RESULTS
LITERARY CRITICISM OF THE JURY
Nermin Delić:
BOZHANA SLAVKOVA – Odlična pjesma. Nemam zamjerke.
zavjese besramno vode ljubav sa vjetrom – BRAVO!
TSONKA LUDMILOVA HRISTOVA – Odlična pjesma!
Dani teku kao suze
slivene na ogledalu vremena.
YOANA STOYANOVA – Bravo! Bez zamjerke sam! Oduševljen.
VALENTIN POPOV (VOTAN) – Fantastično poentiranje! Pjesma je naočigled jednostavna, ali su posljednja tri stiha donijela magiju poezije.
DARIYA GEORGIEVA – Odlično za dob autorice. Oduševljen sam.
SVETLINA PETKOVA (IV-ANA DRAGOMIROVA) – Fantastična pjesma. Toliko originalnih metafora u tako malo stihova! Bravo!
VERONIKA IVANOVA – Odlična minijatura. Minijature kao književna forma su naročita koska. Najčešće je dovoljna jedna upečatljiva metafora da bi pjesma ostavila bez daha čitaoca, a ako jedna nije snažna, ponekad je potrebno i više njih, kako bi nadomjestile moć jedne. Ovdje je jedna metafora „rat“ izuzetno dovoljna. Nemam primjedbe… Tako se piše… u Bugarskoj.
EKATERINA GLUHOVA – Enorman napredak u odnosu na ranije sezone je evidentan kod ove pjesnikinje. Ispoštovao sam njenu originalnu verziju i nisam pjesmu lišio velikih slova koja izlijeću samo tako (potpuno bespotrebno). Ostavio bih pjesmu cijelu u malim slovima. Drugih zamjerki nemam. Pjesma ima predivna poređenja poput:
Naše su duše
razjareni psi.
MINKO TANEV – Lijepa pjesma. Broj poena koje će osvojiti je samo iz razloga jer me manje impresionirala u odnosu na one kojima sam dao veće poene. Inače, riječ je o definisanom pjesniku, nekome ko zna šta je poezija i ko istu i piše. Bravo!
STOIANKA BOIANOVA – Prva strofa je fantastična, antologijska… Druge dvije strofe kao da ne pripadaju ovoj pjesmi. Potpuno su nepoetične, izlišne, neoriginalne.
Ognjeno sunce je na horizontu.
Da li se penje? Spušta li se?
Vjetar njiše odraze u cvijeću.
Da li ih to budi ili uspavljuje? – BRAVO!
DJINA DUNDOVA-PANCHEVA – Tek u posljednjoj strofi se nazire izuzetan pjesnički potencijal. Poentiranje je maestralno i govori da se radi o nekome ko zna šta je poezija. Dotada, korištenje uobičajnih fraza poput „pjesme ptica“, nije donijelo nikakvu originalnost pjesmi.
MARIYA HRISTOVA SLAVOVA – Lijepa pjesma.
RUMEN PAVLOV – Isuviše mnogo motiva u jednoj pjesmi. Djeluje nerazrađeno. Ipak, vidan je pjesnički potencijal.
SILVIYA STANOEVA – Fali više originalnosti u pjesničkom izričaju. Početak je obećavao…
EVGENIYA DINEVA – Ma bravo! Odlična pjesma. Bez zamjerke sam.
BORIANA BOGDANOVA – Ma bravo! Odlična pjesma. Bez zamjerke sam.
GEORGI GAVRILOV – Fantastična pjesma. Niti jednu zamjerku nemam.
DIANA CHOBANOVA – Vrlo smjelo napisana pjesma. Volio bih da je imala još originalnih metafora u sebi.
LORA MLADENOVA – Odlična pjesma. Divan primjer originalne savremene poezije.
Anđela Turukalo:
Georgi Gavrilov, Boriana Bogdanova, Zlatina Dimitrova, Lora Mladenova and Eva Gocheva- amazing!
Veronika Ivanova, lovely miniature. I do believe you could make a better choice for this round- we still have to get to know your writing. This miniature doesn’t show very much. Still, I did love it.
Bozhana Slavkova, this was a powerful poem with a powerful theme. Motifs were vivid, images clear and strong. I love your expression. Yet, I think the ending line was unnecessary. That line is supposed to be the strongest, the loudest one in the poem.
Evgeniya Dineva, I like how descriptive you are. This miniature shows your sensibility. It lacks a bit of drama, a bit of explosion- since this is one tough group. Yet, I’m sincerely very happy with this.
Minko Tanev, this is a job well done, but I’d like to see better imagery connection next time. Thematically- I like it. I like the expression.
Neli Staneva, I think this needed a bit more of poetic expression, especially in the very beginning. Later on, it gets better and better. The ending is great.
Yoana Stoyanova, I like the charm your poetry brings. I like the edginess, sharpness in your expression. Yet, Bulgarian group is always a challenge for jurors- at least for me. And, there were some poems with better subjects, more emotional etc. That’s why it’s 7. Still, I hope I’ll see you in the next round.
Valentin Popov, you get better every year. I love this one. Well done. I do think you have some better poems and I’m really looking forward to read them in the next round.
Ekaterina Gluhova, Stoianka Boianova, Tsonka Ludmilova Hristova, Maria Kumanova, Mariya Hristova Slavova, Diana Chobanova, Svetlina Petkova- each of your poems were good. I like them, everything is as it should be. And, each of them had the same issue- that’s why I’m writing only one comment for you all. I already mentioned that this is a tough group, every year we gave amazing writers from Bulgaria. Your poems lacked the spark- they’re energetically weaker. Beautiful poetry, but it needs a bit of spice, something that would bring it to another level.
Rumen Pavlov, this poem melted me. It’s very emotional. Still, there’s couple of weak moments in it. Just a couple of lines that are making it weaker: “You are cold but soft, / sick but with strong immunity.”
It could be lost in translation from Bulgarian to English, but I’m not sure- since I haven’t saw the Bulgarian version. Anyway, well done.
Djina Dundova Pancheva, Silviya Stanoeva, Dariya Georgieva- It’s good, but not great. All of you could use better imagery, more vivid motifs, more energy and more emotions in your poems. It needs to be more powerful. Yet, I cannot say it’s bad or you made some mistakes- I still think it’s good. But, it could be better.
Lyubomira Videva, I like the theme of this poem. Yet, I believe it should be stronger- more dynamic, more poetic. Here I see a painful story, but not a painful poem.
Yavor Perfanov and Darina Shopova- you both need more maturity in your poetry. This was pretty plain, it left no trace on me. It’s too naive and too simple.
Simo Golubović:
Prijatno sam iznenađen radovima učesnika iz Bugarske. Nem promašaja. Svi su nešto iznad svakodnevne prosečnosti. Čestitam takmičarima i želim da nastave dobrim putem/dobrim stihovima.
POEZIJA
Djina Dundova-Pancheva, 1968.
