TABELA
KNJIŽEVNA KRITIKA ŽIRIJA
Nermin Delić:
Smiljana Vukičević, 1964.
Crna Gora, Bar
VJECITI TRGOVAC
Ja vjeciti trgovac nudim pricu
Kao zavoj za ranjeni zivot
Dobrovoljca nema da me cutke saslusa
Da se ispovijedim kao pred sveti civot.
Moja dusa predgradje mucenika
Postaje talac tudje sujete
Proba da odbaci okove osudjenika
U samicu da me zatvore prijete!
Ispovijest pretvara u vrtlog sobu
Ucinjenu glupost u bezobrazluk prosti
Progon savjesti postoji u svakom dobu
Laz zaustavlja rulet iskrenosti.
Ne postoji kupac za moje muke
Pridavac da budem dzaba se trudim
Izgledam kao prosjak bez ruke
Dok pricam za toplim osmjehom zudim!
SMILJANA VUKIČEVIĆ – Iako ukalupljena u prevaziđene rime što je dovelo do bezličnosti, autorica je pokazala izvjesni pjesnički potencijal, a ta originalnost njenih predivnih misli se može vidjeti u dva prelijepa stiha: Kao zavoj za ranjeni zivot, a potom i u stihu: Izgledam kao prosjak bez ruke. To može napisati samo neko ko zna šta je poezija. Ipak, nelektorisana pjesma, bez afrikata, odaje utisak da se autorica nije potrudila da maksimalno pripremi svoju pjesmu za konkurs.
Damjan Pejanović, 1993.
Crna Gora, Cetinje
AUTOPORTRET
mušica udara udara
o prozor
ne znajući da je okno otvoreno
vječno opštenje primopredaja
dužnosti drevni
zakon moždana žudnja
bez osjećaja
i da poželim da narušim to jedinstvo
bile bi samo nekoliko rupe rane
pothranjivanje neke drukčije nostalgije
nezamislivo uredio se
kosmos
nema drugog svijeta osim tog
mušica udara o prozor udara
ne znajući da je okno otvoreno
živi se do krajnjih granica svijeta
i čovjek je smiješan
ružičasti, crni, surovi
i ne zna šta da radi popodne
ali se na sve navikne
zemlja nije
hraniteljka
ona je kal raspadanje
slika tjeskobe
ne mislim na fizičku smrt
već na duhovnu odsutnost
povoljni simbol smrti
moje majke
kada sam nanovo zavolio
da dišem na nos
na nos na nos
na gun
i onda dolazi zora
i navala krvi u mozak
i sjutradan ona umire
zavoljeti te jeste
imaginarna potreba raspolaganja
tobom
i opet me parališe stanje da vidim
i sve dok se bude ponavljalo da
da već biću starac
smješten u trenutak
i najzad imam sedamdeset godina
trideset ili dvadeset
i svega dvije
za sada
sve
se svodi
na
isto.
DAMJAN PEJANOVIĆ – Odličan koncept pjesme, uz minimalne izlete u hermetičnost. Originalna pjesma.
Marko Babić (Percefal), 1995.
Crna Gora, Herceg Novi
MILIONA KIŠA
Milion kiša u meni
Ni jedna da ‘spere nemir
Drugi su želeli svet
Ja sam želeo svemir
Moram, a ne umem
Da pronađem to mesto
Gde sam tebe tada
Zamišljao često
I kao sitan lopov
Kradem mesec, dane i minute
Dok orlovi lete sami
Tako i zvezde usamljeno ćute
Milion kiša u meni
Ni jedna da ‘spere tugu
Svakoj je okus gorak
I liče jedna na drugu.
