovina, Banja Luka
STRAH NEOBJAŠNJIVE LJEPOTE
Paralisao me je.
Bilo je to u strahu
neobjašnjive ljepote,
nađene vječnosti i
činilo mi se
kao da je vrijeme stalo,
da je vjetar odustao,
da je razbacao sitno,
grabovo lišče –
zarobljeno u sjajnim kapljicama
u suncu koje je stalo.
Stao je potoka žubor
i krv je moja stala.
Nisam čula u krošnjama
tog vihora pir,
kao ni ptica poj.
Sve je stalo u taj bezvremeni trenutak.
Samo se uzdizao, onako,
lelujavo, zavodljivo ali i ritmično –
kao da pleše salsu.
Crne šare na njegovim rukama,
pisale su arabeske kojima nikako
nisam mogla uhvatiti oblik.
Stajala sam hipnotisana,
polusagnuta –
blatnjavih nogu i ruku, a mokrih očiju.
Nekontrolisano, otkinule su mi se suze,
vidjeh ga uspravljenog ali pogete glave.
Pogledala sam odraz svoj
u njegovim sitnim i crnim
ali blještavim očima.
Ervin Alagić, 1966.
Bosna i Hercegovina, Bihać
UVELA JE RUŽA BIJELA
Uvenu i moja ruža
Ugasila se zauvijek
Utjehu mi svako pruža
Nepoznat je lijek
Bijem bitku sa sobom
Glavi zbrka, duši lom
Srce puca majko
Bola boli jako
Život si mi dala
Naučila me čovjek biti
Sate zamnom proplakala
Sad ja ne znam suzu skriti
Srce puca majko
Dok te prima dragi Bog
Peku, teku mrakom
Bolne suze sina tvog
Svaka suza tonu ima
Zrakom plovi grob tišina
Nit’ je ljeto nit’ je zima
Tužna sviće pomrčina
Srce puca majko
Svi su moji puti stali
Prekinut je kolosijek
Kanjon lomi jek u odjek
Kad nebeske su kočije
Zazvonile pred vratima
Kažem spremno znam da nije
Zvao sam te satima
Još na licu tvoja ruka
Sjećanje u meni budi
Nemirna je moja muka
Sabur, sabur kažu ljudi
Srce puca majko
Sad mi nije lako
Pogled dići na tvoji prozor
Tvoju sobu prazan prostor
Vrijeme liječi neku ranu
Vel’ku ranu kao branu
Al’ ova bol ne prestaje
Ne odlazi, ne nestaje
Zbogom majko, zbogom oče
Sudbina je tako htjela
Bol sad dođe kad god hoće
Uvela je ruža bijela
Na koljenima uz vaš mezar
Dovu učim, molim Bogu
Položim i koji behar
Zaspao bih al’ ne mogu
Osta duša pusta
Riječi nema s usta
Teška suza u oku
Tješi bolu duboku
Enisa Adilović, 1971.
Bosna i Hercegovina, Bihać
LEPET
Umorna sam.
Umorna od strašnih, od silnih,
koji lavovi žele biti,
i vukovi,
a na hijene podsjećaju.
U ovom našem
tamnom vilajetu
valjaju se u blatu,
u potocima tuđih suza,
u lokvama tuđih prezira,
što se u močvare prelijevaju.
Muka vodi muci.
***
Samo dašak želim biti,
koji leptirovo krilo
za sobom ostavlja.
Samo oko srne,
što se sprema u bijeg,
kao opomena.
Samo prasak boje
nebeske duge
da izmamim osmijeh i okrutnima.
Lepet krila ću biti
da se vinem u nebo
i na tren podsjetim
da dobro moglo je biti.
Ilda Alibegović, 1983.
Bosna i Hercegovina, Bihać
UBRANO SRCE
U čašici od stakla
dvije vezice cvijeća,
kao da se otimaju
nemarnom ubraniku
pa mirišu iz inata
do pune sobe,
zadnjim očajem.
Svako
u zadnjem dahu
izbaci dušu,
a ono miriše
umirući.
Modro srce
mladih latica
sanja
zemlju i rijeku.
Baš sam nalik
tim plahim
stručcima
iz polja.
Kao da hvatam
posljednje zrake
vazduha,
guši me nešto
nevidljivo,
krhko, a jako,
k’o paukova mreža.
Borimo se
tako
cvijeće i ja
od naših
ubranika,
izbacujemo
zadnjih dah
cvijeće i ja,
ono miris,
a ja suzu.
Baš sam nalik
tim laticama
iz polja,
ostalo nam
života
koliko
i vode
u čašici…
Danis Halilagić, 2005.
Bosna i Hercegovina, Bihać (Brekovica)
PERSONA NON GRATA
Persona non grata proglašena,
u javnosti sam ozloglašena.
Jer javnost je preplašena
i nisam tako raskalašena!
Riječi moje ruše identitet,
jer nisu narodu epitet.
Kršim zakone moraliteta,
jer nemam prava legimiteta!
Ja pričam jako glasno,
iako to nije efikasno.
Jer riječima je reći kasno,
postalo je u svijetu opasno!
Postala sam legenda života,
jer ljudima su “tabu”teme grozota.
Zgražavaju se na takve stvari,
jer to narod kvari.
Političarima sam bodež misli,
jer nisu zakonima dorasli!
Umjetnik sam bez slobode,
jer kvarim ugled gospode!
Persona non grata svi smo nekada,
velikim moralistima smo blokada.
Nećemo pasti pod njihov uticaj,nikada!
Pogotovo,pod uticaj nekog gada!
Benjamin Mujagić, 1950.
Bosna i Hercegovina, Bosanski Novi
NIJE IMALA PRAVO NA ZIVOT
Danas je prestalo da
Kuca tvoje srce, na
Ovom dunjaluku
Allah ti skratio
Svaku muku…
Znala si da neces…
Moci sve to izdrzati
Zasto smo bili prevareni
Na milost i nemilost
Zlotvorima ostavljeni.
Provesti u bolnici
Sto dana, od svojih
Zaboravljena…
Umire a tako lijepo lice
Kazu tvoje prijateljice
U mrtvani nikad ljepsi
Insan, a ja od bola i tuge
Sav u suzama okupan
Kisu Allah spusta iz
Vedra neba… zasto vam
Ovo treba…
Igrali ste i pjevali
Na dan njene dzenaze..