Bugarska, Sofia
ZAŠTO NE MOGU POPUT NJIH
Kako lijepo lišće umire,
bačeno u zlatni vir:
nakon pada, kad tijelo zemlju dodirne,
šapće „Zbogom“, kao zadnji hir.
Uskoro će postati sjenke lutajuće,
vjetrovi će ih pretvoriti u prašinu.
Samo će grane jecati, srceparajuće,
gušeći pjesmu ptica u tišinu.
Tada će šume plakati kao lire,
lijući suze Odozgo darovane.
Kako lijepo lišće umire
dok magla grli grobove im, neznane.
Translated to Montenegrin by Anđela Turukalo Dabetić
……………………………………………………….
WHY CAN’T BE LIKE THEM?
How handsomely the leaves are dying,
Being tossed in a golden whirlpool,
After falling and touching the ground
They whisper their final „Good bye”.
Soon they will be roaming like shadows,
Winds will transform them into dust,
Only branches will moan heartbreakingly,
Muffling even the song of the birds.
Then the forest will sadly begin crying,
Shedding tears bestowed from Above.
How handsomely all leaves are dying
While mist is embracing their tombs.
……………………………………………
ЗАЩО НЕ МОЖЕМ КАТО ТЯХ
Как красиво умират листата,
завъртени в златист водопад
и докоснали вече земята,
за последно съдбовно шумят.
Скоро те ще са призрачни сенки,
ветрове ще ги носят на прах.
Само голите клони ще стенат,
ще заглъхне и птичият смях.
В този миг ще заплаче гората
с подарени от облак сълзи.
Как красиво умират листата,
а отгоре мъглата пълзи.
Valentin Popov (Votan), 1979.
Bugarska, Pleven
MOJA KRVAVA BOŽIĆNA JELKA
Napravio sam jelku
od hiljadu problema
koje imam
od desetine bolova
koje krijem
od hiljadu neprijatelja
koji vrijebaju
od zlih pogleda
od mržnje u srcima
od lažljivih jezika
od lopovskih ruku
od tone izdaja
od slijepih očiju
od natrulih mozgova
od baznih radnji
od ubistvenih misli
od pohlepnih egoista
od kukavičkih klevetnika
malih duša
teista
ateista
agnostika
sofista
budista
od hodočasnika
lažnih bogova
što kriju donju niskost
trule duše
Napravio sam jelku
od svega ovoga
i zapalio sam je
a sada na toj vatri
svoje srce pečem
za večeru
Translated to Montenegrin by Anđela Turukalo Dabetić
……………………………………………..
MY BLEEDING CHRISTMAS TREE
I made a Christmas tree
of the thousand problems
which I have
of the dozens of pains
which I hide
of the thousands of enemies
who are lurking
from the evil looks
from the hatred in the hearts
from lying tongues
from thieving hands
from a ton of betrayals
from blind eyes
from moldy brains
from base actions
from murderous thoughts
from greedy egoists
from cowardly detractors
of little souls
by theists
by atheists
by agnostics
by sophists
by Buddhists
by pilgrims
of false gods
hiding the nether baseness
of the rotten soul
I made a Christmas tree
of all this
and I lit it
and now to the fire
baking my own heart
to have dinner
Svetlina Petkova (Iva-Ana Dragomirova), 1969.
Bugarska, Plovdiv
STIH
pucketa dlanovima,
prosipa riječi
po bijelom papiru.
Plače,
smije se,
liže mi rane
nakon nekog glupog rizika
stih
koji koristim kao štaku
za svoju osakaćenu dušu
nazubljen je i grub,
bez rime
težak od svake suze
ali moj je i iskren je…
Translated to Bosnian by Nermin Delić
…………………………………………….
СТИХЪТ
разпуква се в дланите,
разсипва думи
по белия лист.
Плаче,
смее се,
облизва ми раните
след някой безумен риск
Стихът
използвам за патерица
на окуцялата си душа
Той е озъбен и грапав,
без рима.
Натежава от всяка сълза.
Но си е мой и искрен…
Veronika Ivanova, 1982.
Bugarska, Plovdiv
DO SMRTI
rat je žena, crvenih cipela i zelenih očiju,
koji drži samo jedno obećanje
da će te voljeti do smrti
Translated to Bosnian by Nermin Delić
……………………………………….
Until Death
War is a woman, with red shoes and green eyes,
who keeps only one promise
that he will love you until death
Ekaterina Gluhova, 1988.
Bugarska, Smolyan
KAO KOD KUĆE
Iskopaš svaku malu ogrebotinu
mojih skrivenih rana
Zakržljala su krila
Bolan je let vjere
blizinom
Naše su duše
razjareni psi
gladuju za Ljubavlju
Lutaju nepoznatim ulicama
zaslijepljeni beskrajnom samoćom
Okus tebe peče moje usne
A ti dlanovi – tvoji
topli kao svježe
pečeni seoski kruh
gnječen mojim suzama
čini da se osjećam
kao kod kuće
Translated to Bosnian by Nermin Delić
……………………………………………………
У ДОМА
Тършуваш всеки малък струп
от скритите ми рани
Закърнели са крилата
Болезнен е полета на вярата
във близостта
Душите ни
освирепели кучета
гладни за Любов
Бродят из непознати улици
ослепени от безкрайна самота
Вкусът ти гори устните ми
И онези длани – твоите
топли като току-що изпечен селски хляб
омесен от сълзите ми
ме карат да се чувствам
у дома
……………………………………..
LIKE HOME
You scrounge every little scrab
of my hidden wounds
Stunted are the wings
Painful is the fly of faith
in the closeness
Our souls
enraged dogs
starving for Love
Roaming in the unknow streets
blinded by endless solitude
Тhe taste of you is burning my lips
And those palms – yours
warm as a freshly
baked country bread
kneaded with my tears
make me feel
like home
Rumen Pavlov, 1986.
Bugarska, Sofia
ZIMA
Umro bih tri puta uzastopno
samo da spoznam tvoju apstrakciju.
Tvoja hrabrost je zapanjujuća.
Kad vidim pticu,
briznem u plač.
Kad vidiš pticu:
skočiš, da bi sletjela.
Tvoja tačnost me vodi
kroz lavirinte
od perja i izmeta,
kroz ledene blokove
u mom grlu.
Ti si kristal.
Kako to da si bezbojna?
Tvoja unutrašnjost je crvena kao moje noći:
ali samo ja mogu da je vidim,
kao što samo ti vidiš moje tmine.
Mi smo tim.
Volim tvoje smrznute šume
i bijelu tamu.
Mogla bi biti more
ili mrvica hljeba
ali- ti si ti.
Ko ima viška?
Znam, konji
bi ti iz ruke jeli;
ali im, umjesto toga, liječiš kopita.
Hladna si, ali mekana;
bolesna, a jakog imuniteta.
Moj led ti ne može odoljeti.
Ti si moje crno sunce.
Briznem u plač kad te vidim,
a ti skoči- da me natjeraš da sletim.
Ti si nebo, ja sam vodonik;
ti si mi jazbina, a ja sam ti vapaj.