MARKO BABIĆ (PERCEFAL) – Pjesma koja je pisana samo da se napiše… bez inspiracije. Osnovna inspiracija su predviđene rime (često-mjesto, nemir-svemir, itd.) koje su autoru misao vodilja kroz pjesmu. To je potpuno pogrešan pristup poeziji. Tako se stvaraju tekstovi pjesama (i otud i nazivi tekstopisci), gdje će neko ko tako nabraja rime, napisati nešto patetično, a opet, druga osoba (pjevač, umjetnik) će to opjevati i svojim glasom dati originalnu emociju koju bi zavoljeli drugi. Ovdje ne postoji niti jedan pjesnički element na osnovu kojeg bismo mogli reći da je to poezija. Sve iskorištene fraze u pjesmi su pisane već na hiljade puta, ništa novo nije rečeno, niti jedna stilska figura za koju bismo mogli reći da se rijetko upotrebljava. To je sasvim jasno. Volio bih da autor počne čitati savremenu poeziju (pr. Vislava Šimborska), da ne shvati poeziju kao pisanje spomenara gdje si napisao pjesmu ako napišeš npr.:
Sudbina me boljela,
jer me nije voljela
a da me je voljela
ne bi me preboljela…
Dakle, to nije poezija… to je samo puko pisanje u rimi, nekreativno i primitivno, kao kad nastavnica natjera đake da pišu pjesmu za zadaću, pa neko nespojiv sa kreativnim pisanjem napiše pjesmu. Žao mi je, zaista, autora koji se iz sezone u sezonu, čini mi se, uzaludno trudi da probudi to u sebi. Svakako, treba vjerovati u sebe i ono što ti srce govori, ali bojim se da je u ovom slučaju srce nijemo, čim pušta da mu emocija bude blijeda kopija tuđih, na stotine puta, viđenih stihova i riječi. Puno sreće!
Damir Janjalija, 1977.
Crna Gora, Kotor
POEZIJA
U vrtu budala,
ostavi za sobom
oblake logike.
Ako geometrija ljubavi
počiva na
krilu leptirice,
krvavi kosmos
divljeg maka
jedini je nagovještaj
bogojavljenja.
DAMIR JANJALIJA – Bila bi to predivna minijatura da je spojena u jednu misaonu cjelinu. Ipak, i u ove 2-3 kratke rečenice u pjesmi, autor je ponudio poeziju. Sve izrečeno je poezija. Minijature kao književna forma su naročita koska. Najčešće je dovoljna jedna upečatljiva metafora da bi pjesma ostavila bez daha čitaoca, a ako jedna nije snažna, ponekad je potrebno i više njih, kako bi nadomjestile moć jedne. Ovdje je trebalo unijeti još neku metaforu na kraju koja će biti povezana sa mišlju savršena prva tri stiha.
Duška Kontić, 1958.
Crna Gora, Nikšić
POVJERA
Obasjaj me zaspalom vjerom
Zapali davno izgubljenu luču
Dok se molim pod pendžerom
Krvarim u kristalnom obruču.
Osvijetli prozore u mrkloj noći
Da vidim zoru napuštene kuće
Možda ćeš nekad u životu moći
Dušu prosvijetliti u svanuće.
Obasjaj nemaštinu u koferu tuge
Izaberi sjećanja na medovinu
Progutaj plamen leptirove duge
Zapali svijeću nerođenom sinu.
Crna ti prošlost povjera jedina
Sa krstom u ruci maglinu kosi
Razvratom posuta duše nigdina
Žeđ na usnama pokorna rosi.
DUŠKA KONTIĆ – Odlična pjesma. Ova pjesma da je napisana početkom 20. stoljeća, itekako bi bila zapažena i cijenjena. U eri kada je gotovo sve rečeno, nadahnuće koje donosi je znatno manje. Ipak, to nije spriječilo autora da se ukalupi u formu rime, ali da mu ista ne bude vodič misli, što pozdravljam, jer to je osnovna odlika kako prepoznati amatersko pisanje od nečega što jeste poezija.
Rada Bulatović Tomić, 1968.
Crna Gora, Nikšić
POSLEDNJI KRIK
Teški su dani hladni
srce još drhti od nespokoja,
dušu mi, dušu, put rani
i šapat koraka bez broja.
Ko sjećanje na bolest skorašnju
hladna, jeza, ko pruga duga
siguran znak da smo u vlasti
neraskidivog nekog kruga.
Doći će dan, sudnji svud
zasjaće, Gospode, tvoj presveti lik!
Ja ću, sa životom u svjetlost kud…
nestaje bol, uz poslednji krik!
RADA BULATOVIĆ TOMIĆ – Sve što sam napisao za pjesmu Marka Babića, vrijedi i ovdje. Riječ je o autorici koju mnogo poštujem.
Elvisa Latić, 2002.
Crna Gora, Petnjica
TI
I plakala sam te noći zajedno sa kišom.
