TABELA
KNJIŽEVNA KRITIKA ŽIRIJA
Književna kritika (komentar) žirija na pročitane pjesme:
Nermin Delić:
Svit Valovnik, 1947.
Slovenija, Čepovan
OSLOBADJAM SE ZATVOREN NA OTVORENOM ODJELU OVOGA SVIJETA
Još od djetinstva i prošlih života
okolnosti se vrte
jer bez obrtaja
nema vata jake volje.
Išćem udobnost
ali kako otkriti skriveno
ako se ne spuštam
u rovove svoje tame.
U balastu pretpostavki
predrasuda i dogmi
tražeći zlato vrlina
izdižem se iz tamnice zabluda.
……………………………………………….
OSVOBAJAM SE ZAPRT NA ODPRTEM ODDELKU TEGA SVETA
Že od zgodnjih let, da ne rečem življenj
se okoliščine nenehno spreminjajo
saj brez vatov ni obratov,
ki voljo krepijo.
Iščem udobje,
toda kako naj odkrijem skrito,
če se ne spuščam v rove svoje teme?
V balastu domnev, predsodkov in dogem
iščem vrline, da bi se izkopal
iz ječe zmot.
SVIT VALOVNIK – Lijepa pjesma. Bez suvišnih riječi. Da je kojim slučajem krajem 20. stoljeća objavljena, sigurno bi bila pravi predstavnik poezije tog doba. Ovako, dosta fraza je već ispisano. Ipak, jasan je znalački stil kojim autor piše. Jasno je da se radi o pjesniku. Velike pohvale i za sudjelovanje u interkulturalnom dijalogu u prethodna dva mjeseca, a kroz izrazitu aktivnost na našem Facebook profilu, gdje se upravo zbog njegovih komentara vijorila zastava Slovenije baš često.
Alenka Mihorič, 1958.
Slovenija, Domžale
JUTRA, KOJA NESTAJU
Dat ću ti jutro,
kao što je nekada moja mati ocu
a njezina majka djedu;
samo onaj moj djeličak jutra,
koji šeće po padini
iznad maglovite doline.
Rubovi početka neka te zarežu,
da ćeš ih osjetiti kroz odjeću.
U tišini neka se sjene skrate,
kad već ne sustižem znojna leđa
pod oštrim vedrinama.
Jest ću ti iz ruke,
kao što je nekada moja mati ocu
a njezina majka djedu
čak i nakon što su jutra nestajala
u buci pila i šivaćih mašina
i bit ću zahvalna
za sve slijepljene filmove
koji se okreću u večernjim satima.
Kad jutro bude suviše tamno,
vratit ćeš mi vedrine
na površinu čaja.
Pit ćemo ga samo iz šalica
s glatkim rubovima.
…………………………………….
JUTRA, KI IZGINJAJO
Dala ti bom jutro,
kakor nekoč moja mati očetu
in njena mati dedu;
samo tisti moj delček jutra,
ki se sprehaja po pobočju
nad zamegljeno dolino.
Naj te zarežejo robovi začetka,
da jih boš začutil skozi obleko.
V tišini naj se sence krajšajo,
ko ne dohajam potnega hrbta
pod rezkimi jasninami.
Iz rok ti bom jedla,
kakor nekoč moja mati očetu
in njena mati dedu
še potem, ko so jutra izginjala
v hrupu žag in šivalnih strojev,
in bom hvaležna
za vse zlepljene filme,
ki se vrtijo ob večerih.
Ko bo jutro pretemno,
mi boš vrnil jasnine
na površje čaja.
Pila ga bova samo iz skodelic
z gladkimi robovi.
ALENKA MIHORIČ – Odlična pjesma! Nemam nikakve zamjerke. Oduševljen sam.
Dragan Mitić, 1960.