Mi smo tim.
Jata će se vratiti,
grane će se polomiti.
Biće vode
i mnoge sestre će tražiti svoje sestre.
I vidjećemo se za devet mjeseci.
Ruku pod ruku, da skačemo.
Translated to Montenegrin by Anđela Turukalo Dabetić
……………………………………………..
WINTER
I’d die three times in a row
just to glimpse your abstractions.
Your courage is startling.
When I see a bird,
I burst in tears.
When you see a bird,
you jump, to make it land.
Your accuracy guides me
through the labyrinths
of feathers and shit,
through the ice blocks
in my throat.
You are a crystal.
How come you are colourless?
Your innards are red as my nights
but only I can see them,
as only you can see my nights.
We are a team.
I love your frozen woods
and white darkness.
You could be a sea
or a breadcrumb
but you are you.
Who has largess in excess?
We know the horses
would eat from your hand
but you cured their dark hooves instead.
You are cold but soft,
sick but with strong immunity.
My ice can’t resist you.
You are my black sun.
I burst in tears when I see you
and you jump, to make me land.
You are the sky, I am hydrogen,
you are my den, I am your cry.
We are a team.
The flocks will return,
the branches will break.
There will be water
and many sisters who will seek their
many sisters.
And I will see you in nine months.
Hand in hand, we jump.
Yoana Stoyanova, 1992.
Bugarska, Gorna Oryahovitsa
IZOBILJE
ja sam trn u oku izobilja
što mrsi svjetlost
na njegovim dlakavim koljenima
na njenim golim ravnim grudima
curim između mladeža
po kruškolikoj mu koži
niz tobogan između
njenih narandžastih butina
naša koegzistencija je moguća
samo ako naučimo sisati
istovremeno
Translated to Montenegrin by Anđela Turukalo Dabetić
………………………………….
ABUNDANCE
i’m a thorn in the eye of abundance
ruffling the light
in his hairy knees
in her naked flat breasts
trickling between the moles
of his pear skin
on the slide inbetween
her orange thighs
our confluence possible
only if we learn to suck
simultaneously
……………………………….
ИЗОБИЛИЕ
бъркам в окото на изобилието
разрошвам светлината
в косматите му колене
в голите й плоски гърди
процеждам се между точките
на крушовата му кожа
по пързалката между портокаловите й бедра
сливането ни е възможно
само ако умеем
да сучем едновременно
Lora Mladenova, 1990.
Bugarska, Varna
HRONICITET ŽIVLJENJA NA JEDAN DAN
rat nas budi u četvrtak
ali već iduće srijede smo
upropašteni spomenici arhitekture
životinje lutalice
društvene prognoze
računi za struju
u limenci ozlijeđeni aktivisti za ljudska prava
opušci na plaži
izdišu u borbi
za ruku sa streljivom u našim demokratskim tipkovnica
za empatijom intelektualnog onanizma
za trenutak histerije prije zaborava
rat tinja u kroničnoj upali
bijela krvna zrnca su oslabljena
i od toga se umire
čak i u srijedu
Translated to Bosnian by Nermin Delić
……………………………………………….
ХРОНИЧНА ЕДНОДНЕВКА
войната ни буди в четвъртък
но вече сме идната сряда
архитектурни паметници пред разруха
бездомни животни
социологически прогнози
сметки за ток
наврени в консерва правозащитни бойци
фасове по плажа
издъхват в борба
за ръчните шрапнели по демократичните ни клавиатури
за емпатията на интелектуалния онанизъм
за миг истерия преди забвение
войната тлее в хронифицирано възпаление
белите кръвните телца са отслабнали
а от нея все така се умира
и в сряда
Georgi Gavrilov, 1991.
Bugarska, Sofia
MEZOZOIK
ljubav je kotlić ostavljen na šporetu
koji vriskom kipi
bubašvaba na kapku
sunce i terminalna bolest
ljubav je bog bez boga
albatros nad beskrajnim morem
lešinar nad beskrajnom pustinjom
koji će umrijeti
umrijeće hiljadu puta
i još hiljadu poslije toga
i vratiće se iz pakla
noseći najbolje i najgore
iz njega
ljubav ne priznaje kategorije
ne dozvoljava izvještaje
ne računa se
ne otkriva vrijeme
mog propadanja kroz svaku tvoju lijepu poru
u kojima sam čuvao svoje obožavanje
milenijumima
ljubav je na krstu prije i poslije Hrista
čekala ga tamo i ispratila
to je najveće djelo
očaja
i njegov najveći neuspjeh
ljubav samo u srcu spava
ali živi kao beskućnik
na ulici
iskrivljena
slomljena
silovana
i unakažena
ali je uvijek prepoznaš
ljubav će te uništiti
upropastiće te
razodjenuće te na trgu
uperiće prstom u tebe
i skoro će te dodirnuti
ovim prstom
a ti ćeš željeti da budeš kao ona
jer
svaka riječ je ljubav
dok imenuje
a svaki gest je ljubav
čim otkrije
i udahni
izdahnućeš
i opet će biti ona
ljubav nikad ne griješi
samo se izdigne na drugom mjestu
svaki posljednji put
neuhvatljiva
kao nebo za mrežu
kojom hvataš njene leptire
ljubav ne može drugačije
osim da predloži, traži i pruži
to je jaz u univerzalnoj tami
kroz koji možeš izaći
po cijenu sebe
ako si spreman
prihvataš
i želiš
Povratak
ali još je rano
i ona to zna
i čeka
vrijeba čekajući
u našim sjenkama dinosaurusa
koje se ljube
pod jakim svjetlom
meteorita
Translated to Montenegrin by Anđela Turukalo Dabetić
………………………………………………
МЕЗОЗОЙ
любовта е чайник забравен на котлона
който изкипява с писък
хлебарка върху клепача
слънце и болест в последен стадий
любовта е бог без бог
албатрос над безкрайно море
лешояд над безкрайна пустиня
който ще умре
ще умре хиляда пъти
и още хиляди след това
и ще се върне от ада
с най-доброто и най-лошото
от него
любовта не допуска категории
не допуска отчети
не брои
не засича време
обратно на разпада на всяка твоя красива пора
в която съхранявах обожанието си
хилядолетия
любовта е на кръста преди и след Христа
чакаше го там и го изпрати
тя е най-великото произведение
на отчаянието
и най-великият му провал
любовта само спи в сърцето
но живее бездомна
улична
изкривена
бита
пребивана
изнасилена
и обезобразена
но винаги я разпознаваш
любовта ще те съсипе
ще те разори
и съблече на площада
ще те посочи с пръст
и почти ще те докосне
с този пръст
и ще поискаш да си като нея
понеже
всяка дума е любов
когато назовава
и всеки жест е любов
щом разкрива
и поемеш ли въздух
ще го издишаш
и пак ще е тя
любовта не залязва
само изгрява другаде
всеки път за последно
неуловима
като небето за мрежата
с която ловиш нейните пеперуди
любовта не може по друг начин
освен да изиска предложи и даде
всичко
тя е пролука в универсалния мрак
през която можеш да излезеш
с цената на себе си
ако си готов
приел
и пожелал
завръщането
но още е рано
и тя го знае
и чака
чака притаена
в динозавърските ни сенки
които се целуват
под ярката светлина
на метеорита
Silviya Stanoeva, 1987.