Ne zna se koja je od nas dvije prolila više suza.
Plakala sam nad svojom ogorčenom sudbinom.
Umirala sam svaku riječ koju si izgovorio,
proklinjala sam što te volim,
što ne mogu otići od tebe,
jer…ne umijem bez tebe.
Plači kišo,
tuguj nad mojom ogorčenom sudbinom,
proklinji sve,
sve šta sam sa njim imala,
jer opet umirem izgovorene preteške riječi.
Tuguj sestro,
žali me.
Žali mladost koju sam mu bez riječi poklonila,
žali moje lijepe crne oči zbog rijeka suza koje su isplakale.
Tuguj sa mnom, prokleta bila!
Guši se u mojim suzama,
praštaj mu ti sve podle riječi,
zaboravi ti umjesto mene uzaludno nadanje!
Kuni moj život,
ogorčeni život,
ovo se životom ne može zvati
ovo je tuga,
jad,
prokletstvo pjesnika me je stiglo.
Proklinji, kišo, dan kada sam započela ovu agoniju koja ljubav želi da se zove.
Neka mi u vatri gore oči koje su njega gledale!
Neka umru sve riječi kojima sam mu dušu milovala!
Neka sam prokleta, Ja, koja sam od zvjeri čovjeka napraviti željela!
Sopstvenim postupcima sam sebi svjesno golim rukama srce vadila,
kao milostinju mu ga davala
i kao najveći otpad ponovo skupljala.
Umri, kišo!
Umri ove noći zajedno sa mnom.
Završimo ovo bespuće od života
dok mi je još…
koji dah preostao.
ELVISA LATIĆ – Plači kišo, Tuguj sestro, žali me. Kuni moj život, ogorčeni život, ovo se životom ne može zvati ovo je tuga, jad, Umri, kišo… – eto, otprilike to je sve što je rečeno u pjesmi koristeći na desetine stihove ozbiljnog sadržaja riječi. Previše, zaista previše patetike. Iako je autorica 2002. godište, 21 godina su dovoljna starosna dob da se ovako ne bi pisalo. Pjesmu je dovela u agonalno stanje kuknjavom, prenemaganjem… korsteći lažnu emociju sa frazama poput: prokletstvo pjesnika me je stiglo.
Da se ne lažemo, većina prijatelja koja pročitaju autoricin tekst, reći će da je odličan, bolan, emotivan,… ali se nikada niko neće vratiti natrag da ga pročita ponovo, jer u sebi nema ništa novo. Niti jedan pjesnički element. Da autorica nije stavila tekst u stihove, ovo bi izgledao kao monolog u prozi, pismena zadaća učenice šestog razreda. U narednom krugu će imati veliki zadatak da nadmaši sve ovo, te pošalje pjesmu u kojoj će istinski pokazati vrijednost svoje poezije, jer njena emotivna duša to može. Puno sreće!
Dražen Glavatović, 1986.
Crna Gora, Podgorica
VOLIM TE BEZ BOJE
Ukusa,mirisa..
Volim te bez lakiranih noktiju,
ofarbanih cipela.
Kao omiljeni komad namještaja,
Za koji se još ne usuđujem da pitam:
‘Koliko košta?’
Jer, znam da košta,
I košta,
ali ne boli, kao ova ljubav.
Udobna je tebi moja tuga.
I nov, namještaj.
Udobna si i ti mojim cipelama,
Kad te sretnu.
Mome srcu kad te čeka,
mislima dok te se boje.
Udobna si im,
Samo jer postojiš.
Bez ukusa mirisa i boje.
Idealno kompatibilna mnome.
Boli me, koliko boli.
To što volim te, koliko te volim.
I ujedno, zato jer znam da nisi moja.
Možda da je drugačije,
ne bih te ni ja ovako slojevitim rečima bojio.
DRAŽEN GLAVATOVIĆ – Predivna pjesma. Mislim da je autor najzad sazrio kao pjesnik. U svom tom opisu kako je voli, najviše mi se dopalo: Volim te kao omiljeni komad namještaja… Iako je autor napisao da više nema Facebook profil, a on je nužan za učešće, ne bi sigurno prošao da nisam vidio ovu prelijepu pjesmu, pa sam odlučio da je promovišem, kao i autora kojeg poznajem iz ranijih sezona. No, propozicije su jasne.