Slovenija, Koper
POGLEDAJTE U ČOVEKA
pogledajte u čoveka
šta ako niste u pravu
šta ako on nije lenština a spava danju
jer ga tako lako pobedi san mrtav je umoran
šta ako je samo žalostan
i suze nespretno krije
izpod jastuka od briga
nemirno spava plašnim snom običnog mrava
ne mrava ratnika
polako piše i predugo čita napetu priču svakdana
koravim rukama i sitnim željama
bez mastila
kapima jarke krvi i kiselog znoja običnog radnika
šta ako niste u pravu
šta ako samo prebrzo govori
da vi ne bi čuli sve teške reči prepune tajni stvarnog života
jer on živi
ustvari životari samo u sebi
zatvoren i napet
iz sebe ništa ne ispušta u sebe sve zabije
guši se zalogajima jeftinih namirnica
prikriva suze
pritiska ih do dna
do mekanog ranjenog bivstva
zato sledećeg puta
prvo pogledajte u čoveka
vi uzvišena božanstva
DRAGAN MITIĆ – Odlična pjesma. Jedina zamjerka je što nije lektorisana (pr. izpod), ali ima divnu priču. Također, početak je odličan, malo ga rima pojednostavljuje i rado bih je izostavio, ali pjesma definitivno ima originalnu poentu. Raduje me divni stil koji baštini ovaj autor.
Milan Šelj, 1960.
Slovenija, Ljubljana
RAT JE DRUGAČIJI, KAD IMA LJUDSKO LICE
2.
Muškarci na ekranu. Posvuda muškarci i djeca.
Djedovi, očevi, muževi, sinovi, nećaci, unuci, momci i ljubavnici.
Na graničnim prijelazima i željezničkim kolodvorima.
Muška ruka miluje ruku djeteta kroz prozor vlaka,
koji polako kreće. Momak se otrgne iz zagrljaja
za dugi zbogom.
¤
Stariji čovjek, umirovljenik u uniformi.
Hoda ukrug ispred kamere bez zaustavljanja i ponavlja:
Gadno je, gadno je, i brizne u plač.
¤
Žene. Posvuda žene i djeca.
Muškarci. Posvuda djeca i muškarci.
Neke odlaze s djecom na zapad,
drugi se vraćaju sami na istok.
Svatko u svom smjeru.
Sve i svatko na putu u nepoznato.
Ne poznajem nikoga sa snimke,
ali ipak prepoznajem svaki par očiju,
ruku na staklu, uplašenog mačka,
uspaničenog psa i iskrzanog medvjedića,
za kojeg se drži dijete.
…………………………………………………………………………
VOJNA JE DRUGAČNA, KADAR IMA ČLOVEŠKI OBRAZ
2.
Na ekranu moški. Vsepovsod moški in otroci.
Dedki, očetje, možje, sinovi, nečaki, vnuki, fantje in ljubimci.
Na mejnih prehodih in železniških postajah.
Moška roka boža roko otroka skozi šipo vlaka,
ki se počasi premika. Fant se trga iz objema
za dolgo slovo.
¤
Starejši moški, upokojenec v uniformi.
Pred kamero hodi v krogu brez obstanka in ponavlja:
Hudo je, hudo je, in bruhne v jok.
¤
Ženske. Vsepovsod ženske in otroci.
Moški. Vsepovsod otroci in moški.
Ene odhajajo z otroci proti zahodu,
drugi se vračajo sami na vzhod.
Vsaka in vsak v svojo smer.
Vse in vsi na poti v neznano.
Nikogar s posnetkov ne poznam
in vendar prepoznam vsak par oči,
roko na steklu, preplašeno mačko,
paničnega psa, in oguljenega medvedka,
ki se ga oklepa otrok.
MILAN ŠELJ – Odlična pjesma. Divno napisana. Nemam zamjerku!
Irena P. Beguš, 1960.