Sad vam nijedan lijek
Ne pomaze…
Saucesce nijeste izjavili
Svome bratu… zato
Pun autobus u
Mostar na sahranu..
A tek sta vas ceka
Nema vam napretka…
Šaban Srebrenica, 1974.
Bosna i Hercegovina, Busovača
SAVJEST
Sutra, kad se probudim od sna,
prežvakat ću jednu istinu.
Neka bude bolno.
Ni manje ni više od bola noža zarinutog pod rebrima.
Ili malja od šake boksera na obrazima.
Od grimase bola iskrive se i medene usne.
Šta više, čini se da istina prežvakana na tašte,
postade trostruka neistina.
Zla kob.
Čudna dob.
I za tuđina i za svog.
Fadila Liđan Murić, 1965.
Bosna i Hercegovina, Cazin
KOGA DA KRIVIM
K’o dragulje sjajne,
rasuta sjećanja skupljam.
Nježno,
jedno po jedno slažem,
pod trepavicu oka.
Uspomene,
k’o prašinu sa slika,
slučajno,
kad pobjegne iz oka,
brišem sa lica.
Koračam bez cilja.
Ostavljam stope
k’o godine teške,
bez nade,
bez odgovora.
Koga da krivim?
Tebe ili sebe
ili nekog trećeg.
Za izgubljene snove,
dane bez nade,
za tugu i bol
i na srcu rane.
Što u očima tvojim
ne gledam sebe,
i ne slušam srce tvoje
kako kuca
u istom ritmu kao i moje.
Koga da krivim?
Sudbinu,
ili možda mladost,
što nije znala,
da doći će dani
kad poželjeti će jako
prošlost da se vrati.
Koga da krivim,
tebe ili sebe?
Bez odgovora
sjećanja skupljam,
želje i nade
i nedosanjane snove.
Sofija Kunić, 2007.
Bosna i Hercegovina, Drvar (Vrtoce)
KISA
Kisa, osecaj smirenosti koju ona pruza
Otvaram prozor,ona pojaca ton pa ga naglo smiri
Melodija za moju dusu, ostavite je preko noci volim kad je duza
Snazni,grubi vetar naokolo da piri
Nek se pomesa, gromovi oluja
Ugasite svetlo, hocu tisinu, noc
Upalite svece, nek nestane struja
Da prozivim taj zvuk, da osetim tu moc
Gledam kako cvece nise se na sve strane
Kako napokon sve zivnu, zvizdi, krece
One burne misli odletese u vir,nestajahu polako rane
Te harmonije mi nikad dosta biti nece
.
Trenuci dok je cekam, pa sve zapostavim
Priustim sebi miran san
Taj svima dosadan dan, sebicno cu da ostavim samo za sebe,
Jer vrlo cesto suosecam takav dan, siv,tmuran, i umoran
Irina Stanković, 1988.
Bosna i Hercegovina, Foča
PORTRET
Ja sam samo
slika okačena negde na zidu
tvojih sećanja.
Bledi portret
na pohabanom platnu.
Poraz za umetnost,
Raznolikost i lepotu boja.
Hendikep za vešte ruke
umetnika i njegov čarobni kist.
Iscrtana kontura
ženske lepote
unakažena bledim sivilom
senki prošlosti.
Samo sam bledi trag
jedne mladosti
i bezvredni prašnjavi crtež
bačen u zaborav.
Ja sam tamna senka
Okačena negde na zidu
Tvojih sećanja…
Sabina Imamović Dolo, 1959.
Bosna i Hercegovina, Goražde
SVE PROLAZI…..
Prolazi vrijeme, godine lete,
sada si zreo covjek, a
kao juce bio si dijete.
Prosao si put trnovit,
nekada manje, a nekada vise,
urezao zivot u tvoje srce i dusu
dogadjaje da bi mogla
i knjiga da se napise.
Kroz tvoj zivot prosli su ljudi
i dobri i losi i
svako od njih ostavio trag
u tebi.
Neki su prerano otusli,
neki su jos uvijek tu, a
ima i onih koje nikada pozelio sresti ne bi.
Sve je to zivot druze moj,
radovao si se, a i plakao nekada,
podnosio uvrede i ponizenja,
upadao u krize
i izlazio iz njih,
davao mnogo, a vracalo ti se malo i
u svemu tome najteze ti bilo
da budes i da ostanes svoj.
Sad u svojim godinama zrelim
u mislima se u samoci vracas unazad,
sjecas se djetinjstva, mladosti,
ljubavi, bolesti, radosti i tuge
i pitas se kako sve to brzo prodje
i jesi li mogao biti sudbine druge.
Nuajma Muratović, 2009.
Bosna i Hercegovina, Gračanica
MOJA DOMOVINA
Mislim, sanjam
o tebi…
Crtam, slikam
o tebi…
Rastem, dišem
sa tobom…
Smijem se, plešem
ja sa tobom…
Moja draga domovino…
Da, istina je!
Volim te!
…………………………….
MY HOMELAND
Thinking, dreaming
about you…
Drawing, painting
about you…
Growing, breathing
with you…
Smiling, dancing
me with you…
My dear homeland…
Yes, it’s true!
I love you!
Merima Hadžiaganović, 1987.
Bosna i Hercegovina, Gračanica (Soko)
USPORI ČOVJEČE
Uspori čovječe…
Stani !
Kud’ žuriš?
Sebi kaži !
Juriš k’o luđak,
za vjetrom nekog uspjeha.
Stalno negdje žuriš…
Nešto žudiš…
Moraš !
A vremena uvijek malo.
Uspori čovječe…
Predahni to duguješ sebi.
Vrijeme je mudro i čudno,
sijedi je to lisac koji hodi žurno,
vješto čuva budućnost k’o zlatno runo.
Uspori čovječe…
Koliko god žurio,
kroz olujne smetove jurio,
sudbina često svoje prste uplete,
kroz maglu k’o lopov planove odnese.
Košulja života počinje da stišće,
tek onda shvatiš da postojiš,
da će doći dan kad’ te neće biti više .