Aida Orahovac Kuč, 1985.
Crna Gora, Podgorica
SAMO JEDNA MOLBA
A ja se tako zagledam u mjesec
udubim pogled u taj plavi beskraj gore
ja bih šetala po mjesecu
sakupljala sa njega prašinu
posadila cvijeće na centralnom trgu.
Ja bih da ekonomiju lansiramo uvis
pa još gore i još više mnogo više
da gladnoj Africi damo ono
što joj dugo uzimamo.
Da joj djecu u bistru vodu okupamo
da im igračku u ruci damo
čovjek je čovjek i kada mu je koža crna
i kada se isto ne zove
i kada sanja drugačije snove.
Brojili ste nam dosta krvna zrnca
rasipali našu krv i budućnost
dugo gledamo svijet kroz ključaonicu
dugo je život na stand by stajao.
Živimo ljudi,živimo dišite punim plućima
skinite okove rasizma i ogrlice fašizma
preskočimo zidove od naših su cigli građeni
uzmimo svoje slobode u ruke u njima
su naši snovi usađeni.
A ja opet kažem ja bih na mjesec da idem
da mu čari otkrivam ja ne bih u nacionalne
torove da se skrivam.Ja bih da živim u svijetu
kakav biti mora i za mene i tebe koji ovo čitaš
i za onog od nas drugačijeg stvora.
Zovem i vas ljude 21-og vijeka
planetu zajedno dijelimo
hajde da sanjamo iste snove
budućnost nas zove.
Tu je mjesec tu su naše slobode
i putevi koji do civilizacije vode.
Izaberimo ih,nek ostanu duhovi zli
za nama i zatvorena vrata srednjeg vijeka
za nama ovo je samo jedna molba vama.
AIDA ORAHOVAC KUČ – Pjesma kao prozni tekst, govor Grete Thunberg zabrinute za stanje u svijetu. Nažalost, nema poezije u njemu. Ni u naznaci. I kao prozni tekst je upitan, jer je prepun suvišaka… JA, JA, JA…
A ja opet kažem ja bih na mjesec da idem
da mu čari otkrivam ja ne bih u nacionalne
torove da se skrivam.Ja bih da živim u svijetu
kakav biti mora i za mene i tebe koji ovo čitaš
i za onog od nas drugačijeg stvora.
………………………………………………..
Opet kažem na mjesec bih išla da mu čari otkrivam.
U nacionalne torove ne bih da se skrivam
već bih da živim u svijetu kakav biti mora
i za mene i za tebe koji ovo čitaš
i za onog, od nas drugačijeg, stvora.
Ovo je samo primjer. Opet kažem i kao ovakav tekst, upitan je, jer je neoriginalan, nimalo zreo. Ipak, izrazito cijenim ovu autoricu kao osobu. Puno sreće!
Miloš Beloica, 1982.
Crna Gora, Podgorica
SAN I JAVA
Gledam je kako mirno spava
Ona je san ja sam java
Ja na javi živim san
Ona u snu živi javu
MILOŠ BELOICA – Lijep pokušaj minijature sa jednom metaforom. Jedini problem je što metafora san/java nije dovoljno originalna. Ipak, ovih par riječi su filozofski masterpiece za veliki broj stihova koje sam pročitao u ovom duelu. Minijature kao književna forma su naročita koska. Najčešće je dovoljna jedna upečatljiva metafora da bi pjesma ostavila bez daha čitaoca, a ako jedna nije snažna, ponekad je potrebno i više njih, kako bi nadomjestile moć jedne.
Darko Bulić, 1991.
Crna Gora, Podgorica
TANGO
Zaustavi peščani sat što vrijeme krade,
Uputi pogled pun nade – nek stane.
Srce ludo, a oči žedne,
Osjeti dodire hladne.
Ako smo na istoj dužini,
Priđi ne brini, usud nek odluči.
Možda nismo savršeni.
Ali se gradi.
Suđeni jedno drugom,
Dok iskra plamen stvara,
Vječni oganj – ljubav jača.
Igraj- uživaj dok traje.