Slovenija, Ljubljana
NAJLJEPŠA SI
iz očiju šalješ lovce
u gnjevu napinješ luk tetoviranih obrva
implantati trepavica se lome
kao izgažen drač
uvijaš rubove usnica
koje cvjetaju kao biljke mesožderke
blijede i zarumenjele Snjeguljice
izgubljene su u šumama kozmetičkih salona
prinčevi jašu samoću
a otrovna jabuka je svagdanja stvar
umire se samo od zavisti a poljupci ne bude
zadovoljenih tijela koja mirišu na meku sanjivost
izbočenih trbuha sa slatkom košticom
ogledaš se u modelu iz ženske revije
na putu u fitnes se pred pekarom triput prekrstiš
umjesto tople veknice kupiš zavodljiv grudnjak
pokažeš ga ogledalu
koje iza pozlaćenog okvira skriva prazninu
u kojoj plivaju utopljenici s osmjesima navučenim
u plićaku
Translated to Croatian by Jure Drljepan
………………………………………………………………..
NALJEPŠA SI
iz oči pošiljaš lovce
v jezi napenjaš lok vtetoviranih obrvi
vsadki trepalnic se lomijo
kakor pohojeno dračje
krivinčiš robove ustnic
ki cvetijo kakor mesojedke
blede in zardele Sneguljčice
so izgubljene v gozdovih kozmetičnih salonov
princi jahajo samoto
in strupena jabolka so vsakdanja reč
umira se le od zavisti in poljubi ne zbujajo
potešenih teles ki dišijo po mehki zaspanosti
izbočenih trebuhov s sladko koščico
ogleduješ se v modelu iz ženske revije
na poti v fitnes se pred pekarno trikrat prekrižaš
namesto tople štručke kupiš zapeljiv modrc
pokažeš ga ogledalu
ki za pozlačenim okvirjem skriva praznino
kjer plavajo utopljeni
v plitvini
IRENA P. BEGUŠ – Bravo! Odlična pjesma! Divan prikaz originalnih metafora… Pršti poezija na sve strane! Velike pohvale i za sudjelovanje u interkulturalnom dijalogu u prethodna dva mjeseca, a kroz izrazitu aktivnost na našem Facebook profilu, gdje se upravo zbog njenih komentara vijorila zastava Slovenije baš često.
Nadja Svetlin Kastelić, 1973.
Slovenija, Ljubljana
VUČICA SA LJUDSKOM DUŠOM
Pitali su se filozofi godinama – Kant, Descartes,… i ja takođe.
Putujem kroz vreme daleko, preko horizonta duha sa pitanjem:
»Gde je suština opstanka?«.
Beskonačnost je kao plamen koji uviek sja.
Ljubav plamti u ljudima – dok je ne ugase sa karakterom besciljnosti.
Vučica brinem se mladunćetu sa žarom ljubavi
i ja sam takođe vučica sa dušom životinje
jer ja trčim sa drugim vukovima i u mesec tulim.
Različite prirode kombinujem među sobom ja
jer ljudi poštujem i hrabra sam životinja.
Ipak konačno u srcu životinje
koja znači hrabri životni trofej,
nađem sebe.
Počinjem osećat srdačnost svog života.
NADJA SVETLIN KASTELIĆ – Lijepo osmišljena pjesma, ali realizacija je zakazala. Fali bolje pjesničko pero. Također, pokrale su se i gramatičke greške (uviek – uvijek, mladunćadi – mladunčadi, osjećat – osjećati).
Kristina Anastasia Veras Brzin, 1987.
Slovenija, Ljubljana
ŠAPAT TAME
Tiho sam plakala.
Gde spasenje je duše moje,
Gde je sunce nežnosti.
Svuda je tama,
Svuda je magla pala.
O, Bože!
Šapat na mojim usnama,
Čiste suze iz mojih očju:
Molim samo za jedan mali zagrljaj,
Molim samo za malo ljubavi.
Šapat tame,
Šapat tuge.
KRISTINA ANASTASIA VERAS BRZIN – Nema poezije. Niti jedan stih iz pjesme nije originalan i nešto što se samo može naći u ovoj pjesmi. Poraditi na kreativnosti, mislim da je estetski stil pisanja kvalitetan.
Majla Kadić, 2004.
Slovenija, Ljubljana
TEBI
Pišem zaboravljenim ulicama
grada tvog,
pišem napuštenim snovima i
presušenim rijekama.
Pišem svjedocima,
usnama promrzlim
što za vatom žude.