Zagrliš sudbinu sivu,
tvoja je …
Buku zamijeniš tišinom,
jer duša ti vapi za mirom.
Umorila se jadna,
da tvoje snove ganja,
prepustila krila vjetru,
da leti u vremenu .
Uspori čovječe…
Predahni to duguješ sebi,
ionako će te stići čas,
kad’ će nestat tvoj dah.
Rubin života kojeg si jurio,
prekrit će crni plašt zemlje,
i tebe više biti neće.
Medina Jašarević, 1995.
Bosna i Hercegovina, Gradačac
HUSEJNIJA
Hiljadu ezana sa bijele Husejinove džamije
Ne bi utišale zov srca
Jer hej, da mi je!
Da srce utiša razuma misli prkosne
Da ti koraci nađu put Kapije od Bosne
I bedemi sivi, što emocijama čuvaju stražu
Popuste, pa priznaš, srcu nećeš naći dražu.
I svi oklopni vozovi, sa ratnih šina
I sav pijesak pustinjskih dina
Da stanu, da hiljade meleka dove
Da ti bar nakratko dođem u snove.
I sahat kula, samo dvaput dnevno tačna
Čuje poj, kako se savija pjesma čežnje, beskonačna
Da te vidim, pa nek padne fasada smirenosti
Oči pristaju, pa nek su džehenemma vječiti gosti
I na kapiji dženneta i Hatidža i Aiša stoje
Meleci, da mi vrline, dobra djela broje
Ja prokleta sam, do određenog časa
Jer je sjećanje sve što ostaje, od tvoje ljubavi, tvog poštovanja, tvog glasa
Radomariola Čikić, 1991.
Bosna i Hercegovina, Gradiška
BIJELI SAN
Bila sam dijeva, u bijelom sva.
Sanjala sam san.
On je bio taj.
Bili smo srećni i dugovječni.
Ali tada zakuca duh prošlosti na vrata.
Crni gavran preleti preko neba
Tada me trgnu noćna mora.
To više nije san već java.
Izdade me dragi moj.
Prodade dušu moju.
Sad sam samo krhotina stakla.
Ne ogledalo ne djeva.
Već razbijeni parčići sna
Željana Cvjetković, 2008.
Bosna i Hercegovina, Gradiška (Rogolji)
ANĐELE
Kada oči zasuze
onda tada stvarno teško je ,
tada ne znam ni ništa, ni gdje
srce meni tada boluje.
Ono zadnje što me u životu održavalo
i moje greške podržavalo,
toga sada više nema,
bar nije sa mnom!
I gdje su sada svi
kad je meni najteže,
Da me tako zagrle
I kažu sve proći će!
Kao da je srce trnje pustilo
da je sve od mene odustalo,
Anđele zaslužujem li ovo?
Da li je ovo moje poglavlje novo?
Treba li da patim?
Zar ne zaslužujem sreće ni malo,
I da je nekome do mene stalo.
Tama me obuzela
I učinila svoje,
Deo mene je kaznila
A sad hoće i tvoje!
Branko Serdar, 1968.
Bosna i Hercegovina, Jajce
SPOZNAJA
Zagrizoh jabuku
iz radoznalosti
što uz osmjeh vijugajući tijelom
žena mi je dala.
Slatka je bila.
S gorkim okusom
na usnama
ovozemaljskim glibom
u grlu je nosim.
Goli i bosi i ja i žena
pogazismo zapovijed.
Potomci naši
kisele će jabuke gristi.
Ilda Arnautović, 1980.
Bosna i Hercegovina, Kakanj
PROCVJETALA PUSTINJA
O, kako su ljudi radoznali,
pitaju često, kome svoje
pjesme pišem?
Ko si, šta si, odakle si,
jesi li stvaran,
postojiš li negdje ti
Ili samo plod moje mašte si?
A ja šutim, i kroz njih gledam,
dok mi se pogled
u daljini gubi,
osmjehujem se jer znam
da samo rijetki osjetiti mogu
kako i mislima
može da se ljubi.
Eh, kad bi znali,
da moj si Aziz ti,
lutajući sanjar
što u bijeloj košulji
pustinjom hodi,
i da se sretosmo
nekad davno,
k’o glavni likovi
jednog romana,
pa od tog trena
“Slatko svetogrđe” tvoje,
milinom oplemeni
puste grudi moje.
Eh, kad bi znali da
moj Medžnun si ti,
što oganj vreli
u meni probudi,
i da mi pjesme pišeš i pjevaš,
a ja ti tepam:
“Hej, moj, pjesniče ludi…”
Ne znaju ljudi,
samo slute,
kako te svojim
rimama grlim ja
i da te skrivam u stihovima
Rumija, Hafiza,
Hajjama i Džamija…
I pitaju opet,
jesmo li se sreli u Perziji,
na brdovitom Balkanu
ili samo u mašti nas dvoje
i zašto baš Tebi, samo Tebi
posvećujem sve pjesme svoje?
Eh, kad bi znali svi,
da moj harf “Vav” si Ti,
i kako ljubav me tvoja okrijepi,
voda života sa usana tvojih
sjeme aška u meni natopi,
pa ono nabubri i proklija…
Eh, kad bi znali ljudi,
koliko sam Bogu zahvalna
što te imam ja…
Ne znaju ljudi,
da ja nekad bijah pustinja
koja od Tvoje ljubavi
oživi i procvjeta.
Bogdan Bunić, 1954.
Bosna i Hercegovina, Kotor Varoš/Zagreb
PUŠE LI VJETAR
Milijoni odsanjanih snova.
Silne želje mojih pradjedova.
Mnoge kladnje pšeničnih snopova.
Sve to nosi moja pjesma ova.
Sve što pišem sve je istinito.
Puše li vjetar Gajane djed pito ..
Ovršeno izređeno žito .
Bunića je ime plemenito.
Volim brda ,Zapotkraj,Presedo.
Volijo ih i moj striko Nego.
Divne priče o njima ispredo.
Zato i ja u pjesmu ih htjedo.
Nek sačuva moja poezija
Buniće ljeti kad sunce zasija.
Proljeće ,jesen ,a i zima prija.
U maju mi brda najmilija.
Milijone odsanjanih snova
pjevat će vam poezija ova .
Anđela Tomaš, 2003.
