Lukas Nikolić – Demoni u obliku remek-djela (Mili Dueli 2023 – Grand Final)

DEMONI U OBLIKU REMEK-DJELA

Duboki udah, na početku…
Što se zbiva u početku?
Operimo ruke, čiste su.
Sjedim na rubu stolice,
neki me smatraju luđakom,
sebi sam normalan.

I svijet se vrti, vrti, vrti…
Mi se okrećemo, okrećemo, okrećemo…
Zašto se ja ne vrtim?
Ne okrećem se,
ja samo sjedim na rubu stolice.
Pratim taj krug.

Kazaljke još nisu naštimane.
Koliko li je vremena prošlo?
Retro, vita! Retro!
Tebe slavimo,
tražimo odgovor.
Treba li nam uopće?

Preklopimo kazaljke u neznanju,
zatvorimo krug ravnom crtom.
Ovo nije prvi put,
niti će biti posljednji.
Zapisao je netko, nekada,
ali tajnu smo izgubili
u labirintu našeg uma.
U potrazi za istinom, duša se gubi.
Istina umire u nama!
Dopustite da je sahranim
jednom riječju…

Al’ prvo da jedemo,
da zamastimo brkove.
Mljac, mljac.
Što je letjelo, letjelo je.
Pa u zdravlje,
neka prostruji tijelom.

Ja sam remek-djelo!
Tko je umjetnik?

Naprijed, živote! Naprijed!

Gorak je okus stvarnosti
u luđačkoj košulji.
A ja nisam lud,
ja se samo ljuljam na rubu stolice.
‘Hajte’ i vi sa mnom.
Ljuljamo se.

Quo fugis, vita?
Robija!
Ovo je robija.
Upisat će nas na nekoj pločici
kao robove jednog vremena.
Sve se na kraju svodi na jedan stih,
na jednu crticu između dva datuma.

Možda netko i zaplače,
položi uvenulo cvijeće
na hladan grob.
I kažu “život!?”
Ne serite,
koga lažete?
Mi živimo samo da bismo smrt dočekali.
Limitirano.

Ovo je obična pizdarija,
koja će, kad se pročita,
završiti na polici među običnim smrtnicima.
S nama.
Mi smo samo zalutali pjesnici,
bez konačnog odredišta.
Idemo glavom kroz zid,
gdje nas pohlepa nosi.
Jedini grešnici među živim leševima.

Urlik!
Posljednji izdah!
Smrtni čas!
Uzalud vam trud svirači…
Golubovi bijeli odletješe,
na zapad, na zapad.
Ostali smo sami.

Demoni koji se vrte na rubu stolice,
demoni u obliku remek-djela,
demoni koji žive u Pizdariji.
Tko je naštimao kazaljke?
Tko je zavrtio stolicu?
Tko napisao ovu pizdariju?
Tko napravi od nas remek-djela?

Taj mora da je lud…
Luđi od nas.
Taj mora da je umjetnost,
poezija.
Pročačkaj um.

Datum rođenja: 20.08.2004.
Mjesto rođenja: Tuzla
Zanimanje: Student
Fakultet: Fakultet elektrotehnike, računarstva i informacijskih tehnologija Osijek
Neobične stvari:
– pišem od devete godine, ali poeziju tek godinu dana aktivno
– uzori u pisanju su mi: Dan Brown, Bukowski
– omiljena knjiga: Izgubljeni simbol
– antifašista (namjerno ovo naglašavam)
– programer, koji piše poeziju
– društveni aktivista

Teško pitanje, još teži odgovor. Krenut ću svakako od toga što je mir, gdje se nalazi i kako doći do njega. Mislim da je mir najdublja emocija koju čovjek može postići, samim tim i najteže je doći do njega, jer ovisi o više različitih faktora koji se moraju poklopiti i sinkronizirano raditi. Tako da smatram da svaki pojedinac prvo treba raditi na tome – da postigne svoj lični/osobni mir. Na taj način, može pokrenuti domino efekt i proširiti isti na svoju okolinu.

Sada dolazim do onoga što ja smatram najvećim problemom u našem društvu – nemamo heroja, izgubili smo revolucionarni duh kojim smo se ponosili u prošlosti. Jednostavno, postali smo uplašeni – strah nas je govoriti, činiti, mijenjati, promišljati, razmišljati. Usudio bih se reći da smo postali uplašeni živjeti. Živimo samo kako bismo očuvali život, postigli neke ambicije koje smo sami postavili i idemo prema njima linijom manjeg otpora, jer ne želimo nikome “stati na žulj”. Postali smo mašine na traci, gubimo ono što nas čini najinteligentnijim bićima – emociju.

Tu dolazimo do poezije, tj. do moje točke gledišta. Smatram da poezija, riječi općenito, trebaju biti usmjerene ka izazivanju emocija, propitivanju svega, otvaranju novih pogleda, otkrivanju novih dimenzija i poticanju kritičkog promišljanja. Razlog zbog kojeg ja pišem leži u tome da želim da poezija bude društveno angažirana riječ, riječ naroda, riječ mase – dostupna i razumljiva svima.

Ne postoji problem bez rješenja, jer onda ne bi ni bio problem. Most između te dvije suprotnosti su riječi, sa svom svojom puninom i značenjem. Poezija su riječi. Pjesma je definicija problema, način na koji da dođemo do rješenja i rješenje. Nema tajni, samo treba čitati između redova. Ono što se ne zapiše, umrijet će.

1. Put odrastanja, zbirka pjesama i priča (2015.)