DARKO BULIĆ – Nedovoljno originalno, neupečatljivo. Pjesma je izbjegla rimovanje posljednjih slogova stihova, ali je osnovna inspiracija pjesme – rima. To je potpuno pogrešan koncept stvaranja poezije. Treba misao da bude glavna, da postoji pjesnička nit koja će povezivati sve stihove i sve strofe u jednu zajedničku cjelinu. Puno sreće!
Dajana Mitrović, 1996.
Crna Gora, Podgorica
JA, VOJVODINA
Koliko je rastojanje između mog slomljenog srca, tatinog toplog naručja i mirisa majčine kuhinje?
Koliko vremena deli moje dodire od bakine staračke ruke, nepoklonjenih joj knjiga i poljubaca prislonjenih na sedu glavu?
Koliko je godina ostalo da svom odraslom bratu podelim savete koje nisam uspela?
Koliko kilometara deli moje prijatelje, biranu porodicu, od moje sreće i osmeha?
Sama sam u gradu koji nije moj, sa ljudima koji su tuđi.
Razdvajaju me planine i kanjoni od moje ravnice i sunčanih polja.
Pogrešno sam mislila da sam dete juga… U meni ledeni sever pušta svoje korenje.
Ne pripadajući nigde, pripadoh toplini zelenih polja, mirisu grožđa, vina i pesmi tamburaša.
Večito razapeta između porekla i budućnosti propustih mladost, ne shvatajući da mi kosa nije slučajno boje zrele pšenice,
da misli nisu bezrazložno setne,
da pogled ne luta bez cilja prostranstvima.
Nakon toliko godina bežanja od nje,
shvatila sam da ja Vojvodina: jesam, bila i biću.
DAJANA MITROVIĆ – Previše patetike upleteno u pjesmu, u želji da se napiše nešto emotivno. Ipak, ideja je odlična, originalna, ali su svi motivi (majčina kuhinja, očevo naručje, bakine sijede dlake,…) prevaziđeni i već viđeni mnogo puta. Nema originalnosti izričaja. Da ne spominjem da je pjesma više kao prozni rad, negoli kao pjesma, jer je potpuno lišena pjesničkih elemenata. Puno sreće!
Nataša Karadžić, 1994.
Crna Gora, Podgorica
DOMOVINA
Nebeska se ljubav širi
u svitanje rujne zore,
emocija opet sviće,
budi rijeke, budi gore.
Ljubav plamti u visine
đe se soko s’ vjetrom druži,
u grudima uzdah plamti
Sunce sjajno, nebom kruži.
Ođe cvijeće ljubi kamen,
Sunce grli vrh planina
sve što okom svojim vidiš
to se zove domovina.
Domovina to je ljubav,
to su preci, geni, želja…
Domovina to je ponos,
i ognjište roditelja.
Čuvaj je i brani dušom,
bićem cijelim, snagom svom.
Domovina tvoj je odraz,
ona sine, tvoj je dom!
NATAŠA KARADŽIĆ – Odlično upotrijebljen crnogorski jezik u pjesmi o Crnoj Gori! Pjesma jeste u rimi, dosta rima su predviđene i sam sam ih (prije čitanja) pogodio… Ali, pjesma ima dušu i iskrenu emociju i to je sasvim jasno. Ođe cvijeće ljubi kamen – ovo je odlično!
Uroš Vujačić, 1953.
Crna Gora, Podgorica (Golubovci)
OPROSTI MI, BRANKA
Oprosti mi, Branka,
zbog one večeri kada se rastasmo mi,
rekoh da te ne volim
i ponijeh se kao pas i idiot najgori.
Dok su suze tekle
niz tvoje uplakano i nježno lice,
ponovih ti grubo:
„Odlazi, iz života moga,
odlazi, iz moje ulice.”
Stajala je bez riječi,
drhteći kao ranjena ptica,
a u očima neizmjerna
tuga… bol i nevjerica!
A ja… dugo sam sanjao
kako joj drugi usne ljubi,
u naručju nosi i nježno njiše…
Srce je krvarilo od bola
i od te večeri nikada je sreo
nijesam više.
Nijesam mogao zaboraviti
sve naše noći,
kada sam pijan od nje i od vina,
recitovao „Mostarske kiše”,
a ona, uplakana, ljubila me nježno
i govorila:
„Nemoj, molim te, nemoj noćas više.”