Bosna i Hercegovina, Kozarska Dubica (Knežica)
BUKOVSKI MOG VREMENA
Bio si mi
srećno mjesto,
privatna biblioteka
rezervisana samo
za moje potpetice,
otkucaje kazaljki
na mom satu
i dvije vinske čaše
u uglu pored
Kaporove Une
ili Nabokove Lolite.
Bio si izvor
moje sreće,
prosvjetljenje
moj tunel i san,
moja želja..
moj mir.
Jedan topao poziv
u kišovitoj jesenjoj noći.
Moj muzej umjetnosti
i moja umjetnost
koju niko nikada
nije uspio razoriti
niti pokoriti,
a razočarati, pak, da.
Jesen je,
sezona kiša
tvoje omiljeno.
Dobro, zar stvarno misliš
da mi nisi značio
da mi ništa nije značilo?
Zar si mislio
da sam te zaboravila,
zapostavila?
Dobro…
Zar si, stvarno, mislio
da si prolazan
u mom životu?
I da ću zaboraviti
tvoju omiljenu crnu boju,
noći na Kalemegdanu
bez mene,
doduše i bez tebe
jer si s nekim izgubio dušu,
ali ostavila sam ti svoju?!
Da ću zaboraviti
boje tvojih košulja,
imitacije na tvojim čarapama
tvoje zdravstveno stanje?
Bio si mi ljubav.
O tome šta sam ti bila,
(sada, kroz suze)
ne želim ni da pomislim.
Jer, možda bi me skrhalo.
Ali, meni si značio.
Dženita Memić, 1996.
Bosna i Hercegovina, Lukavac (Dobošnica)
EGO
Dok pijem jutarnju kafu iz novina virka ego
Na ulici ispod nogu škripi mali ego
Na obližnjem butiku, u odrazu ogledala guta me očima
Ko si pa ti?
I ja ne znam ko sam
Krade mi lik
U prijevozu ego mrmlja naglas tiha ogovaranja sredine
Slušam muziku, mislim…
Gledam kako kuće nestaju, mislim…
Ali uklesan u temelje istih šiklja sa visokih krovova oduzimajući mi dijapazon
Na stanici gospodin ulazi glasno
Otvara ego i plaća željenu stanicu
Glamurozan ego šuška debeo papir ispod prstiju
Buka traje duže od predviđenog
Iz ega je nikla
Guram se kroz masu ega dok moj strši
Ne odgovara na postavljena pitanja jer uvijek pita
Ulazim u dimenziju osam sati ega
Proučavam vrste i divim se jednoj, svojoj
Na parkingu nervozni čiko prijeti tužbom za kašnjenje
Prijetnja je upućena u nepoznatom smjeru dok ego curi iz ušiju
Među prašnjavim knjigama, razbacanim stolovima obezvrijeđenog rada
Na vrata ulazi prosijed čiko kojem živčani sustav viri iz očiju isprobavajući glasne žice pred prisutnim življem
Riječ Bog u svakoj antireligijskoj rečenici
Više puta ponovljena
I figurativna batina dok ego hrani nesvijest
Na gradskom korzou žena u crnom promatra ženu u crvenom
Do smjene uloga ne može doći, ako i mora
Promlja: “Kakve flundre hodaju gradom”.
Ego se nasmiješi i ode
Vratim traku unazad svega što je bilo
Konačno gasim zadnje svjetlo
I pitam se, hoće li zaspati i ego?
………………………………………
EGO
While I’m drinking my morning coffee from the newspaper, my ego is buzzing
A small ego is creaking underfoot on the street
At a nearby boutique, in the reflection of the mirror, he swallows me with his eyes
Who are you?
I don’t know who I am either
He’s stealing my character
In transport, the ego mutters aloud the quiet gossip of the environment
I’m listening to music, I think…
I watch the houses disappear, I think…
But carved into the foundations of the same gushes from the high roofs, taking away my range
At the station, the gentleman enters loudly
Opens the ego and pays for the desired station
The glamorous ego rustles the thick paper under its fingers
The noise lasts longer than expected
It came from the ego
I push through the mass of egos while mine sticks out
He doesn’t answer the questions because he always asks
I am entering the dimension eight hours of the ego
I study species and admire one, my own
In the parking lot, a nervous uncle threatens to sue for being late
The threat is directed in an unknown direction as the ego drips from the ears
Among dusty books, scattered tables of devalued work
A gray-haired man enters the door, whose nervous system protrudes from his eyes, testing his vocal cords in front of the living creatures present
The word God in every anti-religious sentence
Repeated several times
And a figurative beating while the ego feeds the unconscious
On the city corso, a woman in black watches a woman in red
A change of roles can’t happen, even if it has to
Just she says: “What kind of squirrels are walking around the city”.
Ego smiles and leaves
I rewind everything that was
I finally turn off the tail light
And I wonder, will the ego also fall asleep?
Magdalena Jović, 2003.
Bosna i Hercegovina, Milići
PROLJEĆNE IGRE
Na tvoj jesenji maskenbal
došla sam obučena u proljeće.
U svilenoj, nježnožutoj haljini
sa ogrtačem od bijelih rada i ljubičica.
U raspletenoj dugoj kosi
skrivali su mi se sunčevi zraci,
Koji su ostavljali trag
kuda god bih prošla.
Igrala sam najljepše proljećne igre
dok su me svi tako čudno gledali.
Na tvoj jesenji maskenbal, svi ostali,
pa i ti, došli su u tmurnim bojama.
Sporo su hodali
vukući teške kišne oblake za sobom.
Tužni i umorni.
Ostavljeni.
Jer su u jesen svi u kući
ili se sele na jug.
Na tvoj jesenji maskenbal
došla sam jednom,
Pokušavajući da svima u srce zasadim
neki vjesnik proljeća,
Ali ne mogu ljubičice da rastu
na konstantnoj kiši.
Na tvoj jesenji maskenbal više neću ići.
S razlogom su jesen i proljeće
mjesecima razdvojeni.
Razija Maksumić, 1970.
Bosna i Hercegovina, Mostar
PISMO
Ko jato ptica
godine mlade u visine odletješe!
Prođoše nezapaženo ko nepoznata lica,
I sada me ponekad zateče misao
– ne da li te veze više ima već da li je ikada bješe!