Pišem ruži uveloj,
trnjem okovanoj.
Tebi, koja i ovu noć
mislima prošlost iscrtavaš,
tebi, koja očima zaslijepljenim
život promatraš.
Svoje boje na tuđe portrete
trošiš,
umjesto da iskreno voliš.
Tebi, koju su ulice
po koracima pamtile,
tebi, što si ljubav svoju
olako istrošila
a znaš u sebi
da bi sve ponovila.
MAJLA KADIĆ – Pjesma sviđalica. Dobra za spomenare. Za poeziju treba više originalnost, ispričati neki događaj koji je originalan, a ne nešto tako univerzalno i na hiljade puta izrečeno. Talenta ima, na autorici je da pokaže gdje su njene granice u budućnosti koja je pred njom. Puno sreće!
Tjaša Stanić, 1983.
Slovenija, Piran
***
odjek tišine
odmota klupko strahova
ispletem kapu, šal
…………………………………
***
odmev tišine
odvija klobčič strahov
spletem kapo, šal
TJAŠA STANIĆ – Interesantna minijatura. Ima poentu i originalnost. No, u ovom duelu postoje druge pjesme koje su ostavile na mene jači utisak.
Alen Prole Konforta, 1983.
Slovenija, Portorož
ODUSTAJANJA
Svi mi želimo ljubav
tračak sunca na našoj kosi
golicanje u mraku
miris mora na jutranjem zraku
iščemo ljubav
kastrirani od osećanja
trazimo dugu u tamnoj noci
trazimo trag od kruha u šumi
želimo bas te oči
želimo bas tu ljubav
komu smo potrebni baš takvi?
Kome je danas još potrebna ljubav?
ALEN PROLE KONFORTA – Prozaični tekst koji je neko rascjepkao u stihove. Nema poezije.
Tonja Jelen, 1988.
Slovenija, Slovenske Konjice
DIVIM
vozovi koji se zaglave
stanice. Isekao sam pismo,
koju sam napisao. Brišem slova,
koje ne želim, da pošaljem. Ponovo ću ga rastaviti
zadnji komad bajadere. Svečano
i slojevitu slatkoću
čuvaju me za te trenutke
kada Menart naruči još jednu
konjak.
Šetnja kroz uspomene
otvara se kroz različite površine,
koje teku poput sličica
sitni hologrami –
osvetljenje i dinamika
su ovde najvažniji.
………………………………..
OBČUDUJEM
vlake, ki se zatikajo na
postajah. Razrežem pismo,
ki sem ga napisala. Brišem črke,
ki jih nočem poslati. Razlomim še
zadnji košček bajadere. Prazničnost
in večplastna sladkoba
me hranita za tiste trenutke,
ko Menart naroči še en
konjak.
Sprehod skozi spomine se
odpira skozi različne ploskve,
ki se prelivajo kot sličice
drobnih hologramov –
osvetljenost in dinamičnost
sta tukaj najpomembnejši.
TONJA JELEN – Odlična pjesma. Imam utisak da nije kvalitetno prevedena. Inače se jasno vidi da je djelo nekog ko vrlo dobro zna šta je poezija i kako se ista piše.
Marjeta Manfreda Vakar, 1962.
Slovenija, Tolmin
ANTHONY UNUAGBON
Vrijeme te ispralo na moju obalu kao hi-fi,
iz kojeg stara pjesma glasno odjekuje,
u novom aranžmanu i još jednoj izvedbi.
Iznenada si se pojavio
u drugoj odjeći i sa pogledom u očima,
u kojem me više nema.
Hvala ti na ruci spasa,
kada sam izgubljena lutala po trgovačkom centru,
hvala za jabuku
tokom sedmice bez trčanja,
hvala na rezervisanoj čaši vina,
ponudio mi je tvoj poznanik,
i hvala što si me zaključao u našu sobu,
kad se nisam mogla odbraniti od njega.
Hvala na toploj dobrodošlici,
za plavo nebo i ptice u snovima,
za bujnu krošnju zdravog drveta
i mirnu pučinu mora,
koja je tamnoljubičasta svjetlucala u polumraku.