Stiže me kletva
zbog svih večeri sretnih,
i naših noći strasnih,
-zbog „Ines”
-zbog „Mostarskih kiša”
-zbog Jesenjina
i zbog poljubaca nježnih.
Godinama u vinu utjehu tražih,
što rekoh prokletu laž
da je ne želim u životu svom.
U vremenu bez smisla,
živjeh s bolom u duši,
uzalud tragajući čitav život za njom.
Slučajno saznah za tu adresu
i reče mi susjed njen:
„Nema je, gospodine,
već punih godina pet.
Nikada se udavala nije,
voljela je nekada
i živjela je za svoj svijet.”
I toga jutra,
dok su nad Sarajevom plakale
neke sumorne i hladne kiše,
brišući mi suze s lica,
na humci njenoj ostadoše
svi naši snovi, i sve tajne što ih
crveni karanfili zauvijek prekriše.
UROŠ VUJAČIĆ – Pjesma koja ima originalnu ideju, ali nevještu realizaciju. Metafore i poređenja poput: drhtanja kao ranjena ptica, srce krvari, živjeh sa bolom u duši, utjehu u vinu pronađoh… sve je to na hiljade puta rečeno. I svaki put kad je misao počela originalno, autor je istu uništio rimom koja je preuzela ulogu vodiča njegovih misli. Zahvaljujem se što je u protekla 2 mjeseca aktivno učestovao i komentarisao naše objave, te time dao enorman doprinos interkulturalnom dijalogu Crne Gore sa ostalim zemljama učesnicama!
Mile Albijanić, 1963.
Crna Gora, Tivat
TRAVE
Trave,
na pragu ljeta sve buja
raste i cvjeta…
Posebno trave…
Vjetar ih češlja i tajne im priča
o danas o sjutra o juče,
razumjećemo taj zbor
tek kad nam se razbokore iz glave…
Šapatom onostranog
govoriće sa nama
trave…
Vjetar i trave…
MILE ALBIJANIĆ – Ima nečeg lijepog i neobičnog u ovoj pjesmi. Da je osmišljen bolji kraj, pjesma bi bila savršena.
Anđela Turukalo:
SMILJANA VUKIČEVIĆ, pjesmi fali energije. Posebno kraj nije dovoljno upečatljiv. Umjesto da je podigne na novi nivo, on je drži na istoj liniji sa početka. Dodatno bi se moralo raditi na ritmu, kao i na interpunkciji koja je ekstremno važna u ovakvoj pjesmi. Ne mogu ni naglasiti koliko su dramatičnost i kontrasti značajni. Moralo bi ih biti mnogo više.
DAMJAN PEJANOVIĆ, smisaono najkvalitetnija pjesma ove grupe. Estetski bi se moglo raditi na njoj. Svakako, bravo.
MARKO BABIĆ (PERCEFAL), dosta blijeda pjesma. Više inovacija, kreativnosti. Fali joj iskrenosti i duše. Takođe, interpunkcija je jako važna kad su ovakve pjesme u pitanju. Rima je previše prosta, očekivana.
DAMIR JANJALIJA, jako lijepo urađeno. Doduše, očekujem mnogo više u narednim krugovima- jer prepoznajem talenat i već znam da može dosta snažnije od ovoga. Slikovito je, dramatično, smisaono adekvatno, mračno- na jako prefinjen način. Bravo.
DUŠKA KONTIĆ, ovdje je malo više snage nego u prethodnim pjesmama ovog tipa. Ipak, i dalje nedovoljno. Prosta rima, očekivana. Nema interpunkcije, koja bi vjerovatno donekle popravila pjesmu. Fali ovdje neki izuzetno snažan završetak.
RADA BULATOVIĆ TOMIĆ, fali kreativnosti i energije. Rima je predvidiva. Ritam nije precizan. Interpunkcija je jako loša.
ELVISA LATIĆ, ovdje prepoznajem ambiciju da se stvori snažna pjesma, ali fali originalnosti. Autorka mora da nauči da se otvori adekvatno, da izlije sebe na papir. Ljubavne pjesme je vjerovatno najteže pisati, upravo jer ih je bezbroj i više nego često se pretoče u patetiku. Ovdje je, nažalost, opet takav slučaj. Može se stvoriti drama i bez toga.