Ne, ne! Ne dugujemo si ništa
osim ono čime smo rođenjem zaduženi
Pa ako ne razumiješ moj jezik i osjećaje moje
– onda nismo ništa ni ja tebi ni ti meni!
Jučer je već pohranjeno u uspomenama,
a budući dani samo u nadanjima postoje!
Ako dođeš danas bit ćeš blagodat,
bit će milost poput ljetne kiše
što zalijeva stoljetna stabla
na kojima dozrijeva ime moje i tvoje!
Jer šta je to lijepa riječ što se k’o med s jezika toči
I sve blago svijeta – šta je!?
I bliska krv što našim venama kruži!?
Čemu!? – ako nemaš osjećaje!?
Srđan Novković, 1990.
Bosna i Hercegovina, Petrovac (Drinić)
GAŠENJE RAJA…
Stvoriće čovek pakao sebi
I samog đavola po potrebi
Vatru i oganj ljuti
I plamen žuti.
Stvoriće sebi uslove vruće
Ostaće bez imanja i kuće
Stvoriće uslove te
Da mu zavide sile sve
Zavideće mu i đavo sami
Što čami u tami.
I iz pakla devetog kruga
Čovjek će postati svojoj
nepromišljenosti sluga
Postaće rob volje svoje
Ogluši će se, Bože, na reči tvoje.
Plamen i vatra i na vrhu dim
Dičiće se sa tim
Sve dok ne nestane čistoga zraka
Čovjek će glumiti ludaka
Nestaće i šume i drveće svo
Nestaće blagostanje ovo.
Nestaće i ptice što cvrkuću u letu
Nestaće i životinja u svetu
Ostaće samo pepeo i dim
Prekriven bojama crnim
I po koja kukavica na sinjoj grani
Da nas poseti kakvi su bili rajski dani.
Karla Begić, 2004.
Bosna i Hercegovina, Posušje
SVIJEĆA
palim tu već istrošenu svijeću
mamljivog mirisa
u staklenci dubokoj bez dna
mirisala je na proljetne ruže
odajući strast
lice mi je u veselje presvlačila
dušu u vječni mir
i uvijek iznova isti osjećaj
i svakom danu bila je
početak i kraj
i kao božanstvo voljena
ponovo, palim tu gotovo istrošenu svijeću
i već vidim da je na samom dnu,
nedodirljiva
a takva je bila i tvoja duša
tako krasna i vesela
i tako lako napuštala
ostavljajući me u neizlaznoj agoniji
pjesmi suza
i praznoći
Rijad Memić, 1993.
Bosna i Hercegovina , Sarajevo
DJEČAK
Možda bih trebao zakopati ruke
da više ne mogu pisati.
Možda bih trebao
glavu svoju u potoku vina ugušiti,
da um svoj zarobim u pijanom viru.
Grotesne slike između rebara mojih
stvaraju sliku o tebi,
o kojoj ne smijem da govorim.
Sanjam da sam plovio iznad velikih.
Sam sam sebi tajna, kolika sam laž.
Smijala si se mojim grijesima,
ispred mene bacala oštro,
ja sam gazio, želeći iskupljenje.
Iskupljenje.
Za ono
što sam bio.
Što jesam.
Što ću ostati.
Mrtvac sam koji nosi zlatno runo
moje ruke kriju kišu.
Moja pleća su crne rupe.
Na grobu pisat će mi “Dječak”.
Nikola Motika, 1995.
Bosna i Hercegovina, Sarajevo
LJUBAV, TI I JA
Sjenke po zidovima ponovo izvode
svoj nesvakidašnji ples, soba nije prazna,
u ritmu dobovanja kiše i misli mi
lutaju, srce mi zaigra,
pomislim na nas, sve smo mogli mi, a
idalje možemo, svaki ukus ima svoju priču,
ljubav je zarazna,
ti i ja, najmanja rijeka sa najviše mostova
i vječni olimpijski grad, slučajnost, ne bih rekao,
skupa hodamo dugom šetnicom, uzajamno
povjerenje je jezgra.
Heretičan je i blasfemičan svijet,
treba se čuvati, okolu sve su
vjernici fanatici, pakao se sprema,
drugi pričaju o nama, šta i kako treba,
određuju nam sudbinu, a niko ih ne pita,
ubiše se pričajući i pišući, jesmo li
jedno za drugo, nije na njima da to
određuju, za sretan život kreće priprema,
obožavaju da guraju nos u tuđe,
bez potrebe, pustite nas na miru,
naša realnost je bajkovita.
Ljubav, ti i ja, i niko drugi na svijetu,
ništa drugo nije toliko važno kao to
da smo zajedno,
voljeti je privilegija, a to između nas je
Afroditin čin i puno joj hvala,
koliko se ljudi međusobno mrze, čudo jedno,
transfer blama zbog njihovog ponašanja,
toliko je jadno i bijedno,
cijenim sve ljude koji uđu u moj život,
makar samo prošli kroz njega,
ostavili su bar pelcer za sljedeće,
sudbina mi ih je darovala.
Idemo skupa naprijed i odolievamo
izazovima drugih,
iz prve ruke znam šta sam sve sam
prošao, nikad nisam igrao na sigurno
i iskustvom sam platio,
danak neiskustva ili ispečen zanat,
rezultate donosi ta neka luda vjera
u sebe i u najbolji mogući ishod,
stojim na raskrsnici sudbine, brzo mi
teku dani, a od neizdrža poludih,
svako svakog zna i svako o tom
nekom nešto zna, duhovna i umna
kontaminacija, “sila Boga ne moli”,
da rješim, posla sam se uhvatio.
Živimo u životnoj zajednici namjerno,
na očigled svih, suprotstavljamo
im se iz inata,
šetamo hodnicima sjećanja, sjedimo i
razmišljamo o zajedničkoj budućnosti,
gledajući se kradom, ophrvani nadom,
ne mogu da otjeram one koji dolaze,
niti da zadržim one koji odlaze,
bez argumenata,
mislim se o tome, prkosimo im ljubeći se, grleći se,
u nezdravoj sredini pred svima,
ljubim tvoje usne od marcipana, gledam
oči tvoje boje kestena dok se tvoj miris
crvene ruže širi gradom.