Hvala na zagrljaju,
u kojem sam se osjećala sigurno
iako se svijet oko mene rušio.
Translated to Bosnian by Nermin Delić
……………………………………………………
ANTONY UNUAGBON
Čas te je naplavil na mojo obalo kot hi-fi,
iz katerega glasno odmeva stara pesem,
v novem aranžmaju in drugi izvedbi.
Nenadoma si se pojavil
v drugačni obleki in s pogledom v očeh,
v katerih me ni več.
Hvala za roko,
ko sem izgubljena tavala po nakupovalnem centru,
hvala za jabolko
v tednih brez teka,
hvala za odmaknjeni kozarec vina,
ki mi ga je ponudil tvoj znanec,
in hvala, da si me zaklenil v najino sobo,
ko se ga nisem mogla ubraniti.
Hvala za topel pristan,
za modro nebo in ptice v sanjah,
za bohotno krošnjo zdravega drevesa
in mirno gladino morja,
ki se je temno vijolično lesketalo v mraku.
Hvala za objem,
v katerem sem se počutila varno,
čeprav se je okoli mene podiral svet.
MARJETA MANFREDA VAKAR – Interesantna pjesma. Drago mi je što je autorica unijela dosta originalnosti u nju. Tačno se vidi posvećenost i to treba nagraditi.
Zlatko Kraljić, 1962.
Slovenija, Velenje
ZAVRNI VRAT
(achtung auschwitz)
crtam osmijeh
u desnom džepu nosim bojice, da si ponekad nacrtam osmijeh
da nekako normalno prodam svoju pognutu sliku
u zapletenom svijetu američkih blistavih zuba
u lijevom džepu nosim žiletice, moje male prijateljice
samoobranu pred sobom, jer sam nekada nasilan
pjesnički stroj, nekada noj, koji glavu uvlači
u pivske flaše
glavom razbijam zid i zid se ne predaje
polja repice polegla od prevelike doze gnojiva
PAPUSZA kroz cjevčicu fi šesnaest ispušta svoje stihove
bježi, bježi daleko, ne osvrći se …o moj OČE, crni moj OČE…
šparovi crnokošuljaši, s oznakama na reveru ŠŠ dovezli su novi teret
očišćenih, čistokrvnih slovenskih pilića…pred ulaz
pred ulazom, jedne jeseni, ne sjećam se točno kojega ljeta
došao je kamion, trotonski sa SS licencom, u devet ujutro
zajedno s crnim suradnicima natovarili smo sanduke s leševima
šparovi crnokošuljaši istovarivali sanduke s pilećim leševima
u tom trenutku začuli smo dječji plač
u tom trenutku začuli smo pileći plač
instinktivno smo odskočili
i mi smo instinktivno odskočili
dignuli poklopac
i mi smo dignuli poklopac
ispalo je malo romsko dijete
ispao je mali slovenski pilić
imao je napad grčeva
i pilić je imao napad grčeva
nožem sam odrezao uže koje mu je još uvijek visjelo oko vrata
piliću smo dali umjetno disanje
došao je SZTAJNBERG, poslovođa groblja
došao je šparov poslovođa FRANCI
rekao je, zavrni vrat
rekao je, zavrni vrat
crtam osmijeh
i nikako mi ne uspijeva
ZLATKO KRALJIĆ – Ma bravo! Svaka čast! Sve pohvale za odvažnost pisanja o tako osjetljivoj temi na tako originalan način. Pjesma je pravi masterpiece!
Gregor Kraljić, 1994.
Slovenija, Velenje
IMAM MALE RUKE
imam male ruke i malo prstiju
imam pa dva srca
imam male noge i male prste
imam pa dva prijatelja
u rijeci sam prao crne smrdljive čarape
puna ratova, krvi, uzdaha i tutnjave
a rijeka je isprala mračne snove
i prihvatila u svoje trudno tijelo
ljubazno je mahnula i otplovila
to su prijatelji
imam dva prijatelja
u divnim mirisima pokošene trave
sam oprao svoja mladenačka iskušenja
preobrazio unutarnje guštere
u majčinu dušicu
a onda smo mirisali, mirisali
čavrljali i smijali se dugo u noć
to su prijatelji
imam dva prijatelja
mala noge
i male ruke
koje su sposobne sa ljubavlju
zagrliti
cijeli svijet
GREGOR KRALJIĆ – Odlična pjesma! Nemam niti jednu zamjerku. Originalnost na djelu.