Bugarska, Sofia
RUŽIČASTI SATEN NAD PARIZOM
Pariz me je zapleo i zavrtio oko sebe
u oblacima parfema.
Iz ruku tvog sna
nema izlaza.
Ponovo stojimo napolju,
dan se završava;
sijaju u ružičastoj magli
zalazak sunca i rijeka.
Lagane su kao krila
ruke
i ja sam laka
kao pero.
Ušuškana sam u plavi džemper,
tvoju odjeću:
ti si mi utjeha.
Sablasni sjaj,
bez izgovora
bez oklijevanja!
Nema povratka…
Ima smisla-
u mom svijetu.
Inspiraciju i snagu
pijem velikim gutljajima.
Vazduh neprimjetno opija
i opija sve što slijedi.
Gubim stihove, omekšavam,
ja dišem!
Želim doživjeti sve
s tobom.
Već si konkretan, ja sanjam san
i gledam.
Ne čujem starost.
Ne čujem muziku.
Tiho je, ali me miluju
zalazak sunca i rijeka.
Meka, ružičasta prostranstva
su talasi Sene.
Stari krov kuće,
ruže, osjećanja.
Mene? Voliš?
Sad sam dobro.
Translated to Montenegrin by Anđela Turukalo Dabetić
……………………………………….
РОЗОВИЯТ САТЕН НАД ПАРИЖ
Париж ме оплита и завихря
в облаци парфюм,
от прегръдките на твоя сън-
няма изход.
Пак навън стоим,
денят се свършва,
свети в розово мъгла-
залез и река.
Леки са като криле
твоите ръце,
лека съм и аз-
като перце.
В син пуловер съм се сгушила,
твоята си дреха,
ти си ми утеха.
Призрачни сияния,
няма оправдания,
няма колебания!
Нито връщане назад…
Има смисъл-
в моя свят.
Вдъхновение и сила,
на големи глътки съм изпила.
Въздухът опиянява неусетно,
И интоксикира всичко следващо.
Губя стих, омеквам,
дишам,
искам всичко да изпитам –
с теб.
Вече си конкретен, сън сънувам
и бленувам,
Старото не чувам,
Музика не чувам…
Тишина е , но ме гали-
Залез и река.
Меки, розови, стаени-
са вълничките на Сена.
Покрив стар на къща,
рози, сантименти.
Мен ли? Обичаш?
Ставам по-добра…
Stoianka Boianova, 1955.
Bugarska, Sofia
SLIKE LJUBAVI
Ognjeno sunce je na horizontu.
Da li se penje? Spušta li se?
Vjetar njiše odraze u cvijeću.
Da li ih to budi ili uspavljuje?
Sanjivo stojiš na vratima.
Dolaziš li? Odlaziš?
Srećna sam pored tebe i smijem se.
Da li te dočekujem? Ili te negdje šaljem?
Opisujem te riječima i srcem.
Boje i fantazije tvojih stihova me pronađu.
Slike ljubavi oličavamo
kosmički srazmjerno.
Translated to Montenegrin by Anđela Turukalo Dabetić
…………………………………………
PAINTINGS OF LOVE
The fiery sun is on the horizon.
Is it rising? Is it going down?
The wind sways reflections in the flowers.
Does it wake them up, put them to sleep?
You stand dreamily in the doorway.
Are you coming? Are you leaving?
I’m happy next to you and I’m smiling.
Do I welcome you? Or am I sending you?
I describe you with words and heart.
Colors and fantasy in your verses find me.
Images of love we embody,
cosmically commensurate.
………………………………………….
КАРТИНИ ОТ ЛЮБОВТА
Слънцето е огнено върху ръба на хоризонта.
Изгрява ли? На залез ли е вече?
Вятърът люлее отблясъци в цветята.
Събужда ли ги? Или ги приспива?
Спрял си замечтан на прага на вратата.
Идваш ли? Отиваш ли си всъщност?
Щастлива съм до теб и се усмихвам.
Посрещам ли те? Или те изпращам?
С думи и сърце те обрисувам.
Багри и фантазия в стиха ти ме намират.
Образи на любовта превъплъщаваме,
космически съизмерими.
Minko Tanev, 1952.
Bugarska, Sofia
IZLAZAK SUNCA U BOJAMA I RIJEČIMA
„Slikarstvo je tiha poezija, a poezija je slika koja govori.” – Plutarh
Zaljubljen u forme, u njihov strm pokret,
predosjetio sam smirenje – u sebi
spremao se flert između boja i pjesama,
a vrisak bješe moj.
Plakao sam i pjevao, do zvjezdanog vrha, spokojnim podnožjem,
u strašnim visinama –
himnu mitskim junacima na nebu
dok duša je krvarila.
Plamen se gasi. Cilj je pogođen.
Prosvjetljenje. Dim.
Mravinjaci se smrzavaju u sniježnom svodu tunela.
Dok ne poletimo.
Translated to Montenegrin by Anđela Turukalo Dabetić
……………………………………………………………….
SUNRISE IN COLORS AND WORDS
“Painting is silent poetry, and poetry is painting that speaks.” – Plutarch
In love with forms, with their steep movement,
I foresaw calmness – in me
a flirtation was brewing between colors and poems
and the cry was mine.
I wept and sang, starry peak, serene foothills,
in the terrifying height –
hymn to mythical heroes in the sky alarmingly
and the soul bleeds.
The flame goes out. The target is hit.
Enlightenment. Smoke.
Anthills freeze in the tunnel’s snow vault.
Until we take off.
………………………………………………………………..
ИЗГРЕВ В ЦВЕТОВЕ И СЛОВО
“Живописта е мълчалива поезия, а поезията е живопис, която говори.” – Плутарх
Влюбен във формите, в тяхното стръмно движение,
предусещах покой –
флирт между багри и стихове зрееше в мене
и викът беше мой.
Плаках и пях, звезден връх, безметежно подножие,
в страховитата вис –
химн за митични герои в небето тревожно
и душата кърви.
Секнал е пламъкът. Прицелът сякаш уцелен е.
Озарение. Дим.
Мръзнат мравуняци в снежния свод на тунела.
Докато излетим.
Bozhana Slavkova, 2004.