Amna Mulić, 2002.
Bosna i Hercegovina, Sarajevo
SARAJEVSKI OKTOBAR
Ne diraj mi grad u jesen
kad se mala djeca sapliću kroz opalo lišće na Vilsonovom šetalištu
i kad galebovi opet kao u proljeće slijeću na ciglenu Miljacku.
Ne diraj ni slučajno jer tad je najljepši
onda kada ni dan nije prekratak
ni noć preduga
nije toliko hladno da izvadimo ruke iz džepova
i držimo se dok prolazimo kroz užurbanu masu
Ferhadijom
kad još uvijek ima svježeg cvijeća po ulicama
i miriše sve jače i oštrije.
Ne diraj mi jesen u gradu
opet ima dovoljno sunca
ali kad me ljubiš ledi nam se dah
dok pokušavam ugrijati promrzle prste na tvojoj vratnoj arteriji
tiho ti šapućem kao najveću tajnu
da je oktobar najtopliji mjesec
u godini.
Esma Lukač Muratović, 1956.
Bosna i Hercegovina, Sarajevo (Ilidža)
STARIMO BEZ DA SMO SVJESNI
Kada vam se u starosti lice izbora, na čelo napravi brazde
nemojte žaliti za takvom starošću, jer vasa duša blista,
život neka vam postaje uspomena, gdje je živjela savjest čista
na malim stvarima se uči da postaneš čovjek pravi
a velike zanemari, jer kako čovjek stari sve mu više sitnica fali.
Dok živiš u ljudima postaješ sve više ljudina, u ljutskim grudima
vatra ne bukti u kremenu kao ni dobra duša u vremenu postojanja,
ako te ne proguta crvena bobica gorkog okusa, bez fokusa,
u lubenicu zdrave kore, a truhlog sadržaja,
odijelo na čovjeku tijelo bez preobražaja u čovjeka.
Sve dok kujete dobra djela za ljude, neće da se čude odakle ste došli,
ne bojte se vatre I vode, ne bojte se čovjek je zaista jak kao zemlja,
drši ga savjest I čast, dobrota jest dobar glas u svome džematu,
prostire se miruhom u svim dolinama u sjaju, miru I ratu
dok slava grije vam srce, pokličom časti I živite za ljude.
Ti kruno prirode, hodajuće blago zvano insan,
koji nisi rođen za sebe, već za druge pored sebe tu baš stojiš,
nemoj kratiti pamet da bi ti jezik rastao, u brlog zarastao od bijesa
i dok stariš I stariš sve dublje ulaziš u grijeh ako nemaš u duši mir,
grabite velike prilike, pred Svetiteljem nema pridike, ispit se polaže.
Asja Vreto, 2013.
Bosna i Hercegovina, Sarajevo (Ilidža)
MOJA SEKA
Kaže meni mala seka
nemoj biti luda ti.
Daj mi sada taj telefon,
pa će biti mirni svi.
Želi ona na Tik Tok,
malo Roblox, malo Minecraft.
Stalno oči iskolači.
Kad se počne ona „Fightat“.
Roditelji jadni trpe,
ne žele je vidjet tužnu.
Mada ona na taj način
stvara neku sliku ružnu.
Borba moja tako traje.
Neću da sam babaroga.
O igrici ovisna je,
pa ja moram biti stroga.
Zato svima pišem sada.
Ne živite za „likove“.
Od igrica nema fajde
Zato vani sada hajde.
Edima Efendić Džinić, 1971.
Bosna i Hercegovina, Tuzla
NEKOJ DRUGOJ INES
Nije Ines vrijeme košava
da slisti sa zemlje radost,
vatra da sprži sjećanja
na vječitu inspiraciju
kako se voli.
Ljubav je oronula u lošim
stihovima,
predala se materijalizmu
bez osjećaja za vrlinu.
Padaju oni koji su tako voljeli
pamtili, zapisali svaki tvoj korak.
Predugo živimo opčinjeni
glupostima,
sve je samo ne život
jednostavan.
Ne tuguj Ines,
postala si druga žena
nanovo rođena
u nekoj drugoj ljubavnoj
pjesmi.
E Ines…
Ostani zauvijek mlada, godinama.
Alma Imamović, 1978.
Bosna i Hercegovina, Tuzla
TI
Ti, koji imaš najnježnije ruke na svijetu
i najtopliji glas koji je srce ledeno otopio i do ništavila ogolio.
Ti koji imaš najljepši osmijeh pred kojim sam poražena bila i bez borbe se tebi predala.
Ti, koji si me probudio iz dubokog sna i otvorio sva vrata koja su čvrsto zaključana stajala.
Tebi poklanjam svaki stih i svu ljubav ovog svijeta.
Neka ništa za mene ne ostane, koliko god sam sebe tebi dala, malo je.
Ti, pred čijim pogledom sam drhtala kao list na vjetru, od čijeg dodira sam se topila i nestajala.
Ti kojeg sam voljela i kad nisam htjela.
Zauvijek sam uz tebe i s tobom ostala.
Ti, koji si znao da moje srce samo tebi pripada i da ništa na svijetu nisam željela kao tebe,
tada i sada.
Ti, koji si sve znao i bez straha iza sebe ljubav ostavio.
Darjan Minov, 1991.
Bosna i Hercegovina, Tuzla
PREKRASNI MECI (KIJEVSKI SAN)
Za J.K.
Prekrasni meci plešu iznad tvoje glave
Prekrasne granate ti diraju usne
Prekrasni vojnici sade cvijeće po tvojim grudima
Ideš noću
U krevet od tijela
Kriješ lice u postelji krvi
Mir je tu gdje sam ja
Ali ne mogu da zaspim
Kad znam da tvoje žarke boje
Prljaju krici
Prekrasne bombe ti drže ruke
Prekrasne čizme ti crtaju obrve
Prekrasni tenkovi češljaju kosu
Budiš se u February
U paklu koji nisi stvorio
Pjevaš o majci i starim pričama
Rat je tu gdje si ti
Ali ti spavaš čvrsto
Znaš da tvoj san o slobodi
Tek dolazi
Sve dok ti sanjaš
Ja sanjam s tobom
………………………………………
BEAUTIFUL BULLETS (A KYIV DREAM)
For J.K.