Lela Zjajo:
SVIT VALOVNIK – Lijepo sročena minijatura. Očigledno iskustvo u pisanju. Moji komplimenti.
ALENKA MIHORIČ – Jako lijepa i emotivna pjesma. Uvijek se radujem spominjanju majke i oca u stihovima koje stvaramo. Lijepo je to doneseno sa izrazitom emocijom. Čestitke za odličan prevod. Zvuči prekrasno!
DRAGAN MITIĆ – Teško je bilo pratiti ovu pjesmu bez interpunkcije i misli odvojenim tačkama, sa početkom sve malim slovima bez završetaka. Prilično uzburkane misli autora tek neuredno nabacanim, a zapravo mi se tematika jako svidjela. Šteta što se nije pjesmii posveitlo više vremena. Bila bi to pjesma za pamćenje i praćenje. Obratiti pažnju u sljedežem krugu, ukoliko autor prođe do sljedežeg kruga, odnosno Duela. Čestitke za inspirativnu temu.
MILAN ŠELJ – Izvrsna pjesma. Tema brižno odabrana i obrađena. Osjetim emociju muškarca u redovima stihova ili između u pnavljanjima značajnih prikaza situacije. Izvrsno! Priča je tekla bez zastajkivanja i imala sam osjećaj da sam na neko sličnom kolodvoru i kako pratim muškarce, djecu, djedove itd.
Radnja teče tečno, bez pora u koje bi se trebalo staviti nešto da popuni praznine. Vješto baratanje lijepom riječju. Moj respekt!
IRENA P. BEGUŠ – Odlična pjesma. Današnja stvarnost vrlo lijepo upakovana u pjesmu NAJLJEPŠA SI. Radi se o autorici koja odlično barata ukrasima koji pripadaju poeziji. Realnost u službi današnjice koja se ni u ogledalu više ne prepoznaje. Bravo!
NADJA SVETLIN KASTELIĆ – Pjesma prilično gramatički nesređena, a nesređena i tematski. Bilo je potrebno tu dosta toga doraditi kako bi se pjesma započela i završila na način kako je sama pjesma zahtijevala. Početak pjesme je obećavao, a onda se izgubila nit i sav učinak je propao. Uvijek naglašavam da pjesma mora sprespavati kako bi sutradan dobila svoj pravi lik, a vremena za dopune i ispravke se ne bi činile nedostižnim.
KRISTINA ANASTASIA VERAS BRZIN – ŠAPAT TAME, ŠAPAT TUGE je pjesma trenutka. Možda autorici jaka zbog osjećanja tog trenutka koji je nekad doživjela no nije to bilo dovoljno da budem zadovoljna prvim predstavljanjem ove autorice žiriju, odnosno meni lično. Premalo truda za selektivni Duel. Činjenica je da su riječi duboke i značajne u trenutku kad su se rađale, no prejednostavnost ovadje nije bila u službi poezije. Žao mi je.
MAJLA KADIĆ – Lijepo donesena pjesma. No, toliko lagano teče i ništa se značajno nije dogodilo kad sam stigla do kraja čitanja. Vidim trud i vidim smisao, osjetim krasan tanani talenat za čistu poeziju, ali mi je sve vrijeme nesto duhovnije nedostajalo. Neki prasak, neslaganje, odbijanje poraza ili tako nešto. Nedostaje motiv nedostajanja i značaj osobe o kojoj se piše. I zašto se piše .. ?