Bugarska, Burgas
VRATA
Staklo – gvozdeni zid
savija se pod toplotom,
naginje se ka meni –
da mi nešto kaže
Mačka otvara
cijepa okreće ruši zid
Drvo – stara odjeća
zavjese besramno vode ljubav sa vjetrom,
ormarići sa svijećama
skrivaju mršava blijeda ženska tijela
sa obilježenim gležnjevima i grudima natečenim od mlijeka
Prva smrt čovjeka
Lijepak vjetra
koji samo daje
dok ne oteža nemoćan
nepretražen uzet primajući
naginje se prema meni
do mojih članaka
Natečen
da se oslobodi riječi
da mi pruži
da me napuni
Da, uradi to
da
Vrata – ulaz – izlaz –
svlačionica –
porođajno odjeljenje
pašće
ne razmišljajući kako su čaršavi bijeli
a kako će nakon nje tek biti
Od rođenja bačena pljuvačka
razmažena
razbarušena i iščekujuća
Da li je to samo kod mene ili je uobičajeno?
Raspetljana i čeka da pruži
Ponekad je dovoljno
Slobodan pad
doveo nas je ovdje
natjerao nas da težimo jedni drugima
da podržavamo jedni druge
da se oslonimo
da šapućemo
da vjerujemo
da vrištimo
da ne brojimo redove
da brojimo razmake između redova
da mislimo
do golih zuba
da ne mislimo
da stojimo širom otvorenih usta
čekajući da nešto uđe
bože
vazduh ne dišem
bar neki insekt
bar da sam kući
bar da ne budem beskorisna
bar da
Svaki ulaz je i izlaz
Translated to Montenegrin by Anđela Turukalo Dabetić
………………………………………………………. .
A DOOR
The glass – an iron wall
bends under the heat,
it leans towards me –
to tell me something
The cat opens
tears turns crashes the wall
The tree – the old clothes
the curtains shamelessly making love with the wind,
the candle cabinets
hiding thin pale women bodies
with tagged ankles and breasts swollen with milk
The first death of the man
Adhesive from the wind
who only gives
until he weighs down powerless
unclaimed taken receiving
leaning towards me
to my ankles
Swollen
to get rid of his words
to give me
to fill me up
yes do it
yes
The door – an entrance – an exit –
a dressing room –
a labor ward
will fall
without thinking how white are the sheets
and how white will they be after her
From birth spit thrown
spoiled an(kl)chored –
an expecting pulp
Is everyone a gap or I’m the only one?
A pulp expecting to give
Someday in the future it will be enough
The free fall
brought us to here
forced us to weigh on each other
to uphold each other
to lean
to whisper
to believe
to shriek
tо not count the lines
to count the line spaces
to think
to bare teeth
to not think
to stand with our rim wide open waiting for something to come god air i’m not breathing at least some fly at least to be home at least not to be useless at least to
Every entrance is also an exit
……………………………………………
ВРАТА
Стъклото – желязна стена
огъва се под топлината
накланя се към мен –
да ми каже нещо
Котката я отваря
отронва отгръща събаря
Дървото – дрехите стари
пердетата любещи се безсрамно със вятъра
шкафовете за свещи
скрили тънки бледи жени
с белязани глезени и подути от кърмата гърди
Първата смърт на човека
Лепкав от вятъра
който само дава
докато той не натежи безсилен
неотнет зает приемащ
накланящ се към мен
към глезените ми
Набъбнал
да се отърве от думите си
да ми даде
да ме препълни
да do it
да
Врата – входна – изходна –
гардеробна –
родилна
ще падне
без да е мислила колко бели са листите
и колко ще са бели след нея
От раждане хвърлен изплют
раз-глезен
разплут и очакващ
Само аз ли съм празнина или е общочовешко
Разплут и очакващ да дава
Все някога стига
Свободното падане
ни доведе до тук
накара ни да си тежим
да се крепим
да се накланяме
да шепнем
да вярваме
да си крещим
да не броим редовете
да броим междуредията
да мислим
да оголваме зъби
да не мислим
да стоим с широко отворена паст чакайки нещо да влезе бога ми въздух не дишам поне някое насекомо поне да съм дом поне да не съм безполезна поне да
Всеки вход е и изход
Diana Chobanova, 1993.
Bugarska, Sofia
PRONAĐI ME PRIJE NEGO ODLUČIM DA NAPUSTIM SEBE
u proljeće
kad osjetiš miris jorgovana
i stare knjige
i usred ljeta
u rezu lubenice
da od vrućine
odjeća na tebi se lijepi
na poleđini
kao moji poljupci
zatim nađi me u jeseni, lišće
kad krcka pod nogama
a lipa biva dovoljno suha
za tvoj omiljeni čaj
zapamti me
i nazovi me
opet
ponovo
prije zime
da se zaplete
tvoja kosa
za ledene grane
topole
iz dvorišta moga djeda
Translated to Bosnian by Nermin Delić
………………………………………………………………….
НАМЕРИ МЕ, ПРЕДИ ДА РЕША ДА НАПУСНА СЕБЕ СИ
на пролет
като помиришеш люляци
и стари книги
и насред лято
като режеш диня
а от жега
дрехите ти лепнат
по гърба
като целувките ми
после есен и листата
хрущят изпод краката ти
а липата е достатъчно изсъхнала
за чаят ти
спомни си ме
и ме повикай
пак
обратно
преди да стане зима
и да се обеся
със косата си
за ледените клони
на тополата
в дома на дядо ми
Boriana Bogdanova, 1990.
Bugarska, Sofia
PROSTORIJE
želudac je velik kao dvije šake
srce kao jedna
vjerujem da se čovjek mjeri nečim drugim
od ruke spremne da udari
čovjek je više prostorija
u kojoj neko stalno hoda
čekam da saznam kako ću završiti
želim vidjeti hoće li nakon što ispljunem
košpicu trešnje
nešto izrasti iz nje
Translated to Bosnian by Nermin Delić
………………………………………………………
ПОМЕЩЕНИЕ
стомахът е голям колкото два юмрука
сърцето колкото един
вярвам че човекът се измерва с нещо повече
от ръка приготвена за удар
човекът е по-скоро помещение
в което някой постоянно се разхожда
чакам да разбера какво ще свърши
искам да видя дали след като изплюе
костилката на черешата
от нея нещо ще порасне
Tsonka Ludmilova Hristova, 1959.
Bugarska, Dryanovo
NEŠTO
Hajde da danas dignemo glave,
jer nema više sablji.
Oružja su nemoćna,
jer ih riječi zamjenjuju;
manipulativne, pulsirajuće, nevjerne
kao brak iz interesa.
Ali oružja se još uvijek sjećamo
“pognute glave…”
i nemoj je sad ti odsjeći riječima…
Dani teku kao suze
slivene na ogledalu vremena.
Što je danas istina
nekada je bila fatamorgana
sad su fatamorgane izašle iz mode.
Pa glavu gore,
ruke nek budu kao topole
i usta otvorena kao vulkani,
pusti da zemlju pretvorim iz budućnosti u prošlost
da bismo se vratili
pećinama našeg žara
tom davno stvorenom svijetu
a onda neka nas posisa
kao koktel sa slamkom
neko žedan.
Pobijedila sam vrijeme.
Translated to Bosnian by Nermin Delić
……………………………………….
НЕЩО СИ
Да вдигнем днес глава,
защото вече саби няма.