Beautiful bullets dancing over your head
Beautiful grenades touching your lips
Beautiful soldiers planting flowers on your breasts
You go at night
To a bed of bodies
To bury your face in sheets of blood
It is peace where I am
But I cannot sleep
Knowing your bright colours
Are stained by cries
Beautiful bombs holding your hands
Beautiful boots drawing your eyebrows
Beautiful tanks brushing your hair
You woke up in February
In a hell you never made
And you sing of mother and tales of old
It is war where you are
But you sleep firm
Knowing your dream of freedom
Will come true
For as long as you dream
I dream with you
Iman Duvnjaković, 2000.
Bosna i Hercegovina, Tuzla
TVOJE BORE SMIJALICE
Ko su Apolon i Afrodita
pored tvojih bora smijalica?
Nek’ mi Zeus prosti
što nabasah na tebe,
a Kronos nek’ zaboravi
ukradeno vrijeme
i produži nam noći
i nedjeljna jutra.
Kafa se već i odviše kuha
dok nam “čitaš sudbu”
u flekama iste.
Eros užurbano piše
dok kriviš lice u poguban smijeh…
Zaista, ko su Apolon i Afrodita
pored tvojih bora smijalica.
Lukas Nikolić, 2004.
Bosna i Hercegovina, Tuzla (Breške)
ZAČEPITE, KASNO JE!
Na Vrbanja mostu sedam dana su ležali,
leševi. Mrtvi.
Jedno pored drugog, njezina ruka na njegovom srcu.
Drugi su prolazili, gledali, šutjeli.
Tek bi se koji zalutali golub sa Baščaršije sažalio nad njima,
zapjevao odu žalosnu, pustio izmet.
I dalje su odzvanjali ispaljeni metci,
čuli njihovi krici, smijeh vojnika.
Vojnika koji su, samo, činili svoju dužnost.
Ali mi ne čujemo!
I dalje.
Mi prolazimo, gledamo, šutimo.
Kao da se ništa desilo nije.
Zvijeri!
Šutimo!
Šutimo!
Jer smo ih mi ubili.
Jer šutimo.
Zvijeri!
Stavljamo maske, glumimo karnevale.
Ne poznajemo vlastitog druga,
okrećemo leđa od prijatelja,
pljujemo po komšijama, po susjedima.
Zašto, zvijeri?
Jer šutimo.
Jer nisu kao mi.
Jer nisu naši.
A čiji su?
Nisu, valjda, njihovi?
Čekaj, trenutak!
Tko ste vi?
Tko su oni?
Tko si ti?
Šuti. Samo šuti.
Nastavi klimati glavom.
Potrči! Pobježe ti stado.
Kliker ti udario u glavu.
Pohlepa, mržnja, zavist, ljubomora –
neke nove vrijednosti, jebeno vrijeme.
Uzvišene nacije, arijevske rase.
Prošlost kuca na vrata.
Šuti! Otvori!
Niko te ništa nije pitao.
Stavi masku, trči . . .
Kao da se ništa dogodilo nije.
Zvijeri!
Pa, dobrodošao!
Ne, ne, ne dajte se vi omesti.
Slobodno, nastavite.
Šutjeti.
Ludo radovanje.
Uzaludno, bolje rečeno.
Zvijeri!
Nastavite šutjeti, ovdje, na nepravdu, na zločin, na rat.
Takvima su sigurno vrata raja širom otvorena!
Nastavite vrtjeti kukovima pod palicom velikih dirigenata,
slijediti njihove ideje, o otadžbini, snazi, zajedništvu.
Trčite tamo gdje vjetar puše – manje je otpora.
Zvijeri!
Šutim! Šutiš! Šuti!
Šutimo! Šutite! Šute!
Što smo htjeli, to smo i dobili.
Jebe nas ko’ stigne.
Jer šutimo.
Začepite, kasno je!
Zvjeri!
Uživajmo sada, u plodovima naše šutnje.
Jedimo izmet golubova, pjevamo pod šibicom dirigenata.
Začepi gubicu!
Šuti!
Osmi je dan leševe odnio komunalac,
krv saprala kiša, a buku smirila pjesma vojnika.
Vojnika koji su, samo, činili svoju dužnost.
Mi niti smo što čuli, niti vidjeli.
Nama je samo rečeno, da mi ovdje šutimo.
Pa ipak, nismo mi ljudi, mi smo tek obične zvijeri.
U boj!
Derviša Sarajlija (Dena), 1962.
Bosna i Hercegovina, Velika Kladuša
OPROŠTAJ
I kad sve u meni utihne
Osmjeh sa lica isčezne
I kada se misao u prošlisti zaledi
Samo će ljubav u meni živjeti
Sve dok se srce ne smrzne
Jedino što ću slušati moći
Biti će tvoj dodir što mi kroz vene svira
Usnama pjesmu nijemu ću pjevati
A čuti ćeš je samo ti i zvijezde u noći
Poželjeti ću oproštaj mnogima dati
Iako mi tužno sjećanje nadire
Suznu fontanicu ću iz oka pustiti
Koja jedino iz čovjeka izvire
Riada Tabić, 1972.
Bosna i Hercegovina, Vogošća
PREDOSJEĆAJ
Osjećam
da pukla je nit od svile
kojom smo snove tkali
od ovo malo života
zrno ljepote krali.
Osjećam
kako srce tvoje
sklada neku neznanu melodiju
sve mi se čini
da naša ljubav liči na parodiju.
Osjećam
da ledi mi se krv
grize me
užasne sumnje crv.
Osjećam
da blizu je kraj
da gasne naše zvijezde sjaj.
Osjećam
da mraka tog se bojim,
osjećam
da još te jako volim.
Kristina Kojić, 2001.
Bosna i Hercegovina, Vukosavlje
TRANSFUZIJA DUŠE
Vraćam se odmah
s druge strane ulice,
a ti čuvaj naša sjećanja
u pijesku vremena.
Vrijeme koje ne prolazi
samo je anomalija u razlistavanju života.
Ubijaj pažljivo
zrake čežnje
i tiho razgovaraj s tišinom.
Ja se odmah vraćam.
Edna Pinjić, 2003.