DRAŽEN GLAVATOVIĆ, dosta slaba pjesma. Nema energije, nema živosti. Ako se već koristi interpunkcija, valjalo bi da bude pravilna. Mislim da autor može mnogo bolje od ovoga.
AIDA ORAHOVAC KUČ, ovo je dosta slabije od poezije na koju sam navikla od autorke. Ipak: ima živosti, ima važnosti i smisla- pa ne mogu u potpunosti zamjeriti jedan lošiji izbor.
MILOŠ BELOICA, za prvi krug je već morao biti bolji izbor od ovoga. Ne mogu da procijenim kakav kvalitet poezija posjeduje kroz ovakav primjer. Minijatura je, smislena je- to je sve što mogu da kažem. Nisam fascinirana, ali ne mogu ni reći da je loše- samo neadekvatan izbor.
DARKO BULIĆ, ritma nema; rime ima, pa nema, pa opet nema. Bliedo, neupečatljivo. Fali inovativnosti, kreativnosti, originalnosti.
DAJANA MITROVIĆ, pjesma je emotivna i čitalac lako osjeti njen smisao. Direktna je, jasna. Ipak, mogla bi se značajno unaprijediti kad bi se ulilo još energije. Kad bi se u ovakvoj cjelini stvorio kontrast, to bi unijelo živost u stih. Može se ovdje jođ dosta postići, ali nisam nezadovoljna.
NATAŠA KARADŽIĆ, kao i uvijek: snažno, energično, glasno. Nataša je svake sezone sve bolja i bolja. Ocjena je visoka zbog napretka koji prepoznajem, to se mora nagraditi. Naravno, savjet bi bio da se malo originalnije piše, da unese neke svoje metafore, svoje slike- ne nešto na šta smo navikli u Crnoj Gori otkako je države. Valja to iskoristiti jednom- dva puta, ali ne više od toga jer zvuči jako slično svemu što smo već imali prilike vidjeti. Znam da je to upečatljivo i prepoznatljivo- dobro je za knjigu. Ali, za takmičenje nam treba nešto što će istaći nju kao autorku.
UROŠ VUJAČIĆ, slutim talenat u ovoj pjesmi, ali djeluje nespretno. Kao da autor nema previše iskustva sa poezijom. Vidim originalnost, ali prepoznajem i nesnalaženje. Sve se ovo moglo prenijeti tečnije i konciznije. Smatram da je potrebno više rada, vježbe, prakse…
MILE ALBIJANIĆ, previše je “trave” u ovoj pjesmi. Dobr je naglasiti- ali repeticija lako postane pretjerana. Svakako, nije loša pjesma.
Ljubica Petrović Kosor:
Neću komentarisati pjesme pojedinačno. Želim samo skrenuti pažnju autorima na sledeće:
- Izbjegavajte patrtiku, ne pretjerujte sa izlivom emocija jer se onda pjesma pretvara u kič.
- Ne filozofirajte previše, ne pametujte da bi ostavili utisak, jer tako pjesmu učinite nerazumljivom za čitaoca.
- Svedite dužinu pjesme na razumnu mjeru, ne ponavljajte se, ne pišite samo pisanja radi jer to može učiniti pjesmu neinteresantnom za čitanje. Često, sa manje riječi možete reći više i ostaviti jači utisak na čitaoca.
- Ne forsirajte rimu po svaku cijenu, ali ni ne bježite od nje. Ako je koristite vodite računa o ritmu.
- Obratite pažnju na pravopis i gramatiku. Ako preferirate “slobodni stil” pisanja, budite u tome dosledni od početka do kraja.
Vjerujem da ćete se sami prepoznazi u ovim napomenama.
Međutim, kako su pjesnički duh i kretivnost nesputani, a stihovi izviru iz srca i duše, svaka pjesma na kraju nađe put do svog čitaoca.
Uvijek ističem da ja pjesmu cijenim prema tome kakvu je emociju probudila u meni i koliko me vuče da je ponovo pročitam, te sam se time vodila i prilikom ovog ocjenjivanja.
Enea Hotić:
Poštovani takmičari, zadovoljstvo je čitati vašu poeziju, uz konstataciju da su pjesme u ovom duelu korektne i da nadam se da će u svakom narednom biti sve bolje!