Оръжията са безсилни,
защото ги заместват думите
манипулиращи, пулсиращи, неверни
като брак по сметка.
Но ние все още помним, че
„преклонена главичка…”
не я отсича сабя…
Като сълзи се стичат дните
върху огледалото на времето.
Това, което днес е истина,
било е някога мираж,
а днес миражите не са на мода.
Така че вдигнати глави,
ръце като тополи,
отворени уста като вулкани,
ще завъртят земята от бъдеще към минало
и ще се върнем
в пещерите на нашето усърдие
да сътворим света
и после той да ни засмуче
като коктейл със сламка
в жадния
търбух на времето.
Mariya Hristova Slavova, 1984.
Bugarska, Sofia
OBALA KALIFORNIJE
Hiljade stogodišnjih sekvoja
neprimjetno rastu u svjetlosti okeana.
Dotakli im vladari talasa grane,
pa stežu u šakama živahne pravce vjetra;
utkaju u svoja tijela preživjele vihore i oluje,
spremne da ih neumoljivo uzmu.
Usamljeni kedar, došao k’ sebi, donosi zoru
iznad zelenog svijeta primorskih sekvoja.
Ova zemlja je sačinjena od nota i stihova;
potopljenih, tužnih lađa i miliona zrakova.
Ozonski jauci se rađaju iz vode
kao nježni vjerenici i čudesna stvorenja.
Žive neosvijetljene uspomene
sa bezimenom nadom blistave nimfe,
osvjetljuju svijet sekvoje za samo trenutak
i samo jednom pjevaju bijelu pjesmu kedra.
Obala gdje ljubav gleda okolo
nije podložna fluktuacijama mora.
U svom integritetu povlači se zbog delikatnosti.
Persefona bere cvijeće u Kaliforniji.
Translated to Montenegrin by Anđela Turukalo Dabetić
…………………………………………… ………………………..
CALIFORNIA COAST
Thousands of hundred-year-old sequoias
unnoticeably grow in the light of the ocean.
Touched the rulers of the waves with branches,
clutching in their fists lively wind directions
weave into their bodies surviving whirlwinds and storms,
poised to take them unrelenting.
A lone cedar came to his senses brings dawn
above the green world of the coastal sequoias
This land is made of sheet music and verse,
sunk sad ships and millions of rays.
Ozone moans are born from the water
as gentle fiances and wondrous creatures.
Unfading lit memories alive
with nameless hope of radiant nymph,
illuminate the world of redwoods in just a moment
and only once they sing the white song of the cedar.
The shore where love looks around
not subject to sea fluctuations..
In its integrity it withdraws because of delicacy.
Persephone picking flowers in California.
………………………………………………………………………
БРЕГЪТ НА КАЛИФОРНИЯ
Хилядно множество столетни секвои
незабележимо растат в светлината на океана.
Досегнали линеалите на вълните с клони,
стискат в шепи оживели посоки на вятъра,
вплитат в телата си оцелели вихри и бури,
изправени да ги превземат неумолими.
Опомнил се самотен кедър свежда взори
над зеления свят на крайбрежните секвои.
Тази земя е направена от ноти и стихове,
потопили тъжни кораби и милиони сияния.
От водата се раждат озонови стонове
като нежни избраници и чудни създания.
Нестихващи литнали спомени живи
с надежда безименна на лъчезарна нимфа,
проясняват само за миг света на секвоите
и само веднъж пеят бялата песен на кедъра.
Брегът, в който се оглежда любовта,
не е под условие на морски колебания..
В целостта си се оттегля заради крехкостта.
Персефона бере цветя в Калифорния.
Evgeniya Dineva, 1990.
Bulgaria, Sofia
***
Posječe mi prst
krhka vlat trave.
Crveno curi niz dlan,
niz podlakticu;
pada u gustim kapima
na sirovo, meko tlo.
Krv mrlja zemlju
dok se ne natopi- pa krvi nestane,
a nova stabljika
iznikne iz nje.
Translated to Montenegrin by Anđela Turukalo Dabetić
…………………………………………….
***
I pierce my finger
on a fragile blade of grass.
The red trickles down my palm,
my forearm
to fall in thick drops
on the raw soft ground.
Blood stains the earth
until it soaks and disappears in it
and until a new stalk
grows out of it.
…………………………………………………..
***
Порязвам се на стрък трева и гледам
как червената кръв
започва да се тича по тънкото стъбло,
за да стигне до земята
и да се разтвори в пръстта
от която един ден
ще се роди нов стрък.
Eva Gocheva, 1988.
Bulgaria, Sofia
***
zašto si tužna – pita dijete
takva pitanja se ne postavljaju strancima –
kaže majka
uzima torbe i oni odlaze
žena iza kase misli:
zašto sam tužna
zašto sam tužna
onda se sjeti da se takva pitanja
ne postavljaju strancima
Translated to Montenegrin by Anđela Turukalo Dabetić
……………………………………………….
***
защо си тъжна – пита детето
такива въпроси не се задават на непознати –
казва майката
взима торбите и си тръгват
жената зад касата си мисли:
защо съм тъжна
защо съм тъжна
после си спомня че такива въпроси
не се задават на непознати
Dariya Georgieva, 2007.
Bulgaria, Pleven
NOVEMBARSKI POLJUBAC
Navodno to je samo zagrljaj uz pjesmu,
ali zapravo to je spoj dvoje ljudi…
Novembar u nasljeđe ostavlja jesenju česmu
da isteče lišće poljubaca, da se svijet budi…
Istine nema danas, nije je bilo ni juče,
ono anđeosko u meni je samo plava boja.
U ormaru su osjećaji, da ljudi ne zaključe
Gdje se odijeva svaka strahota moja.
Želim da mrziš sebe! Čak i ako su čiste
tvoje ruke nakon kojim si me zaslijepila
ako kao i ja, i ti nemaš snove iste
pusti me da budem san još nečiji, ti si me već snila.
Ne želim te mrziti! Ali sebe da!
Pretvaram se u plamen, čim osjetim tvoj led…
Jutro je, opet uplakana duša te gleda
jer samo tebe mogu voljeti u nedogled…
I govorim to tvojoj slici, poremećen sam,
ali ne očekujem da mi odgovori išta,
ovaj slijepac je mnogo učinio, jesam
kamenog srca sam sada, od mene nema ništa.
Dolaziš li? Pripremio sam svoj repertoar,
Pjevat ću šta hoćeš, neću te odbiti.
Ideš li kući? Vrata se zatvaraju ko asesoar
i “hvala“ se uspijeva u meni skriti.
Donosiš mi euforiju i neostvarljive trenutke,
Nudim ti, evo, svoju nevinost na prodaju
ali ti to nećeš, kažeš mi sve šutke
tvojoj osobnosti misli mi se predaju.
Neću uspjeti. I nećeš uspjeti…
Hoću, ali evo – već stajem na crvenom.