Bosna i Hercegovina, Zavidovići (Donji Kovači)
IZVINI ZBOG PJESME
naši vrhovi prstiju
koji su bili u kratkom spoju su umrli prvi,
za mene je zatim umrla zelena,
a nakon nje i smeđa boja,
onda su zaboli nož na mjesto
gdje smo se prvi put poljubili,
grickanje moje duše je uvijek bilo podmuklo,
kao dijete bijesno od samoće
koje ključem grebe haubu auta,
nikada ti nisam pričala,
ali nalazimo se na desetom mjestu u svijetu
na listi najnerazvijenih zemalja u ljubavi,
prema statistici
jedino su nigerija i gana nerazvijenije,
broj zaljubljenih je stotinu hiljada,
zaostajemo u ljubavi, kao da negdje prednjačimo
od svih, osam stotina i četrnaest
samo je beznadežno zaljubljeno,
nas tu nema, nikada nas i nije bilo,
uvijek smo se nalazili
negdje suprotno frontalnoj kosti,
na mjestu gdje srčani zalisci otkazuju
i oba kažiprsta pucaju od uzbuđenja,
tamo gdje se ja odričem
džamonjine treće smrti,
ivana iz hadersfilda,
fuketovog golfa i smrti sidranovog hamze,
suncokreta i sladoleda od vanilije,
te činjenice da je lav kralj životinja,
nikada mi nisi rekao,
a nije da sam pitala,
šta da radim sa tolikim ranama,
mržnjom prema politici
i gdje nalaziš pravo da film
koji počinje kao ljubavna priča,
pretvaraš u yamato,
ti si otišao i svi su odjednom počeli umirati,
poremetio sve solarne pleksuse
i dao povoda drugima
da vezu naš kraj,
jer si kod njih ti još uvijek neko moj
Mehrima Omerdić, 1988.
Bosna i Hercegovina, Zenica
PROLJEĆE
Pada kiša.
Palim cigaru.
Kap po kap odzvanja
Po granama i beharu
Miriše mokra zemlja
Pupoljci glave dižu
Laste na grane slijeću
Jedna po jedna se nižu
Palim još jednu cigaru
I posmatram mali cvijetak
Proljeće tiho se šunja
Kao nada za novi početak.
Alem Isaković (Artiste), 1990.
Bosna i Hercegovina, Zenica
LUNA
Sunce u sutonu
Sklanja svoje skute
Nebo prostrano
Širom otvara pute
Namrštenoj lopti
Što tamu bije
Viju vuci
I more se buni
Što princ stade
Nasred prostrana
Neba
Poput trona
I miran
U spokoju svome
Ogrne bedra
Oblacima od pamuka
Tek rijetko
Nasmiješi brke
Na sve mravlje muke
Što se noću
Množe uz jauke
Šejla Isabegović, 2002.
Bosna i Hercegovina, Živinice
MOJ ŽIVOT U KOLICIMA
Zivot u kolicima je lijep,
Ali meni mnogo tezak,
Tezak je i sam po sebi,a i zbog svih prepreka na koje nailazim,
Zivot nekada zna biti jako mracan i tuzan,
A u isto vrijeme moze biti i suncan,ako smo dovoljno jaki da sve to izdrzimo i podnesemo,
Ja sam snazna i hrabra i zelim biti kao djevojka svaka,
Zelim biti osoba koja ce da motiviše sve ljude oko sebe,
Zivot u kolicima je tako jako neuobicajan i nepredvidljiv,jer nikada ne znamo sta ce nam se dogoditi u datom trenutku,
Ali kada nas zivot sroza ostaje nam proza.
Anes Poljić, 2005.
Bosna i Hercegovina, Živinice (Priluk)
MJESEC I JA
Hej ti!
Pogledaj te zvijezde gore,
pogledaj kako plamte po
beskonačnom nebu.
Pogledaj tu njihovu magiju,
tu njihovu ljubav i ljepotu
Ja kada ih pogledam
pitam se,
zašto nisam i ja zvijezda?
Pa da imam i ja nekoga,
nekoga ko će svake noći da me gleda
a ja da mu uzvratim najljepšim sjajem.
Onda gledam sve te odbjegle planete
Pa zar nešto može tako da ti oduzme dah.
A opet ja , neko tako mali,
sa snovima vecim od svemira.
A taj jedan san, koji je isti svake noći,
gubitak moje najvoljenjje zvijezde
mog mira i slobode
moje najvece ljubavi.
Ali sada kada najviše boli,
i kad je sve uništeno.
Ja opet imam mjesec
da sa njim dijelim
bar djelić te naše priče,
da plačem i da molim
Bože nek me bar ne poriče.
Azra Begić, 2007.
Bosna i Hercegovina, Živinice (Priluk)
MUČENJE
Rekao je:
“ tvoje oči su
Pola tvoje ljepote”.
Život je ironija.
Iskopala sam svoje oči,
i i dalje sam ga vidjela.
Selma Salihović, 2002.
Bosna i Hercegovina, Živinice (Tupković)
SOBA PAKLA
Nemoj da staješ na oronule podove,
nemoj da riskiraš zbog mene.
Ne stavljaj ruku svoju
u to mastilo crno,
nećeš ga više skinuti.
Ne dozvoli osjećajima
da ostanu u ustima,
zagušit će te vremenom.
Prevali preko jezika taj zalogaj riječi.
Ne prepuštaj se olujama,
nećeš imati više moći nad njima.
Ne zagrli svoju ljusku, taj oklop,
jer pustiti ga više nećeš moći.
Ne predaji srce svoje mračnim odajama,
poslije neće znati izlaza naći.
Ne dozvoli da ratove vodiš sa razumom,
porazit ćeš sam sebe,
bez i da osjetiš.
Palit će se milioni alarma,
ali vidjeti ih nećeš moći.
Ne zatvaraj se u mračne zatvore,
izlaza nećeš naći.
Zidovi su gluhi,
dozivati ćeš,
ali samo će tvoji glasovi odjekivati.
Shvatiti ćeš da horor živiš,
samo tvoj nije pred publikom.
Ne idi u te sobe,
gdje se stanarina plaća životom,
a kao nagradu dobijaš
smrt bez povratka.
I ne pitaj mene
kako znam ovo sve …