TJAŠA STANIĆ – Nije mi bilo dovoljno da procijenim kvalitet samo ovim kratkim predstavljanjem ove autorice. Radi se o kratkoj minijaturici u kojoj nalazimo dvije genitivne metafore – klupko strahova i odjek tišine što, svakako, daje vrijednost pjesmi. Također, metafora da se “pokriva strahom” koji je štiti od ljudi u vidu kaputa i šala, ima svoju vrijednos tno nije nešto utjecala na mene kao posebnost.
ALEN PROLE KONFORTA – Svima nam je potrebna ljubav! Ovo je odgovor sa kraja ponuđene pjesme Odustajanja. Pjesma nije imala niti jednu iskricu koja bi me potakla da joj se vratim po drugi put. Imam osjećaj da je napisana tek da se napiše, a moglo se tu što-šta jos ukomponovati da bi pjesma bila ona u koju bi se zaljubili svi koji je čitaju.
TONJA JELEN – Obzirom na loš prevod, samo naslućujem da se radi o pjesmi koja bi mi tražila veću pažnju. Neobičnost teme i nesvakidašnji momenat brisanja riječi pisma, naručivanje konjaka i slatka čokolada je izvrsna inspiracija ove autorice. Nesređena pjesma. Ne znam da li se radi o “njemu” ili “njoj”. Bila bi ovo odlična pjesma da joj se posvetila dužna pažnja.
MARJETA MANFREDA VAKAR – Pjesma zahvale me i nije nešto posebno oduševila. Ima tu momenata koji su zapaženi no moglo je to bolje. Zahvale su, inače, vrlo lijepa vrlina čovjeka no ovako kako je u ovoj pjesmi autorice, već je pisano i poznato. Malo neobičnosti stihu mora postojati kako bi se originalnost stavila u prvi plan za bolje bodovanje.
ZLATKO KRALJIĆ – Ispoštovala sam ulogu i pročitala ovu jako tešku pjesmu nekoliko puta. Osim otežanog disanja i potrebe za crnom kafom, ništa nisam osjećala. Težina stiha može dokrajčiti želju daljeg čitanja, no uporno sam joj dala dovoljno pažnje da na kraju nisam znala šta da napišem o ovoj pjesmi.
Možda će zaslužiti pohvale na sve strane, možda i pokude, ali ja za napor pisanja ove teške pjesme dajem 7 za posvećenost i uloženo vrijeme. Ništa više!
GREGOR KRALJIĆ – Koje osvježenje na kraju. Pjesma koja me nije “izula iz cipela” ali svakako je popravila utisak nakon prethodne pjesme. U svakom slučaju, pjesma me nije ostavila bez daha, no ovo je sasvim dovoljno za Drugi krug. Ukoliko autor prođe dalje, s nestrpljenjem su pratiti njegov dalji rad.
Simo Golubović:
Zadovoljstvo mi je bilo noćas čitati ove tekstove prijatelja pesnika iz Republike Slovenije. Prijatno sam, zaista sam prijatno iznenađen, lepotom kojom su nas darovali. I, čini mi se, da se ovo takmičenje odvija na neki kolektivni način, sklon bih bioodmah proglasiti pobednike. Niko od pesnika koji su se prijavili nije prosečan, svui su nadprosečni, svi su svojim porukama, temam, motivima i idejnim rešenjima za pesme učinili veoma visom isjkorak u odnosu na svakodosadašnje takmičewe u ovoj leooj i značajnoj poetskoj manifestaciji. Čak i da imamnamerum ne bih uspeo pronaći neke mane i primašaje, kao ni izuzetno nadarenem, a svi u ovom krugu su veoma daroviti.
Ipak, smatram potrebnim naglasiti da je haiku pesma TJAŠE STANIĆ uz mali gubitak ritma uslovljenog prevodom (što je moguće ispraviti) veoma visokog kvaliteta. Posebno bih izdvojio autorku NADJA SVETLIN KASTALIĆ koja je svojim filozofsko-poetskim razmišljanjem dosegla najuzvišeniju poetsku tačku, ali i dobrim poetskim manirom i po mjoj proceni ova pesma je po poetskoj vrednosti vredna najveće ocene.
Svim učesnicima u ovoj poetskoj manifestaciji želim napredak.