Doći će dan, s drugim ćeš smijeh htjeti,
a ja ću pjevati zvjezdanim nebom…
Translated to Bosnian by Nermin Delić
………………………………………………….
ЦЕЛУВКА ОТ НОЕМВРИ
Уж просто прегръдка във такт със песен,
а всъщност сливане на две души…
Ноември завещава на шарената есен
целувка страстна и тонове сълзи…
Истината няма я днес, нямаше я и вчера,
ангелското в мен е само синият цвят.
Заключвам чувствата си във килера
да не разбере никой колко ме е страх…
Искам да се мразиш! Дори чисти да бъдат
ръцете твои след като си ме бленувал,
щом не можеш мечтите ми да сбъднеш,
нека бъда сън, от друг мъж недосънуван.
Не искам да се мразя! Но правя го!
В плам превръщам се, усетя ли твоя лед…
Сутрин е, посрещам я отново разплакана,
защото мога да Обичам само Теб…
И казвам го на твоя образ, мислено,
и не очаквам дори той да ми отговори,
че миналото слепец го е правело,
че сърцето му каменно нужното ще стори.
Идваш ли? Приготвих си репертоара,
ще пея както ти харесва, няма да откажа.
Отиваш ли си? Вратата пак се затваря
преди да успея “благодаря” да ти кажа…
Донесе ми еуфория и случки несбъднати,
предлагам ти за продан своята невинност,
но беден си според всички върнати
да градят по подобие на твоята личност.
Няма да успеят. И ти няма да успееш…
Аз искам, но ето – спирам вече на червено.
Ще дойде ден, със друга ти ще се смееш,
а аз ще възпявам небето звездно…
Maria Kumanova, 1989.
Bugarska, Sofia
ISELJENJE
ako si se ikad iselio
negdje si otišao
napustio si sobu
stan
gdje si živio
neodređeno vrijeme
i ispunio ti je dane
zaklonio noći
bio pozadina za emocije
i akcije
onda si u pravu
kad zadnji put
uđeš kroz prozor
ako tražiš izlaz iz
dvorišta uma
satima već
uđi kroz prozor
pogledaj bijele zidove
za zaboravljene uspomene
uđi kroz prozor
izađi na vrata
nije zaključano
nema više šta da se čuva
udari vratima pri izlasku
okreni se
i posljednji put se sjeti
da si sa loptom
Translated to Montenegrin by Anđela Turukalo Dabetić
………………………………………………….
ИЗНАСЯНЕ
ако някога си се изнасял
заминавал си от някъде
напускал си стаята
апартамента
който досега си обитавал
неопределено време
и е насищал дните
приютявал е нощите
бил е фон за емоции
и действия
тогава имаш право
за последно
да влезеш през прозореца
ако търсиш изход от
вътрешния двор на ума
вече часове
влез през прозореца
огледай белите стени
за забравени спомени
влез през прозореца
излез през вратата
тя не е заключена
вече няма какво да пази
затръшни я след себе си
обърни се и
за последен път си спомни
че е с топка
Neli Staneva, 1983.
Bugarska, Sofia
ZUM MEER
alea est jacta
Bez sjećanja sam živjela u gradu bez obrisa.
Nisam otišla dalje od očnih kapaka.
Iza njih nije bilo bezbjedno: mirisalo je na ribu
ili sjećanja, ne pamtim.
Jednog dana, neki šaljivdžija
okačio je znak “Zum Meer”.
Istaknut u centru.
I meni je falilo.
Počela sam da se pitam poslije toga,
dobro oblikovanim alegorijama,
da li propuštam,
da li da produžim pauzu za ručak.
Pored klimavog potoka
monsuni su rasli, vlažni i hladni.
Tropsko cvijeće otvorilo je usta.
Hajde!
Koljena su mi šaputala rano ujutru
i sve se više osjećala
slana prijetnja mora:
zadrhtala je magla koja je čučala nad crkvom
a bješe i sve tiša zvonjava
izbezumljenih zvona uveče.
I, ja sam počela trčati i to nije bila šala,
više je ličilo na čas plivanja:
trčim i tugujem u isto vrijeme
do znaka, pa opet nazad,
do magle. Ali, i tamo
glad za nečim došla je naglo
kao umami nedefinisan
i niz mikroskopskih povreda
uđe u svijet vidljivog.
Led u frižideru se topio,
hrana i dalje nije bila dovoljna. Skinula sam se
prije odobrenja prozora,
zidovi su se ljuljali. More:
sanjala sam ga čim sam mogla zaspati,
kao jedino objašnjenje.
Hajde!
Vrištala sam protiv zamaha
i njegove biološke manifestacije
pogledaše me iskosa.
Bermudski trougao
u sred mog krila, da li ovulira?
Đavolje grlo
apsorbovalo je preostale sile?
Ne znam, ali bilo je trapeznih mišića,
i pod bremenitim mjesecom zatrudnjeh
znakom “Zum Meer” i ja sam ga nosila
niz nizbrdicu, blistavog,
ispod grebena mračnih godina,
i od tada hodam. Kad pitaju:
“Koliko dalje do mora?”,
prođem i ćutim
iako se još sjećam.
Ja ćutim, međutim,
jer pamtim da i oni ćute
djecu, ribe, ljubavnike.
Translated to Montenegrin by Anđela Turukalo Dabetić
…………………………………………………
ZUM MEER
аlea est jacta
Безпаметно живях в града без очертания,
не се разхождах по-далече от клепачите си.
Зад тях не беше сигурно, миришеше на риба
или на спомени, не помня.
Един ден някой шегаджия
окачи табелата „Zum Meer“
на видно място в центъра
и аз пропуших.
Започнах след това да се задявам
с добре оформените алегории
в пропуснатото
и да удължавам обедните си почивки.
До рахитичната рекичка
пораснаха мусони, влажни и през зимата,
отвориха усти тропически цветя.
Ела!
шептяха рано сутрин коленете ми,
и все по-силно се усещаше
солената заплаха на морето,
клечащата над църквата мъгла трепереше
и все по-ведро бе звънтенето
на безумните камбани вечер.
Започнах и да бягам и не бе шега,
по-скоро бе урок по плуване,
едновременно да бягаш и тъгуваш
до табелата и после пак обратно
към мъглата. Но и там
пристигаше на тласъци глада за нещо
като умами неопредемимо
и чрез микроскопични наранявания
навлизаше в света на зримото.
Топеше се ледът в хладилника,
храната все не стигаше. Събличах се
пред одобрението на прозорците,
стените се люлееха. Морето
сънувах, щом успеех да заспя,
като единственото обяснение.
Ела!
крещях срещу инерцията,
а биологичните ѝ проявления
ме гледаха накриво.
Бермудският триъгълник ли
насред скута ми овулираше?
Дяволското гърло ли
поглъщаше останалите сили?
Не знам, но очертаха се трапецовидни мускули
и под една бременна луна задигнах
табелата „Zum Meer“ и я понесох
по надолнището, грейнало
под билото на тъмните години,
и оттогава все вървя. Когато питат
„Колко още до морето?“,
отминавам и мълча,
макар и вече да си спомням.
Мълча обаче,
защото помня също, че мълчат
децата, рибите, обичащите.
Zlatina Dimitrova, 1989.
Bugarska, Sofia
UPUTSTVO ZA REZANJE SPOMENIKA
Pretvaraju gradove u groblja i grobnice –
ovako se gradi spomenik zlu:
ne diže se do neba, uvijek ide dolje, u stranu,
puzi kao
B
E
S
K
R
A
J
N
O
D
U
G
crv,
gmiže kao otrov.
Pod zemljom
krtičnjaci oproštaja
niču kao djetetu zubi.
Umjesto da vrišti – tišina.
Strpljivo se gradi spomenik zlu,
sa iščekivanjem
da i ovo prođe.
Pogledaj ih, oni su drugačiji,
ne kao mi;
pogledajte ih, kako
im se cvijeće nosi ulicama;
jednog dana biće slavlja –
ali negdje drugo.
Ovdje trpimo i čekamo
da ovaj crv prođe polako,
neko da usisa sav otrov,
neko drugi.
Sad je tiho, sad drugih nema,
samo smo mi ostali
i tiho kopa
dolje, bočno,
strpljenje.
Translated to Montenegrin by Anđela Turukalo Dabetić
…………………………………………………..
УКАЗАНИЯ ЗА ИЗДЪЛБАВАНЕ НА ПАМЕТНИК
Превръщат градовете в гробища и гробници –
така се строи паметник на злото:
не се издига към небето, то винаги върви надолу, настрани,
пълзи като
б
е
з
к
р
а
й
н
о
д
ъ
л
ъ
г
червей,
пълзи като отрова.
Под земята
къртичи дупки на сбогуванията
никнат като зъби дете.
Вместо писък – тишина.
Паметник на злото се строи с търпение,
с очакване
да мине и това.
Виж ги, те са другите,
не е при нас,
виж ги, как
по улиците носят им цветя,
някой ден ще има тържества –
това е другаде,
тук търпим и чакаме
да отмине бавно този червей,
някой да изсмуче цялата отрова,
някой друг.
Сега е тихо, сега ги няма другите,
само ние сме останали
и тихичко копаем
надолу, настрани,
търпение.
Lyubomira Videva (Lubel Dqkof), 1993.
Bugarska, Sofia
EMBRION TUGE
Rasla sam
pod očajnim srcem moje majke.
I dan-danas čujem kako se ruši,
kako se boji.
Porasla sam
do slomljenih ključnih kostiju,
do modrica.
Možda su mi zato oči plave.
I šutirala sam, bespomoćno,
da je spasim od mog oca;
a ona je mislila da sam srećna
i milovala me je rukom
na kojoj je blistao zlatan prsten
skrhane robinje.
A ja sam žurila, mama, da izađem,
da te zaštitim!
Trebalo mi je devet mjeseci,
a onda sam cijelu godinu ćutala.
Morala sam naučiti da trčim, mama, da te čuvam.
Tada sam skupila snagu da te spasim- i jesam.
Zato sam ovdje,
iako nije trebalo.
Ja sam
osuđeni embrion tuge, mama…
Translated to Montenegrin by Anđela Turukalo Dabetić
…………………………………………………….
ЕМБРИОН НА ТЪГАТА
Расла съм
под отчаяното сърце на майка ми.
И до днес чувам как се разбива,
как се страхува.
Расла съм
до счупените ключици,
до синините.
Може би затова са сини очите ми.
И аз ритах безпомощно,
за да я спася от баща ми,
а тя си мислеше, че се радвам
и ме галеше с ръката,
на която блестеше златната халка
на една тъжна робиня.
И аз бързах, мамо, да изляза,
за да те защитя,
девет месеца ми трябваха,
а после мълчах цяла година.
Трябваше да се науча да тичам, мамо, за да те опазя,
после събирах сили, за да те спася и го направих.
Затова съм тук,
въпреки че не трябваше.
Аз съм
обречен ембрион на тъгата, мамо…
Yavor Perfanov, 1976.
Bugarska, Gorna Oriahovica
ŽENA PORED MENE
Ti si uz mene, na suncu i na kiši,
i kad me oluje i bure savijaju.
I sretan, i tužan, i ludak koji pršti,
misli moje žene me ne zaboravljaju.
Grešku za greškom radim, ali molim te
oprosti mi svojom dušom nježnom!
Nekad jak, a nekad sav na izvol’te,
s ljubavlju se dam, ljubavlju bezgraničnom.
Znam da želiš čuti od mene
da te volim, ali nas susreću šutnje.
Smiješ se kako trenutak vene,
plačeš nepažena puna smutnje.
Volim te, makar kao čovjeka
u lijepim riječima sam izgubljen.
Po suncu, oluji i kiši sam dovijeka
tu u tvojoj duši tako sav zaljubljen.
Translated to Bosnian by Nermin Delić
…………………………………………
ЖЕНАТА ДО МЕН
Ти си до мен, в слънце, и в дъжд,
и когато огъват ме бури и хали.
И весел, и тъжен, и луд неведнъж,
жена си, която не ще ме забрави.
Допускам грешка след грешка, но моля
да ми прости душата ти нежна.
Понякога силен, а друг път без воля,
с любов те дарявам, с обич безбрежна.
Знам, че искаш да чуеш от мен,
че те обичам, но срещаш мълчание.
Усмихваш се в топъл миг споделен,
плачеш, когато не виждаш внимание.
Аз те обичам, макар като мъж,
в красивите думи да съм изгубен.
С теб съм в слънце, в буря и в дъжд,
в душата ти все по-силно съм влюбен
Darina Shopova (DaRima), 1987.
Bugarska, Sofia
DOBRO
Vrlo je lako biti dobar.
Treba malo vjere.
Malo poniznosti, malo ljubavi,
milovati tuđe rane.
Vrlo je lako biti melem
za sve ljude koji su patili.
Svi su tužni i svi su sami
ali ti im pruži ruku!
Vrlo je lako biti dobar
ali ne s naivnim povjerenjem.
Dobro je svjesna, čvrsta gesta.
Pripada hrabrima!
Jako je teško biti dobar.
Samo veliki to mogu!
Oni neustrašivi, vatrenih prsa.
Koji rješavaju probleme!
Translated to Bosnian by Nermin Delić
……………………………………….
ДОБЪР
Много е лесно да бъдеш добър.
Мъничко вяра е нужна.
Малко смирение, малко любов,
ласка за раната чужда.
Много е лесно да бъдеш мехлем
за всичките хора изстрадали.
Всеки е тъжен и всеки е сам,
но ти му подавай ръката си!
Много е лесно да бъдеш добър,
но не с наивно доверие.
Доброто е жест съзнателен, твърд.
То е присъщо на смелите!
Много трудно да бъдеш добър.
Могат го само големите!
Онези безстрашните, с огнена гръд.
Които решават проблемите!